Šaćir Sikirić – Tekija na Oglavku

Priredio: mr. Alen Zečević

Šaćir Sikirić

TEKIJA NA OGLAVKU

Nakon naše smrti ne traži

naših grobova u zemlji;

Naš je grob u srcima

upućenih ljudi.

Dželaludin Rumi

Misticizam je u islamskoj filozofiji i literaturi, a i u moralnom i društvenom životu islamskih naroda, ostavio vrlo duboke tragove. Još u trećem vijeku po H. nailazimo u islamskoj arapskoj literaturi na pisce u čijim su djelima zastupljeni mistički nazori o svijetu i životu. Misticizam ili arapski tesavvuf (izraz dolazi od riječi sâf – vuna, jer su njegove pristaše nosile grubo vuneno odijelo) postepeno osvaja sve više terena. Osnovna misao mističnog učenja je ljubav preko koje se postepenim napredovanjem dolazi do spoznaje Boga. Tom spoznajom se čovjek spoji sa božanstvom kao zraka sa praizvorom svjetla ili kao kaplja vode sa neizmjernim oceanom. Uporedo sa mističkim učenjem javlja se kod islamskih pobožnjaka asketizam (zuhd) koji često dolazi u sukob sa idejom umjerenosti koja dominira na svim područjima islamskog učenja. Gazalija je svojim spisima odredio mističnim nazorima pravo mjesto. Mistička nauka je našla najjačeg odraza kod Perzijanaca. Perzijski mistični pjesnici Hajjam, Attar, Sadija, Dželaluddin Rumi i drugi spadaju u velikane svjetske literature. Od Arapa i Perzijanaca je misticizam došao Turcima i kod njih našao zastupnike u nauci i poeziji.

Rasadnici mističkih ideja bijahu brojni derviški redovi, koji su se raširili po cijelom području islamskog svijeta. Ovi se redovi obično zovu po svojim osnivačima (Kadiri, Rifai, Nakšibendi i dr.), a da dokažu svoju vezu sa prvim generacijama islama, obično tvrde da vuku porijeklo od jednog između prvih halifa: Ebu Bekra, Omera, Osmana i najčešće Alije. Neki derviški redovi su se svojim učenjem toliko udaljili od islama da njihove pristaše ne možemo ni smatrati pripadnicima ove vjere. Ima, medutim, dosta redova koji se drže opće priznatog islamskog pravca (sunne) i koji imaju velikih zasluga za vjersko i moralno pa i socijalno pridizanje muslimana (npr. red Senusi u sjev. Africi). Tako su tekije, u kojima derviši održaju svoje sastanke i vrše propisane obrede, često vršile blagotvornu vjersku i kulturnu misiju.

Dolaskom islama u naše krajeve pojavili su se i kod nas derviški redovi. Odmah spočetka osmanlijske vlade osnovane su u našim krajevima prve tekije (npr. u Foči, zatim Gazi Isabegova tekija u Sarajevu i druge, čiji je broj svakim danom rastao. Poznati turski putopisac iz 17. vijeka Evlija Čelebi na svom putu kroz Bosnu nailazi u svakom znatnijem mjestu na jednu ili više tekija. Ove ustanove su kasnije osnivane i po najzabitnijim kutovima naše domovine, a njihovih ostataka je još i danas vrlo mnogo. Interesantna je činjenica da su mističke ideje u Hercegovini nalazile mnogo manje pristaša nego što ih je bilo u Bosni. Dok je u Bosni sva sila tekija, u Hercegovini im jedva ima traga. Očevidno je da teške materijalne prilike za nasušni hljeb, koje su radi same prirode tla našeg Hercegovca teže tištile nego Bosanca, nisu ostavljale vremena za transcedentalna snatrenja.

Tekija na Oglavku spada u red najčuvenijih u našoj zemlji. Tako se zove selo koje se nalazi 45 km udaljeno na zapad od Sarajeva, a leži na obronku Šćit planine, na bazi trokuta čije dvije katete čine ceste, od kojih jedna vodi u Fojnicu, a druga prema Brodu. Da iznesemo kako je osnovana oglavačka tekija, moramo posegnuti u prvu polovicu 18 vijeka. Tada je neki Husejn Zukić osnovao tekiju u selu Vukeljićima, džemat Živčići, koje leži dva sata hoda sjeverno od Fojnice. Husejn je svoju mladost proveo na naukama, najprije u Fojnici, a onda u Sarajevu i Carigradu. Za vrijeme školovanja u centru turske carevine posjećivao je čuvenu Muradijju tekiju i tamošnji šejh ga je uveo u derviški red Nakšibendi. Ovaj red dobio je ime po svome osnivaču Behauddin Nakšibendu i još i danas je jedan od najraširenijih derviških redova. Po nalogu svoga starješine (šejha) Husejn je obišao znatnije tekije Male Azije, a onda Buhare i Samarkanda i tako stekao obilno znanje na izvorima islamskog misticizma. Zreo i bogat iskustvima vrati se u svoje rodno selo Vukeljiće i tamo osnuje tekiju, koja je s obzirom na zabačenost i gorovitost ovog kraja bila namijenjena misiji da tamošnje gorštake što jače krijepi islamskim duhom.

