BANJALUČKI BOJ: Na pazaru smrti gazije su napravile kupoprodaju duša

Bosanski historičari na osmanskom jeziku sve do osamnaestog stoljeća bavili su se isključivo svjetskom historijom. Tek od tog stoljeća, koje je ostalo dosta zatamnjeno, javlja se određen broj istraživača, koji se osvrću na događaje u Bosni toga vremena. Koliko se dosada znade, prvi od njih bio je Omer Novljanin, poznat kao Omer-efendija iz Novog, koji je napisao hroniku događaja u Bosni 1736.–1739. godine. Njegov ugao zanimanja je posebno Boj pod Banja Lukom 1737. godine, našim svekolikim nemarom skrajnut, iako je imao neprocjenjiv značaj za Bosnu. I pored toga što su mnogi kasniji historičari i istraživači toga vremena, istina fragmentarno, s različitih aspekata posmatrali ovu bitku – o njoj se nije dovoljno znalo
 BANJALUČKI BOJ: Na pazaru smrti gazije su napravile kupoprodaju duša

Za borbu izgubi se želja kod neprijatelja
Može li se jato vrana suprotstaviti sokolima?

Kretanje neprijateljskih jedinica  s ciljem da se opsjedne Banjaluka

Komandant neprijateljske vojske Hildburghausen, koga je ćesar obavezao, da pomoću snaga uzme Banjaluku iz islamskih ruku, u mjestu zvanom Gradiška, prema Banjaluci, podigao je svoj lijepo ukrašen šator i tu nekoliko dana odsjeo. Pošto je svoje jedinice organizirao i ojačao ih ratnim oružjem i spremom, određenog dana (Petrovdan) s tog mjesta je krenuo. Lagano napredujući, počeli su opsjedati Banjaluku.

Kadije iz tvrđave, zabiti, imami, hatibi, šejhovi i druge odgovorne ličnosti, kao i žene iz tvrđave – pojavili su se s molbom, zahtjevima i predstavkama, koje su donijeli banjalučkom muftiji Mehmed-efendiji, pa je tako valiji Ali-paši stigla ta zastrašujuća vijest o opsadi. Presvijetli mušir i valija, odmah je, uloživši veliki napor, tražio načina da pomogne vjernicima koji su u tvrđavi opsjednuti. S Božijom pomoći, u borbi za Staru Ostrovicu vjetar pobjede zapuhao je prema islamskoj strani, a neprijateljska vojska je uništena do tog stepena da se više neće moći odupirati. Ova radosna vijest zamijenila je tegobe, koje su na trenutak prije osjećali oni što su bili opsjednuti, i donijela mir. Na osnovu preporuke, na tu stranu je hitno poslao, da budu spremni za odbranu tvrđave, Bošnjaka Ibrahim-agu, koji je od ranije bio kajmekam grada Sarajeva i age-dobrovoljce sa njihovom opremom, a pridodato im je nekoliko vrijednih, strpljivih, pouzdanih i odabranih junaka graničara. Oni su uložili veliki trud sa željom da u sretno vrijeme prispiju i uđu u tvrđavu.

Tek što je prošlo dan-dva od njihovog dolaska, neprijateljski komandant je pokrenuo vojsku od Gradiške. U isto vrijeme određen je vođa jedne druge grupe, carski intimus i jedan od dvorskih ljudi po imenu Dubnel. On je bio nezakonito dijete jednog nevjernika i postavljen je na čelo odabrane vojske od sedam do osam hiljada vojnika. Njemu je naređeno da najprije iz tvrđave zauzme grad i varoš, te da je spali i oplijeni. Čim je ova zastrašujuća vijest stigla do ušiju ljudi u tvrđavi, uznemirila ih je pa su pali u paniku. Muhafizi tvrđave okupili su narod grada i objelodanili su te vijesti. Iz naroda su istupili neki ugledniji ljudi i rekli: “Neprijatelj vjere skrenuo je s puta i prekršio zakletvu. Osvojio je i popalio tvrđavu Lešnicu (Loznica), koja se nalazi u osmanskim granicama, a njen narod je pobio i zarobio. Pružili su ruku na tvrđavu Ostrovicu i na mnoge druge tvrđave. To je svima dobro poznato. Sada je došao red da zauzmu i naš grad. Dolaze li nam kao da su na svadbu pozvani? Zloća neprijatelja jasna je kao dan. Treba učiniti ovo: sukobiti se s njima i pokazati im sve što možemo.”

Muteselim, sa još nekoliko osoba, da bi prikrio svoje niskosti, reče: “Mi smo zaduženi da čuvamo tvrđavu. Prije nego što nam dođe naređenje da stupimo u boj, da li smijemo sami od sebe ući u ovako opasan posao, i svojim rukama uništiti ljude. Da li je uputno na taj način prolijevati krv?” – suprotstavljajući se na taj način. Obraćajući se oblasnom kadiji, oni što su se tu skupili, pitali su: “Neprijatelj nam se dakle okačio o vrat. Sinoć je stigao i zakonačio u mjestu udaljenom pet sati hoda od našeg grada. Ako danas ne stigne, nema sumnje da će stići sutra. Je li zakonski dozvoljeno da se borimo i branimo? Šta naređujete?” Kadija Ali-efendija, inače Bošnjak, bio je srčan čovjek. Naročito je bio obrazovan u pravu i vjerskim znanostima, iskusan i dalekovid. Prema ovom jasnom stanju, bilo je očigledno kao dan, da će ovakvo skanjivanje dovesti do krajnje opasnosti i otvoriti put kajanju. Nije se moglo ni razmišljati o nekom drugom izlazu. Stoga se obratio svima riječima: “O sljedbenici Muhammedovi, nakon ovoga svega, da bismo izbjegli opasnost, svima nam je farz-vadžib da se borimo protiv neprijatelja. Budite obazrivi i ne pokazujte malodušnost, padajući u sumnju i ravnodušnost pri odbrani. Nesumnjivo je da će oni koji budu u ratu ubijali postati gazije, a oni koji poginu šehidi i da će vaši trud i zalaganje biti hvale vrijedni na oba svijeta”, rekavši to diže ruke na dovu, a zatim podstrekujući prisutne na rat, blagoslovi ih riječima: “Sve vas preporučujem Bogu.”

