“Prestajem pisati, osluškujući svoje posljednje napisane riječi kao smijeh hartije”: Hommage Irfanu Horozoviću
Piše: Elmir Spahić, MA
Jučer nas je napustio Irfan Horozović (27. april 1947 – 2. decembar 2025), kolos bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, pisac koji će bogatim književnim opusom i razgranatim glasovima iz svojih književnih svjetova dugo iskriti u rukama svakodnevnih čitalaca i dugoljetnih akademskih razmatranja. Kao što rijeka rodnog mu grada Banje Luke svojim tokom kleše i određuje obale grada, tako je i Irfan Horozović izdašnim književnim djelima izdubio korito bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, povezujući ih sa savremenim književnim praksama svjetske književnosti, a opet čuvajući njihove neupitne autentičnosti i specifičnosti, možda još uvijek velikim dijelom skrivene i neogoljene u našoj povijesti i kulturi.
Silan je i višestruk doprinos Irfana Horozovića u našoj književnosti i kulturnom životu; bio je urednik Studentskog lista, Pitanja i Puteva, odgovorni urednik u izdavačkoj djelatnosti Novog glasa u Banjoj Luci, urednik Igranog programa RTV Federacije Bosne i Hercegovine, glavni urednik časopisa Život te urednik edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga Bošnjačke zajednice kulture. Još jučer je u biografijama Irfana Horozovića stajalo: “Živi u Sarajevu”. Ubuduće će samozatajno, kako je i živio, boraviti u našoj svijesti o izdašnom mu književnom repertoaru, počevši od dramskih tekstova: Šesta smrt Benjamina Talhe, Zadovoljština, Kuburović, Posuđena rečenica upriličenih na radiju, onih u pozorištima: Ružičasta učiteljica, Soba, Pehlivan Arif Tamburija, Šeremet, Proba, Tri Sabahudina te na televiziji: Šeremet.
Impresivno književno djelo Irfana Horozovića ogleda se u njegovom pripovjedačkom, dramskom, pjesničkom i esejističkom aportu bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti 20. stoljeća, u kojima, kao bedemi, (po)stoje: pjesnička zbirka Zvečajsko blago (1969), pripovjedačke zbirke Talhe ili šedrvanski vrt (1972) i Salon gluhonijemih krojačica (1979), romani Rea (1987) i Kalfa (1988), pripovjedačke zbirke Prognani grad (1994) i Bosanski palimpsest (1995), romani Berlinski nepoznati prolaznik (1998) i Filmofil (2000), posebice glasoviti roman Imotski kadija (2000), zatim romani William Shakespeare u Dar es Salaamu (2002) i Psi od vjetra (2003), pripovjedačka zbirka Beskrajni zavičaj (2005) i, poput broja pritoka rijeke Vrbas, njegova druga djela.
Impozantnost života Irfana Horozovića ogleda se i u tome da je pisac scenarija po kojima su snimljeni animirani film Leda II u režiji Ivana Tomičića 1982. i igrani film Zaboravljena poslovica u režiji Dubravka Bibanovića 2003. godine. Kao plodan, ali ne samo plodan, nego i estetski validan pisac, dobitnik je brojnih nagrada: Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a (1972), Nagrada Grada Banje Luke (1980), Nagrada za najbolju knjigu za djecu u Bosni i Hercegovini (1987), Nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (1988), Nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine (1998), Nagrada “Meša Selimović” (za najbolji roman objavljen u 2002. godini na govornom prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore), Književna nagrada “25. novembar” za životno djelo (2017) i dr.
Horozovićev odlazak neodoljivo nas ponovo, po ko zna koji put, vodi u svijet romana Imotski kadija, u magiju pripovijedanja, u vrtove priče i pričanja, u mit i mitsko, u volšebnost tradicije, u neodgonetnutu prošlost i blisku sadašnjost, u onaj glas u kom nam se majstorski davno skrio, a i obznanio: “Prestajem pisati, osluškujući svoje posljednje napisane riječi kao smijeh hartije.” Sad je sav njegov književni opus njegova posljednja riječ, sve što je ikad napisao, sad je to smijeh hartije, koja će živjeti najviše u njegovim knjigama u našim rukama, na spisku lektira koje će se valjda čitati i okruglim stolovima u čast njegovog izdašnog književnog repertoara.
Povodom smrti Irfana Horozovića, jednog od najznačajnijih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pisaca te dugogodišnjeg istaknutog člana i saradnika Bošnjačke zajednice kulture, Redakcija Magazina za kulturu i društvo “Biserje” objavljuje ulomak iz romana Imotski kadija i pjesmu Mrtva ljubav.
___________________________________________
Priča je oslikač i presuditelj.
Čitao sam neku noć ponovno velikog učitelja iz Endelusa, istraživača duha i duše, listao različite spise tog Otkrivatelja i Prepoznavatelja, i stalno se vraćao na primjere i na ono što on u Draguljima poslaničke mudrosti naziva jednostavno draguljima. Čitao sam i čitao, do duboko u noć, i dalje, sve dok prvo svjetlo jutra nije potamnjelo moju ustreptalu svjetiljku i bivao sam, kao i susret te dvije svjetlosti, sve prozračniji, slutio sam kako mi se tijelo puni lebdećim duhom, kao u lastavica, dok u plavičastoj svjetlosti jutarnjeg rasvjetljenja, zorenja, ne shvatih da sve te njegove misli i rečenice govore zapravo o mojem djetinjstvu, o onim prvim danima svijesti kad je duša doista slobodna i krilata. Besmrtna.
Djetinjstvo bez obvezujuće i bolesne nužnosti. Vrijeme mudrosti bez riječi.
A ona je bila tu.
I njena slika ostala je u tim slikama.
Tako mi se čini sad i, sjećajući se toga, prestajem pisati, osluškujući svoje posljednje napisane riječi kao smijeh hartije uz plač pera, kao što je to podrugljivo i tačno zapisao jedan od onih prije nas.
(Irfan Horozović, Imotski kadija, Bošnjačka zajednica kulture, Sarajevo, 2023)
MRTVA LJUBAV
Ne budi mrtvu ljubav
Skloni prste
od pepela
skini čađ
buduće vatre
Ne diraj pepeo
ne pali novu vatru
u hladnoj peći
Ne budi mrtvu ljubav
Pusti je neka plamsa
i grije te
iz vječnosti
