Umro je slikar Mevludin Ekmečić – „dobroćudni violinista na krovu svijeta“

Mevludin Ekmečić, zvani Ekmek, najstariji savremeni akademski slikar u Bosni i Hercegovini, „dobroćudni violinista na krovu svijeta“, umro je 14. aprila u 92. godini života. Rođen je u selu Zaborku kod Čajniča, 28. novembra 1929. godine od oca Aziza, porijeklom iz stare trgovačke porodice iz Foče, i majke Safete Morić iz Brčkog. Šesto je dijete od jedanaestero koje su dobili – osam sinova i tri kćerke. Prva dva razreda osnovne škole završio je u Derventi 1938., a druga dva u selu Gornji Rahić kod Brčkog 1941. godine. Nižu realnu gimnaziju završio je u Brčkom 1947., a Državnu srednju školu za likovne umjetnosti u Sarajevu 1951. godine. Od 1952. do 1953. služi vojni rok u Školi rezervnih automobilskih oficira u Ilirskoj Bistrici, Slovenija. Od 1953. do 1955. godine radi kao nastavnik likovnog obrazovanja u Nižoj realnoj gimnaziji u Brčkom.

Nakon položenog prijemnog ispita na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu septembra 1955., kao izuzetnom kandidatu priznata mu je prva godina studija, te je odmah upisan na drugu godinu. Ali, želeći da studira slikarstvo, već u oktobru odlazi u Zagreb na prijemni ispit na Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je primljen na prvu godinu i nastavlja studij, koji je završio u klasi profesora Otona Postružnika 1960. godine.

Poslije završenih studija, ne želeći da koristi dvogodišnju specijalizaciju dobijenu od Ministarstva za kulturu Republike Hrvatske, vraća se u Bosnu i Hercegovinu, u Tuzlu, gdje živi do smrti. U Tuzli radi kao profesor historije likovne umjetnosti i likovnog obrazovanja u Gimnaziji, Osnovnoj školi Centar i Učiteljskoj školi do 1968. Od te godine do 1973. radi u Izložbenom paviljonu kao umjetnički rukovodilac i ujedno voditelj Galerije portreta istaknutih ličnosti, koja djeluje amaterski u Osnovnoj školi Centar od 1964. Zvanično je imenovan direktorom Galerije jugoslovenskog portreta 1973. godine, danas Međunarodne galerije portreta, kao njen osnivač i utemeljitelj. U njoj radi kao direktor do aprila 1991., kada odlazi u penziju i opet počinje aktivno slikati. Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1964.

Izlagao je samostalno više od dvadeset puta, a kolektivno preko 180 puta, u zemlji i inostranstvu. Galerija jugoslovenskog portreta i Umjetnička galerija „Rizah Štetić“ iz Brčkog organizirali su mu Retrospektivnu izložbu 1948–1990. Štampano mu je nekoliko mapa: Crteži Dimitrijević, Ekmečić, Kulenović, Mujezinović, Štetić 1950., Sarajevska Baščaršija 1969., Staro Sarajevo 1970., Tito u djelima likovnih umjetnika Jugoslavije 1977. i 1980., crteži Staro Brčko 1981., slike Tuzla nekad 1985. i Stara Tuzla 2002., Staro Brčko: mapa crteža 2019. Radovi su mu objavljivani u mnogim dnevnim i drugim glasilima bivše, a i sadašnje države. Autor je dvije knjige: Genocid nad Bošnjacima 1992–1995. (Genozid an den Bosniaken 1992–1995. = Genocide upon the Bosniaks 1992–1995) (Wuppertal, Tuzla: Bosanska riječ, Galerija portreta, 1996) i Sjećanje na ljude moga vremena: crtež, pismarica (Tuzla: Međunarodna galerija portreta, 2012), originalnog i neobičnog zbornika portreta prijatelja, poznanika i značajnih ljudi i opisa susreta s njima prožetih anegdotama i nepoznatim detaljima. Autor je sačuvanog ostatka portala vrata Behram-begove medrese iz 1888,, jednog od simbola današnje Tuzle, ostataka Barutane na Trnovcu, idejni je tvorac i pokretač Umjetničke kolonije OGUS  u Srebreniku 1977., Galerije „Rizah Štetić“ u Brčkom i „Hasan Kikić“ u Gradačcu, Galerije Franjevačkog samostana u selu Dubrave kod Brčkog i drugih sadržaja, naročito u Galeriji jugoslovenskog portreta. S trinaestericom umjetnika Bosne i Hercegovine imao je posebnu priliku portretirati Josipa Broza Tita u Bugojnu 1977.

