Esadbeg Alajbegović – Naši iseljenici u Turskoj

Priredio: mr. Alen Zečević

Esadbeg Alajbegović

NAŠI ISELJENICI U TURSKOJ

Iseljavanje  našeg  svijeta  u  Tursku  počinje  nakon  okupacije  Bosne  i Hercegovine po Austro-Ugarskoj monarhiji, čiju su vojsku naši pretci, primitivno naoružani, u divovskim borbama decimovali. Iako je delegat Austro-Ugarske na Berlinskom kongresu grof Andraši dao izjavu da narod BiH jedva čeka ulazak austrougarske vojske i da je dovoljna jedna pukovska muzika za okupaciju BiH, pacifikacija je trajala šest mjeseci. U krvavim borbama i nadčovječanskom otporu muslimanskog dijela našega naroda, u sukobu sa ogromnom moderno naoružanom vojskom velesile, naš je narod ispisao krvavu ali i sjajnu epopeju. Prema kasnijim službenim austrijskim izvještajima, okupacija je stala austrougarsku armiju 40.000 ljudi, te vrlo veliki broj oficira, mrtvih i ranjenih. Otpor koji je dala Bosna i Hercegovina jedna je od najsjajnijih strana istorije muslimana Bosne i Hercegovine, koji tada pokazaše kako treba ginuti za slobodu Otadžbine.

Nakon okupacije otpočinje pokret muslimanskog svijeta za iseljenje iz domovine, jer se nije mogao pomiriti s time da gleda kako mu tuđin gospodari. Val iseljavanja nekada je bio veći, nekada manji, a za vrijeme pokreta muftije Džabića bio je uzeo opasne razmjere i u prekidima je trajao sve do našeg oslobođenja. Od okupacije do oslobođenja iselilo se iz Bosne i Hercegovine u Tursku oko 300.000 duša, pa ako se uzme da broj muslimanskog stanovništva danas iznosi oko 750.000, da nije bilo emigranata – bilo bi nas danas 1.050.000.

Naši iseljenici, razbacani po svima dijelovima Turske, ne mogavši podnijeti klimatske prilike u novoj domovini, mnogo su stradali, tako da njihov broj danas ne iznosi više od 150.000. Umjesto porasta njihov broj je opao, uslijed toga što naseliše većinom nezdrave krajeve, u koje dođoše iz Bosne i Hercegovine, čije vode, gore i vazduh ne mogoše da im nadoknade malarični i nezdravi predjeli Anadola. Glavna naselja naših iseljenika nalaze se u glavnom u Adapazaru, gdje ih živi 4.000-5.000, a grad i srez adapazarski je najbogatiji dio Turske, te gotovo sve zemaljske produkte izvozi u Carigrad s kojim je vezan željezničkom prugom Carigrad-Ankara. Nakon Adapazara, naši iseljenici se nalaze u Inegolu, Eskišeheru, Kjutahiji, Manici, Karamurselu, Ankari, Adani, Brusi, Smirni, Carigradu i još nekim mjestima. Naši se iseljenici u pretežnom broju bave zemljoradnjom, a u Carigradu, Eskišeheru i Smirni ima priličan broj trgovaca. U Ankari je nekada bila brojno jaka bosanska kolonija, ali je danas jako smanjena, jer mnogo ih je pomrlo usljed klime i zdravstvenih prilika, koje su naročito u ranijim vremenima bile veoma teške.

Kako i danas u Turskoj živi veliki broj naše braće, potrebno je da makar u krupnijim crtama upoznamo njihov život i prilike, jer iako je sudbina odredila da nas ostave, veza koja nas spaja s njima jaka je, a ljubav njihova prema starom zavičaju neugasiva, što se može na svakom koraku zapaziti.

Iako relativno brojem malobrojni, naši iseljenici igraju u javnom životu Turske važnu ulogu; oni su po svemu onome što su dali svojoj novoj otadžbini, pravi „kultur-tregeri“. Oni ovaj naziv zaslužuju jer mnogo učiniše za svoju novu domovinu u svima pravcima njenog života. Naši ljudi u Turskoj afirmisali su se kako u kulturno-prosvjetnom tako i privredno-ekonomskom životu, zauzimajući svojom sposobnošću i čistotom karaktera položaje u državi i društvu, počam od najmanjih pa do najvećih. Nema gotovo mjesta ili kraja u Turskoj gdje se neće sresti naši iseljenici, kojima je najveće zadovoljstvo kada susretnu nekoga od zemljaka iz stare im domovine, sa kojom ih pored drugih vežu i rodbinske veze. Oni se vesele kada im se pruži prilika da progovore svojim materinjim jezikom, kojim odlično vladaju ne samo oni, nego i njihova djeca, inače rodena u Turskoj.