Odmah su se sabrali, da bi među stanovnicima tvrđave i grada jednoglasno izabrali oko osam stotina konjanika, aga-dobrovoljaca, o čemu je već bilo riječi. Vekil komandanta tvrđave Kato-zade Mehmed-aga i komandanti Gradiške i Maglaja, odredili su starješinu ovim hrabrim borcima i hitno su poslali iskusne uhode, koji će ispitati stanje neprijatelja. Međutim, pošto je neprijatelj krenuo, iz vojske je kao prethodnicu izdvojio osam hiljada vojnika i za starješinu im odredio iskusnog, već spomenutog, Dubnela. On je vojsku koja je bila pod njegovom komandom razdijelio na tri grupe. Grupa od hiljadu vojnika predstavljala je malu prethodnicu, od dvije hiljade vojnika glavnu prethodnicu, a od pet hiljada vojnika temeljnu snagu. One su bile poredane jedna za drugom na udaljenosti od četvrt sata, da bi, po potrebi, mogle brzo jedna drugoj doturiti vijesti i priteći u pomoć. Te tri grupe razdvojile su se i poredale prema geometrijskom pravilu. Uhode su otkrile ovaj poredak neprijatelja. Da bi se neprijateljske jedinice, u ovakvom obliku odvojile i našle u rasulu, u očima iskusnih i pametnih osoba, ni na trenutak nisu ispuštane iz vida. Zatim, borci od mejdana, koji su bili spremni i čekali naredbu, te noći su pred zoru, u malim skupinama, izišli iz grada i krenuli na stranu otkuda neprijatelj stiže.

U cik zore, dana koji donosi sreću, na udaljenosti tri sata od grada, susreli su se s neprijateljskom jedinicom, nazvanom, indže-karaul (mala prethodnica). Kada su srčani islamski vojnici izišli iz tmine noći, koja ih je skrivala, i kada su se pokazali dušom i tijelom jedinstveni, pružajući ruke prema mačevima i kopljima, odjednom su navalili na neprijateljsku skupinu. Ona nije mogla izdržati napade islamskih boraca, pa se u rasulu počela povlačiti. Mnogi iz te skupine su probodeni mačem hrabrih gazija. Nevjernici koji su pozadi ostali, držeći se svog nesretnog puta, nastojali su da stignu do jedinice nazvane baš-karaul (glavna prethodnica) i da se s njom spoje. Mnogi muslimani su im se odmah našli za petama. Do druge jedinice s njima su stigle hrabre gazije i ne počasivši napali su na njih i s mačevima i oklopima su se probili do jedinica, a da ovi nisu ni trepnuli. Pošto nisu izdržali, izgubili su nadu. Stižući jedinici nazvanoj dip-alaj (temeljne snage), svim srcem su željeli da se tu sklone i nađu pomoć. Hrabri, srčani i izdržljivi borci stigli su pred neprijatelja, koji je bio u bijegu, i slijedeći njihov trag zdesna, slijeva i pozadi, brzo su došli i do treće jedinice koja je bila u rasulu i pometenosti, tako da nisu imali mogućnosti ni prilike da jedni drugima doture vijesti. I u tu grupu su junačkim naporom prodrli, navalivši kao lavovi, probadali su ih mačevima i kopljima. I ta jedinica nije imala snage da izdrži napade gazija, nego su okrećući lice vojnici iz sve snage vikali: “Zar nema mjesta kud bi se pobjeglo?” – i tako se sjurili tim putem. Na mjestu od tri sata udaljenosti našli su se pred velikom vojskom, koja je stajala i čekala ih. Junaci ratnog mejdana nisu držali da je pametno da još više zamaraju konje, i zadovoljili su se s ovim što su postigli. Za vrijeme napada, koji su se događali jedan za drugim, samo je pedeset srčanih šehida palo i toliko bilo ranjeno. Mnogo neprijatelja je izginulo, a također je dosta oficira, među njima i generala, pobijeno. Spomenuti glavnokomandujući Dubnel sa još dva komandanta pao je u ruke kao zarobljenik.

Jedan neobičan događaj

 Potomak bosanskog ćehaje Mustafa-paše zade, potomak Ferhat-paše, Salih-ćehaja, koji je stekao slavu na bojnom polju, u vrijeme borbe, nastojao je da živog uhvati ranije spomenutog nevjernika, ali ga je pogodilo zrno iz neprijateljske puške. Ćehaja je u smrtnom hropcu i grču, iznenada u generala sjurio svoj ubojiti mač. I ćehaja i general su zajedno pali sa svojih konja i na jastuk smrti su jedan prema drugom postavili glave. Dok je general ispuštao dušu, obratio se Salih-ćehaji i upitao ga: “Ima li u tvrđavi dosta vojske?” Prikupljajući posljednju snagu, Salih-ćehaja mu je odgovorio: “Ej, nevjerniče! Šta ti i ja nakon ovoga imamo s tvrđavom? Idi i vidi Pakao!” Odmah zatim i general i Salih-ćehaja su ispustili dušu.

Vojska, koja je izvojevala pobjedu, nakon ovog uspjeha koji im je pošao za rukom, uputila se prema gradu i s plijenom, koji im je dopao u ruke, vratila se u tvrđavu i skupini naroda poslala muštulukčije, saopćavajući im dobre vijesti o uspjehu i pobjedi, dajući im utjehu ajetom iz Kur’ana: “Ne bojte se i ne žalostite se…” Čim je došla vijest o velikom Božijem daru i pobjedi, koja je hvale vrijedna, pokazavši nevjestinsko lice, presvijetli valija da bi pohvalio i obradovao sve vojnike i narod, odabrao je nekoliko junaka i zadužio ih da iziđu pred jedinicu, koja se nalazi u Banjaluci. Bašbuga i komandanta, koji su zarobljeni, čvrsto svezane su doveli i predali im. Posebno, da bi ih dobro poučili poslu koji će raditi, poslani su u vali-pašinu ordiju. Borci, koji su upućeni iz Banjaluke, sa zarobljenicima koji su im dopali ruku, došli su u ordiju, dok se časni valija nalazio na konaku u Jajcu.

Ma koliko da je sviju zahvatila velika radost zbog vijesti o uspjehu i pobjedi, kada su podvrgli pitanjima zarobljenike, iz njihovih odgovora se saznalo da je neprijateljska vojska brojna i da je opremljena s mnogo kumbara, municije i drugog ratnog oruđa. Krećući iz mjesta gdje su prenoćili saznalo se da su stigli do Banjaluke. Ova situacija sviju je zabrinula i rastužila. Da bi bili bliže Banjaluci i da bi zdravi i čitavi što prije stigli do vojske koja je zaostala, valija i vojna prethodnica su se odmah saglasili da treba da se krene iz Jajca, mjesta određenoga za odmor. Sišli su šest sati naprijed u polje Podrašnicu, koje se nalazi između Jajca i Zenice i tamo su podignuti šatori. Na sve četiri strane upućene su naredbe da pobjednička vojska, prije na čas, stigne u pomoć Banjaluci, pa su došli u spomenuti logor i priključili se vojsci. Ponovo su bili na oprezu. Kao što je ranije objašnjeno, jedinica, koja je iz ordije u Travniku poslana da pomogne Staroj Ostrovici, pošto je s pomoću Boga i uz njegovu podršku izvojevala pobjedu, i pošto su dovedene u red potrebe tvrđave i muhafiza, s ciljem da se pridruži ordiji vali-paše, požurila je da se vrati u logor u Podrašnici. Iskusni, hvale vrijedan i srčani valija starješinama pobjedonosne vojske darivao je skupocjene svečane odore. Mnogima je kao poklon stavio čelenku i kao uvijek sa hiljadu pohvala i dova organizirao slavlje. Saglasili su se da treba da se još nekoliko dana tu zadrže da bi mogle stići islamske snage i s njima se susresti u polju, da bi se priključile ordiji.