Nije prošlo dugo i šejh Husejn je postao vrlo popularan. Kako je češće dolazio u Fojnicu, sprijateljio se je sa tadanjim fojničkim kadijom Mehmedom. Još Mehmedov otac Fadil je bio fojnički kadija i za njegova vremena je kadiluk prenesen iz Kreševa u Fojnicu. Grobovi spomenute dvojice kadija nalaze se i danas niže Fojnice, nedaleko od mosta Alaupovke. U kadije Mehmeda bijaše mlad sin Abdurrahman, koji je rođen oko godine 1785. Mladić je učio u fojničkoj medresi i pred šejhom Husejnom, koji ga kasnije uvede u nakšibendijski red. Po predaji, on je jedini derviš koga je Husejn u taj red uveo i dao mu priimenak Sirri. U zrelije dane oženi se Sirrija sa jednom udovicom, koja je imala nešto imetka u selu Oglavak. Ovo je selo od kuge bilo posve opustilo, pa se još i danas raspoznaju ostaci ruševina. U ovom pustom kraju nalazio se grob jednog vojnika iz vojske sultana Fatiha, koji je ovdje našao mučeničku smrt, kad je sultan krenuo sa Milodraškog Polja da osvaja grad Kozo, čije se ruševine još i danas vide na obronku Zec planine, poviš Fojnice. Taj poginuli junak (šehid) se zvao šejh Husein, a porijeklom je čak iz istočno-perzijske provincije Horosana. Kako u islamskom svijetu na bojnom polju pali junaci zaslužuju naročiti pijetet, šejh Husejn iz Živčića je naredio Sirriji da se naseli na Oglavku i da tamo u neposrednoj blizini bogougodnika osnuje tekiju. Tako je početkom 19. vijeka utemeljena tekija na Oglavku.

Prvi šejh oglavačke tekije Abdurrahman Sirri, u narodu prozvan šejh Sikira, bijaše učen, blag i vrlo pobožan čovjek. Njegova tekija postade rasadnikom ne samo vjere, morala i pobožnosti, nego još uzorom u racionalnijem obrađivanju zemlje, vrtlarstvu i gojenju plemenitog voća. Naskoro je ova tekija svojim glasom nadmašila sve tekije Bosne i Hercegovine. Godine 1824. naredio je tadanji bosanski namjesnik Selim Sirri paša da se iz rashoda (taksita) sreza fojničkog izvjesna suma isplaćuje oglavačkom šejhu. Sirrija je imao svuda svojih derviša, među njima i vrlo učenih i moćnih ljudi, kao što je poznati sarajevski muftija Mehmed Šakir Muidović, mostarski muftija Sarajlić, glasoviti gospodar Hercegovine Ali Galib-paša Stočević, Husejn kapetan Gradaščević, Fidajić i mnogi drugi. Za vrijeme Husejn-kapetanova pokreta Sirrija je bio na njegovoj strani i kad je Husein na Bulozima kod Sarajeva, g. 1831., bio razbijen od Mahmud Hamdi-paše, došao je na Oglavak, tamo prenoćio i onda nastavio svoj put prema Travniku. Veli se da je tom prilikom, tužeći se šejhu na izdajstvo nekih svojih bivših saradnika, rekao: „Ko u Bošnjaku vjere imao, dabogda je ne imao!“

Svjesni velike Sirrine popularnosti, turski namjesnici koji su iza Husejn- kapetanova pokreta upravljali Bosnom nastojali su da steknu naklonost oglavačkog šejha. Naročitim fermanom sultana Mahmuda II, izdatim godine 1835, oprošteni su Sirrini posjedi svih daća i tereta. Odredbe ovog fermana važile su sve do najnovijeg poreskog zakona iz godine 1929. Na Oglavku je o svom trošku podigao jedan konak Mehmed Vedžihi paša (1835-1840), a do njega drugi Morali Muhamed Kamil paša (1845-1847). Prvi je nedavno srušen, a drugi je još i danas u životu. Više ulaza u glavnu salu ovog konaka napisao je muftija Mehmed Šakir Muidović ove stihove:

Prijevod:

Ne treba voditi brige kad bi odmah iščezlo blistavo sunce,

Zemlji je dovoljan carski namjesnik, baklja svjetla pravednosti.

