Životna filozofija Šahina Šišića
Tajna o dedi i mačkama u filmu “Planet Sarajevo”
Krišom sam pratio dedu koji je hranio mačke u filmu Planet Sarajevo. Većinu onih kadrova on nije bio svjestan da ga snimam. Postavljao sam mu čeku. Znao sam da će tada proći kroz Kralja Tomislava. Ušao bih u haustor, sakrio se iza prozora i provjerio bih da li on ide s onim štapom. Kasnije sam nastojao približiti mu se i pričati s njim. Zvao se Šemsudin Harlač. U jednom momentu sam ga pitao: “Čega se Vi bojite? Bojite li se ovih granata?” Upravo je bila neka granata roknula, pa se tu staklo razasulo. On mi reče: “Ne bojim se granata, bojim se samo snajpera.” “Kako Vi vidite ove snajpere i ko to uopće puca?”, upitao sam ga, a zapravo sam ga htio navući da vidim kako on politički razmišlja. On je nakon tog pitanja zanijemio. Spojio usne čovjek da mu slučajno ne bi izletjela neka riječ. Danima sam pokušavao izvući neku riječ od njega. Sve mi je ispričao u tim našim susretima. Kako je spavao s prvom djevojkom, kako ga je majka sekirala i nije ga voljela. Sve intimnosti mi je rekao i tu nije bilo nikakvih problema da mi to ispriča. Međutim, kada sam ga upitao nešto o politici, on kao rajfešlus zaveže svoje usne. To je trajalo dobrih par mjeseci dok ga naposljetku nisam otvorio.
Na kraju sam saznao i od nekih ljudi indirektno i od njega samog da je odmah poslije Drugog svjetskog rata za vrijeme Titine vlasti bio odveden i da su mu ovi mozak rastočili negdje u zatvoru. Vidio sam da je njemu jedna čivija u mozgu zapamtila to iskustvo i da sada nije bilo nikakve šanse da on nešto ispriča na temu politike. Kao da je govorni osigurač za politiku izvađen i on ništa ne govori. To mi je ostalo tako upečatljivo. Mi o tome pričamo, okolo rokaju granate, a mi u nekoj potpuno drugoj priči. Tada su ljudi u Sarajevu bili nevjerovatno solidarni. Recimo, neki čovjek ima samo jednu malu zdjelu supe ili skuhane riže i on za ovog dedu odvoji šaku te riže da bi ovaj onda to kasnije dijelio sa životinjama. Dedo bi prvo nahranio životinje, a sebi bi ostavio ono što je mislio mu je dovoljno. Mi bismo tako išli od Kralja Tomislava skroz do Baščaršije. Imao je svoju maršrutu kojom je svakodnevno išao. On je bio lik koji vas naprosto plijeni i želio sam biti s njim što duže. Ustvari sam preko njega pravio portret o Sarajevu. Ne znam tačno kako je umro. Već je tada pokazivao da ga izdaje snaga i da je bio sve umorniji.
Jednom smo bili kod Narodne banke i nekako je bio mirniji dan i bilo je malo više ljudi na ulici. Šemsudin je taj dan bio umoran i ja sam stao u Titovoj s velikom kamerom da ga snimim. Odjednom sam čuo škripu jednog dobrog auta. Auto se vratio malo unazad i iz njega izađoše trojica dobro naoružanih ljudi s novim uniformama. Jedan od njih me onako kritički upita: “Što snimaš o ovom starom?” Mislio je što ne snimaš nešto zdravije i pozitivnije. Nisam mu to toliko uzeo za zlo jer sam mislio da bih i ja možda tako postupio da sam na njegovom mjestu i da sam vojnik. Šemsudin me tada pogledao, a inače me zvao zlatni Šahine, ne znam zašto i otkud mu to zlatni. Kaže on meni: “Zlatni Šahine, kakav li će on biti čovjek kada bude u mojim godinama?” Ja sam onako zbunjeno gledao i u tom sam trenutku zaboravio na rat. S njim sam zaista doživljavao takve situacije u kojima odeš u neku sliku i kao da si u nekom teatru i zaštićen si. Kao da ti je čitavo Sarajevo jedna ratna scena i sad je trebalo snimiti jedan kadar ovdje, a jedan ondje. Između snimanja bile su borbe ili pauze, ili granatiranje.