Dobitnik je više od 55 značajnih priznanja i nagrada, između ostalih Plakete grada Tuzla 1967., Dvadesetsedmojulske nagrade SR BiH 1975., Priznanja SULUJ-a 1986., Zahvalnice za razvoj likovnih umjetnosti Bosne i Hercegovine 1986., Srebrene plakete Univerziteta u Tuzli 1989., Tuzlanske plakete sa zlatnim grbom 2003., prve Zlatne povelje Općine Srebrenik 2005. godine i niza drugih. Član je Senata Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića u Sarajevu, imenovan iz reda istaknutih ličnosti javnog, naučnog i kulturnog života, a 2004. godine dodijeljena mu je titula počasnog doktora nauka Univerziteta u Tuzli. Idejni je tvorac i osnivač Legata kuća Ekmečić, otvorenog 2017. godine u Brčkom, čiji je cilj sačuvati i izložiti javnosti bogato porodično kulturnoumjetničko naslijeđe kroz stalnu postavku slika, skulptura te arhivske, bibliotečke i etnološke građe.

Napisao sam dosta tekstova i pratio rad Mevludina Ekmečića od davnih pedesetih godina prošlog stoljeća, od kada se poznajemo, ali ovaj će biti poseban jer je riječ o izložbi i njegovih 90 godina života i 72 godine rada. Najveći broj izloženih radova je iz umjetnikovog vlasništva i Legata kuća Ekmečić iz Brčkog, dio radova ustupio je Centar za kulturu iz Tuzle i Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića iz Sarajeva u svojstvu partnera u organizaciji izložbe, kao i manji broj drugih vlasnika. Na izložbi je predstavljeno oko 120 djela u svim tehnikama, od školovanja u Sarajevu, života u Brčkom i studija u Zagrebu, do radova nastalih u Tuzli od 1960. do najnovijeg ciklusa radova iz hrvatskog primorja, koji je nastao od 2000. do 2018. Prema riječima priređivača izložbe, riječ je o „mini retrospektivi“.

Neki ljudi spajaju različite čestitosti. U nekima se one rode, u nekima se sabiru, izgrade i plode, sad na jedan, sad na drugi način. Mnogi koji su susretali Mevludina Ekmečića, vidjeli šta radi i slušali kako govori odmah su stekli dojam o nekome i nečemu što podsjeća na snažno vrelo obilne vode i klokotanje dubine. I sada se to može i čuti i vidjeti. Cijeli novi ciklus slika, ulja na platnu i akvarela, nastao u godinama „mirovine“, pokazuje nesmirenu energiju i želju njegovog govora i geste crtežom i bojom.

Mevludin Ekmečić, akademski slikar, galerista muzealac, likovni pedagog, brižni član brojne porodice, pokretač i realizator kulturnih i umjetničkih programa, odbojkaš, državni reprezentativac, razvio je svestrano djelovanje odmah nakon što je diplomirao na Akademiji u Zagrebu 1960. godine. Velikom energijom i entuzijazmom koji su ga posebno krasili, a entuzijazma nije nedostajalo i tadašnjim generacijama mladih, uspijevao je razviti i ono što čini primarnu iizvornu potrebu mladog i talentovanog umjetnika, čovjeka koji olovkom i perom, znanjem i strašću iscrtava linije, oblikuje neki lik, figuru, vedute. Zar nije taj svestrani aktivizam čovjeka koji djeluje između Brčkog, Pariza, Sarajeva i Zagreba, Tuzle i Zuricha, svjetskih centara umjetnosti, jednako kao i učešće na velikim gradilištima ondašnje socijalističke obnove i izgradnje, prijetio da ideali kolektiviteta potisnu njegove umjetničke porive.

I činilo se ponekad da se više bavi drugim nego sobom, da radi za druge, postavlja izložbe, pokreće i vodi institucije. Činilo se da se osjeća odgovornim kako ne bi nezapaženo ostalo djelo i djelovanje drugih. Dobroćudni violinista na krovu svijeta.

