Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u političkoj misli Huseina Husage Ćišića
Priredio: mr. Alen Zečević
BOSNA I HERCEGOVINA I BOŠNJACI U POLITIČKOJ MISLI HUSEINA HUSAGE ĆIŠIĆA
O ličnosti i djelu Huseina Ćišića u bosanskohercegovačkoj javnosti i akademskoj zajednici decenijama se nije znalo gotovo ništa. Saznanja o njegovoj političkoj djelatnosti koja je po svojoj širini i dometima, ali i trajanjem, obzirom da je u političkom životu Bosne i Hercegovine aktivno u različitim državno-pravnim sistemima bio prisutan od 1906. do 1946. godine, nadilazila jednu za to vrijeme prosječnu političku karijeru, uglavnom su čuvana u privatnim arhivama saradnika ili užem krugu intelektualaca bliskih porodici Ćišić. Razloge toj polustoljetnoj šutnji nalazim upravo u činjenici da je Ćišićevo intelektualno i političko naslijeđe, osobito kada je riječ o pitanju ustavnog priznavanja nacionalnog identiteta Bošnjaka muslimana kao njegovoj glavnoj preokupaciji u toku Drugog svjetskog rata, moglo dati snažan poticaj u procesu institucionalne artikulacije bošnjačkog nacionalnog pitanja, kao takvo u političkom diskursu postratne Jugoslavije potpuno anatemisano.
Husein Ćišić (Mostar 1878. – Mostar 1956.), u narodu poznatiji pod nadimkom Husaga, jedna je od najzanimljivijih intelektualnih pojava i figura bošnjačke i bosanskohercegovačke politike iz prve polovine 20. stoljeća. Prva značajnija iskustva političkog djelovanja stekao je u strukturama Muslimanske narodne organizacije, prve savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke političke stranke koja je, na velikom skupu bošnjačkih prvaka, osnovana 1906. godine u Slavonskom Brodu. Njena pojava u političkom životu koincidirala je sa Pokretom za vakufsko – mearifsku autonomiju muslimana čiji je reprezent, kao najistaknutija ličnost i vođa, bio Ali Fehmi ef. Džabić, mostarski muftija i Ćišićev medresanski učitelj. Kao mladić radio je kao bibliotekar u mostarskoj kiraethani (čitaonici) u kojoj je 5. maja 1899. godine, potaknuta slučajem otmice maloljetne djevojčice Fate Omanović od strane katoličkog svećenstva, održana skupština sa preko hiljadu prisutnih građana Mostara na kojoj su formulirani programski ciljevi autonomnog pokreta. U biblioteci upoznavao je najuticajnije i iskusnije bošnjačke intelektualce, političare i javne radnike, kakav je bio njegov politički saradnik i prijatelj Šerif Arnautović.
Ćišić je svjedočio brojnim sastancima polariziranih političkih grupa Mujage Komadine sa središtem u kiraethani, s jedne strane, te druge koju su činile pristalice agilnog muftije Džabića. Naročito intenzivne kontakte Ćišić je uspostavljao sa pjesnikom Osmanom Đikićem koji se, sa obrazovanjem stečenim u Istanbulu i Beogradu, po povratku u Mostar nametnuo kao predstavnik nove generacije političara otvorenog protuaustrijskog stava. Nakon 1908. godine i aneksije Bosne i Hercegovine bio je protivnik okupacionog režima, ali i Muslimanske narodne organizacije. U njoj je, do tada, kao jedan od urednika, pisao članke u listu ˝Musavat˝, a nakon napuštanja iste sa grupom istomišljenika osnovao političku stranku Muslimanskih demokrata i pokrenuo opozicioni list ˝Samouprava˝. Oštro je osuđivao postupke MNO i čin priznanja aneksije, osobito djelovanje dojučerašnjeg vrlo bliskog saradnika Šerifa Arnautovića optužujući ga za nepromišljenu politiku i interesno približavanje okupacionom režimu.