Pošto bi to moglo dovesti banjalučko stanovništvo u beznadežno stanje, razmišljalo se o tome da im je potrebna jaka pomoć, pa se stoga palo u brigu. Zato je valija poslao već spomenutog Mehmed-kapetana, koji je bio komandant vojske u Staroj Ostrovici, da krene prema Banjaluci sa jednom grupom krajiških boraca, da bi tamo uspostavili vezu. Oni su bili iskreni borci, vični boju i poznavaoci puteva Travnika, Račara (?), Donjeg, Kigi (?), Ključa i drugih kadiluka. Pošto je Mehmed-kapetan stigao blizu tvrđave i obišao i osmotrio sve četiri strane, pa kada je shvatio da ovdje nema baš mnogo vojske, poslao je svoga čovjeka valiji i o tome ga obavijestio. A on je, koristeći priliku, čas tajno čas javno obilazio okolicu, čekajući naređenja koja će stići od strane valije. Pošto je valija saznao za tu situaciju, koja je objelodanjena, prema ratnoj strategiji koja je bila sakrivena u njegovoj glavi, da bi našao pogodnu priliku da na vrijeme krene, zadužio je gore spomenutog Mehmed-kapetana, da na jednom mjestu daleko od Banjaluke, na rijeci Vrbas, tajno pripremi splavove, koji nisu bili za upotrebu. Navedeni kapetan pokazao je veliko strpljenje u poslu za koji je određen i na jednom tajnom i udaljenom mjestu, između sela Bastadža i Kirmina dao da se na brzinu poprave izvjesne količine splavova.

Zauzet njihovim čuvanjem jedva je čekao da stignu valija i vojska, da bi tačno saznao s kakvim ciljem ih je pripremao. S druge strane se čekalo da s četiri strane stigne zaostala islamska vojska i da se pridruži ordiji. Zbog toga se u polju Podrašnica čekalo više od deset dana. Razmišljalo se da se sa cjelokupnom vojskom krene u pomoć, i u tom smislu su se vršile pripreme. U to vrijeme su se, kao što je gore označeno, hrvatski ban i generali Varaždina i Koprivnice, iznenada pojavili s bezbrojnom vojskom. Valija je iz arzova, mahzara i žalbi saznao za zastrašujuću vijest da je iz jedinica dvadeset hiljada Austrijanaca i Hrvata krenulo prvo na opsjedanje krajiške tvrđave Bužim, a isto toliko ide da bi opsjeli i drugu krajišku tvrđavu Cetingrad. Sve hvale pripadaju Svevišnjem.

Vijesti o nesreći i muci, zatalasale su valove beskrajnih mora i nagomilali ih, povećavajući tugu i brigu. Osvanulo je. Vrijedni i iskusni beglerbezi i strpljivi vezir čistog srca i duše, osim što su se danju-noću obraćali Bogu za pomoć sa željom da pobjede i dizali ruke prema Visokom Prijestolju Božijem da im olakša, stalno su se savjetovali po tom pitanju sa starješinama ordije i krajiškim glavarima, koji rade za dobro države. Istrajavali su u nastojanju da se očuva potrebno jedinstvo i jednodušnost sa starješinama, pa čak i sa svakim pojedinim vojnikom, i da se uspostave veze među njima. Pošto su proučili časni ajet “Ja Muhammed”, odmah su sazvali savjetodavno vijeće na koje su pozvali moralne, pametne i iskusne ljude, pa su pred svima pročitane molbe i žalbe koje su stigle od strane stanovnika tvrđave Bužima i Cetingrada. Svi su shvatili sadržaj pun gorčine. Zatim se vezir prisutnima na skupu obratio ljubazno, odabranim riječima: “Hvala Bogu, opet hvala Bogu i opet hvala Bogu, kao rezultat moći i pomoći Svevišnjeg, Koji sve čuva i Koji sve može, Milostivog Allaha, uspjeli smo u tome da nespokojstva nestane. Neprijatelj je poražen. Islamska vojska Stare Ostrovice je uspjela i pobijedila. Ali, najveće blago koje dopadne u ruke na ovom prolaznom svijetu je da nestane tog uznemirujućeg nespokojstva, koje je prisutno. Zbog toga što se smjenjuju radost i veselje, tuga i briga vojske, s Božijom pomoći, i briga i radost su se odjednom pred nama pojavile. S jedne strane, neprijatelj je sa svojom vojskom opsjeo tvrđave Bužim i Cetingrad, a s druge slične neprijateljske jedinice opsjele su tvrđavu Banjaluku i narod pritijesnile. U ovakvoj situaciji i u ovo vrijeme, šta mislite na koju stranu da se krene. Šta je bolje, kojoj braći po vjeri da stignemo u pomoć. Šta vi smatrate šta je preče?”

Prisutni su zbunjeni pognuli glave i uronili u duboke misli. Pošto su izvjesno vrijeme razmišljali i nadvladali zbunjenost, počeli su međusobno razgovarati o toj temi. Čas su jedan po jedan govorili, a čas na pitanja odgovarali i tako raspravljajući nastojali naći rješenje. Nakon izvjesnog vremena presjekli su svoja raspravljanja i izložili rezultat onoga o čemu su se međusobno sporazumijevali: “Presvjetli pašo, da bi se najbrže i najlakše prevladala opasnost, mišljenje je da bi sva islamska vojska trebalo krenuti prema Banjaluci. Ovo se držalo za najpametnije i bilo je najbliže pameti. Odista se tvrđave Bužim i Cetingrad nalaze na krajnjoj granici Bosanskog ejaleta i najudaljenije su. Ako bude sudbine pa dopanu u neprijateljske ruke, pošto se zemlja nalazi u našim rukama, s Božijom pomoći i s malo truda, moguće je neprijatelja istjerati. Ali, tvrđava Banjaluka je usred Bosne i ubraja se u unutrašnje krajeve. Sačuvaj Bože da iz islamskih ruku pređe u neprijateljske, stoga što se nalazi u blizini centra, narod bi obuzeo strah i nespokojstvo i cijela bi zemlja došla u bezizlazno stanje, i pala u očaj. Na čelu ove jedinice je glavni neprijateljski komandant, pa je stoga masovnija i moćnija od ostalih. Nije podesno da se islamska vojska dijeli s ciljem da na dvije strane pomogne, nego odmah sa cjelokupnom islamskom vojskom da pohitamo u pomoć Banjaluci, vjerujući u podršku Plemenitog Allaha.”

