Likovni div bosanskohercegovačke umjetnosti: Ismet Mujezinović
Priredio: mr. Alen Zečević
Ismet Mujezinović: Likovni div bosanskohercegovačke umjetnosti
Kada se govori o likovnoj umjetnosti i uopće savremenom likovnom stvaralaštvu Bosne i Hercegovine 20. stoljeća, koje je iznjedrilo nekoliko izuzetnih, vrhunskih i svjetski priznatih umjetnika, nezaobilazno je ime velikog Ismeta Mujezinovića. Po mišljenju mnogih likovnih kritičara njegovo djelo, a ono je u svojoj suštini i kvalitetu uistinu grandiozno, predstavlja naslijeđe koje je i danas temeljni orijentir u razumijevanju modernog likovnog identiteta Bosne i Hercegovine.
Rođen je u Tuzli 2. decembra 1907. godine, u porodici poznatoj po baštinjenju starih bosanskih zanata jer je njegov otac, Salih, bio vrlo cijenjen sajdžija i zlatar. Vrlo rano pokazivao je talenat za crtanje, vješto i osjećajno rukujući pisaljkom na tablici za crtanje koju mu je darovao otac. Ove reminiscencije iz najranijeg dječačkog doba, istučući ih kao međaše svoga života, Mujezinović je sa mnogima dijelio u razgovorima. ”Dugo sam”, govorio je, ”posmatrao taj poklon uz naizmjenično osjećanje straha i vruće želje da nešto nacrtam. Otac, primijetivši moju nedoumicu, najednom povika: ‘Hajde šaraj’. Ne mogavši da se ohrabrim, obratih se ocu: ‘Babo, de ti nešto’. ‘A šta bi najvolio da ti nacrtam?’, zapita me on. ‘Konja, konja’, povikah ja, a on vješto i hitro, u dva tri poteza, nacrta konja. Gledam, vidim, konj jeste, u jednoj liniji. Tu su, doduše, noge, glava, rep i griva, ali mu fale usta, frnjokalica, trbuh… Poslije izvijesnog vremena, ohrabren, uzmem pisaljku i dodam ono što je, prema mom mišljenju, nedostajalo crtežu…”. Od tog trenutka crtala se historija.
U rodnom mjestu završio je mekteb, ruždiju, a kasnije i medresu, da bi 1919. godine upisao se u tuzlansku gimnaziju. U Džafer mahali, gdje je proveo značajan period svog djetinjstva, komšije su ga prozvale ”čudom od djeteta”. Nakon što je savladao crtanje jednostavnih motiva Ismet Mujezinović je pokazivao interes za složenijim kompozicijama i, dok su njegove kolege iz školskih klupa još uvijek teškom mukom izlazili na kraj sa likovnim alatom, mladi umjetnik rukama je rješavao veće izazove. Još 1920. godine, ili malo ranije, pažnju na sebe skrenuo je grupnim likovnim portretom ”Djeca”, vjerovatno motiviranog razredom i učenicima svoje generacije, a koji je odražavaao, istina dječački, ali vrlo zreo likovni izraz koji je u određenim aspektima nadilazio njegov uzrast. Godinu ranije, tehnikom gvaš naslikao je portet svog rođaka i staratelja Husein efendije Hafizovića, crtani prikaz serioznog dječaka koji otmjeno obučen u tradiocionalnu bosansku odjeću sjedi u ateljeu. Iz tog perioda datiraju rane skice i crteži seljaka iz okolnih tuzlanskih sela, nastala ili po svjedočanstvima ili ličnim susretima.
Njegov raskošni talenat do izražaja dolazi u gimnazijskim danima. Primijetili su to svi profesori, koji nisu ostali ravnodušni na njegove kroki crteže nastale za vrijeme održavanja nastave. Iz tog perioda se naročito izdvaja ”Autoportret”, nastao 1923. godine. Njegov životni sklad privremeno je narušila odluka njegovog očuha da ga, na opće iznenađenje nastavnika i prijatelja, ispiše iz Gimnazije i upiše na stolarski zanat. Ipak, spletom sretnih poznanstava i posredovanjem nastavnika Babića, koji je u njemu vidio veliki potencijal, vratio se u Gimnaziju. Nedugo nakon toga je napustio Tuzlu i kao podstanar živio na različitim lokacijama u Sarajevu gdje je, često provodeći vrijeme na Baščaršiji, stekao poznanstva sa uglednim advokatom Nikom Andrijaševićem koji je imao ključnu ulogu u Mujezinovićevim prvim susretima sa sarajevskom Akdemijom. ”U književnosti i umjetnosti”, o Mujezinoviću je bilježio Andrijašević, ”rjeđe se javljaju talenti, većinom se ovim zvanjima posvećuju ljudi, koji imaju doduše volje, ali ne i prirodnog dara. Tu i tamo se ipak pukim slučajem otkriju u narodu i među priprostim pukom rijetki talenti, koji se, ako im se dade prilika uzdignu do velikih umjetnika. Takav je slučaj sa mladićem, šesnaestogodišnjim slikarom Ismetom Mujezinovićem
Upisom na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu 1925. godine Ismet Mujezinović postaje, po prvi put, dijelom miljea koji mu je pružio velike mogućnosti za dalji rad i razvoj na polju likovne umjetnosti. Prijemni ispit na ovoj renomiranoj instituciji položio je bez problema, noseći sa sobom i ogledi crtež rađen primjenom tempere ”Ruka”, koji je ostavio jak dojam na tamošnje profesore i kritiku. Kao studentu svu neophodnu, vrlo skupu literaturu i materijale, pribavljao mu je i finansijski pomagao advokat Andrijašević kojemu je, u znak duboke zahvalnosti i susretljivosti, naslikao i darovao njegov portret. Koliko mu je značila ova podrška najbolje govori činjenica da je zahvaljujući Andrijaševiću dobio i stipendiju Hrvatskog kulturnog društva ”Napredak”. U takvim uslovima Ismet Mujezinović 1926. godine, u prostorijama Napretkove palače u Sarajevu, organizira svoju prvu samostalnu izložbu.