Raspadom Austro-Ugarske monarhije nastavio je svoje djelovanje i borbu za institucionalna prava Bošnjaka u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. U novoj državi djelovao je kao samostalni političar, bez naročitih ambicija da se priključuje nekoj od političkih opcija. U Mostaru je obavljao činovničke i referenetske funkcije u lokalnoj administraciji, baveći se aktuelnim izazovima svoga naroda u pogledu uređenja agrarnih odnosa u Hercegovini. Smatrajući da je agrarna reforma štetna i usmjerena protiv bošnjačkog naroda, koji je izgubio svoje generacijske naslijeđene posjede, vrlo oštro je pisao o beogradskim vladama. U svrhu aktualiziranja ovog problema Ćišić je 1919. godine u vlastitoj nakladi publikovao studiju pod naslovom ˝Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije˝. U njoj je, argumentirano opisujući stotine slučajeva neprocesuiranih ubistava Bošnjaka i pljačke njihove privatne imovine od strane hajdučkih grupa u Hercegovini, ukazivao na egzistencijalnu, sigurnosnu i biološku prijetnju za Bošnjake. Zbog članaka o zločinima koje je objavljivao u listu ˝Pravda˝, zvaničnom glasilu Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), podvrgnut je istrazi i nakon sudskog postupka osuđen na zatvorsku kaznu.
Uslijed razočarenja ustavno-pravnim statusom Bošnjaka, te iskustvom represije na vlastitom primjeru, Husein Ćišić pristupa strukturama JMO i daje podršku dr. Mehmedu Spahi. Zbog ugleda koji je imao među Bošnjacima u Mostaru i Hercegovini uključio se u političke tokove i već 1935. godine na izborima za predsjednika mostarske općine dobija gotovo plebisicitarnu podršku. Bio je, također, senator Kraljevine Jugoslavije, sve do 1939. godine kada zbog planova o podjeli Bosne po sporazumu Cvetković-Maček podnosi neopozivu ostavku.
Početkom Drugog svjetskog rata činio je velike napore na zaštiti interesa Bošnjaka i njihovog pravno-političkog statusa. Kao jedna od prominentnijih ličnosti JMO 1937. godine imenovan je za predsjednika Vakufsko-mearifskog sabora Bošnjaka u Sarajevu. Svoj uticaj koristio je u procesu okupljanja intelektualaca, političara i vjerskih autoriteta, s ciljem postizanja jedinstvene politike u kontekstu ratnih zbivanja na tlu Bosne i Hercegovine. Oštro osuđujući odluku nekolicine Bošnjaka da preuzmu pozicije u vlasti ˝Nezavisne Države Hrvatske˝, inicirao je pisanje Mostarske rezolucije koju su 21. oktobra 1941. godine kojom su muslimani grada Mostara digli glas protiv progona i zločina ustaškog režima nad Srbima, Jevrejima, Romima i drugim neistomišljenicima.
Kao član III zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a postavio je vrlo važna pitanja u pogledu rješenja nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini. Polazeći od povijesnih činjenica, vrlo dobro razumijevajući političku i kulturnu prošlost svoje domovine, bio je mišljenja da ona, uzevši u obzir sve njene specifičnosti u tom smislu, mora da bude tretirana na način kao i druge jugoslavenske federalne jedinice. ˝Svaka nacionalna misao˝, pisao je u studiji ˝Bosanskohercegovački muslimani i bosanska autonomija˝ iz 1945. godine, ˝pretpostavlja i svoje nacionalno područje, svoj životni prostor, na kojem se kao takva ima razvijati i usavršavati˝. Njegove opservacije, kao i odluku da se u tom prijelomnom povijesnom trenutku uključi u borbu za ustavna prava i poziciju Bošnjaka, potakla su ranija spomennuta iskustva iz 1939. godine i podjela Bosne i Hercegovine sporazumom Cvetković – Maček. Jugoslavenska ideja, koja se ovim činom u praksi pokazala sinonimom za srbijanski hegemonizam, uslovila je privremeni diskontinuitet Bosne i Hercegovine kao političkog subjekta. Tim sporazumom, tvrdio je Husein Ćišić, ˝udriven je glogov kolac onakvom integralnom jugoslovenstvu kakva su ga njegovi neimari bili sebi zamislili˝.
