ZEC I SREBRENICA: Kako likovno izraziti ono što je neizrecivo?
Piše: Prof. dr. Aida Abadžić Hodžić
Platna Safeta Zeca, nastala u znak pijeteta prema tragediji Srebrenice, okupljena su u četiri velika ciklusa – Lica, Hljeb milosrđa, Exodus, Zagrljaji – na kojima je radio posljednjih dvadeset godina, upisujući u njih svoje veliko znanje i dosežući do sada najsnažniju ekspresivnost i snagu izraza i likovnog rukopisa.
Pred licima boli i zagrljajima ruku u kojima se sjedinjuju život i smrt, u brutalnoj stvarnosti koja se desila u ljeto 1995. u liričnim pejzažima Srebrenice, Safet Zec otvara središnja pitanja čovjekove egzistencije, on rastvara svoj likovno-etički credo.
Kako naslikati lice jedne kozmičke tragedije? Kako naslikati lice Srebrenice u julu 1995. godine? Kako naslikati više od osam hiljada izgubljenih duša? Kako likovno izraziti ono što je neizrecivo?
Samo ljudi imaju lica, a svako lice nosi izraz. Velika lica boli i patnje Safeta Zeca pozivaju na susret s iskustvom pojedinačnosti svake ljudske patnje. Ona toj patnji vraćaju dostojanstvo. To je susret koji traži blizinu i neposrednost. Pred ovim slikama pozvani smo da zakoračimo u samoću o kojoj je, u svojim razmišljanjima O zlu, pisala Hannah Arendt, a u kojoj se događa susret-sa-samim-sobom; susret u kojem pojedinac prestaje biti čovjekom mase čije emocije je moguće sinhronizirati; susret u kojem do izraza dolazi da se “moral tiče individue u njezinoj singularnosti” i kada, nakon iskustva kozmičkog zla kakav je bio srebrenički genocid, “odgovor na pitanje što mi je činiti, u krajnjoj instanci ovisi o onome što odlučim u vezi sa sobom”. Tek u susretu sa samim sobom, u tom beskraju samoće, rađa se apsolutni početak, započinje moralni život, donosi se odluka. U pitanjima o tim graničnim situacijama i sama umjetnost suočava se s odlukom o smislu i mogućnostima svoga djelovanja. Pred licem drugoga u boli i patnji, u osjećanju drugog kao osjećanju vlastitog postojanja, Zec nadilazi intelektualnu površnost našeg vremena (Karl Popper).
Velika platna Safeta Zeca koja oslovljavaju zlo koje se dogodilo u Srebrenici u julu 1995. godine svoju punu mjeru dobivaju upravo dvadeset i pet godina kasnije, na mjestu egzekucije, u velikim, hladnim, mračnim halama nekadašnje Fabrike akumulatora u Potočarima, u neposrednoj blizini Memorijalnog centra, gdje su hiljade nevinih duša sa strepnjom iščekivale svoju sudbinu. Danas, dvadeset i pet godina kasnije, kroz 22 ovdje izložene slike Safeta Zeca, kao da su probuđeni zapreteni glasovi majki, djece i staraca zatočenih u ovim halama i koji se, preko čarobno zelenih livada obraćaju dušama šehida na livadi preko ceste.
Na ovoj izložbi susreću se, nakon stotinu godina, Srebreničanin Selman Selmanagić, umjetnik i arhitekt koji je obnavljao Berlin iz pepela i gradio razrušenu Evropu nakon zla Drugog svjetskog rata i Safet Zec, velikan bosanskohercegovačkog slikarstva, slikar koji danas izlaže u najprestižnijim evropskim galerijama. Obojica su dio savremene kulturne historije Evrope i svijeta, a mogli su biti i imena na bijelim nišanima da su se ovdje zatekli u ljeto 1995. godine. Zato, ova izložba nije samo slika Srebrenice prije 25 godina. Ona je i lice Evrope na pragu 21. stoljeća. Ona je slika našeg savremenog svijeta: svijeta neizvjesnosti, patnje, egzodusa, mračnih sila ideologija isključivosti: svijeta u kojem nikada ne smije izostati odgovornost koja je utihnula u ljeto 1995. godine.
Fotografije: Agencija Anadolija
Video: Prof. dr. Aida Abadžić Hodžić
