Wislawa Szymborska: “Preblizu sam”
Preblizu sam da bi me sanjao.
Ne lepršam nad njim, ne bježim mu pod korijenje
drveća. Preblizu sam.
Mojim glasom ne pjeva riba u mreži.
S mog se prsta ne skida prsten.
Preblizu sam. Velika kuća gori a ja ne vičem u pomoć.
Preblizu, da bi na mojoj kosi zvonilo zvono.
Preblizu da bih mogla ući kao gost pred kojim se
razmiču zidovi. Više nikad neću tako lako umrijeti, tako
posve izvan tijela, tako besvjesno, kao nekad u njegovu
snu. Preblizu sam, preblizu. Čujem psiku i vidim
ljeskavu ljusku te riječi, nepomična u zagrljaju. On
spava, pristupačniji u ovom trenu jedanput viđenoj
blagajnici putujućeg cirkusa s jednim lavom nego meni
koja ležim uza nj.
Za nju se sada u njemu prostire riđolisna dolina,
zatvorena osnježenom planinom u plavetnom zraku.
Ja sam preblizu da mu s neba spadnem. Moj krik samo
bi ga probudio. Jadna, svedena na vlastitu pojavu, a
bijah breza, a bijah salamandra, i svlačih sa sebe
vrijeme i atlas prelijevajući se bojama koža. Mogla
sam milostivo iščezavati pred začuđenim očima, što je
blago nad blagom. Blizu sam, preblizu, da bi me
sanjao.
Ispod glave usnulog izmičem ruku, utrnulu, punu
nestvarnih iglica.
Na vršku svake od njih, da ih prebrojiš, svrgnuti sjede
anđeli.
IZVOR: Zlatna knjiga svjetske ljubavne poezije, prir. Nikola Milićević, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1983.
Wislawa Szymborska (Bnin kraj Poznańa, 2. 7. 1923 – Krakov, 1. 2. 2012) poljska je pjesnikinja i esejistica. Od 1931. godine živi u Krakovu, gdje je nakon Drugog svjetskog rata studirala polonistiku i sociologiju. Bila je članica uredništva časopisa Życie Literackie (1953–1981), u kojem je od 1968. objavljivala stalni feljton; potom je bila u uredništvu krakovskoga književnog časopisa Pismo (1981–1983). U književnosti se javila dvjema zbirkama pjesama napisanima u duhu socrealizma, no u obzorju ideološkog i političkog »otapanja«, postala je (1956) jednim od pokretača novoga poljskog pjesničkog vala: postavljanjem tzv. elementarnih pitanja, njezina vedro-melanholična lirika demistificirala je svako dogmatsko mišljenje. U zbirkama pjesama Dozivanje Jetyja / Wołanie do Yeti (1957), Svaki slučaj / Wszelki wypadek (1972), Velika brojka / Wielka liczba (1976), Ljudi na mostu / Ludzie na moście (1986), Kraj i početak / Koniec i początek (1993), Vidik sa zrnom pijeska / Widok z ziarnkiem piasku (1996), Trenutak / Chwila (2002), Dvotočka / Dwukropek (2005) izrazila je svijest o relativnosti značenja svijeta oko nas, ali i činjenicu da upravo postavljanjem »metodičkih pitanja« čovjek doživljava radost spoznaje. Slično je stajalište izrazila i u feljtonima-recenzijama Neobvezatno štivo / Lektury nadobowiązkowe (1992), u kojima su predmet zanimanja knjige najrazličitijih, često trivijalnih žanrova; ipak, govoreći o »malim« i »velikim« stvarima, autorica izokreće njihove perspektive te otkriva nova, neočekivana značenja. Odmjerenost, blaga ironija i humor svjedoče o intelektualnoj zrelosti toga stvaralaštva i razlogom su njegove široke popularnosti. Uz više uglednih evropskih književnih nagrada, 1996. godine dobila je i Nobelovu nagradu za književnost.