Kao legitimno izabran poslanik u skupštini AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a zastupao je građanski pristup u rješavanju nacionalnog pitanja smatrajući da svi narodi u Bosni i Hercegovini, bez obzira na razlike u vjerskom opredijeljenju, trebaju biti tretirani kao jedna etnička skupina – Bošnjaci ili Bosanci i Hercegovci. Stoga je 5. decembra 1945. godine, uviđajući da se diskusije o nacionalnom pitanju vode u skladu sa interesima drugih federalnih jedinica, Ministarstvu za konstituantu predao predstavku kojom se usprotivio brisanju iz ustava jedne nacije koja predstavlja političku realnost i Bošnjaka kao narodne posebnosti. U njoj je, između ostalog, pisao:
Avnoj u svom drugom zasjedanju u Jajcu dne 29. novembra 1943. g. donio je zaključke od velikog istorijskog značaja, po kojima se, na osnovi nacionalne ravnopravnosti – Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca, teritorijalno područije bivše Kraljevine Jugoslavije ima podijeliti u šest federativnih jedinica, i to: Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Crnu Goru, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu.
Prema ovim zaključcima Avnoja, svaka federativna jedinica, sa aktom toga svoga opredjeljenja, stekla je i pravo na svoje vlastito nacionalno ime, samo je to pravo uskraćeno bosanskoj federativnoj jedinici, jedinici, naime, koja je, po izvijesnim obrazloženjima, iznimno zasnovana na nacionalnoj ravnopravnosti – Srba i Hrvata i tako nešto.
Ovom, vjerovatno, slučajnom omaškom Avnoja, učinjena je grdna nepravda našoj užoj domovini Bosni, – Bosni, koja i po historiji svojoj i ulozi odigranoj u ovom narodnooslobodilaćkom ratu, kao i po žrtvama uloženim u ovaj rat ima pravo na svoje narodno opredjeljenje, odnosno pravo na svoje narodno ime, svakako toliko, koliko i svaka druga gore spomenuta federativna jedinica.
Ministarstvo za konstituantu, pri izradi nacrta ustava F. N. R. J. jamačno je računalo sa stanovišta Avnoja, izraženim u njegovim zaključcima od 29. novembra 1943. g., pa se u osnovnim načelima ustava, u članu 3, četvrtoj rečenici toga člana, sa napisom: “pet buktinja koso položenih, čiji se plamenovi spajaju u jedan sjajan plamen” – simbolički izrazilo isto gledište, što je, po mom skromnom mišljenju i nezgodno i – ako ćete posve nepravilno.
Jer bosansko–hercegovačka federativna jedinica, zasnovana na tzv. nacionalnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata, nema nikakve garancije za svoj opstanak, niti može imati izgleda za miran društveni i državni život.
Na kraju je, ukazujući na nedosljednosti u nomenklaturi nacija na državnom grbu, tražio da se umjesto pet unese i šesta baklja, koja bi predstavljala Bošnjake ili Bosance. Pojava ovog dokumenta je, uprkos svim naporima partijskog vrha da to prikriju, izazvala izvijesne reakcije u javnosti. Kako na Ćišićevu predstavku nije odgovoreno, on je na istu adresu uputio novu. Već 16. januara 1946. godine uložio je amandman na član 3. Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U načelu je prihvatio nacrt Ustava, ali nije odustajao od razmatranja amandmana. U predstavci je pisao sljedeće:
Nama se sada, u novoj oslobodilačkoj eri sugerira da uvažimo da je naša uža otadžbina pravo-pravna sa ostalim federativnim jedinicama u Jugoslaviji, a mi Bosanci, opet, sa ostalim narodima u Jugoslaviji, a eto nam do sad nije dozvoljeno ni to da se pravim imenom nazovemo. Na pr. ako neko od nas u ličnu listu ubilježi da je Bosanac, službujući činovnik ima zadatak da ga urazumi, da te narodnosti nema i da tu narodnost AVNOJ nije priznao. Ako se neko ubilježi kao Jugosloven, opet ima da primi istu lekciju, jer je, navodno, to kolektivni naziv za sve jugo-slovenske narode, a kada se po nevolji kaže da je Musliman, onda to pasira, valja zato što je kolektivni naziv za 300.000.000 ljudi razbacanih na pet kontinenata, koji pripadaju svim mogućim rasama čovječjeg roda.
