Godišnjica smrti Saliha Alića: Zaboravljeni pisac i njegova nepoznata rukopisna ostavština

 Godišnjica smrti Saliha Alića: Zaboravljeni pisac i njegova nepoznata rukopisna ostavština

Salih Alić jedan je od najznačajnijih bošnjačkih pisaca između dva svjetska rata. Rođen je u porodici oca trgovca Saliha i majke Kadire 30. 11. 1906. godine u Bijeljini, gdje je završio osnovnu školu i nadaleko poznatu Janjarsku medresu (1921–1929). Nakon mature bio je knjigovođa u očevoj trgovačkoj radnji (1929–1930), a zatim u bratovoj trgovini (1931). U ovo vrijeme javlja se kao mjesni dopisnik sarajevskih dnevnika Večernja pošta i Jugoslavenski list. Od 1934. do 1936. u Zagrebu je prekupac antikvarnih knjiga, a potom kratko vrijeme radi kao administrativni službenik Islamske dioničke štamparije u Sarajevu i korektor časopisa Novi Behar. U decembru 1936. vraća se u Zagreb, gdje od 1942. radi kao korektor u dnevniku Nova Hrvatska, zatim na radiju, do 1945. Od 1946. je korektor u Nakladnom zavodu Hrvatske, od 1948. do 1952. službenik u Ministarstvu ribarstva NR Hrvatske u Zagrebu, a nakon toga u zagrebačkoj Vojnoj pošti. Službu napušta 1953. zbog slaba vida.

Bio je pjesnik, prozaist, novinar i publicist, a književnost ga je počela zanimati još u ranom djetinjstvu. Do sedme godine, dakle još prije nego sam se uhvatio u koštac s razrednim klupama, pročitao sam priličnu gomilu knjiga – piše u svojoj rukopisnoj autobiografiji i dodaje:

Prvi pjesnički i prozni radovi moji počinju od moje devete godine. Naivni i djetinjasti stihovi vrzli su se oko leptira, cvijeća, ptica, mjeseca i večernjih ašikluka po mahalskim sokacima…

U književnosti se zvanično javlja 1930. godine u sarajevskom listu Literarna štampa pjesmom Draga, gdje si?. O svojim književnim počecima piše i sljedeće:

U razvojnoj svojoj fazi, nad stihovima Homera i pariških nadrealista, pokušao sam tražiti u svojim spisima vlastitog sebe, da izrazom vlastitim izrazom, budem blizu ovima drugim, što mi je kasnije nešto i uspjelo, ali s natruhama mojih prvih metafora…

Po odlasku iz Zagreba u Sarajevo, i to na svega šest mjeseci, prisno sam se povezao s Tinom Ujevićem i Franom Alfirevićem, te s Hamidom Dizdarom i drugim bosansko-hercegovačkim književnicima i slikarima, posebno s Tinom, čijim sam savjetima skrenuo moj pravac u lirskim obrađivanjima. „Čitaj Musu Ćazima Ćatića, o kojem sam ja napisao esej tiskan u dva broja Novog behara“, rekao je Tin u jedno nedjeljno ljetno popodne u Kavani Šadrvan u Sarajevu „pa ćeš uočiti veliku liriku toga veoma rano preminulog pjesnika bohema. Ali nemoj zaboraviti ni mene,  to zapamti dobro, kao ni velikog Frana Alfirevića.“

Alićeva poezija bila je upravo takva – dominantno lirska i pejzažna, neoimpresionistička i neosimbolistička, bliska poeziji Muse Ćazima Ćatića i Tina Ujevića, a pojedine pjesme ispisane su mu i u duhu socijalne literature. Za života je objavio samo tri autorske knjige – pjesničke zbirke Lirski akvareli (Zagreb, 1941), Lirski dnevnik (Zagreb, 1953) i Poezija (Zagreb, 1972), kao i veliki broj književnih tekstova u brojnim časopisima njegovog vremena, dok je većina njegovog književnog rada ostala u rukopisu.

Rukopisna ostavština Saliha Alića, koja uključuje njegov cjelokupni sačuvani književni rad, dugo vremena bila je u privatnom vlasništvu arhitekte Abdulaha Talundžića iz Sanskog Mosta, koji ju je otkupio od pisca Ive Balentovića iz Županje, a posljednjih godina u privatnom je vlasništvu porodice Kodrić iz Sarajeva, koja ju je otkupila od Talundžićevog sina Nesudina. Porodica Kodrić kopije svih postojećih rukopisa Saliha Alića ustupila je Bošnjačkoj zajednici kulture „Preporod“ s ciljem njihovog čuvanja i pripreme kritičkog izdanja djela Saliha Alića. Iz ove kolekcije rukopisa Saliha Alića 2008. godine pjesnikovu zbirku Kaside obavio je pisac i historičar književnosti Zilhad Ključanin, a rukopisna ostavština sadrži i nekoliko drugih pjesničkih knjiga koje Alić nikad nije objavio.

Salih Alić umro je u Zagrebu 11. 3. 1982. godine, sam i zaboravljen iako je bio jedan od najznačajnijih bošnjačkih pisaca između dva svjetska rata.

 


 

KRIK IZ MOJE SOBE

 

U sobi me siše čama puna straha,

ko srce u tuzi strto od uzdaha…

 

Na stolu kraj mene žedan krčag pije

plamen sunca, što se u prozoru smije.

 

Vedar dan mi niže đerdan oko vrata,

ko dragulje sitne, žute  od ahata.

 

Tu tišina vječno prede bijedu dugu,

što noću i danju u šumi sjete tugu…

 

Al kad duša stane još jača da rida,

pripjev bola čuju samo uši zida…

 

 

LIRSKI TORZO

 

29.

Ko gordi kokot na kalpaku plavom

iz mjedi čiste, kolut sunca sja se

s nebeske točke; roj oblaka pase

i gazi jesen požutjelom travom.

 

Ja dušu moju snesoh u dvoranu

dana; u sjaju moje srce pupi

i, ko san dječji pod brezom na klupi,

u kolut sunca sav ko atom kanu..

 

Izvor pjesama: Antologija bošnjačke poezije XX vijeka, prir. Enes Duraković, Svjetlost, Sarajevo, 1999, str. 76. i 80.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.