Ulomak iz romana-hronike “Ljetopis o kralju Tvrtku” Jasmina Imamovića
Ljetopis o kralju Tvrtku šesti je roman Jasmina Imamovića, književnika, pravnika i višegodišnjeg gradonačelnika Tuzle. Roman je napisan u prvom licu iz pozicije ljetopisca i velikog dijaka Hotjana. Riječ je o romanu-hronici, odnosno ispovijesti o prvom i najvećem bosanskom kralju i o srednjovjekovnoj Bosni s kraja 14. stoljeća. Ovaj roman temelji se na činjenicama, citatima i originalnim listovima, poveljama i drugim dokumenatima koji svjedoče o snazi tada najveće banovine, a zatim kraljevstva.
VITEŠKE IGRE
Stižemo u lijepo ukrašen grad prepun ljudi pristiglih na velike viteške svečanosti i turnire. Njemački, poljski, češki, galicijski, ljutomerski, vlaški, jerusalemski, sicilijanski, litvanski, mletački, napuljski, bugarski, hrvatski, dalmatinski, srpski i drugi vladari sa pratnjama, mnogobrojni plemići i vitezovi zauzeli su i napunili budimske kuće, vrtove, ulice i trgove. Prodavači i kupci nakita od zlata i srebra, mačeva, bodeža, lukova i strijela, različitih oružja, viteških košulja od žice i glatkih oklopa, kaciga, perjanica, mamuza, konjske opreme, voska, svijećnjaka i uljanih svjetiljki, čaša i tanjira od vencijanskog murano stakla, ugarske keramike ali i one iz Ravene i Faence, trgovci teškim svilama i brokatom, krčmari sa ponudom najboljih ugarskih i mletačkih vina, paprene hrane i češkoga piva stvorili su u Budimu neopisivu gužvu. Nema jezika koji nisam čuo, bogate nošnje i brokatnog plašta koji nisam vidio prolazeći sa bosanskim banom i njegovom pratnjom popločanim ulicama i trgovima stolnog grada velikog ugarskog kraljevstva.
Gosti i učesnici viteških igara u Budimu veselili su se na gozbama, opijali se, prejedali i, sutradan, liječili bivoljim mlijekom. Smiješno je njihovo vjerovanje da će ispijanjem bivoljeg mlijeka steći snagu bivola. Ban Tvrtko I Kotromanić je boravak u Budimu koristio za susrete sa različitim izaslanstvima i vladarima, kao i za povremeno druženje sa svojom prvom rodicom, ugarskom kraljicom Elizabetom. Zajedno su odrastali u Srebreniku. Elizabeta je udajom, u petnaestoj godini postala ugarska kraljica, a on naslijedi položaj bosanskog bana od njenoga oca, a svog strica, Stjepana II Kotromanića. Naš Tvrtko banom je postao u petnaestoj godini i do danas, do svoje devetnaeste godine, jedva se održao na tom položaju. Od prve godine njegove vladavine srpski car Dušan Silni prijetio je ponovnom krstaškom invazijom na Bosnu. U namjeri da nasrne na premladog bosanskog bana srpskog cara Dušana Silnog onemogućila je iznenadna smrt 1355. godine. Samo što je sa Dušanovom smrću nestalo prijetnje sa istočnih strana, papa i ugarski kralj pojačaše pritiske na Tvrtka i Bosnu sa zapadnih i sjevernih strana.
Odnosi sa ugarskim kraljevstvom bili su toliko zategnuti, da do posljednjeg dana nismo znali da li će ugarski kralj na dugo najavljivane viteške svečanosti pozvati i bosanskog bana ili će ga izostavljanjem sa spiska zvanica još jednom poniziti. Ipak, doletješe golubovi pismonoše iz Budima i donesoše dugo čekani poziv našem banu, da prisustvuje najvećim viteškim igrama u Evropi. Poziv ugarskog kralja Lajoša I Velikog ban je shvatio kao priliku za obnovu prijateljstva sa svojim zetom i najmoćnijim evropskim kraljem ali i za dokazivanje da je dovoljno odrastao i ojačao da bude banom koji može sigurno voditi Bosnu.
Ban Tvrtko I Kotromanić je te 1357. godine već bio izrastao u snažnog devetnaestogodišnjeg mladića, do tada osvojio mnoge viteške turnire i dobro naoružao i uvježbao bosansku vojsku. Zbog banove naročite vještine, brzine, snage i odvažnosti, dokazanih na turnirima i njegovih mudrih govora na bosanskim stancima broj plemića koji su mu se suprotstavljali smanjivao se iz dana u dan. Gdje god smo se u Budimu pojavili, naočiti ban Tvrtko je privlačio poglede žena.