S ovim, naravno, ne mislim reći da se je AVNOJ pri donošenju svojih zaključaka u Jajcu 1943. godine rukovodio istim mislima kojim se je, u svoje vrijeme, rukovodio nacionalni Beograd u svojim osnovama, u pogledu naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine, ali je činjenica da nas još i sada, u narodnosnom pogledu, pored Srba i Hrvata, titulišu Muslimanima, što je za nas grdno poniženje, a jamačno ne služi na čast ni onima koji nam to serviraju.
Naš Muslimanski svijet u Bosni i Hercegovini nije neopredjeljen u narodnosnom pogledu, kako to neki hoće da kažu, on je potpuno svjestan svog slavenskog porijekla, on po svojim tradicijama, po svojoj istoriji, po svojim pjesmama, i prima, a jednako dolazi do dubokog ubjedjenja, da se on može zvati onako kako su ga i njegovi predji zvali i da je on nesumnjivi izdanak onih starih Bošnjaka i Kulinova, Ninoslava, Kontromanjina, Dabišina, Ostojina i Tomaševa doba i u tome je nepokolebljiv.
Zato, eto, nacionalistička propaganda, srpska i hrvatska, pored sveg svoga intenzivnog rada u tom smjeru nije kod njega uspjela do sada da poluči bilo kakav uspjeh, a nema nikakva izgleda da će to ubuduće polučiti, jer on vrlo dobro znade ko je i odakle je.
Zato pri završetku ovog svog podneska apelujem na sve narodne poslanike u Skupštini, da uvaže moje napomene i da se solidarišu sa mojim predlogom: da se u čl, 3. četvrtoj rečenici toga člana Ustava umetne: Mesto pet-šest buktinja koso položenih itd, da bi se sa svim konzekvencijama, koje iz toga proizilaze faktički pravdi udovoljilo.
Ćišićeva borba za institucionalno priznavanje i afirmaciju bošnjačke tj. bosanske nacije nije imala uspjeha. Preglasan u svom bosanskohercegovačkom poslaničkom klubu bio je nemoćan da ospori izglasavanje novog Ustava. Milova Đilas je, referirajući se na neimenovani akt jednog od narodnih poslanika, nesumnjivo misleći pri tome na Huseina Ćišića, u Skupštini objasnio da se on motivira time ˝da su muslimani posebna nacionalnost, da su muslimani odobrili odobrili nacrt Ustava u svima njegovim pojedinostima, ali da su bili nezadovoljni time što nije u državni grb ušla šesta buktinja kao simbol muslimanske nacionalnosti˝. Ipak, rasprave o tome više nije bilo. Ustav je usvojen, ali je zabilježeno da je jedan poslanik do kraja ostao protiv. Bio je to Husein Ćišić, sa čijom je samostalnom borbom u skupštinskim klupama, nacionalno pitanje Bošnjaka muslimana suspendirano za narednih pet decenija.
_________________________________
Izvor: Naša Baština, br. 1, Izdavač: Toprak, Mostar/Blagaj, 2025. (govor mr. Alena Zečevića na tribini u povodu 1. marta Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, održane u Centru za kulturu Mostar 21. februara 2025. godine)