Valija Ali-paša je odobrio ovakav stav skupa, pa im se obratio: “Cilj i namjera vijeća je da se postupi po mišljenju većine, pa i ja kanim da slijedim takav put.” Na ovo su i valija i skup odlučili da sva vojska krene prema Banjaluci. Savjetovanje je završeno pohvalama i dovama.

Banjaluka

Banjaluka je u stara vremena bila glavni grad, a prije ovoga sjediše bosanskih valija. Ovdašnja čvrsta tvrđava i veliki grad, u obliku varoši, imaju oko četrdeset džamija i mesdžida. Velika rijeka Vrbas teče kroz grad, a s istočne strane protiče u blizini tvrđave. Rijeka je velika i njom plove lađe. U kadiluku Akhisar (Prusac), izvire od strane Donjeg Vakufa iz planina, teče sa juga ka sjeveru, a odatle utiče u Donji Vakuf, Jajce i Banjaluku. Pošto prođe kroz Banjaluku, ulijeva se na osam sati udaljenosti u rijeku Savu. Duboka je i snažno teče. Natovarene lađe iz Banjaluke plove Savom do Beograda.

Dolazak neprijateljske vojske i opsjedanje

Najveće neprijateljske jedinice u ovo vrijeme su se najprije smjestile prema tvrđavi s mnogobrojnom vojskom, topovima za rušenje tvrđave, kumbarama, municijom i drugim ratnim oruđem i opsadnom opremom. Iza toga su učvrstili sigurnost jedinice pomoću hendeka, koje su svuda naokolo prokopali, i mjestimično podignutih tabija. Ostavili su samo nekoliko kapija za izlazak. Postavili su čuvare kako ne bi pružili priliku stranim uhodama da uđu u jedinicu. Zatim su počeli s opsadom.

Sa zapadne obale su grad i tvrđavu opasali dubokim hendecima, toliko širokim da se može prijeći preko rijeke. Potom su ispod tvrđave podigli dva mosta. Jedna četvrtina vojske je s nekoliko pari topova, havana i drugog oružja prešla do južne strane rijeke. Ova vojska, koja je prešla na suprotnu obalu, zauzela je položaje, i kada je napravila potrebna učvršćenja, počela je sa opsjedanjem. A varoš, koja se nalazila na obali rijeke istočno od tvrđave, opasala je dubokim i širokim hendecima da bi mogla preći s obale na obalu. Tvrđava i varoš, izgledali su poput sjajnog mjeseca prekrivenog tamnim oblacima. Pošto su završeni hendeci, na osam mjesta su postavljeni topovi i smještene kumbare. Danju-noću su tukli tvrđavu i izlagali je vatri, nastojeći iz sve snage da njene stanovnike pritijesne. Svakog dana i noći su ispaljivali po hiljadu osam stotina topovskih đuladi i kumbara. Pošto je neprijateljska vojska stigla da bi dovršila hendeke i prokopala meterize, islamski borci su u velikim grupama izašli iz tvrđave da bi neprijateljske meterize napali, pa su se s njima bez prestanka borili. Zbog toga je dosta šehida palo, a mnogi su bili ranjeni.

S druge strane, izginulo je i mnogo neprijatelja. U svakom slučaju, neprijateljska vojska je bila nadmoćna. Red, disciplina i vodstvo je bilo na visini. Iz tog razloga, iako su bili uporni da izdrže u službi za koju su bili određeni, ne pazeći ni na žive ni na mrtve, nisu oklijevali u poslu koji su obavljali, ali im je nedostajala solidarnost. I u takvom stanju islamska vojska, s dušom u nosu, činila je sve da na neprijateljske topove odgovara topovima, a na kuršume kuršumima, branila se hrabro poput lavova, dajući za vjeru i dušu i glavu. Tada se u opsjednutom gradu jedna muslimanka branila od neprijatelja. U toku borbe, Božijom odredbom, pala je neprijatelju u ruke. Kada je komandant neprijateljske vojske ugledao ženu, smatrao je da mu se pružila prilika da objasni svoju namjeru stanovnicima tvrđave. Odmah je napisao pismo i poslao ga po njoj u tvrđavu.

Siže pisma punog varljivih riječi

“Paši, koji je pokazao veliki napor u čuvanju tvrđave Banjaluke, oficirima koji se zajedno s njim nalaze opsjednuti u tvrđavi i hrabrim borcima, pozdrav s dobrim željama. Obaveza prijateljstva nam nalaže da vas upozorimo, jer ste se osvjedočili o snagama ćesarske vojske i opreme. I vi ste do sada uložili mnogo napora da biste izdržali ono što vas je snašlo. Koliko ste uložili snage i srčanosti, toliko je. Ali, znajte, nakon ovoga ma kakav napor ulagali da biste sačuvali tvrđavu, bit će uzaludan posao. Nije dovoljan vaš trud da nam se oduprete, to vam zbilja neće pomoći. Uz vašeg pašu, u čiju se pomoć nadate, ima tri hiljade vojnika. A ja, u ovom trenutku, imam četiri iskusna generala. Dovoljno je da bilo koji od njih izađe pred vašeg pašu. Nema nikakve mogućnosti da mu se oduprete. Sada se jedna naša jedinica priprema protiv tvrđave Bužim, a druga snažna jedinica, s mnogo vojske, opsjeda tvrđavu Cetingrad. Danas-sutra će stići vijesti da su prešle u naše ruke. Osim toga, velikoj i moćnoj vojsci imperatora zapovjednik je princ Duka de Lorin (Prens von Lothringen), koji je zadužen da zauzme osmanske zemlje u Rumeliji. Ovih dana, s vojskom je krenuo iz Beograda da bi zauzeo tvrđavu Niš, a zatim treba da pođe da zauzme tvrđavu Vidin. Da bi se saznalo o ovom stanju, sada su s te strane po jednom posebnom ulaku stigle potvrde. Ako hoćete da vam ih pošaljemo da se uvjerite. I tako nema načina da se spasite; šta god činili da činili, tvrđavu ćemo od vas oduzeti. Uprazno pokušavate produžiti uništavanje ljudi. Preostalo vam je jedino da nam tvrđavu predate, pa da vas s povjerenjem uputimo tamo gdje hoćete, s vašim glavama, dušama i imetkom. Ako ne budete slušali naše riječi i budete uporni i tvrdoglavi, sviju ćemo vas pobiti i korijen vam zatrti. Ne recite da niste znali.”