U svemu tome nastali su i ostali blokovi i mape crteža, studija, svojevrsna Ekmekova galerija portreta što ih je uradio u susretima s ljudima različitih zvanja, dobi i značaja, dječacima na obali Save, majkom i ocem, književnicima i slikarima, pa i nekim velikim uglednicima. Kulturna javnost zna da je Ekmečić izvanredan portretista. To je dijelom bilo vidljivo i na njegovoj retrospektivnoj izložbi 1990. godine, a vidi se i na ovoj samostalnoj. Ovdje su predstavljeni neki portreti slikani u tehnici ulja na platnu i akrilikom, a portreti ostvareni crtežom pokazuju njegovu pravu sklonost ovoj tematici. Ti portreti crtani olovkom ili perom pokazuju umjetnika kako tim jednostavnim sredstvom lahko i brzo ostvari karakterno u liku, ali i ostvari crtež koji je sam po sebi impresivna slika. „Ekmečić Mevludin i Franjo Likar bili su poznati crtači perom u onoj najfinijoj rembrandtovskoj tradiciji.“ (Lj. Ostojić u Oslobođenju, 9.11.2017) Kada se vide portreti učenika Umjetničke škole koje je nacrtao kao njihov vršnjak 1950. godine i usporede s njihovim likom iz sadašnje ili kasne životne dobi, vidi se kako je on tada proročanski bilježio genska određenja ličnosti.

Mnogo vremena je prohujalo od 1992. do 1995. godine, kada su Srbi činili zločine u Bosni i Hercegovini. Ekmečić ponovo uzima pero i tuš te, možda među rijetkima u Bosni i Hercegovini, crta osamdesetak radova veličine 50×70 cm, od kojih 77 poklanja Bošnjačkom institutu u Sarajevu, o kojima ću citirati nekoliko rečenica iz kataloga izložbe Crtanje rata, održane u Bošnjačkom institutu 2017. godine. Italijanka Claudia Zini, koja sprema doktorat iz historije umjetnosti, piše da se Ekmečićevi crteži ovog sadržaja mogu svrstati među najznačajnija umjetnička djela koja se bave sukobom u Bosni i Hercegovini te da brutalnošću neizbježno podsjećaju na Gojine crteže Strahote rata.

U mirnijim godinama života Mevludin Ekmečić se više posvetio slikarstvu. Stara akademska praksa, nova životna radost. Riječ radost slikanja, čini se, najviše govori o slikama nastalim u posljednjih dvadesetak godina Ekmečićevog rada. Posebno slikarstva, jer obimna mapa crteža iz tog vremena, naslovljena Crtanje rata, izražava drugo mentalno stanje Bosanca umjetnika. U tim crtežima nema ništa od raskošne palete svjetla, boja, pejzaža, narova i cvijeća što ih imaju ove slike. Oba ciklusa, i crteža i slika, pokazuju prisutna, ali suprotstavljena stanja svijesti svih dobrih ljudi. Ljudsko biće traži smisao radosti u susretu novom danu, u susretu s ljepotom prirode, sveopćim životom, očima voljenih. Ali, u svijesti svih dobrih ljudi danas i već godinama nakon ratnih strahota neumitno izrone strašne scene i empatijski bol. Ono lijepo koje čovjek plemenita bića želi preplavi tama, bistrinu i žubor životne bujice začas smijeni mutna voda i svijest o civilizacijskom ponoru.

Izuzev nekih portreta koji imaju nešto sjetno u sebi, prosto zbog usuda prolaznosti što prati ljudska bića, slike izabrane za ovu izložbu, akvareli, ulja na platnu, s motivima cvijeća, planinskih vrhova – zrače trenucima vedrine i ushićenja što obuzimaju umjetnika kad ih otkrije u općem mnoštvu, za mnoge neuočljive, obične, nevažne, ali njemu otkriju i „povjere“ svoju posebnost i ljepotu.

Između drugih, najprije u oči padaju slike planinskih vrhova, izvedenih akvarelom i u plein-airu, pa stoga posjeduju sve one vrijednosti brze impresionističke izvedbe što se ostvaruje ako je umjetnik osjetljiv na takve trenutne slike i fenomene prirodnih mijena i ako posjeduje umijeće trenutne akcije. Takve slike surih kamenih planinskih vrhova što brode kroz maglu i oblake Ekmečić je slikao najčešće akvarelom, izgleda najprije zato što se ti snažni oblici planinskih masiva u svojoj atmosferi doimaju kao rastvorene, rastopljene i prozirne tvari bliže prirodi svjetla i vode nego izvornoj kamenoj čvrstoći. I Ekmečić ih slika lazurnim tonovima uvijek čiste boje, nanoseći ton pored tona, ton preko tona, tako da nijedan potez u narednom ili kasnijem potezu i nanosu ne gubi svoju primarnu tonsku vrijednost. To omogućava tonsku slojevitost, hromatiku po dubini, pa s onom raznovrsnošću u širini slike umjetnik postiže obilje trenutnih i mjestimičnih kolorističkih senzacija. I eto surih kamenih masiva što svojim visinama izmiču čeznutljivim pogledima, a izmiču i neprestanim mijenama kao katedrala u Rouenu Claudeu Monetu. Samo ih umjetnik u trenutku uzme svojim osjetilom i svojom rukom, zauvijek. Tako umjetnik jedino uspije da iz beskrajnog mnoštva prirodnih i životnih mijena dobije i sačuva dragulje u riznici svoga opusa.

