Zašto sjećanje na Aliju Isakovića?

 Zašto sjećanje na Aliju Isakovića?
Prof. dr. Alija Pirić piše o ličnosti i djelu Alije Isakovića povodom postavljanja spomen-ploče na piščevu rodnu kuću u Bitunji kod Stoca 28. decembra 2020. godine.

Svaki govor o ličnosti i djelu Alije Isakovića, u ovakvim ograničenim prilikama kao što su manifestacije ili godišnjice, nužno mora biti manjkav i reduciran na nekoliko suvislih rečenica koje redovno znače zapravo samo ličnu impresiju i subjektivni stav o ovom samozatajnom i hrabrom intelektualnom vizionaru, koji je išao uvijek korak ispred drugih. Bez obzira na takav rizik uprošćavanja i pojednostavljenja, potrebno je reći nekoliko sudova o Aliji Isakoviću, radi mirisa sjećanja na ovog tihog, samozatajnog i zavjerenički angažiranog intelektualca. Alija Isaković nas obavezuje zato što se ostvario kao renesansno raskošna i stvaralački dinamična ličnost, najprije vrsnog pripovjedača (romansijer, putopisac i dramatičar), zatim istraživača nacionalne kulture (esejista i književni historičar) potom antologičara, bibliografa i urednika te konačno lingviste i jezikoslovca. Praktično nije ostalo nijedno polje unutar nacionalne literature, niti po dijahronijskoj a niti po sinhronijskoj ravni, gdje Alija Isaković nije imao šta reći i gdje se ne prepoznaje njegov stručni i ljudski doprinos.

Otuda je tačna i precizna tvrdnja Tvrtka Kulenovića kako je Alija Isaković bio pisac univerzalnog duha. U tom polifonijski raskošnom književnom opusu i žanrovskoj raznolikosti, imaju posla različiti profili struke i istraživača te njihovi rezultati ne moraju nužno uvijek dati vrhunske rezultate u smislu estetske i književne zaokruženosti Isakovićevog stvaralaštva, ali će pokazati jedan široki spektar interesovanja i međusobnog prožimanja te intertekstualnog komuniciranja svih njegovih dijelova bez obzira na žanr i strukturu. Pri takvom istraživanju treba svakako imati na umu kako je Isakovićev intelektualni angažman zadužio našu kulturu prvom antologijom bošnjačke književnosti, prvom antologijom bosanskohercegovačkog putopisa, prvim rječnikom karakteristične leksike u bosanskom jeziku, potom prve antologije bosanskohercegovačke televizijske drame, eseja itd. Ali isto tako valja primijetiti kako je Isaković koristio i vješto sintetizirao pozitivistička istraživanja svojih prethodnika na istom mukotrpnom poslu otkrivanja i valoriziranja jedne zaboravljene i potisnute kulture i književnosti.

 

AVANGARDNA ULOGA

Nisu samo ove autorske prvine definirale i postamentirale prevratničku ulogu Alije Isakovića u našoj kulturi, iako ga šira javnost poznaje i cijeni upravo po ovim ostvarenjima, njegova se avangardna uloga ne iscrpljuje samo u tim širokim zahvatima, nego se ona proteže i na njegov doprinos na unutrašnjem strukturiranju književnog teksta, na način koji je posve revolucionaran i relativno nov u bošnjačkoj književnosti. Dakle, njegov doprinos kao autora, književnika, stvaraoca u književnoj projekciji i strukturiranju romana, drame, kratke priče i posebno putopisa, daleko je značajniji i dugoročno interesantniji, i to je ono što smatram presudnim i vrijednim reći u ovoj prilici.

