AKMADŽIĆ: Odavno sam ništa, osim običan cinik
Kristalni predak
Sanja predak u nekim bočnim, tajnovitim predjelima
Uronjenim u ledeni sjeverac i igličasto inje.
Viđene su sve četiri strane svijeta i apsolutno je sigurno
Da je desno okreneš li se lijevo, i suzdržavanjem od
Pišanja uz vjetar ništa se promijeniti neće.
Direktno sa galija u sprženi kutak pamćenja
Stigli su veslači sa ledenim mramorjem na leđima
I pogleda ukočenih kao u igrača na trapezu i pri
Spominjanju imena zemlje iz koje su stigli sokolarima
I njihovim gospodarima ledila se krv u žilama.
To bijaše dobar početak i više nije bilo nikakve sumnje
U mogućnost stapanja jedne plaveti u drugu. Istina,
Jezik kojim govorahu nimalo sličan nije bio
Razbacanim kostima i studi što se propinjala unoseći
U tijela djeliće rasute zemlje obložene mahovinom.
1991.
Bijeli zid
Sputani su dani i noći. Kročim iz vlastitog kruga
U oboljele ulice dok bijeli zid moli za ples riječ
Nasmijanu. Dolje, u dnu čestara, naoštreni zupci lome
Kosti onih što od straha raspamećeni mrtve broje sate.
Svaki je povratak nesiguran u misao što se protiv mene
Okreće. Mrci što putuju bez ruku, nogu, očiju, zaposjeli
Drumove su, i odavno sam ništa, osim običan cinik
Zaokupljen teretom svoje oholosti, a to je, znam, suviše malo.
1992.
Oči u oči
greblja su puna vojnika
i vrijeme oblikuje
sumahnutost u ranjenoj glavi
iz koje izlaziš modar od krvi
nema opasnosti
vrijeme je da podigneš
hrdajući pogled
preobražen iz nemoći
u svijet treba da kročiš
razuman ili nerazuman
svejedno
ako je
oči u oči
1992.
smijeh
ćutim kako mlohava sjećanja
mašu iz daljine
i treperavi august usne ledi
kako kroz one punjene
Eliotove ljude
slijepo tumaraju ulice
smiju se ministri i ministrice
bivših sadašnjih i budućih vlada
smiju se krezubi delegati
činovnici s pivskim trbusima i slinama
smiju se djeca zanesena igrom
smiju se novinari-cinici
pisci se smiju
vojnici
policajci
smiju se mislim doušnici
ubice i žrtve
zatvorski stražari
malo ko da se ne smije
smiju se i mrtvi oslonjeni na bašluke
usred šehitluka
na svim stranama svijeta
dok obezglavljen
umire i ovaj dan
kao što uz tarabe
u zavičaju umire
slijepi ostavljen pas
1992.
gorčinu ispljuni
ako živ se vratiš
ako dovučeš skladni skelet
i meso
ispij čašu dobrog sufijskog vina
prepariranu kožu svoju
razastri po stolu
kao tetoviranu vojnu kartu
pa gorčinu ispljuni
s raskošima mraka
odbij jatake
što ti glavu kriju
posljednji metak
ispali u vrijeme
ili nevrijeme
proslavi se zagonetkom
koju nosiš dugo
ti ne plačeš više
katkad samo rosiš
1992.
Šehitluci
Ne libeći se ni časka čučnuli smo i molili se
Dok se oko nas širio miris oznojenih konja.
Čuli smo ne tako glasnu šutnju meleka.
Neko je spomenuo pretke.
Neko se među nama
Nasmijao isturivši bradu i usne poput rasječene naranče.
Koplje se pobodeno u zemlju prestalo njihati.
Nišani su podsjecali na bijela jedra,
Mezarja na male lađe.
Jedan se šehid pridigao, sablju pripašao,
Složio čalmu oko glave,
Pogledao desno i lijevo,
Potom iskoračio iz kabura.
Zapucketao je pijesak
Pod njegovim čizmama.
Skoro da se mogao nazrijeti kraj priče
Kadli molitva naša utihnu
Baš dok je uzjahivao ata
I potjerao ga, tek vrhom mamuza
Dotaknuvši mu sapi.
1993.
Sedre šutnja
Na dnu rijeke
sa sedrenom niskom oko vrata
mir je u svakoj
pori kože.
Snen od uljuljkivanja
odbacujem bilo kakvu
pomisao na svijet
izvan dubine.
Možda sam mrtav
a oko mene meleći
skamenjeni
svoj raznose svemir.
Dom je sedreni
okrenut sprudu
riječnom
i neba nema
da se ljuti.
1993.
Nujne hrnjice
Svu noć su
Mujaga i Halil
Bdjeli.
Vjetar, kiša
Nevrijeme gadno.
Starim trgom
Gladna su prošla djeca.
Ostarjele majke
Što nemaju kamo
Niti gdje leći,
Neimari što nebo
Još zidali nisu,
Zatvorenici i policajci,
Talijani,
Nijemci,
Holanđani,
Britanci,
Francuzi,
Hrvati,
Turci
I jedan Gruzijac
Naviknut na socijalizam,
Još su dva Japanca prošla
Starim trgom
Držeći u rukama novine zemlje
Čiji jezik nisu razumijevali.
Mujagi se vjeđe namrštiše.
Kliknu Halil,
Povratiše konje u mezarje.
1993.