Godine 1929. Mujezinović svoja djela izlaže u Pragu, na međunarodnoj izložbi umjetničkih akademija. Njegov rad, o kojem se već tad sa velikim respektom govorilo u najvišim akademskim krugovima, prepoznat kao jedan od najboljih u svojoj klasi dobija nagradu rektora Ivana Meštrovića koja mu omogućava putovanje i boravak u Parizu. U Parizu, gradu svjetlosti, proširio je svoje umjetničke vidike i po povratku u svoju zemlju donio nova iskustva. Tamo je, ipak, doživio i određene neprijatnosti jer mu je, nakon kratkotrajnih putovanja po Francuskoj, u Parizu zabranjen i onemogućen povrat likovnih materijala i završenih djela. Radilo se o nekoliko stotina crteža, skica i štafelaja. U četvrtoj godini studija postaje dio klase profesora Vladimira Becića, a za svoj diplomski rad priprema kompoziciju Akt. U svom bogatom opusu iz ovog perioda slika motive mrtve perirode, portrete i pejzaže koji su nastali u vrijeme Mujezinovićevog boravka u Skadru koji je, po mnogo čemu, bio inspirativna sredina za mladog umjetnika.
Od 1936. godine stanuje u Sarajevu, gdje radi u ateljeu u zgradi Gazi Husrev-begova vakufa. Iz tog perioda izdvajaju se izvanredni radovi – ”U vrtu”, ”Uranak pod hrastovima”, ”Žetva” i dr. Od 1939. godine postaje stalni saradnik Collegium-a Artisticum-a, na organizaciji izložbe tematski fokusirane na bosanska sela, gdje Mujezinović izlaže svoja 23 rada. Početkom Drugog svjetskog rata uključuje se u Narodnooslobodilački pokret i pridružuje se partizanskim jedinicama na Ozrenu. U toku rata učestvuje u uređenju prostora u kojem se održavalo Prvo zasjedanje AVNOJ-a, crta potrete i likovna rješenja sa motivima Josipa Broza Tita i drugih značajnijih predratnih komunista, komandanata i vojnika sa fronta. Blisko sarađuje sa Vojom Dimitrijevićem, radeći na organizaciji Prvog kongresa USAOJ-a. Nakon trijumfa nad fašističkim okupatorima Mujezinović 1946. godine otvara jedno od najplodonosnijih poglavlja svog akademskog stvaralaštva. Od 1947. godine predano radi na temi ”Prelaz preko Neretve”, sa serijalom slika na ulju i motivima ključnih akcija i borbi partizanskih jedinica u Hercegovini. Po mišljenju mnogih, ovaj njegov ciklus jedan je od najboljih primjera slikarstva iz doba narodnooslobodilačkog doba ikada na jugoslavenskom prostoru.
Od 1953. godine boravi u Tuzli, rodnom kraju u kojem nastavlja sa impresivnim likovnim ostvarenjima. Njegovi motivi postaju drugačiji, ali ipak blisko vezani sa narodnooslobodičakim ratom i tekovinama NOR-a, pa tako u njegov opus ulaze djela sa tematikom bosanskih rudara, života običnog čovjeka sa tuzlanskih pijaca i pazarnih dana. Od šezdesetih godina XX stoljeća posvećuje se slikanju portreta i autoporteta sa izraženim koloritom, koji su objedinjeni u ciklus ”Autoportret sa spomenicom”. Važno je naglasiti da je Ismet Mujezinović višestruko nagrađivani umjetnik sa – 1947. godine Nagrada za slikarstvo Vlade NRBiH, Nagrada za crtež Savezne vlade FNRJ, 1947-1948. II. Nagrada za slikarstvo Savezne vlade FNRJ, 1948. Nagrada za najbolje dramsko djelo koje je nastalo u vrijeme NOB-e, 1961. Oktobarska nagrada grada Tuzle, Nagrada AVNOJ-a za likovne umjetnosti, te 1973. godine Nagrada ZAVNOBiH-a.
Jedan od najznačajnijih, po svome djelu i stvaralaštvu nesumnjivo najuticajniji slikar XX stoljeća, likovni div Bosne i Hercegovine i uopće jugoslavenskog kulturnog prostora preminuo je 7. januara 1984. godine. Sahranjen je u svojoj rodnoj Tuzli. Teško je pronaći sličan primjer takve osebujne, autentične i nadasve jednostavne ličnosti, umjetnosti koja je korjenito izmijenila i preoblikovala razumijevanje umjetnosti i likovnosti, kakav je bio Ismet Mujezinović – nenadmašan, neprevaziđen i neponovljiv.
