HAJDAREVIĆ: Sonetne obale
SJEĆAJUĆI SE SUTJESKE IZ 1992..
Sonet za Zaima Bešovića
Sutjesci trčim bosonog, ona me širom prima
Kao pritoku što joj vijesti donosi s brda:
Teško će biti ljeto, a još opakija zima
Kad na obale krhke pristignu krstaška krda.
Zato je molih da se u pritoke slije svoje
I vrati izvorima vode poslane put ušća –
Koritom suhim nek teku vojne da zemlju gnoje
Truplima i maglom što je od krvi đavle gušća.
Sutjeska neće da čuje, vjerno k sjeveru teče,
Osorni vjetri donose tešku palež s planina,
Sva su joj jutra ista i svaka buduća večer,
Nimalo nije je briga kojem će ocu sina
Divlji otet’ brzaci. Uvijek, bit će joj preče
Spašavat’ korito sve dok ucjenjuje je Drina?
18. april 2017.
USAMLJENO DRVO NA PEŠTERI
Sonet za A.
Drvo tu stoji, i kaže: Svi su umakli prije
oluje! Sad krošnja gola širi opustjele grane!
Korijen zaštićen lišćem čeka da posljednja kane
suza iz srčike stabla, gdje sušti život se krije…
Odavno od njeg daleko su naselja, igre i ljudi.
Prkosno uzdigne grane svakom ko sažalan biva –
Jer sámost ne mora biti udes, sramota, još živa
postoji vatra zemaljska što svijet iznova budi.
Zato mu prilazim tiho, kao svom dragome znancu,
Njušim u zraku šta ćute fršci na hrapavu deblu.
Vrane vijesti snose za svaku granu ozeblu?
Spustih odmorit’ tijelo na hladnom kamenu stancu…
Odsvuda gruhnuše glasi ilirskih nevjesta što su
pod stablom češljale kosu, žudeći’ Panovu rosu.
MOJ MRAK
Kad navečer legnem, mrak iz mene krene
da ispuni sobu po svim uglovima,
prvo zguta sjene, grubo draška zjene,
u stvarčici svakoj mora da ga ima.
Ne znam u kom trenu, u gluhežna doba,
koraci odjeknu, parket zapucketa…
Moji mili mrtvi ustaju iz groba,
i nadnose lica iznad mog kreveta?
A čim sunce grane, mrak opet zastane
ispod kože, bivam krletka njegova…
Sve trenutke znane u te krhke dane
dijelim sa mrtvim kroz prostranstva snova.
U mrak često suza svjetlosnica kane,
kao kapca kiše s roditeljskog krova.
PROZOR SADAŠNJI, PROZOR PREĐAŠNJI
Prozor je uspravna voda! Obale uvijek budu
Kud krenu sjećanja krhka kroz neizvjesnosti danje.
U sumrak zaplovim lađom kao u odbjeglom čudu:
Nikad nas ne plovi više a, opet, sve nas je manje.
Brzo se smute pejzaži u tihom spuštanju mraka,
Obrisi novi se nude, pa istom sa spoljne strane
U prozorsko okno bahne pjegavo lice dječaka
Koji nestrpljivo čeka da jutro, za igru, svane.
Taj dječak nikada neće susresti čovjeka koji
Uz prozor je stao kao pred vodom koje se boji.
Vidjeti neće ni suzu kad glasno na okno kane,
Samo će, zbunjen, zamišljat’ igre i sutrašnje dane
u kojim otiču vode ušćima gdje još postoji
obala čija budućnost u svjetlosnoj širi se boji…
4. april 2017.
ULCINJ
Andreju N.
Ima gradova o kojim ništa ne znam, a opet
u trenu postaju moji, pustim da uđu u me,
na kulama im, učas, bivam nebesima propet,
s galebima letim u najdalje ilirske šume.
Historije sve češće pometnje prave i nikad
pravim nas putem neće izvesti nigdje, pa stoga
s gradom se valja sresti sigurnijeg hoda i kad
biva prigušen urlik umorna gusarskog boga.
Ispred je more k’o stražar i trajna opomena
da odsvuda plove zla, i dobra zajedno s njima.
Gradovi pravi su čvrsti koliko god mijenā
nasrće na mir njihov, u kulama dovoljno ima
vjere u sebe i druge. Istinski grad je žena –
isti čas snažna, krhka, oprezna, prisna sa svima.
IŠČEKUJUĆI PRESUDU, PONOĆ
Čitajući Milu Stojića
Ponoć iskonu vraća i duša odbija da se
Primiri u snu kojim kvasaju uporne laži.
Jastuke kao da opet vražije suze kvase,
Stotine roščića đavlih nerve kičmene draži.
Više se ne sjećam kome sve rekoh da me nema,
Žudeći jutro da bude snažnije od noći što je
Nadošla poput smrti, ona jedino drijema
Kad nas postroje vrazi za lude cirkuse svoje.
Ponoć je zbirka čudesa za jutra koja će doći
Sretnijim mnogo od nas. Budućnost nervozno čeka!
Zato u postelji tvrdoj nadam se onoj noći
Koja donosi svjetlost s dalekih polja i neka
Ne bude ničeg što će kroz treptaj samrtni proći
Kad duša uvre u se k’o ponornica rijeka.
10. april 2017.
DVADESETI VIJEK
I dalje nas na grobljima dvadeseti vijek mori
teretima: svaki čovjek na hiljade ljeta nosi!
Pod zemljom su svi nȅdužni, i naivnī i zlotvori,
zamrljani epitafi krive usta: Kaži, ko si!
Kroz đavolju sluz u zraku, molitva je strahu sklona?
Čim dignemo dlane uvis, sporimo se sa istinom?
Odvajkada groblja nisu s nebesima čista spona;
istine su ispod zemlje, rugaju se lažnim krinom.
Dvadeseti vijek traje s bljeskom noža, s krikom ptice
kojoj zrno nemilosno zaustavlja zamah k jugu…
Svako groblje od živoga oblikuje vjernog slugu,
da, omamljen mirisima znojne gline, svoje lice
privoli da bude mapa budućih i prošlih ljeta,
sve dok ne bi kroz sjećanje rascvala se rana sveta.
1. decembar 2018.
Preuzeto iz: Godišnjak BZK Preporod 2018.