Ako pitaš ko je ta osoba, koja je elemenat pravde i pravičnosti,

To je uzvišeni namjesnik Bosne, čija darežljivost ispunjuje vrijeme.

On je zbir lijepih osobina i izvor darežljivosti,

Ime mu je isto kao i (Božjeg poslanika), ponosa svijeta (Muhamed).

On je svijetla zraka kuće pobožnosti savršenog vođe, Šejh Sirrije, čija je tekija

mjesto dubokih tajni.

Njegova (namjesnikova) čista ljubav upućuje na dobra djela,

Oči sfere sada nisu u stanju da vide njemu slična.

Rezultat njegova čistog stvora je njegovo kao ogledalo čisto srce, Njegovom uviđavnom

oku ljudske tajne ne ostaju sakrivene.

Kad se zatalasaše kapljice mora njegove darežljivosti, sazida se sjajno ognjište molitve.

Njegova iskrenost i odanost je učenjacima jasna,

A suze radosnice trepere u očima zanesenih, odanih i zaljubljenih.

Šakire, iz dvije polutice tvoga pera izlazi potpun datum: Mušir Muhamed Kamil sagradi dvorac.

Kad se sabere brojčana vrijednost zadnjeg polustiha, izlazi godina 1262. Po H. ili 1846. po Is.

Sirrija je u derviškim krugovima ovih zemalja poznat i kao pisac. Njegove ilahije (pobožne pjesme) na turskom i našem jeziku vrlo su popularne i pjevaju se u zboru prilikom pobožnih sastanaka. Pisac ovog članka je sabrao sve te pjesme (21 na turskom i 3 na srpskohrvatskom jeziku) i izdaće ih prvom zgodnom prilikom. Sirrija je umro god. 1263. po H. ili 1847. po Is, kako se vidi iz slijedećih stihova, koji potiču od nekog njegova murida po imenu Zuhdije:

Prijevod:

Abdurrahman Sirri je pročelnik kruga šejhova ;

On je prvak pobožnosti i ljubimac tajne.

Bijaše savršeni vođa nakšibendijskog reda,

Uzvišeni Bog je na njega upravio Svoj divni pogled.

Svjetlo njegove nadnaravne vrijednosti obuhvatilo je svijet, Njegova darežljivost

je glasovita na istoku i na zapadu.

Božjem pozivu: »Povrati se!« odazva se sa ljubavlju,

Pa iz prolazne kuće otseli u kuću vječnosti.

Kad se jedan oduzme Zuhdina strelica (pero) završi datum:

Njegova duša prispje u svjetlo Božjeg raja.

 

Ako se slova zadnjeg polustiha saberu po njihovoj brojčanoj vrijednosti i od zbira oduzme jedan, izlazi godina Sirrine smti 1263. po H. ili 1847. po Is. Sirrin odani murid Ali-paša Stočević češće je dolazio na Oglavak i tu sagradio banju, koja u ruševnom stanju još i danas postoji. Ali paša je iza Sirrine smrti podigao na njegovu grobu divno turbe, u kome je kasnije sahranjen i Sirrin stariji sin i nasljednik šejh Abdullatif. Mlađi Sirrin sin Šakir opjevao je gradnju turbeta u ovim turskim spomen stihovima:

Prijevod:

Besprimjerni vezir, Džemovih vrlina,1 Asaf2 svoga vremena,

To je namjesnik Hercegovine Ali Galib paša, lav svijeta.

U sjeni njegove pravednosti našli su mir odabrani i obični ljudi;

Iz mora njegove darežljivosti kapaju lijepa dobra.

On naročito sagradi ovo divno posjetilište,

Koje danju-noću sfere i zvijezde sa ljubavlju posjećuju.

Počevalište ove čiste osobe je kibla svih nevoljnika,

To je Kaba zaljubljenih i izvor mora blaženstva upućenih.

Šejh Sirrino čisto ime je riznica božanske tajne;

On je pol svijeta, pročelnik derviške hijerarhije i prvak učitelja.

Ni hiljaditi dio njegova opisa i hvale pismo ne može izraziti;

Pero se pokaza nemoćnim, a pjesnici zamukoše.