Tim pismom punim laži podli je komandant imao za cilj da proširi među stanovnicima tvrđave vijesti da su tvrđave Bužim i Cetingrad u opsjedanju, te da je glavnina vojske krenula iz Beograda prema Nišu, a da se austrijska također nalazi u pokretu. To je trebalo da ostavi snažan dojam o povezanosti i blizini. Također da uvjeri da su u pravu, da se povjeruje u laž i tvrdnju da će tvrđava lahko pasti u njihove ruke. Pošto je pismo puno laži pred svima pročitao i kada se saznao njegov sadržaj, muhafiz, paša tvrđave, obratio se prisutnim na skupu riječima: “Muhammedovi sljedbenici, braćo moja, očevi moji, sinovi moji! Eto sve ste saznali, kakve sve prazne riječi neprijatelj sipa. Šta kažete na to?” Kada to reče, borci svi kao jedan, bez oklijevanja, uzeše riječ: “Tvrđava pripada svijetlom, moćnom, plemenitom, islamskom padišahu, koji je postigao Božiju milost. Našu blagodarnu tvrđavu, koja pod svojim okriljem štiti našu djecu, naš dragi zavičaj, koji je ostao od naših djedova, ne damo svojim rukama neprijatelju. Mi smo se čista srca odlučili na ovaj put da žrtvujemo duše i živote za islam i za padišaha. Dok nas sviju ne uništi i dok među nama ima iko živ, nećemo odustajati od borbe.”

Tako su dali jedan drugome riječ da će na putu koji su odredili ustrajati i ostati nepokolebljivi. Prema pravilu Krajine, donijeli su časni Kur’an i položivši ruku na njega, dali su zakletvu, pa su na taj način učvrstili međusobno jedinstvo. Nakon ovoga, svi su se vratili na svoja mjesta i prilježno se prihvatili posla. Da bi svoju namjeru otkrili neprijatelju i dali mu odgovor, aktivirali su topove i puške. A paša, da bi stvar okončao, prihvatio se pera i sve opisao. Te noći, upućeno je nekoliko hrabrih graničara koji znaju staze i bogaze i govore strani jezik, pa naoružane raznim oružjem poslani su valiji. Graničari su promijenili odjeću i u noći, teško nalazeći put, prešli su preko neprijateljskih hendeka i sretno stigli u valijin logor. Pisma, koja su otkrivala spomenute događaje, na taj način stigla su u ruke valije, a da se on nije ni maknuo. Valija je sakrio od drugih sadržaj pisama s namjerom da sačuva mir gazija i da ne uznemiri muslimane, pa je svojom rukom napisao tajno pismo, onako kako je zahtijevala situacija. U pismu je, poslije mudrih obećanja i savjeta, rekao: “Eto, i sam i glavom i dušom nastojim da sa jednom velikom vojskom, koja će se zatalasati poput mora, pohitim vama u pomoć. S Božijom pomoći, uskoro ću stići”, i tako ih utješio ohrabrujućim riječima, koja su svakom pojedinom Krajišniku dala snagu, pa ih je te noći izveo iz logora i poslao natrag u tvrđavu. Posebno ih je posavjetovao da promijene put, izbjegavajući da padnu u neprijateljske ruke i da nastoje doći do tvrđave idući posebnim krajevima kako ih neprijatelji ne bi primijetili. A oni su, s Božijom pomoći, odmah sutra uvečer našli put i prelazeći neprijateljske meterize zdravi i čitavi stigli u tvrđavu.

S pismom i tezkirama, što su donijeli, obraćajući se kur’anskim ajetom: “Ne bojte se, ne uznemirujte se”, osnažili su srca svih muslimana. Nešto prije nego su navedeni graničari poslani natrag u tvrđavu, iz neprijateljske jedinice je zarobljeno nekoliko vojnika i odvedeno u valijin šator. Pošto je jedan po jedan uhoda, prema ratnim metodama, podvrgnut pitanjima, iz njihovih riječi je shvaćeno da je neprijatelj na putu prema Banjaluci, od Novog i Kozarca. Na raskrsnicama kuda će naići islamska vojska napravili su ograde i podigli tabije, iskopali velike hendeke i tajno otvorili lagume svjesni da će trebati pripaziti na opasnost da mnogo ljudi ne izgine i pripremiti se na teškoće da bi se približili tvrđavi i prešli preko hendeka koji su s te strane vode prema njoj. Ovo stanje, za koje se saznalo, dok je islamska vojska čekala znak za pokret, bacilo je u brigu serdari-ekrema i druge državnike. Zbog toga se još jednom raspravljalo o situaciji, sa svima koji su došli. Od polja Podrašnice, gdje je islamska vojska podigla logor, idući pravo putem, udaljenost od Banjaluke bila je oko deset sati. Ako se želi iznenada stići, a da to neprijatelj ne primijeti, bilo je moguće doći za četrnaest sati, s tim da se ide malo zaobilaznim putem. Čim se postavilo pitanje: “Kojim putem da se krene?”, probudilo se junaštvo u srcima Krajišnika, pa, usprkos opasnosti i teškoćama, nisu prihvatili da se zaobilazi nego da se ide izravno. Mnogo se riječi izreklo o ovome i vagalo, i odvagivalo. Na pitanje se nije moglo rezolutno odgovoriti. Na ovo je dalekovidi i misaoni serdar, ne smatrajući da je mudro da svima otkrije ono što misli, završio vijećanje. Smatrao je uputnim da se posavjetuje s nekim značajnim ličnostima, koje su bili upućene u to važno pitanje. Došao je određeni dan, pa je sabrao posebno vijeće, pozivajući značajne ličnosti i iz reda kadija, koji žive u Sarajevu, one koji su iskusni, pametni i pravični: Sulejman-efendiju, defter-ćehaju hadži Mustafa-efendiju, ćehaju-čauša hadži Mehmed-agu, Mehmed-pašića Mehmed-bega, Atlagića iz Livna. Pošto se raspravljalo po tom pitanju i trajno dogovaralo i odmjeravalo na koji način da ne budu otkriveni od strane dušmanina, uspjeli su da se sporazumiju kako će preći neprijateljske prepreke, jer je to došlo na pamet valiji, pa da bi postupili prema izreci: “Rat je varka”, odlučeno je da se krene tim putem, pošto valija sazove specijalno vijeće. Potom, oslanjajući se na Božiju pomoć, šestog dana, u subotu, 23. rebiu-l-ahira, tumačeći da će izići na dobro riječima: “Bog subotom sije blagodati”, krenuli su iz spomenute doline.