Kralj Lajoš I Veliki je više od dvije godine najavljivao najveće viteške igre u istoriji Evrope, preuređivao ulice i trgove, pravio nove palate, uređivao lovišta i gradio veliko viteško borilište. Pobjednik viteškog turnira će osvojiti punokrvnog konja potkovanog zlatnim potkovicama i prekrivenog plaštom od venecijanske svile, a osvajač drugoga mjesta dobit će to isto, s tim što će njegov trofejni konj biti potkovan srebrenim potkovicama. Ban Tvrtko se nije nadao skupocjenom konju i zlatnim potkovicama nego slavi. Ako, kao jedan od rijetkih vladara – učesnika na viteškom turniru, postane najboljim evropskim vitezom, osvojit će slavu i poštovanje i sebi i Bosni.
Bosanski ban Tvrtko nije volio ubijati životinje ali da se kralj Lajoš ne bi uvrijedio, prihvatio je njegov poziv za učešće u lovu. Ovaj lov domaćini su zamislili kao veliki do sada neviđeni događaj o kojem će se u Evropi dugo pričati i pisati kao o novoj evropskoj vrijednosti. Vladarski lov, kao dio velikih viteških svečanosti, prilika je za određivanje novih, savremenih običaja, isticanje novih oružja, odjeće, načina lova, svega novog, što će u budućnosti određivati pravila koja će slijediti svi. Ko nova pravila bude slijedio, taj poštuje njihove, kako vole kazati, evropske vrijednosti. Ko to ne bude prepoznao na vrijeme, bit će proglašen crnom ovcom, bijelom vranom ili čak heretikom. Predvodnici lova nam rekoše da ćemo u početku dugo jahati ukrug i puhati u lovačke rogove. To nam je bilo neobično ali smo poslušali domaćine, pa smo kao i ostali, jahali u krug više od deset milja. Predvodnici su nas vodili tako da se krug u kojem smo jahali stalno smanjivao i pretvarao u bučni i naoružani obruč oko divljači, koja se, u nemoći da pobjegne iz okruženja, povlačila ka velikoj čistini. Oko dvije hiljade opkoljenih jelena, srna, vukova, veprova, medvjeda, zečeva, lisica…uplašeno se vrtjelo u krug. Gledam jelena predvodnika kako pokušava ostale povesti u proboj, a zatim se zaustavlja pred lovačkim kopljima, mačevima, ukopava u mjestu, prestrašen bukom njihovih lovačkih rogova i lavežom pasa iskeženih zuba. Odjednom, predvodnici lova otvoriše dio kruga, pa lovci ostadoše u formaciji potkovice. Životinje jurnuše ka uskom prolazu a konjanici pojuriše za njima i paralelno sa njima. Sustizali su ih i ubijali kopljima, sjekirama i mačevima, poprskani krvlju galopirali dalje, ranjavali, sjekli, probadali, ubijali, konjima gazili preko krvavih životinja, zelenu travu natapali krvlju. Ban Tvrtko se nije pomjerio s mjesta. Gledao je u šoku i nevjerici sačekao da i posljednjem lovcu vidimo leđa, okrenuo se na suprotnu stranu i tako potjerao konja, da sam ga jedva sustizao. Nismo se zaustavili do Budima. Iste večeri lovci su se hvalili da su u obruč satjerali preko dvije hiljade životinja, i da su mačevima i kopljima ubili preko šest stotina jelena, srna, lisica, vukova, zečeva, veprova… Najviše su, kažu, ubili jelena! Na svim trpezama danima su na ražnjevima okretali i jeli ubijene jelene.
Uoči viteškog turnira ban Tvrtko je dugo razgovarao sa mletačkim duždom o trgovinskoj razmjeni. Prije nego što sam se udaljio, čuo sam…
– Od bosanskog olova je većina kupola, venecijanskih katedrala i palata – rekao je dužd.
– Bio bih ponosan kada bih bio siguran, da naše olovo tražite, kupujete i koristite zato što je najbolje, a ne zato što je jeftinije od drugih – rekao je naš ban.
Jasmin Imamović, Ljetopis o kralju Tvrtku, Ladi, Tuzla, 2019.