Grobu moga oca tajanstveni glas reče datum, Šakire:

Ovo turbe pola svih vremena surmedan3 je srčanog oka.

 

Prema datumu izraženom u zadnjem polustihu, turbe je sagrađeno iste godine kad je Sirrija umro. Sirrija je iza sebe ostavio tri kćeri i dva sina. Na šejhovskoj kožici ga je zamijenio njegov stariji sin Abdullatif, također vrlo pobožan i popularan. Latas Omer-paša ljubio je ovog šejha u skut i rukul a na Oglavku je često boravio i kulturni bosanski namjesnik Osman-paša Hromi (1860-1869), koji je oglavačku vodu za piće nosio u svoj konak u Sarajevo. Šejh Abdullatif je umro god. 1300. po H. ili 1883. po Is. O njegovoj smrti spjevao je neki Šukri ove stihove:

Očevidac Latasove skrušenosti, koja, dakako, nije bila iskrena, umro je prije tridesetak godina. To je neki Ivan Puljić, koji je kao sluga dugo godina boravio na Oglavku. Slučajno je kao dječak bio zapao u Latasovu komoru. Tom prilikom je bio očevidac na Dugom Polju, nedaleko Bilalevca, kako Latasovi vojnici cijelu noć dovode zarobljene buntovnike i na obali potoka Mlave otsijecaju im glave. Ogorčen na ovaj grozni postupak, Ivan je do svoje smrti tvrdio da Latas „nije imao turskog srca“.

Prijevod:

Sin Sirrije, bez parca medu šejhovima,

Bog ga je obdario darežljivom naravi i blagom ćudi.

Bijaše mu milo da dan i noć druguje sa zaljubljenima,

Kod njega bijaše jednak bogataš i siromah.

Dan-noć bijaše zabavljen pobožnošću,

Neka mu Bog božanskim svjetlom osvijetli grob.

Volio je derviše, savjetovao ih i prednjačio im,

 Neka mu Bog dodijeli mjesto u visokom raju.

Ti si mizeran pa nisi znao vrijednost svoga vođe,

Dervišima naknadno kajanje ne donosi koristi, bijedniče.

Preseli se vodič u vječnu kuću, prhnu njegova duša;

Nas ostavi da čeznemo za njim, a on se udalji spominjući Boga.

O njegovu preseljenju, pomoću njegova imena, izreče datum Šukri:

Otac šejh Abdullah predade dušu rekavši: Allah.

Iz zadnjeg polustiha izlazi da je umro god. 1300. po H. odnosno 1883. po Is. Šejh Abdullatifa je naslijedio njegov mlađi brat Šakir, iza koga je ostala obilna biblioteka, što je znak da je bio učen čovjek. Vlastitom rukom je prepisao nekoliko djela, među njima i Attarov Mantikut-tajr. Više godina je boravio u Carigradu i poznavao je izvrsno turski i perzijski jezik. Umro je god. 1307. Po H. ili 1890. po Is. i sahranjen je uz Sirrino turbe. Na njegovom grobu napisao je njegov bratić, poznati kaligraf Behauddin, sljedeće stihove:

Prijevod:

Šejh Šakir Rasim, sin velikog Sirrije,

Spominjući Boga iznenada ode u ružičnjak vječnosti.

Sa mizerne zemlje prhnu u nebeske visine

Poput ptice njegova duša savi gnijezdo u nebeskom ružičnjaku.

Kada je u gornji svijet prhnula njegova čista duša,

S poštovanjem su je dočekali Bogu najbliži anđeli.

Kad je čuo njegovu smrt, Behaija tužno zamoli:

Neka je ovom vrijednom učenjaku mjesto kod uzvišenog Arša.

Dana 10. zilhidžeta god. 1307.

 

Po smrti šejh Šakira pročelnikom oglavačke tekije postade njegov najstariji bratić Abdul Medžid Halim, koji je umro god. 1917. Nakon njega je došao za šejha njegov mlađi brat Abdul Fettah Hamdi, koji je umro 1936. godine. Sada je šejhovska dužnost kao uzgredan zadatak povjerena njegovom sinu Abdullatifu, koji je imam matičar u onom kraju.

________________________________________

1. Džem je jedan od najslavnijih vladara stare Perzije.
2. Asaf je čuvenu mudri ministar Salamonov.
3. Surmedan je kao mali prst duga posudica, obično od kože, u kojoj se drži amonijak.

Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, God. XXIII – XXV, 2023-2025, Sarajevo, 361-267.