U zbirci pripovjedaka “Taj čovjek” (1975), Isaković je najavio zaokret u odnosu prema tradicionalnom bosanskom pripovijedanju, uz radikalno odbacivanje onih obrazaca koje smo poznavali iz “pripovjedačke Bosne” kao što su baladeskni i epski narativni model, hronološko fabuliranje, pozitivni i negativni junaci, psihološko motiviranje junakovih postupaka, kompoziciona kompaktnost i koherentnost, pozicija sveznajućeg pripovjedača, i tako, istina ne jedini u našoj književnosti, trasirao puteve ka onome što će teoretičari nazvati postmodernom književnošću. Time se definitivno, u našoj književnosti, ruši harmonična slika svijeta i ustupa mjesto takozvanoj razbijenoj, rasutoj, fragmentiranoj, oslobođenoj od meganarativa cjelovitih priča, slici koja je daleko primjerenija vremenu i našem kontekstu. Taj unutrašnji zaokret, u samom tekstu, u Isakovićevoj poetici teksta čini se značajnijim i od samog antologijskog rada, jer se on događa na umjetničkoj, stvaralačkoj ravni čime se naša književnost dovodi u nivo evropskih kretanja u postmodernoj literaturi sredinom dvadesetog stoljeća. O modernosti Isakovićeve literature i o njezinoj avangardnosti izrečeno je zaista dosta kvalificiranih sudova, međutim u njegovom se putopisu može naći skoro pa klasičan romantičarski tekst, što svjedoči o njegovom žanrovskom i poetičkom dijapazonu. Istovremeno, oznakom modernosti se, dakle, ne može obuhvatiti sva Isakovićeva proza. Otuda Ivan Lovrenović, pišući o ovoj zanimljivoj prozi, s pravom zaključuje kako nije, u Isakovićevom slučaju “produktivno pitanje, koliko je moderna, nego, kako je drukčija” te zaključuje kako je “ova proza (osobito ono što Isaković objavljuje nakon romana Sunce o desno rame, te pogotovo zbirkom Taj čovjek i s putopisima) zaista u visokom stupnju drukčija – i u savremeničkim usporedbama, a naročito izrazito u usporedbi sa dominantnim i tradicionalnim postupcima u bosanskohercegovačkoj književnosti.” (Ivan Lovrenović, Svijet u prezentu, u Alija Isaković, djelo univerzalnog duha, str. 314).

Taj je pomak ka modernosti, odnosno postmodernosti, pogotovo vidljiv i revolucionaran u Isakovićevom romanu “Pobuna materije” (1985), što se čita kao alegorijska groteska ljudske svijesti, koja je povjerovala u moć nauke do mjere da čovjek postaje gospodarem prirode i materije. Roman se da čitati kao svojevrsna tragedija ili apokalipsa čovjekova, možda nešto poput pragrijeha, prvog grijeha, koji se uzima kao datost, kao nužnost koja se projicira u naučnim dostignućima, što Isaković ironizira poput srednjovjekovne dogme. Ono što nas odmah uvjerava u postmodernističku poetiku jeste oskudna i posve fragmentarna fabula, fragmentarna poput autorove slike svijeta, a koja snažno kontrastira onom harmoničnom, tradicionalnom, kosmičkom redu, što nestaje, tu naočigled, u Isakovićevom romanu, zahvaljujući toj ljudskoj zabludi o njegovoj presudnoj ulozi u svijetu.

Otuda se pobuna materije, pobuna protiv čovjeka, ukazuje kao posljednja opomena čovjeku, kako se igra sa atomskom energijom i uopće oslobođenom energijom materije, može i hoće pretvoriti u snažan bumerang, koji će pomesti i obesmisliti sva ljudska nastojanja pa i sami život. Poetička novost, u odnosu na tradicionalnu naraciju je u ovoj priči govor iz optike i rakursa same materije čime se snažno potcrtava čovjekovo otuđenje od prirode, od svoje prirode i njezine inicijalne praprirode.
U Isakovićevom putopisu nalazimo ponovo novine, koje se rijetko ili nikako ne prepoznaju kod njegovih prethodnika, naime putopisni subjekt nije samo putnik nego, otkrivajući drugu sliku o sebi, intenzivni i konsekventni mislilac o usudu života. Iza putopisnog garda krije se jedan senzibilni subjekt, koji personificirajući stvarnosnu zbilju, sugerira svu zamršenost svoga i našega puta i cijeli putopisni tekst usmjerava aluzivno na prepoznatljivu metaforu životnog puta. Zato pojmovi u putopisu, Oči u mraku; kamion, Makljen, Prozor – jedina svijetla dionica puta, nevoljni putnik, optimistični obični ljudi, noć i mrak, gibanje bez zakonitosti, zadobivaju snažna simbolička tkanja u okviru općeg čovjekovog puta, uključujući sva pitanja o besmislu i cilju našega putovanja, koji nije ništa drugo nego “iskušavanje nepoznatog i neizvjesnog” u beskrajnom Zavičaju do koga nam je “putovati iz ograničenog i skučenog u neograničeno i mnoštveno.” Začetak prevladavanja “apsurda i očaja” nagovijestit će se još u ovom Isakovićevom putopisu, u trenutku “sklapanja očnih kapaka” i prepoznavanja blagorodnog “svjetla svoje ranjene duše”, a nastaviti u slici običnih malih ljudi (Dvoje uđoše noseći treće), koji, iako na kamionu slučajni saputnici, unose svjetlost, toplinu i privremeni zaborav surove zbilje i trivijalne stvarnosti te, što je najvažnije, unose novu optimističnu optiku prema stvarnosnoj zbilji. (Taj kamion je nešto najljepše na svijetu.) U oknjižavanju i dotematizaciji putopisa, posebno u njegovoj refleksivnoj dimenziji, Isakovićev putopis ulazi u sami vrh južnoslavenskog putopisa, a u našoj bošnjačkoj književnosti nadvisuje i Džumhurov i Kulenovićev, bez obzira na njihovu popularnost.

