Hamza Humo – Mi, Bosna i naš izraz u riječi

Priredio: mr. Alen Zečević

Hamza Humo

MI, BOSNA I NAŠ IZRAZ U RIJEČI

Ko ne razmišlja o sebi, i ne poznaje sam sebe. A ko sebe ne poznaje, griješi i u potezima koje čini u životu. Danas, u burnim vremenima, teško je tako povlačiti poteze, jer kod nas događaji više ravnaju nama, nego li mi njima. Ali, ipak, mentalitet jedne sredine najintimnije je njeno ravnanje. U ovom slučaju, sopstveni izraz najbolji je oslonac te sredine, a naročito u pisanoj ili predanoj riječi. Njega treba suočiti sa postojećim prilikama, pa iz razlika među njima crpiti pravac za svaku akciju.

Predstavnik izraza jedne sredine, ili jednog naroda, i to glavni predstavnik, to je njegova književnost u kojoj se on ogleda. Ona je duhovna potreba i stvaraocu i čitaocu. Ona je ogledalo prirode i različitih duša u koje mi ulazimo pomoću nje. A ulaziti u tuđe duše znači imati i prisniji dodir s njima, primati od njih.

Nema kulture duha bez toga.

Ni životno iskustvo ne obogaćuje toliko ljudski duh kao dobro i iskreno pisana knjiga, iz tog razloga što dobar pisac osjeća dublje život i, naposljetku, što ga voli na naročit način i što umije da izabere njegove najznačajnije momente.

U velikom broju ljudi, s kojima svakodnevno saobraćate, uvijek ćete poznati literarno obrazovanog čovjeka. On se ističe finijim zapažanjem stvari, on stvara finiji kontakt sa ljudima, on ih brže prozire. Njegov svaki potez djeluje finije i obazrivije.

Nije beznačajna pojava da svaki narod ima svoju književnost. Ona je, dakle, potreba. Narodi osjećaju da se pomoću svojih književnosti ogledaju u svojim zajednicama i u svojim mislima.

Mi muslimani Bosne i Hercegovine, koji smo krvni dio naše nacionalne zajednice, sve donedavna nismo uzimali učešća u književnom stvaralaštvu. Bilo je pokušaja u XVI, XVII i XVIII vijeku, ali beznačajnih. Mi smo uglavnom imali svoju sevdalinku i svoju epsku pjesmu, a oni naši muslimani koji su stvarali na istočnim jezicima ostali su nepristupačni našim širim slojevima. To naše književno stvaralaštvo, koje je našlo podstreka u našoj srpskoj i hrvatskoj književnosti, iznijelo je odmah i svoj sopstveni akcenat, svoju boju i svoj zvuk koji dolazi iz naročitog stanja muslimanske sredine.

Kad se pominje književno stvaralaštvo u ovim pokrajinama, treba da se osjeti i njihov dah koji ga inspiriše. Bosanske strane podsjećaju na duboko zvonku epiku, dok je Hercegovina lirski pusta, ili u svojim oazama lirski nasmijana. Bosna je, u suštini, pokrajina bez smijeha i svaka riječ u njoj pada teško i svaki korak ozvanja muklim tonovima. Otud, može biti, u Bosni postoji i ona šutljiva tromost koja djeluje na akciju pokreta i na brzinu misli. I prošlost Bosne, zakopana pod stećcima i zatvorena u gradinama, zvoni kao iz dubine, a u duše i u lik naslagali su joj se otisci bogumilske skromnosti, hrišćanskog isposništva i gospodstva islama. Po svom centralnom geografskom položaju i teško prohodnom terenu, Bosna je ostala najoriginalnija i sebi najvjernija pokrajina, i pored toga što je naizgled primila istočnjački karakter koji joj je ostao pretežno spoljna dekoracija.

Ima tog istoka i u duši našeg čovjeka. Ima ga i dosta. Senzibilnost, ljubav za prirodu, merhamet, grehota, lako izmirenje sa niskim standardom života, sve nam je to u nasljeđe ostavio Istok i sve se to sudarilo sa današnjim tempom života i sa njegovim zahtjevima. Ljubav za prirodu zauzima naročito mjesto kod bosanskog muslimana građanina. Ta ljubav za prirodu potencirala je i ljubav za uživanja u njoj i nadoknadila mnogu duhovnu potrebu. Otuda je nekad i stvaralačko duhovno kod nas, uglavnom, skrenulo u sevdalinku, dajući joj onu duboku osjećajnost i reljefan dekor prirode.

Ovo istočnjačko upada u oči i kod muslimana pisaca. Smisao za lirsko, slikarsko, kao i senzibilno iživljavanje struji kroz stranice njihovih djela.

Nostalgija za rodnim krajem naročito je naglašena u nama. Često bolno, tragično. Nju je opet stvorila ljubav za prirodu i ona toplina, udružena sa vjekovnom nepokretljivošću iz jednog mjesta. Jer tek novi, činovnički, život unio je nešto nomadske uznemirenosti u naše domove.

Ovo vjekovno nepokretanje iz svog rodnog kraja i ljubav prema njemu, kao i neovisan život koji je donedavna našim porodicama pružao feudalni sistem, stvarali su poseban mentalitet, stvarali su ponos i nenametljivost i oduzimali našem čovjeku smisao za snalaženje, za dovitljivost i okretnost u borbi za život.

Kad je riječ o našem izrazu u riječi, treba pomenuti i onog koji taj izraz formulira, a to je pisac. U svakom nenamještenom i stvarno talentovanom piscu ukorijenjena je želja da utiče na svoje savremenike i na generacije.

Pristupiti samom sebi što nesebičnije, osjetiti svoju okolinu što bliskije, izdvojiti u njoj dobro i zlo, to je glavni zadatak pisca. Ovakav, on je borac za bolji i savremeniji život svoje sredine. U ovom slučaju nije toliko potrebno da piščeva pronicljivost bude duhovita, dovitljiva, a najmanje proračunata; ona mora da bude spontana, da tako kažem objavljena.

Naš izraz u riječi još je pretežno lirski. I to nam je, kako rekosmo, ostavio Istok i dosadašnji način života. Ali, on će se izgubiti u promjenama načina života, u promjenama prilika. Jer mi i sada sa sigurnošću možemo da konstatujemo jedno, a to je da je, pored svih zapreka koje su mu se stavljale na put, naš progres neosporan. Bacimo li pogled dvadeset godina unazad, konstatovaćemo veliku promjenu među nama muslimanima Bosne i Hercegovine, ito promjenu nabolje. A toj promjeni predstoji još brži tempo u napredovanju.

Ovo malo nevezanog razgovora o nama, Bosni i našem izrazu u riječi nabačeno je tek radi razmišljanja o nama i izvan svakidašnjice. Kao slučajno, bacili smo svjetlo na nekoliko naših, intimnijih, boljih osobina, bez namjere da se dublje upuštamo u analizu, što nije ni svrha ovog napisa.

____________________________________

Izvor: Hamza Humo, ”Mi, Bosna i naš izraz u riječi”, Gajret: Kalendar za godinu 1940., 1940, str. 222-224.

Izvor: Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, God. XXIII-XXV, 2023-2025, Sarajevo 2025.