Pokazujući se s velikom pompom, kao da idu pravim putem prema neprijatelju, uzimajući u obzir sjećanja prvih Krajišnika koji su došli, stigli su na mjesto udaljeno tri sata od Banjaluke. Prema zajedničkoj odluci serdara i posebnog vijeća, prvo su odavde upravili glavnim putem prema rijeci glavninu vojske, obilazeći podnožje visoke planine koje gleda na Banjaluku i pruža se sa zapada prema istoku na dvije obale rijeke Vrbas. Poduzetnošću Mehmed-kapetana, koji je ranije spomenut, s pripremljenim splavovima između sela Bastadža i Kirmina, konjanici i pješaci su u vremenu od skoro tri sata prešli preko prijelaza, pa su, pošto se stiglo do istočne obale Vrbasa, došli u planinski pojas. Da ih ne bi neprijatelji primijetili, zakonačili su na jednom mjestu, otprilike sat i po udaljenom od Banjaluke. Tog dana su pješke prešli put dug dvanaest sati. Sutradan, u nedjelju u dva sata, sišli su planinskim pojasom u polje prema tvrđavi. Odmah se počelo s organiziranjem vojske i uspostavljanjem redova. Serdari-ekrem i vrijedni valija – duša vojske – sa svim visokim zabitima (kapu-halki) zauzeo je mjesto u centru, štiteći desno i lijevo krilo i centar. Age grada Sarajeva, age sarajevskih serdenjgečtija, također age osmanskog dvora, janjičarske serdengečtije isto u centru, pored serdari-ekrema uspostavili su strahopoštovanja vrijedne redove.

Temelj znanja i uzvišenosti – vekil bosanskog kadije – sa svojim ljudima, kadije trideset dva kazana, s hrabrim vojnicima vičnim boju iz naroda, podržavajući centar, pridružili su se serdarevoj sviti i tako je ojačali. Mehmed-kapetan, o kome se dosta govorilo, koji potječe od starih zvorničkih kapetana, sa jedanaest vojnika-krajišnika, poznatih hrabrih ratnika, zauzeo je mjesto na desnom krilu. A alajbezi, zaimi i timarnici četiri sandžaka i neki begovi nomadskih plemena, zauzeli su mjesto na lijevom krilu. Uspostavili su dobar ratni raspored centra i počeli su spremni da čekaju borbu. Mnoge ličnosti iz naroda vrijedne poštovanja: imami, šejhovi, hatibi i drugi, krenuli su na taj put s namjerom da se Boga radi nađu u ovom boju i pojurili u pomoć islamskoj vojsci. Prije nego što se u to vrijeme krenulo u pohod s Božijom pomoću, dok se rasipala svjetlost najavljujući pobjedu i uspjeh i prije nego su se sučelili s neprijateljem u zametnutom boju, ovi junaci su jutrima i noćima bili zauzeti ovom i drugim dovama: “Džennetu-l-esma”, “Hizbu-l-Bahr” i “Hatmu”, u srcu osjećajući pomoć nevidljive vojske koju prate Božije oči.

S ovakvom pompom, lagahno su napredovali, približavajući se bojnom polju. Tada je serdar prešao ispred redova i alaja cjelokupne vojske, koja je razvila pobjedonosne bajrake, s namjerom da najprije snagama objasni na koji način će napraviti pokret i svakom se, prema njegovom stepenu i položaju, ljubazno obratio – nekome sa oče, nekome se brate, a nekome sa sine: “Danas je dan srčanosti. Ja sam zajedno s vama nemoćni rob Svevišnjeg Boga. To je dan u kojem će se za islam dati žrtva i predati duše za našeg plemenitog islamskog padišaha, zaštitnika, hranitelja, pod čijim se okriljem nalazimo. Viđeno je i pokazano da je moguće neprijatelja pobijediti srčanošću, trajnom trpeljivošću u odnosu na teškoće i umor u borbi i bojevima.” Pošto ih je pohvalio, došao je na svoje mjesto u centar i potvrdio svoju veličinu, junačku hrabrost i izdržljivost. S obzirom da neprijatelj nije mislio da će se islamska vojska pojaviti s te strane, nije ju ni mogao spriječiti. Čim je primijetio da u valovima silazi islamska vojska s podnožja brda u ravnicu poljane, zatalasali su se kao more, zacrnjeli su se i u hipu krenuli poput krda svinja, trčeći i sjedinjujući se u učvršćene jedinice, koje su se nalazile s obje strane rijeke.

Brzo se sabralo oko petnaest hiljada vojnika u oklopima, odorama i čelenkama. Na njihovom čelu nalazili su se kao komandiri četiri generala, koja su brzo sačinili jedinicu, a trebalo je da pređu s onu stranu rijeke i da se prisajedine drugoj jedinici, kako bi pobijedili. Skupili su se odavde i odande, rasporedili i napravili obruč oko islamske vojske. Kako su u međuvremenu stigle ove dvije neprijateljske jedinice, zauzevši borbeni položaj, sačinili su čvrste redove. Počeli su se pripremati za borbu s islamskom vojskom, postavivši pred njih čarhu feleke. U toj strašnoj buci, koja se širila i podsjećala na Sudnji dan, svi dobronamjerni serdari su sišli s konja, položili lice na zemlju i suznih očiju uzviknuli: “Bože moj, Bože, ne zastidi ovog svoga roba, da ga danas ponizi neprijatelj! Podari milost ovom svom nemoćnom robu. Da bismo na putu našeg Poslanika učinili ono što treba, usadi nam vjeru i dobru namjeru. Sačuvaj islam od svih nevjernika, koji su se međusobno sporazumjeli i zakleli da će korijen islama iščupati s lica zemlje i da neće ostaviti nijednog muslimana. Od Tebe pomoć tražimo da uništiš nevjernike čija je namjera da zlo siju, koji su za ljubav svoje oholosti i samoljublja prekršili zakletvu, pa varajući i obmanjujući koriste svoju moć protiv islamske snage.” Pošto su klanjali i od svega srca Bogu se obratili, ponovo su uzjahali konje. Vjerujući u Božiju pomoć i oslanjajući se na Njega, isukali su svoje mačeve iz korica, izašli su zamahujući ih prema neprijatelju i stali. U tom trenutku, sva islamska vojska, kojoj je obećana pobjeda, zatalasala se svom svojom snagom poput mora koje huči, s povicima: “Allahu ekber – Bog je najveći!”, koji su do neba dopirali. Navalili su na neprijatelje, koji su sličili na kišne oblake, a da nisu uspjeli da se prihvate ni puške ni razarajućih topova.