Nisam imao srca raditi senzaciju od slika mrtvih Sarajlija
Izbjegavao sam snimati mrtve ljude. Jednom je jedno tijelo, onamo prema Izvršnom vijeću, dugo tamo ležalo. Tu sam bio došao snimati tramvaje koji su zapaljeni. Gledao sam to tijelo koje je tu dugo ležalo i niko nije mogao doći da ga podigne. Trebali su oni bijeli terenci doći, zakloniti ga, podići i odnijeti. Od tog dugog čekanja napravio sam par fotografija, međutim, nisam to nikada izložio. Jedne prilike, kada sam bio pozvan na jugu Francuske da prezentiram rad, imao sam taj print koji je bio u mojoj fascikli, ali ga nikada nisam stavio na zid. Onda je jedan čovjek primijetio da te slike nema i rekao mi da želi kupiti samo tu sliku. To me fasciniralo. Vidio sam da se čovjek vezao za tu fotografiju, a ja nisam shvatao ni zašto ni kako. Pokušao sam poslije u jednom razgovoru s njim da mi objasni tu stvar i na kraju sam uvidio da je on bio impresioniran tom fotografijom i da je na njoj u njegovim očima ležao šehid, a on je bio vrlo emotivan prema šehidima. Zbog toga je želio kupiti tu fotografiju. To mi je kao fotografu bila jedna novost. U arhivu imam dosta slika koje nikada nisam izložio, ali slučajno, jedna koja je bila u mapi, nju sam dao ovom gospodinu, takva mu je bila nafaka. Njegov odnos prema mrtvima bio je začuđujući. On je s jednim poštovanjem i divljenjem tome pristupao. Druge fotografije manje su ga zanimale. Imam jednu fotografiju čovjeka bez glave kako sjedi u fotelji, a ispred njega televizija. Čovjek je gledao televiziju i, kako je opalila granata, tako je i ostao. Stajao sam tu jedno pet minuta gledajući taj prizor, i tu sam shvatio da nemam srca snimati takve stvari. Nisam bio takav fotograf da napravim senzaciju od tih nekih fotki. Tu je bio jedan engleski fotograf koji je ispucao jedno tridesetak fotografija. Valjda sam se i ja malo adaptirao na tu situaciju, pa sam i ja škljocnuo dva-tri puta s pozicije tu gdje sam stajao.
Kako sam preko bijelog luka postao guru
Na pitanje o najluđoj dogodovštini autostopom, čovjeku obično budalaštine padnu na pamet. Imao sam mnogo pametnih i zanimljivih razgovora, ali oni nekako brzo izhlape. Uvijek ostanu one priče gdje ima malo i ironije i humora. Ne znam zašto je to tako. To je uvijek dobro i u filmu, kao i u životu. To sam naučio kada se kreira scenarij, inače, nema filma bez toga. Jedne noći, negdje sam bio blizu Düsseldorfa. Žena stade, gospođa, onako malo starija. Rokerka, bila je starija od mene. Išla je u pogrešnom pravcu, prema sjeveru. A ja sam pošao prema jugu, prema Ljubljani. Prije ovog puta, ja sam osjećao da ću dobiti gripu. Znao sam da se ne smijem razboljeti, jer kako ću se kao stoper liječiti, nemaš nikakvih sredstava, nemaš se nigdje nimalo odmoriti kako treba. Zato sam prije polaska pojeo čitavu glavicu bijelog luka, da me to kao penicilin sterilizira, da ne dobijem gripu.
Samo mi je bilo važno da dođem do Ljubljane, pa bih tamo preležao jedan ili dva dana. Kako je ta ženska mene primila, ja se u po frke sjetim da sam pojeo cijelu glavicu bijelog luka. S njom sam pričao i sve vrijeme držao ruku na ustima. Otvorio sam malo prozor, da neugodan miris izlazi iz auta. Upitao sam je gdje ide, na što mi je ona odgovorila da ima jedan spiritualni sastanak s danskim guruom. Taj Danac bio je velika zvijezda, prošao je pola svijeta i bio je veoma poznat. I sve žene njemu idu. Pošto sam joj objasnio da idem prema Münchenu, ona mi predloži da odem s njom prema sjeveru, pa će me ona vratiti dolje prema Münchenu nakon sat ili dva, koliko bi seansa trebala trajati. Pristanem ja. Dođemo mi tamo, a tamo puno potkrovlje spiritualista, žena, i svi su obučeni kao da su iz Indije, mada su svi bili Evropljani. Tamo je bio čovjek, a svi ufurani da je “Božiji poslanik”. Nešto je on tamo bio značajan. Svi su tu stali u red, jer treba im on staviti ruku na čelo i stomak. Ja se nisam htio gurati u taj red, pa sam kod nekog uzvišenja od drveta prilegao i od onog bijelog luka zaspao kao fakir. Stavio sam ruku pod glavu, gledao sam onog čovjeka šta radi i samo sam se ugasio.
Spavao sam oko dva sata. Bijeli luk me potpuno obanđijao. Ljudi koji su išli do ovog gurua i prolazili pored mene, to mi je gospođa koja me ovdje dovezla kasnije pričala, svi bi zastali pored mene i posebno me pozdravili. Ja sam bio u totalnom transu, transu bijelog luka. Probudio sam se, a u redu je bilo ostalo još samo desetak žena. Odlučim tu da iz pristojnosti odem i da pozdravim tog čovjeka. On bi svaku ženu držao tu po jedan minut, nešto joj čakre pogađao ispod slabina. Onda bi joj stavio ruku na čelo, pa bi neka od njih tu pala i u nesvijest. Kada sam došao do njega, valjda ga je onaj bijeli luk zapahnuo, on mi je odmah odmahnuo rukom i rekao da idem. Nije imao vremena staviti mi ruku na čelo i na rame. Ovi su ljudi u sali tek tada vidjeli da sam ja istinski duhovnjak i da ovaj poznati guru nema sa mnom nikakvog posla. Žena s kojom sam tu došao insistirala je da prespavam u njenoj kući, jer je moj ugled kod nje nakon ovoga izuzetno porastao. Prespavao sam kod nje, bila je udata za nekog gazdu milionera. Ujutro mi je napravila sendviče i odvezla me na benzinsku pumpu, odakle sam dalje nastavio put za Ljubljanu.
Fotografije: Velija Hasanbegović
