“U ovom hodu pod zvijezdama hladnim polaznici smo trajni”: Godišnjica smrti Mehmedalije Maka Dizdara

Mehmedalija Mak Dizdar, bošnjački i bosanskohercegovački pripovjedač, pjesnik i novinar, predstavnik socijalne literature, poratnog predmodernizma i poratnog modernizma novije bošnjačke književnosti, preminuo je na današnji dan, 14. 7. 1971. godine, izložen žestokim kritikama i napadima te suočen s intenzivnim javnim i tajnim pritiscima, prijetnjama i uvredama, kao i političkim malverzacijama. Rođen je 17. 10. 1917. godine u historijskom gradiću Stocu, u “donjoj Hercegovini”, kako je to i sam zapisao u jednoj rukopisnoj autobiografskoj crtici. Njegov rodni kraj tad je bio u sastavu austrougarskog kondominija Bosne i Hercegovine, a 1918. godine postaje dio Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U šestoj godini života ostao je bez oca Muharema, koji umire od posljedice ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Slijedeći starijeg brata Hamida, koji je već tada bio afirmirani pisac i novinar, 1930. godine dolazi u Sarajevo, gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju.

U književnost ulazi još kao gimnazijalac, a radove uskoro počinje potpisivati pod pseudonimom Mak, koji će, i privatno i službeno, koristiti do kraja života. Svoj prvi pjesnički tekst objavio je u listu Saveza trezvene omladine Trezvenost, gdje je 1933. godine dobio i prvu nagradu za najbolju pjesmu. S 19 godina, u tek pokrenutoj “Novoj biblioteci” (“No-Bi”), čiji je bio inicijator, objavljuje prvu zbirku pjesama Vidovopoljska noć (1936), koja je zbog njenih društvenokritičkih ideja značajnim dijelom bila cenzurirana; državni tužilac zabranio je 16 pjesama. Kao i brat Hamid, istovremeno se bavi i novinarstvom, a poeziju i druge tekstove objavljuje i u časopisima Gajret, Novi Behar, Jugoslavenski list, Pregled, kao i u almanahu Oblaci nad kolibama (1937), koji je također objavljen kao izdanje “Nove biblioteke”.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata izbjegava učešće u javnom i književnom životu pod fašističkom okupacijom. Radi kao poštanski službenik i, s bratom Hamidom, ilegalno djeluje kao član partizanskog pokreta otpora, zbog čega mu ustaške vlasti hapse majku Neziru i sestru Refiku i odvode ih u Jasenovac, na put smrti. Godine 1941. ženi se Bišćankom Senijom Dedić, s kojom će tokom narednih godina dobiti tri sina: Faruka (Murkela), Envera i Maju.

U poslijeratnoj, socijalističkoj Jugoslaviji najprije radi ponovo kao novinar, odnosno kao urednik u državnoj agenciji “TANJUG” za Bosnu i Hercegovinu (1946–1948) te u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje (1948–1951). Jedan je od osnivača “Seljačke knjige”, koja kasnije prerasta u “Narodnu prosvjetu”, jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća svog vremena u Jugoslaviji, gdje je bio urednik i glavni urednik (1951–1959). Nakon žestokih prigovora i afere prouzrokovane izborom romana Bihorci Ćamila Sijarića za najbolji jugoslavenski roman 1956. godine, pada u nemilost vlasti i gubi posao, a “Narodna prosvjeta” ukida se.

U međuvremenu, vraća se književnom radu i objavljuje prije svega pjesme, ali i nekoliko pripovijetki u onovremenoj periodici. U časopisu Život 1954. godine objavljuje prekretno važnu poemu Plivačica, koju će potom, u nešto drugačijoj inačici, objaviti i kao zasebno izdanje, u vlastitoj nakladi (1954) i koja će, individualiziranim ljudskim ja, najaviti napuštanja dotad rigidne socrealističke poetike kolektivističkog usmjerenja. Iako materijalno nezbrinut nakon gubitka posla, od kraja pedesetih godina 20. stoljeća pa nadalje sve intenzivnije piše i objavljuje niz knjiga poezije: poemu Povratak (1958) te pjesničke zbirke Okrutnosti kruga (1960) i Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965) i Ostrva(1966). Kao rezultat više od jednog desetljeća dugog kreativnog i istraživačkog procesa, konačno objavljuje Kameni spavač (1966), koji se smatra krunom njegova sveukupnog književnog stvaralaštva i jednim od temeljnih ostvarenja književnosti Bosne i Hercegovine. Stećci srednjovjekovne Bosne za Dizdara su bili povod, a njegova poezija nastojala je predstaviti ili čak riješiti mnoge probleme bosanskog čovjeka koje su pred njim stajale stoljećima unazad. Objavio je i knjigu Poezija (1968) kao autorski izbor iz svog dotadašnjeg pjesničkog rada, kao i drugo, prošiteno te izmijenjeno izdanje Kamenog spavača (1970), a neposredno pred smrt i zbirku Modra rijeka (1971).