Veliki, i vrijedan svakog poštovanja, doprinos našoj kulturi i književnosti posebno u vremenu kada je “ta komponenta nedovoljno proučena, često nepravedno zapostavljena i često pogrešno cijenjena” jeste svakako Isakovićev rad na prikupljanju i realizaciji prve antologije muslimanske književnosti, poznatije pod naslovom “Biserje” – izbor iz muslimanske književnosti (Zagreb, 1972.). Biserje je učinilo prvi presudni, pionirski korak ka ostvarivanju očekivane književno-historijske sinteze našeg literarnog stvaranja, prvi pokušaj kanoniziranja ove književnosti i prvi korak ka sintezi dotadašnjeg naučno-historijskog istraživanja bošnjačke književnosti. Riječ je, dakle, ovdje o, teorijski rečeno, prolegomeni historije naše književnosti od srednjeg vijeka do recentne književnosti. Isakovićevo istraživanje, tada muslimanske književnosti, započelo je 1967. godine kada je objavio knjigu “Pjesme Avde Karabegovića Hasanbegova”, tada zaboravljenog pjesnika i već je tada pokazao da ne ide poznatim, utabanim stazama, nego da je zasjekao tamo gdje nije niko prije njega. Potom će uslijediti tekstovi o Hivzi Bjelevcu, Ahmedu Muradbegoviću uz njegova sabrana djela, Musi Ćazimu Ćatiću, Nafiji Sarajlić, te Zbornik o Hasanaginici itd. Svaki od ovih tekstova značio je nov i začudni govor o autorima i djelima, koji su praktično bili prepušteni zaboravu, i pripremu istraživačkog materijala za krunu njegova bavljenja našom književnom baštinom što se realizirala pojavom “Biserja”.

Ono što treba istaknuti u kritičarskom, i uopće tragalačkom radu u okviru naše baštine, kod Isakovića jeste korektan i afirmativan odnos prema istraživačima prethodnicima, pa je tako Isaković obilno iskoristio i valorizirao, u smislu sinteze, radove o književnicima Hazima Šabanovića, Muhameda Hadžijahića, Safvet-bega Bašagića i drugih, pa je njegova antologija književnosti zapravo nastavak, kontinuitet istraživanja ali i, što je najvažnije, prva sinteza i cjelovito reprezentiranje književnog stvaranja od srednjeg vijeka do našeg vremena.

Druga značajka njegovog interpretiranja naše književne baštine jeste Isakovićev kritički stav prema tim našim književnicima, naročito kada govori o generaciji preporodnih pisaca u austrougarskom periodu, pokazujući izvjesno razumijevanje za njihovo pisanje, u stanju što je “nužno određeno i omeđeno stanjima društva i kulture, koji su u Bosni i Hercegovini, a naročito u muslimanskoj sredini, imali izrazito feudalni karakter”, a ne treba zaboraviti da je vrijeme njihovog djelovanja početak dvadesetog vijeka, kada je moderna u Evropi doživljavala i svoju drugu avangardnu fazu. Istovremeno, Isaković će istaknuti djelovanje Bašagića, Mulabdića i Đikića, tu prvu generaciju pisaca, te njihov “požrtvovani i odlučni prosvjetni i društveni rad.” Pohvalit će njihov angažman na osnivanju Gajreta i sličnih društava, književno-kulturnu propagandu da muslimani prihvate izvjesne tekovine zapadnjačke civilizacije i kulture te njihovo evropsko i svekoliko obrazovanje. Međutim, Isaković će snažno kritički, i konačno objektivno, kazati kako su ti književnici u suštini u svom književnom radu i ličnom životu, “u sferama emocija, psihologije, shvatanja, životnih navika, ostali vjerni svojoj nazadnjačkoj klasi i njenim neizbježnim klasnim ograničenostima”.

