Abdurezak Hifzi Bjelevac – Putevi u budućnost

Priredio: mr. Alen Zečević

Abdurezak Hifzi Bjelevac

PUTEVI U BUDUĆNOST

Kako čovjek stari, sve više misli na budućnost i traži puta i načina kako će starost osigurati. I u mladosti, u muževnim godinama, bori se na razne načine da osigura starost. Ima li put osiguran, stalan, određen, koji vodi u budućnost? Ja mislim da nema. Jer i nema budućnosti! Nema ni prošlosti koja bi nam bila most s onim nepoznatim što nas čeka. Postoji sama sadašnjica, koja se samo mijenja. I ljudi, idući u budućnost, preziru tu sadašnjicu, odriču se svega što je prošlo i bore se za nepoznato. I sve smo stavili na kocku radi budućnosti, radi traženja mira u zavjetarju nepoznate luke u kojoj je dobro. Ljudi se laćaju raznih sredstava da osiguraju budućnost i starost. Prelaze preko svega; preko velikih i malih događaja, značajnih časova sadašnjosti i kao Sizif idu nekud – nekud, a i ne znaju gdje će doći. Da li ljudi teže istom cilju; jednoj zajedničkoj sretnoj budućnosti? Ne. Jer svaki za sebe, svaki na svoj način, svaki svojim putem ide… Njihovi putevi unakrštavaju se, sukobe se jedan s drugim na jednakim poljima interesa. Jedni idu slobodno, ravno, otvoreno, širokim putem, drugi tjesnim, uskim, krivudastim, mračnim, tamnim, blatnim… Jedni su brzi, drugi spori. Neki idu poprečnim stazama, besputnim prolazima, šuljaju se po noći, po mraku – tiho, obazrivo… Jedni opet promiču brzo, naglo; spotiču se, zastaju,obaziru se, čekaju u zasjedama, sakrivaju se…

Na velikim raskrsnicama života nagomila se ljudstvo, zastane sve u jednoj gomili, sukobe se želje i interesi. Gazi jači slabijeg i idu dalje.

• A kuda, ljudi, idete?
• U budućnost!
• A zašto ostavljate sadašnjost?
• Jer tražimo budućnost…
• A kakva je ta budućnost?

Ne znamo…

Ljudi se bore za starost! Ljudi žrtvuju mladost i muževnu snagu za starost. Zar to nije paradoks, zar to nije ironija prirode? Žrtvovati zdravlje za bolest, žrtvovati zdravo, mlado biće za onog nomoćnog bolesnog starca koji će postati od mladića.

U mladosti i u zrelim muževnim godinama mučimo se i radimo dan i noć, sva dvadeset i četiri časa okupirana su nam mislima kako ćemo doći do materijalnih dobara, da njima osiguramo starost. Bojimo se naše fizičke nemoći. I radi toga razaramo ono najljepše: radosti zdravlja i snage, da bi mogli liječiti bolesti starosti, koje ćemo ponijeti iz mladosti jer je nismo racionalno štedili…

Je li to vrijedno tih dragocjenjenih žrtava? Jesu li to naše sanje?

*

A kome je osigurana budućnost? Za koga se mučimo i žrtvujemo sve najljepše i najvrednije u našem životu? U najviše slučajeva, umire čovjek na pola puta, a da i nije došao u luku zavjetarja, gdje su izvori budućnosti. Nije došao pred kapiju zgrade staraca i nemoćnika, gdje se odmaraju. Nestaje ih na pola puta i drugi prigrabe njihovu muku, nastave isti put ili se vrate natrag. Jer ima ih koji ne idu naprijed nego nazad, ima ih koji kao paraziti pripiju se uz drugog, uz mrtav leš… Žive od mrtvih.

*

Na glavnoj raskrsnici puteva zabijen je ogroman stup i na njemu napisano: Novac, a okolo stupa uhvatilo se mnoštvo svijeta u koštac, savili se u jedno ogromno klupko, povezali se rukama, nogama, zubima… I ne pušta jedan drugog.

Novac! U današnjem našem stoljeću nije više novac sredstvo za namirivanje potreba, nije više jedinica za vrijednost dobara. Novac je nešto više, najviše… On se podigao visoko, visoko iznad svoje vrijednosti. Taj zlatnik, koji je nekad bio predmet u rukama ljudi, danas, se brižljivo čuva u trezorima banaka, kao kakva svetinja. Po njemu se ocjenjuje blagostanje i moć naroda. Još od najstarijih vremena kuje se i urešuje likovima najmoćnijih i najuticajnijih. On je sve! Imperator svih država i svih naroda, koji mu bez roptanja služe. Jedna nevidljiva sila ravna njegovim sjajem. On je prokletstvo civilizacije i bakcil kulture. U svoje mračne svrhe podjarmio je čitavo čovječanstvo, korumpirao ga, zarobio i ponizio do puzavca, do skota!… Prelomio mu kičmu, okaljao mu je savjest, zatrovao mu život, oblatio mu čast i prostituisao mu dom.

