Sa stranica ”Gajreta”: Hamdija Mulić Hrasnica – ”Naši pisci i kućna knjižnica”
Priredio: mr. Alen Zečević
Hamdija Mulic – Hrasnica
NAŠI PISCI I KUĆNA KNJIŽNICA
(Odlomak iz radnje Narod. Prosvjećivanje)
U radnji »0 narodnom štivu« (vidi broj 20. i 21. od pr. g.) govorili smo o potrebi čitanja valjana štiva. Ujedno preporučisino, da se ćitaju sve knjige, koje su korisne po nas, bez iznimke, kojim one pismom bile štampane. U prosviješćenih naroda veliku ulogu imaju knjižnice. U njih, osim što svako društvo ima svoju knjižnicu, imaju i državne ili privatne narodne knjižnice, gdje siromašniji mogu za nekoliko helera doći do lijepe knjige i sebe prosvjećivati. Osim toga svaka iole bogatija kuća ima svoju knjižnicu, po kojoj ti je lahko kućnu čeljad u prosviješćenosti procijeniti.
Da vidimo, kako kod nas stoji stva. Što smo do sada mogli vidjeti naših domova, a tih nam je dosta poznato, opazili smo, da smo mi vrlo nemarni u ovom pogledu. Nekoliko kuća bolje inteligencije imaju svoju knjižnicu (ormar s knjigama), a ostali su naši domovi okićeni svim drugim skupocjenim i prostijim pokućstvom, samo na žalost nema knjižnica. Kao neka ironija vire o zidovima »levhe« koje su osim nekih religiozne još i pune pouke, kako ćemo u životu upotrijebiti svoj vijek, u kojima se i čitanje štiva hvali itd. Većinom te »levhe« ne razumiju domaćini, pa ih se ne drže, pa ti smiješno izgleda viditi na »levhi« hadiši šerife, da govorimo istinu, da ne fuhušimo i ne gibetimo, a ovamo nemamo bez toga troga kuda mimoići. Da razgledaš očima po odaji, vidio bi moguće dva-tri ćitaba i dvije-tri knjige gdjegod na rafi ili na masi (stolu) i — to ti je toga kućnoga domaćina čitavo ogledalo njegove prosvijećenosti.
Prosvijećena i čestita čovjeka je dužnost nabavljati knjige korisna sadržaja, pak se sve više i više naobražavati. Knjige pošlje pročitanja složti jednu na drugu, vremenom ćeš ih nakititi čitavu hrpu, a onda eto ti prilike, da urediš ih u ormarić (knjižnicu), pa si ih sklonio na sigurno mjesto, da su ti vazda pri ruci, a pošlje sebe ostavljaš i lijep amanet svojoj djeci. Neka nema bogatije islamske kuće bez knjižnice!
Naš islamski narodni odgoj traži od nas, da najprvo i najviše čitamo naše domaće knjige od islamskih pisaca. Ništa nam nije bliže i razumnije, ko štivo našega pisca. Tu nas je on pogodio u damar, da nam koristi. I zbilja sa zadovoljstvom ističemo, da naši rado čitaju knjige naših domaćih pisaca i ako u maloj mjeri. A kako to čine? Kupi п. рг. Hasan knjigu »ZeIeno busenje«, pročit je, pa se pofali Huseinu, da je »plaha«, a onda će ti Huso: »Dajder je i meni!« I on je pročita, fali se Mehi, a onda i Meho »uzajmi« od Hasana itd. knjiga ide od ruke do ruke, dok se negdje ne »zaturi«. A da je Hasan svoju knjigu ostavio u knjižnicu svoju kod kuće, a Husi preporučio, da i on kupi ako ima 1 К 50 h, lijepo bi dvije fajde učinio.
Mi imamo vrlo malo domaćih pisaca, a što ih ima, rijetko pišu. Tužmo se na njih, što ne pišu, a oni šute.
Svi naši pisci, osim što su opterećeni svojim privatnim poslovima, imaju još jedan važan razlog, da gotovo za uvijek bace pero iz šaka. Da vidimo šta je po srijedi! Jedan naš po pisac n. рг. Mirza – Safvet izdao jednu knjigu. »Radoznala« publika se odmah preplaćuje ili kupi knjigu u knjižari da pročita. A koliko je te publike? Ne smijem ni spomenuli. To znade najbolje pisac, kome će nekoliko stotina knjiga prašina pokrivati mukotrpno djelo, pa kad-kad, ako se koji primjerak otkrije, da se proda. Tako je i u knjižarama. Pisac, ako je izdao djelo u svojoj nakladi, uložio je naravno neki novac za štampanje (ili je to učinila knjižara), i računa tobože na neki dobitak, a kad ovamo, štetovao je više puta na stotine kruna. Pa da mu na um pane još koji put izdati svoje djelo! Sada nastane prava slika naših zlih običaja. Slavimo svi pisca: »Vala mu jest plaha knjiga, nabas!« itd, a nijesu nas ni dvije trećine pročitali, a kamo li kupili dotičnu knjigu.
U malenoj Bugarskoj, čitamo onomadne, jedan pisac rasproda u 2—3 mjeseca po 10—20 hiljada svojih knjiga, tako u svim prosvijećenim državama. A u nas? I danas, da zagjemo po knjižarama naćićemo na stotine primjeraka n. pr. »Islam i Kultura«. »Sirota dijete« ltd, koja su djela izdau ima petnaest godina i više.
Mi ćemo svi kao da smo organizirani pripraviti se n. рг. na pogubni i po nas kobni »akšamluk«, tu ćemo potrošiti i zadnji heler, trovaćemo se za svoje sopstvene pare, a nećemo prhvatiti za valjano štivo i koristiti se.
Naša je domaća knjižara »Braća Bašagić« bila počela s izdavanjem svoje »Biblloteke«, pa prestade. A za što? Jednostavno dok rasproda onih nekoliko stotina knjiga koje leže i čekaju kupca …
U nas nema ljudi koji bi bili sami nakladnici t.j. izdavali knjige za narod po nisku cijenu, takih nema nakladnika, a kamo li ćemo to od pisaca tražiti.
Jest. Mnogo megju nama ima truha. Radi ovakog zastoja u prosvjećivanju kriva je naša čitalačka publika. Ali da i onako na neupućeni naš svijet ne bacamo svu krivnju, valja nam u prvom redu sasuti veliku kletvu na narodne tobožnje prvake, koji se po našim čitaonicama kite imenima »predsjednika«, »tajnika«, »knjižničara«, itd, a ništa ne rade. Najbolje smo to spomenuli u članku »0 narodnom štivu«.
Na nama je, da tražimo knjige naših pisaca, da ih marljivo čitamo. Svi, koji znaju šta je knjiga, treba da preporučujemo našemu narodu, da knjigu čita. Ako ušćitamo naše knjige, omilićemo i našim piscima njihov divni poziv, da nam često pruže pokoji primjerak svoga pera. Naprijed čitaonice! Vi ste naše narodne prve rasadnice poslije škola u prosvjećivanju narodnih masa, a to morate i biti ili, bolje ne nadijevajte im toga krasnoga imena! Čitaonice će biti uzorom našim porodicama, pak će svaka naša bogatija kuća imati knjižnicu, što će biti porodični ponos i dika…
_______________________________________
Izvor – Gajret, Godina V, br. 1, Sarajevo 15. januara 1912, str. 3-4.