image

Spomen ploča postavljena na piščevu rodnu kuću

ŠUTNJA KAO GOVOR

Nikada se oni, piše dalje Isaković, “nisu iskreno (u narodskom smislu: iskreno) prigeli muslimanskim masama i nikada bili tumači i zastupnici njihovih istinskih životnih interesa i opisivači njihova života.” (predgovor Biserje, 1998.) I konačno, rezignirano zaključuje Isaković kako za “Bašagića, Mulabdića i Hadžića i te druge književnike, socijalni problemi muslimanskih masa nisu postojali i oni ih u svojim djelima nisu postavljali.” Da se radi o ozbiljnom problemu, na koji ukazuje Isaković, potvrđuje, isto tako, tekst prof. Hasana Ćišića, “Današnje naše selo”, objavljen u Gajretovom kalendaru 1938. godine, koji ide još dalje i još kritičnije u eksplikaciji ovoga problema, koji se sada vidi i u identičnom, nazadnom radu naših institucija i ustanova. Pa govoreći o problemu sela i te muslimanske većinske populacije, Ćišić sumorno zaključuje kako “nema skoro ustanove kod nas koja se s dovoljno ozbiljnosti i pregnuća bavi tim pitanjima niti se ranije bavila. Mora se priznati da mi muslimani u tome pogledu stojimo prema drugima na posljednjem mjestu.” I Ćišić, istina, priznaje da ima veliki broj ustanova koje se bave školovanjem, podizanjem i zaštitom omladine, iznemoglim i siromašnim, ali i on zaključuje kako “ustanova čiji bi rad bio posvećen isključivo pitanju sela i njegovih stanovnika ma u kom vidu, skoro i nema”.

Kritički otklon u Isakovićevom odnosu prema našim preporodnim književnicima je svakako tačan i objektivan, a važan je da pokaže njegov odmak od romantičarskih stavova nekih historičara književnosti i uopće poslovičnog romantičarenja, kad je u pitanju naša prošlost, i znak je njegove modernosti ne samo u kritičkom duhu nego i u književnom stvaranju. Osim toga ova Isakovićeva kritika ozbiljno dovodi u pitanje imenovanje ove književnosti austrijskog perioda, preporodnom atribucijom. Preporod se uvijek u općekulturnom smislu odnosi na neku vrstu kulturnog preobražaja naroda u njegovoj punini, cjelovitosti, sa svim njegovim slojevima i klasama, a ovaj bi se naš preporod mogao odnositi samo na preporod jedne klase unutar nacionalnog bića. No, o tome drugom prilikom. Alija Isaković je jedan od rijetkih naših intelektualaca koji je bio sposoban i spreman izreći pohvalu na račun naše nacionalne baštine, naše politike i konačno svoga naroda, ali je isto tako znao biti uvjerljiv i snažan kritičar naše stvarnosti i općeg društvenog stanja. On je mirno i razložno znao saslušati sugovornika i čuti njegove stavove i mudro, starački odvagati, dometnuti ako treba i istovremeno odvaditi višak, sve bez vidljive emocije i sa začuđujuće malo riječi. Njegova šutnja bila je često gorljivija i višeznačnija nego sugovornikovo nastojanje da ga uvjeri u svoj stav. Šutnja je, za njega, bila više izraz kulture govora, negoli sam govor. Isaković je bio duboko svjestan da samo onaj narod koji je u stanju izgraditi vlastitu kritičku svijest, može računati na kakav-takav napredak. U toj ravnoteži između pohvale i pokude treba tražiti Aliju Isakovića.

 

Izvor: Oslobođenje

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.