Ima nekoliko slika predjela, veduta nastalih u drugačijem pristupu. Te slike kao da su nastale u namjeri umjetnika da ih se prepozna i zabilježi iz njemu znanih razloga. Čini se neupućenom da i nemaju nešto od posebnosti, ali ih je umjetnik tako pažljivo izgradio da skreću pažnju posmatrača na tu svoju običnost. I slikane su na stariji, klasičniji način, u korektnoj prostorno-zračnoj perspektivi i s takvim odnosima objekata i sadržaja u vizuri slike, istovremeno zastupljene i valerske i kolorističke palete. Kao da se takvim načinom slikanja Mevludin Ekmečić prisjeća kako se slikalo i učilo slikanje kod profesora Rizaha Štetića, Ismeta Mujezinovića, Mice Todorović, Otona Postružnika, Omera Mujadžića, Krste Hegedušića.

Među takvima s prepoznatljivim motivima su slike nastale u Počitelju, vedute tog grada, njegovih kuća i kula, nanizanih na strmini počiteljskog amfiteatra, koje su već toliko puta oslikali mnogi umjetnici koji su tu dolazili i iz udaljenih zemalja i oni koji su se u njemu nastanili. Magična ljepota oblika prirode i ljudskih ruku s tragovima vremena na njima i svjetlo tog mediteranskog podneblja su uvijek i iznova predstavljali izazov umjetnicima i starijih i mlađih generacija. Polazeći od istoga, i Ekmečić najčešće slika neki od motiva Počitelja u skali zeleno- grizajnih i plavo-bijelih tonaliteta, nastojeći postići i nešto od snage strukturalnosti tla i gradiva tog magičnog ambijenta.

Manji broj slika pokazuje kako su umjetnika privukli neki detalji prirode. One s motivom jednog stabla zapravo pokazuju kako to i nije detalj prirode, kako u tom motivu Ekmečić prepoznaje svojevrsnu individuu prirode ili u prirodi. I kad se bolje vidi, zaviri u naoko statični svijet stabala i njihovih krošanja, zapazit će se kako je svako stablo drukčije od ostalih, kako je svako izraslo na svoj način i oblikovalo svoju posebnost, kako se među njima vide neka snažnija, neka savitljivija, neka kriva, neka prava, čvornovate masline, svaka za sebe skulptura. I lisnate krošnje nježnih grančica, nekad s lišćem što treperi kao jato leptirova, nekad zgusnute grane prepletene u arabeskne tokove i apstraktnu sliku. Tako nešto obično umjetniku se čini zamamno, začudno. A može li se naći kakva posebnost u buketu cvjetova, grančica maslina i narova,skupini plodova prirode, na stolu, u zdjeli ili sepetiću? Ako je suditi po broju radova u cjelini ove izložbe, Ekmečića je baš ova motivika, vrsta poznata u historiji umjetnosti kao mrtva priroda, najviše zanimala. Nekad su se ovoj temi umjetnici poput Maneta i Renoira priklanjali u dobi slabe pokretljivosti, ali nekad, kao Cézanne, da bi otklonili utjecaje trenutnog, a otvorili mogućnost studioznijeg i analitičkog pristupa temi. Možda u Ekmečićevim mrtvim prirodama ima i jednog i drugog rezona. Ovo drugo je za posmatrača vidljivo jer umjetnik višekratno ponavlja sličan motiv i u usporedbi jednog s drugim može se vidjeti kako se on posvećuje jedanput komplementarima crvenog i zelenog, katkad te odnose komplementara daje u nejednakim vrijednostima kako bi ispitao snagu smanjenog tona osnovne boje prema složenom tonu drugog komplementara, katkad se bavi sugeriranjem ljepote same prirodne materije, katkad sugeriranjem životnosti u onome što se zove mrtva priroda. Svaki put je seansa, samo lični odnos umjetnika s vidovima zbilje, slikanje kao svijest o fenomenu trenutka.

Stoga se Ekmečić, kao mnogi savremeni slikari u svijetu, ne pita je li to što slika već viđeno i postoji li, s aspekta teorije i kritike umjetnosti, očekivanje stava umjetnika u odnosu na sve stvarano i naslikano. Ekmečić, i kao muzealac i kao umjetnik, svjestan je prostranstva postojećeg, ali i legitimiteta ličnog čina slikanja u kojem postoji neponovljivi trenutak svog osjećaja. Ove njegove slike su rječitost kako drugo živi u njemu.

(7. 6. 2019.)