Magla, pogled
Stigao niotkud dok mu se s tijela otapaju ledenice.
Sve je zamišljeno: cijev uperena u moju glavu,
Prst na obaraču, oko na nišanu, okrvavljeni pamuk u glavi,
Jezero u kojem sedmoglave aždahe i moj did
Nagnuti nad kantarom važu dane i godine, riječi
Što frcaju iz svakojakih usta i svako zlo od njih
Počinje; pa ni beni dobra ni pametnu sreće.
Jedemo svakodnevno. Izjedamo bližnjeg svoga i bližnji
Izjedaju nas poredane pred ulazom u bioskop.
Nestrpljivi smo i omamljeni živim slikama utonulim u tamu
Pitamo za leglo opsjena na koje reže zvijeri –
Metabolizam i krv što ih izravnavamo s vodom.
Riječi u toplim košuljicama kriju doba i nedoba –
Dušnik proboden vrhom noža davno preslikan sa zidova
Špilja u kojima smo odsjedali kao u najluksuznijim
Hotelima jedući iz kristalnih činija crvene trešnje –
Moru naših ribolikih predaka.
Zbog toga su u nas glasoviti iskidani dječiji udovi,
Razbacane cipelice sa krvavim flekama i čudesnom
Spremnošću da vidimo a ne vidimo, čujemo a ne čujemo
Zavučeni u svoje kružnice koje radije nazivamo
Mentalnim sklopovima. Sve je to naš soj, naša slika
I prilika, pa se ti onda razumi kako ćemo dalje.
1993.
Ljetopisci su po Bosni bilježili čuda
Nisu drumovi samo za časne:
Prolaziše njima vojne, sile, kuge, bijeda.
Historija i ratišta odmarali su se na kaljavoj praznini.
Duž njih izrastala su vješala od kestenova drveta
Pa čovjek nije mogao biti siguran da li je više povješani
Ili kestenja na granama.
Razbojnici ogrnuti teškim pancir-košuljama
Otimahu drumarinu i mostarinu
Kreveljeći se idiotima od bakra i baršuna.
Svi su samo zavađali braću,
Sinove vraćali majkama na tabutima,
A sestre su u noćima puna mjeseca sjekle ruse kose
Dok su duge tmice putnike zavaravale snom.
Ljetopisci su po Bosni bilježili čuda: kletvu Isusovu,
Plač Muhammedov, žal Mojsijev. Gledali su kako kurjak
S noćnog praga priziva vukodlake u kolo i u naše postelje
Nagoni one što nam u gvožđa utjeruju muda.
Psi su crkavali otrovani ljudskim mesom,
Topovi kano satanini pijanci bljuvali vatru
Iz daljine noseći kužni smrad nepoznatih predjela,
Ledenih mrtvačnica, kurvanjske mistike.
Baš su po Bosni ljetopisci bilježili čuda.
I danas ljetopisci po Bosni bilježe čuda:
Jajoliku glavu političkog diletanta spominju često,
Krv što se s drugom krvlju miješa, jagmu o kamenove, šume,
Rijeke, jezera, more, drumove. Bilježe plač rasute djece što
Pronose porodične hamajlije – djeliće napuštenih ognjišta.
Još mnogo šta bilježe ljetopisci po Bosni.
Ali, nikako kalemov trag da ostane o mirisu ruže
Što se od zgarišta širi usred sunčanog dana
Dok putnik nevoljko glavu okreće od kamena
Gdje zmija se gnijezdi, gdje skupa spiju zmija i ruža.
1995.
O AUTORU:
Bošnjački i bosanskohercegovački književnik Hazim Akmadžić je nakon dugogodišnje borbe s teškom bolešću preminuo 19.10.2018. Rodio se 1954. godine u Cazinu. Zastupljen je u više panorama, pregleda i antologija bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, kao i u čitankama i školskoj lektiri. Djela su mu prevođena na engleski, francuski, njemački i turski jezik. Roman „Mimar“ Poslovna zajednica izdavača i knjižara BiH proglasila je romanom godine 2002., a Akmadžića najboljim autorom. Bio je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Objavio je sljedeća djela: “Grijeh pjesme“, poezija, 1973; “Dječak i ptica“, radiodrama, 1980; “Usamljeno pročelje“, poezija, 1981; “Zarobljeni vjetar“, radiodrama, 1981; “Prijatelji“, radiodrama, 1982; “Tiše, probudit ćeš Ivana“, TV drama, 1983; “Gola slika“, poezija, 1988; “U zemlju ukopan“, poezija, 1990; “Zelene beretke“, publicistika, 1993; “Zelene beretke“, dokumentarni TV film, 1993; “Mors mortis“, priče, 1997; “Kristalni predak“, poezija, 1997; “Izabrane pjesme“, poezija, 1997; “Zločin je zaboraviti zločin“, (zajedno sa Z. Ključaninom) publicistika, 1998; “Tajna dvorske lude“, pozorišna predstava, 1998; “Mislio sam da je mjesec žut“, roman, 1999; “Tajna dvorske lude“, roman, 2000; “Mala enciklopedija“, priređivač, 2000; “Soneti“, poezija, 2001; “Mimar“, roman, 2002; “Gazi Husrev-beg“, roman, 2005; “Gazi Isa-beg“, roman, 2007; “ENDERUN & Na Drini ćuprija I-II“, 2010; “Mimar“, drugo izdanje, Connectum, Sarajevo, 2012.