Uz veći broj novinskih članaka, objavio je i više desetaka publicističkih i naučno-stručnih radova, od kojih su najznačajniji knjižica Stari bosanski epitafi (1961) i knjiga Stari bosanski tekstovi (1969), inače prva integralna antologija srednjovjekovne bosanske pismenosti i književnosti. Objavio je i nekoliko priređenih knjiga, među kojima je posebno važna Panorama savremene bosansko-hercegovačke proze (1961), jedna od prvih antologija modernog bosanskohercegovačkog književnog stvaranja.

Bio je član Uprave te potpredsjednik i predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, a od 1964. godine do smrti i glavni urednik časopisa Život. U ovom časopisu, uz ostalo, pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u Bosni i Hercegovini te je u poznatom tematu Života posvećenom ovom problemu objavio glasoviti esej Marginalije o jeziku i oko njega (1970), u kojem se otvoreno zalaže za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika.

Dobitnik je više značajnih priznanja i nagrada, od kojih su najvažnije: Nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (1961), Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva (1964), Zmajeva nagrada Matice srpske (1967), Dvadesetsedmojulska nagrada Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (1967) te Zlatni vijenac Struških večeri poezije (1969).

____________________________________________________________________________________

Obilježavajući godišnjicu smrti jednog od najvećih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pjesnika, u nastavku donosimo pjesmu Krug:

KRUG

U ovom hodu pod zvijezdama hladnim polaznici

smo trajni

na pohodu zvijezdi svojoj Al samo si ti ona koja

jezdi

na mom nebu Čas večernja sjajna što obećava

zoru

čas zornjača umorna što nudi budeće veče

Kad staneš da odahneš i zemlja staje

samo mirisno bilje otrovno i slatko i kovilje i

smilje

udiše tvoj dah i ne prestaje za ljepotu otetu

bez krika i rana volšebno da baje da raste kad

se predaje

U sumnji toj priklona pravog znam da nisam sam

nadajuć dlane i suncu i munji

al’ smiju se sebi svi oni što kriju

da vole kad love pregršt cvijeća plavog

te izvjesna je od pitanja mnogih neizvjesnost samo

Ovamo tu rijeku što zaprepastila si juče svojim

bijelim tijelom

i na plač potonji na tu kajnu jeku kazala si

srca laka

i jaka neka vode teku neka samo teku neka

mjesto da se vratiš i da platiš tajnu

U sobu što posivjela je beznadno u preranoj dobi

ušla si danas i gle kobi njine sve stvari oživjela

zaboravljeno ogledalo je palo i odmah se dalo

probuđene stvari sad pamte te i zbog tebe pate

Tamo si i tu Posijana Ko u drevnoj bajci

iz lužine mrtve svoju pticu stvaraš a viteza živog

u stamen kam pretvaraš

pa čemu onda ja da se nadam što rekli bi pjesnici

i davni i slavni

valjda da šutim valjda i da se jadam i šuteći tako

u ljubavi vječnoj i vječno da stradam

Da kleknem neću neću da reknem zbogom poslovno i

jasno

bilo bi i uzaludno i kasno

jer desilo bi se meni ko vjerniku svakom sa

njegovim bogom

tebe da našao bih gdje kročio god nogom

u svakoj travci u svakoj javci u svakoj varci

Središte si strašno što širok krug oko sebe stvara

ja trunka sam nemoćna što bijegom svakim

sve dublje taj krug otvara

IZVOR: Mak Dizdar, Koljena za Madonu, Svjetlost, Sarajevo, 1963, str. 15–16.