Karakteristično je da se Turci vrlo rado žene sa Bosankama, ali naši iseljenici najviše se žene i udaju medusobno. Veliki je broj bh. Muhadžira koji se nalaze u vojnoj i drugim službama, pa kada bi bilo moguće dobiti statistiku, tek tada bi se vidilo u kako velikim ciframa dođoše do izražaja. Svi sa puno hvale govore o Bošnjacima, a naročito je laskavo mišljenje visokih vojnih lica o našim ljudima, koje su imali priliku upoznati u prošlim ratovima, naročito u oslobodilačkom ratu protiv Grčke, u kome su bh. iseljenici i kao vojnici i kao oficiri pokazali snagu svoje rase. U kemalističkom pokretu također su Bosanci dali potporu velikom turskom reformatoru, koga su slijedili i slijede u ratu kao i u miru.

U borbama sa grčkom vojskom mnogo se istakao naš zemljak Sabribeg Alipašić, rodom iz Bijeljine, unuk Alipaše Fidahića, istorijske ličnosti iz naše prošlosti. Sabribeg se iselio iz Bosne prije 30 godina, kada su švapski progoni protiv našeg elementa bili na vrhuncu. Naselio se u Adapazaru, udaljenom od Carigrada 150 km, kupivši veliko imanje Arifiju, koje siječe glavna željeznička pruga Carigrad-Ankara, a koji posjed on obrađuje traktorima, po svim principima racionalne ekonomije. Sabribegov čifluk važi u srezu adapazarskom, inače jednom od najnaprednijih srezova, kao najuredeniji (u srezu ima preko 100 traktora, pored silnog broja drugih modernih poljoprivrednih mašina kojih je ovaj srez od 300 hiljada duša prepun).

Za vrijeme revolucije Gazi Mustafe Kemala – Ataturka, Adapazar i naši iseljenici u njemu mnogo su pretrpili usljed upada okolnih čerkeskih, lazovskih i abaskih plemena, naseljenih iz Rusije, inače mnogobrojnih, a svi su se borili protiv Kemala, dočim su njegovom pokretu Bosanci dali izdašnu pomoć. Da bi očuvao grad od tih bandi, Sabribeg Alipašić organizuje dobrovoljački bataljon od oko 800 naših iseljenika. Tim bataljonom on je i komandovao, i tokom borbi, naročito sa grčkom vojskom, pokazao je veliku hrabrost. Radi svoga junačkog i patriotskog držanja u najtežim danima Turske, Sabribeg je stekao ogromnu popularnost i priznanje na najvišim mjestima svoje nove otadžbine. On je usljed ovakovoga držanja postao, može se reći, najmarkantnija ličnost među našim iseljenicima u Turskoj, gdje mu je u više navrata nuđen mandat narodnog poslanika u Velikoj narodnoj skupštini, što je on uvijek odbio.

Na istaknutim položajima u sadanjoj Turskoj nalaze se i mnogi drugi naši ljudi. Tako mjesto zamjenika šefa general-štaba u rukama je N. Fetahagića, rodom iz Trebinja, dok je na položaju ministra narodne obrane do nedavno bio također naš zemljak Alagić iz Bos. Gradiške; turskim pak ambasadorom u Londonu bio je do pred 2-3 godine A. Rizvanbegović (čini mi se, kasniji turski poslanik u Budimpešti). U Velikoj narodnoj skupštini nalazi se i sada 7 naših ljudi, narodnih poslanika. Graditelj zgrade narodne skupštine u Ankari je također Bosanac – Ale Sokara iz Banja Luke. U prošlom svjetskom ratu je bio kapetan turskog drednota „Javuz Sultan Selim“ (brod se prije zvao „Geben“, a Turci ga dobiše od Njemačke) Hasanbeg, čijeg se prezimena ne mogu sjetiti, inače iz Žepča. Na čelu bivše carske riznice u Carigradu kao direktor bio je doskora Bosanac, dočim istu i danas čuva šest naših ljudi, kojima je povjereno čuvanje vrijednosti od preko 10 milijardi dinara, koliko je procijenjena vrijednost ove riznice. Bosansko-hercegovački naseljenici u Turskoj igraju važnu ulogu i u privrednom životu, i na tom polju oni su dali dovoljno dokaza o svojoj sposobnosti. Današnja Kemalistička Turska, kako je poznato, mnogo je učinila na polju podizanja domaće industrije, a među onima koji imaju jaka industrijska preduzeća nalazi se lijep broj Bosanaca i Hercegovaca.