S pomoću Uzvišenog Gospodara, tri alaja nevjerničke vojske i tri poznata generala su se valjala na ratnom mejdanu, a mnogi su se, s dušom u nosu od straha, u Vrbasu utopili. U ovakvoj situaciji, gazije su, boreći se prsa u prsa skoro dva sata, na pazaru smrti napravili kupoprodaju duša. Islamski vojnici, koji su sebi zadali riječ da će pobijediti, veoma su se trudili da unište neprijatelja, pa su navaljivali kao lavovi. Iako je bilo očito da je neprijateljska vojska razbijena i ponos njenih vojnika skrhan, kako ih je bilo mnogo, ne vodeći računa ni o živim ni o mrtvim, s ove i s druge strane obale preko dva mosta, ubrzano je prošlo dosta vojske i stiglo im u pomoć. I oni što su se spasili od mača, nastojali su da se bore. To je trajalo skoro dva sata, a zatim je izvjesno vrijeme nastalo zatišje. Gazije i borci su smatrali da je vrijeme da se odmore. Međutim, nastala je škripa oklopa i tutanj topova, kao da se nešto lomi. Kao što je gore rečeno, kada je Mehmed-kapetan, poznat po svom čvrstom moralu, određen na desno krilo na bojnom polju, navalio na neprijatelja, pogođen je njegov at koji je jahao i pao je. Njegov sluga mu je odmah doveo drugog. Kapetan je odmah i njega pojahao, ali je i ovaj pogođen pao. Kako kapetan, željan borbe, nije imao konja, uzeo je iz ruku svoga sluge jednog od konja, koji se otpozadi nalazio, i uzjahao ga. U trenutku kada je upao u dušmanske redove, u općoj gužvi je i ovaj at pao, a pogođen je i kapetan. Ipak je uspio da iziđe iz svoje jedinice pješke i ranjen, gole glave, u krvi, spasivši se da ne dopadne dušmanskih šaka.

Međutim, iskusni i snažni valija, ispitujući gledao je stanje spomenutog kapetana na bojnom polju. Kada je došao do kapetana poklonio mu je snažnog ata i gizdavu odoru, stavivši mu na glavu čelenku s hvalama i bezbrojnim obećanjima. Kapetan je zaista bio snažna osoba. Previvši ranu uzjahao je konja i nije dopustio da mu mjesto ostane upražnjeno, otišao je na svoj zadatak. Nisu se dugo odmarali. Gazije, lavljeg srca, mahajući svojim bajracima kao valovi su, s jednim junačkim skokom kao i prije, pokazali hrabrost na pazaru života, da bi uz pomoć mačeva i kopalja osnažili vrijednost svojih duša. Islamske bajrake, ukrašene pobjedničkom bojom, ukrstili su s nevjerničkim bajracima koji su sipali nesreću. Učinili su da se bojno polje pretvori u bašču trnovitih ruža koje šire ugodan miris. Pošto je na pazaru prodaje duša u borbi prošlo oko dva sata u povicima i bojnim glasovima; udari, tuci, sjeci, ponovo je dat odmor. Borci su željeli da na trenutak odahnu. Iako su u ovoj dugoj zastrašujućoj navali mnogi krenuli prema beskrajnoj dženetskoj bašči, ispili šerbet šehida i iz nevjerničke skupine bezbroj ih je naletjelo na isukane mačeve gazija. Bojno polje je bilo puno njihovih leševa. Četiri neprijateljska generala su pala i otišla u Pakao. Ukratko, bezmjerno dobročinstvo Svemogućeg, Njegova naklonost i dobrota učinili su da se sve više razvija ljubav za očuvanje domovine i rasplamsavala se vatra gazija, koji su rado davali živote na putu pobjede.

Borba je otpočela otprilike do tri sata nakon što se sunce rodilo u julskom danu, koji spada u najduže dane u godini. Ostalo je oko pola sata do zalaska sunca. Islamska vojska se trudila da u pet napada, bude čvrsto ujedinjena prema nevjerničkoj vojsci. U gnjevu je udarala kopljima i mačevima. U posljednjem napadu, uz pomoć Svevišnjeg, dok su se islamski borci kao lavovi borili, bio je vidan uspjeh i pokazivali su se znaci pobjede. U neprijateljskoj vojsci je nastalo povlačenje i rasulo. To je razbilo oslabljene protivničke snage, pa su se odlučili na bijeg. Htjeli su da se prebace na drugu stranu rijeke, nadajući se spasu. Dok su neprijateljske vojskovođe za vrijeme borbe, s durbinom u rukama, posmatrali okolicu, primijetili su da se oni što su zaostali od islamske vojske, kao valovi, spuštaju s podnožja brda u punom redu da bi se što prije pridružili pobjedničkoj vojsci. Neprijateljsku vojsku, koja je spremna čekala borbu, odjedanput je uhvatio strah i neraspoloženje. Nisu joj dopustili da se povuče na drugu stranu, a vjerovatno joj je rečeno da se ne može spasiti, pa je htjela ne htjela gurnuta u borbu, a i podstrekivana je da se bori, na silu, a i mostovi su bili srušeni. Islamska vojska, goneći neprijatelja ispred sebe, zalepršala je poput jata slavuja nad njihovim glavama, pa su ih tako gonili sve do rijeke. Čim su neprijatelji vidjeli da je most srušen, zapali su u beznadežnost. Kao krda svinja sručili su se u Vrbas i utopivši se nestali. – “Bože moj, ne dopusti nevjernicima da na zemlji čine nasilje.”

Sada, kao što je objašnjeno, islamska vojska dolazi u omjeru jedan naprema četiri u odnosu na neprijateljsku, koja je prešla na obalu sa petnaest hiljada vojnika moderno i dobro naoružanih. Kada su junaci vični boju u početku napravili pet prodora, tada su jedan po drugom poslali poziv u pomoć, pa su mnogi (neprijatelji) na mač dočekani, a dosta ih se i u Vrbasu podavilo i postalo hrana zmijama i ribama. Oko dvije stotine neprijatelja, koji su bili hrabri da zaplivaju ili zajašu, spasilo se. Hvala Bogu, opet hvala Bogu i opet hvala Bogu, u ovom blistavom sretnom danu, u znak dobrote Uzvišenog, ukazalo se svjetlo pobjede. Značajno je da se ovo vrijeme zabilježi, jer je to bila borba kojoj u prošlosti nema ravne. Od neprijatelja je zaplijenjeno dvanaest topova, dvije hiljade tri stotine šatora, oko petnaest hiljada buradi baruta, dosta pušaka, mačeva, šiševa, kratkih kopalja, đuladi, topovskih taneta, krava, ovaca, konja, odjeće i drugih stvari. Razna sredstva, koja su došla do ruku, nije moguće ni pobrojati. Islamske gazije su uronile u dušmanski plijen kao u more. Zato što je ćuprija bila srušena, nije bilo moguće prijeći na drugu stranu. Tu noć se zakonačilo u neprijateljskom logoru, koji je ponovo podignut. Neprijatelji su se na drugoj strani obale sakupljali u svojoj jedinici, a nalazili su se u hendecima, kanalima i karaulama. Da bi se izbavili iz teškoće, krenuli su putem nesreće i napuštajući svoju opskrbu natrag bježali. S puta kojim su stigli, otišli su povlačeći se prema rijeci Savi. S druge strane srušena ćuprija, koja se nalazila pod tvrđavom, ponovo je pred zoru na brzinu podignuta. Hrabri i srčani vojnici su odmah prešli na drugu stranu i krenuli za nevjernicima koji su bili u bijegu. Stižući ih otpozadi, ušli su među njih. Zato što su bili oslabljeni i što nisu imali snage da se suprotstave, mnogi su poginuli a dosta ih je palo u ropstvo. Tako su ih na razdaljini od tri sata tjerali.