Novac sve može učiniti! Ništa nema sveto i veliko što ne može dostići i pregaziti. Nema nikakvih vrata koja ne otvara, nema veze koju ne raskida… On stvara ratove, razara gradove, zida nove vavilone, da ih opet opustoši. Briše granice država, zatvara ih: raširuje i sužuje, potlačuje privremeno oslobođa da ih opet podjarmi u svoj jaram… Ubija, pali, unakažuje tijelo i dušu… Prolije se kao rijeka, zapljusne kao more, ali ne da natopi, da osvježi, nego da potopi, omete, opustoši…

I dok teoretičari dokazuju njegovu upotrebu kao sredstvo ekvivalencije, sakriveni njegovi gospodari, anonimni, mrse čovjekove puteve u budućnost. Iz tajnih kuteva, sakriveni od očiju obična smrtnika, ravnaju čitavim uređenjem svijeta i određuju danak u krvi i znoju.

*

A on, uzdigao se visoko na svome prijestolju, koje je sagradio nad gomilom kostiju i bola, pa svakom, od svoje moći, sarkastički govori: Nemaš novaca, nemaš alata i zato si nesretan! Grčevito pružate ruke prema meni i tražite me; nudite mi sve: znanje, snagu, rad, ime, čast, ženu i djecu. Ostavili ste Boga, ostavili ste vjeru i žudite za mojim sjajem… U mojoj moći gledate svoju budućnost, sreću i obezbjeđenje. A ja vam bacam samo ostatke s moga stola i vi se zadovoljavate s njima kao štenad, jer me niko ne može osvojiti. Ja vam dajem radosti, zabave, ostvarujem vaše želje i držim vas uvijek u svojoj ruci, da vas svaki čas mogu uništiti i kada vam uskratim svoju milost, propadate, gladujete, idete bosi i poderani…

Odrecite me se!… Prerežite me, živite bez mene, pa ćete se vratiti sebi…

Postaćete ljudi – veliki i slobodni!

*

Ali ljudi ne mogoše. Ostadoše robovi novca… I samo rijetki uzimaju njegov surogat u ruke – papir, da im posluži kao sredstvo za održanje života. I rijetki gledaju na njega kao ekvivalenciju svojih potreba, a ovi drugi čim pređu preko granice svojih potreba, počinju mu ropski služiti. I nameće se pitanje: zašto nema mjere čovjek u slučaju materijalnih dobara? Može li se čovjek povratiti sebi domu, vjeri i Bogu? Ako ograniči svoju gramzivost za novcem, može li početi srećiti? Da li smo u vremenu razaranja svih duhovnih vrednota ili preživljujemo krizu materijalističkog uređenja svijeta? Hoće li nastupiti vrijeme duhovnog preporoda čovjekovog ili idemo barbarizmu? Da li stojimo na pragu jedne nove istorije, kada će nastupiti vlada dobra, ili satana završava svoje djelo uništavanja?… Hoće li se istorija ponovitI, ili će nastupiti doba kada će čovjek, svjestan svoje kulture, ponosno ustati protiv zabluda prošlosti i sam rukovoditi događajima, koja će stvarati novu istoriju?

Čovjek nosi u sebi svoju veličinu i, evo, indijski prorok-pjesnik Tagora je govorio:

„I zaista, gdje nema sputanja, gdje postoji samo ludilo tjelesne slobode, duša prestaje biti slobodna. U tome je njezino zlo, njezino odvajanje od beskrajnoga, agonija njezina grijeha. Kada dolazi iskupljenje, duša izbjegava ropstvo zakona, ali mu se u isto vrijeme ropski pokori, pa kao dijete lišeno majčine potpore viče:

„Ne udaraj me! Veži me, veži vezama tvoga zakona, veži na sve načine, drži me čvrsto uza se od samrti labavosti grijeha…“

I Brahim će sutra pobožno na lomaču stati, jer vjeruje da će iza toga doći u Brahmin raj, a savremen čovjek nema vjere, nema Boga, nema duše…

I zato je ovaki!

_____________________________________

Izvor: ”Putevi u budućnost”, Gajret, XIV, br. 3-4., 1933, str. 58-59. (Godišnjak Bošnjačke zajednice kulture, God. XXIII – XXV, 2023-2025, Sarajevo 2025.