Tako u gradu Adani ima velike tekstilne fabrike M. Lakišić rodom iz Hercegovine. Njegova preduzeća spadaju medu najjača tekstilna u Turskoj, a posjeduje i velike plantaže pamuka, koga prerađuje u svojim fabrikama. Lakišić izdržaje vlastitu apoteku i pekaru, iz kojih daje siromašnom svijetu besplatno lijekove i hljeb. Tako isto je uživao veliki ugled i drugi naš zemljak, Ibrahimbeg Begović Odžaklija (rodom iz Odžaka kod Dervente), koji je prošle godine preminuo, a bio je graditelj željezničkih pruga i jedan od najbogatijih Bosanaca. I danas njegova fabrika štofova uspješno radi u Carigradu i zapošljuje 300 radnika. U carigradskom predgrađu Jedikule ima velika fabrika kože, vlasništvo Sarajlija braće Čengić, viđenih carigradskih industrijalaca, koji prošle godine sagradiše u Carigradu veliku palaču. Vlasnik velikog hotela „Šahinpaša“ na Sirkedži u Carigradu je naš čestiti starina H. Selimbeg Šahinpašić iz Zvornika, predratni dobrotvor našeg „Gajreta“ i danas najstariji Bosanac u Turskoj. Generalni zastupnik „Forda“ u Turskoj republici je V. Ibrahimbegović iz Banja Luke. U Smirni (Izmiru) najjači izvoznici suhog grožda, smokava i ostalog južnog voća su Bosanci, koji uživaju veliki ugled u ovoj danas najjačoj turskoj luci, čiji je izvoz daleko premašio Carigrad. U Turskoj ima nekoliko velikih posjednika, naših iseljenika. Tako se u Izmiru nalazi posjed Reufbega, po majci Gradaščevića, iz Gradačca rodom, čije je imanje u površini od 15.000 dunuma jedno od najuzornijih.

I na prosvjetnom polju naši se iseljenici istaknuše, pa je veliki broj naših ljudi na osnovnim, srednjim pa i na najvišim školama u državi. Na carigradskom univerzitetu predaje među Bosancima nastavnicima i profesor Husein Kulenović iz Kulen Vakufa. Analfabetizam je među našim iseljenicima najmanji, te uvođenje latinskog pisma kao obligatnog u Turskoj njima je dobro došlo, jer ovo pismo oni poznaju iz stare domovine, dok Turci, koji su oduvijek upotrebljavali arapsko pismo, još uvijek muku muče sa latinicom. U turskim državnim i privatnim službama nalazi se znatan broj ljekara Bosanaca. Poznat mi je mladi ljekar-specijalista dr. Ahmed Zulfikarpašić, porijeklom iz Foče, koji je ujedno jedan od prvih hafiza u Turskoj! Tako isto bilo je naših ljudi na položajima ministara raznih resora, pa je za vrijeme Abdul Hamida na položaju ministra pošta bio Bosanac, koji je sagradio paIaču carigradske pošte i uz nju, u istom stilu, džamiju za službenike pošte. Takođe je i ministar prosvjete u svoje vrijeme bio Bosanac. Među našom mnogobrojnom inteligencijom, koja je dijelom došla natrag u Bosnu i Hercegovinu a dijelom ostala u Turskoj, nalazio se i naš neumrli Osman Đikić, kao i daroviti pjesnik merhum Musa Ćazim Ćatić. Veliki je broj naše ilmije koji su pohađali carigradske vjerske visoke škole: Dinijje šubu na Darul-fununu (teološki fakultet), kao i Fatihovu i Bajezidovu medresu, koje su tada slovile kao prve vjerske škole u islamskom svijetu.

Što se pak tiče Turaka, oni mogu da imaju o našim iseljenicima samo najbolje mišljenje, jer su bosansko-hercegovački iseljenici dobri državljani, elementi reda i rada, koji su u svoju novu domovinu prenijeli mnoge vrline svoje zdrave i čestite rase. Sadanje prijateljske i savezne odnose naše otadžbine Jugoslavije i Turske republike najsrdačnije su pozdravili naši iseljenici, jer time postaju još življe i prisnije veze između stare im i nove otadžbine. Turska i turski narod mogu da nam zablagodare ne samo zato što su u našoj braći iseljenicima dobili čestite i vrijedne državljane, nego nam duguju, među ostalim svojim velikim državnicima naše krvi, i za velikog svoga državnika, sina ponosne Bosne, Mehmed-pašu Sokolovića, pod čijom upravom je Turska doživila najveću slavu i moć, a čiji zemni ostaci leže u turbetu na Edren-kapiji u Carigradu. Grob velikog Sokolovića, i grobovi dvojice naših narodnih velikana: kapetana Huseinbega Gradaščevića koji leži na Ejjubovom groblju u Carigradu, a pobratim mu Alipaša Fidahić u Trapezuntu, još više učvršćuju naše veze sa našom jugoslavenskom braćom u Turskoj.

____________________________________

Izvor: Alajbegović, Esadbeg, “Naši iseljenici u Turskoj”, Gajret: Kalendar za godinu 1938, 1938, str. 193-197.