Nemoć dušmana je dostigla toliki stepen da su mnogi u strahu za život, prignuli lica tlu, počeli da plaču i u suzama mole: “Osmanlije, ako vjerujete u Boga i ako volite Muhammeda, smilujte nam se.” Kada su ih islamske gazije vidjele u takvom stanju, sa saznanjem da je osobina muslimana dobrota i samilost, povukli su se i nisu ih više gonili, ni pritiskivali. Međutim, iako su se vratili sa zadobijenim plijenom i blagom, to što su propustili da neprijatelja unište stoga što su njima nadvladali samilost i dobrota, naljutilo je serdara i pokajao se što ga nisu gonili i na njega navalili. Zarobljenici, koji su uhvaćeni, podvrgnuti su detaljnim ispitivanjima da bi se tako otklonile sumnje i saznalo zbog čega su kolale priče, među onima koji su to istraživali, da se u boju nalazi brojna neprijateljska vojska. Od strane ćesara bilo je dobro opremljeno oko osamdeset hiljada vojnika s ciljem da zauzmu Banjaluku. Među rajom, koja je povezana s Austrijom, u želji da se opljačka Bosna, a pod izgovorom da se nađu blizu austrijske granice, sabrano je dvadeset hiljada dobrovoljaca ili regruta, koji su nazivani borci i kapetani. Neki od njih su upućeni da pronesu vijesti da neprijateljska vojska broji sto hiljada boraca.

Predavanje šehida zemlji

 Pošto je, kao što je već rečeno, savladana neprijateljska navala, krenulo se da se pronađu šehidi. Najprije je pripremljeno da se zakopaju oni koji su ostali unutar i izvan kula, po njenim ćoškovima, meterizima, okolini grada i po mejdanima, ulicama, kućama i ćoškovima ostalih zgrada. Svi koji su žrtvovali dušu, boreći se za vjeru i Carstvo na Božijem putu i tako stekli visok stepen šehitluka za najviši položaj Raja, pripremljeni su za kopanje i umotani u ćefine s odjećom natopljenom krvlju i umrljanom blatom. Njima je klanjana dženaza-namaz, a zatim su predani zemlji. Drugo, od strane za to određenih osoba, istražene su pažljivo predgrađe, ratna poprišta i obala rijeke, te odvojeni poginuli šehidi od mrtvih nevjernika. Zatim su u odjeći na sebi, opremljeni, i klanjana im je skupna dženaza, a potom su zakopani. Dženazu je mnogim šehidima klanjao i uvaženi valija.

Stanje ranjenih

 Da bi ranjeni islamski vojnici dobili potrebnu njegu i da bi se s njima fino postupalo, zato što su se hrabro borili i uložili svoje živote na tom putu, čim se smirilo i došao kraj borbi i smrti, koja se nekoliko dana bila nadvila, data im je dozvola da se vrate kućama, da bi bili zajedno sa svojim obiteljima i da bi hrabrim Krajišnicima žene previjale rane i brinule se o njima da što prije ozdrave. I oni što su ranjeni od kuršuma i mača, a stanovali su u tvrđavi i u gradu, otpušteni su kućama da im tamo vidaju rane i da ih liječe. A za one koji nisu bili iz Banjaluke, a ranjeni su od kuršuma i mačeva i stanovali pod šatorima – njih je bilo oko hiljadu dvije stotine – opremljen je u gradu jedan konak, po imenu konak Mustafa-paše zade Husein-bega i tu su smješteni. Svima je ukazana njega i sa srcem im se prilazilo.

Čestitanja gazijama

Pošto je s Božijom pomoći neprijatelj uništen, neprijateljski logor je postao mjesto velike blagodati, jer su tu podignuti šatori islamske vojske. To je istinoljubivim i dalekovidim otvorilo put zahvala Bogu, što je s velikom radošću iz srca odzvanjalo. Veliki, bogato ukrašeni šator i tugovi serdara, koji su bili znak pobjede, te šatori pobjedničke vojske, stvari i oprema, preneseni su u logor, koji je oduzet od neprijatelja. Zahvaljujući Svevišnjem, na taj način je neprijateljski logor postao stanište vjernika. Sutradan, u šatoru pobjedonosnog serdara sazvan je veliki divan. Nakon zasjedanja, svi prisutni muslimani podigli su ruke prema Visokom Prijestolju i priznajući svoju nemoć i slabost učinili su dove i zahvaljivali Bogu. A zatim su muhafizi tvrđava, mjesni oficiri, age, ajani, dostojanstvenici, komandanti, kadije, imami, šejhovi i hatibi čestitali pobjedonosnom serdaru, ukazujući mu, svaki prema svome položaju, poštovanje – poljubili mu ruke i skute. A čestiti serdar, koji je znao vrijednost toga, blagonaklono se obratio prisutnima: “Neka je svima sretna pobjeda!” Zatim je svakom, prema njegovom položaju, darovao svečanu odjeću i druge poklone i pohvalio ih. Ponekome od njih ukazao je posebnu pažnju da bi ih udobrovoljio i razveselio. A zatim su došle vojne starješine, oficiri, ajani, uglednici, krajiški komandanti, kadije, ostali alimi i drugi, koji su se nalazili u borbi, u prisustvu serdara, poput Plejada, ukazali mu poštovanje i počasti. A darežljivi, uvaženi serdar, po običaju, skromno im se obraćajući, blagim i umiljatim pogledom, reče: “Neka vam je sretna pobjeda! Neka vaš hizmet bude od koristi, a vaš trud primljen kod Boga! Neka vam lice bude svijetlo na oba svijeta!”, i da bi pokazao njihovu veliku ulogu koju su odigrali, leđa većine ogrnuo je ogrtačem, a za svakodnevne potrebe darovao im je feredžu, vuneno džube i mintan. Također je, nastojeći da im ukaže čast, obraduje ih i srce im ispuni, mnogima od njih svojom rukom natakao čelenku.

Prema vjerodostojnim kazivanjima, iako je do tog trenutka dao dvije hiljade čelenki, to nije bilo dovoljno, pa je od svog srebrenog pribora dao da se napravi još dosta čelenki.

Preuzeto iz: Bošnjačka književnost u 100 knjiga, XI KOLO, Omer Novljanin – Ahmed Hadžinesimović: Ljetopisi; Jusuf Livnjak: Putopis (17), BZK “Preporod”, 2010.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.