U 79. godini života preminuo Marko Vešović

U Sarajevu je sinoć u u 78. godini preminuo istaknuti bosanskohercegovački književnik Marko Vešović. Rođen je u selu Pape pored Bijelog Polja 1945. godine. U Bijelom Polju završio je gimnaziju, a Filozofski fakultet u Sarajevu. Godine 1976. izabran je za asistenta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a mjesto napušta 1986. godine, kada postaje urednik u izdavačkoj kući „Veselin Masleša“. Na Filozofski fakultet vratio se 1992. godine. Cijeli rat proveo je u opkoljenom Sarajevu, pišući kritički intonirane kolumne koje su ogoljavale velikosrpsku politiku. Najpoznatija je Vešovićeva knjiga, nastala tokom godina opsade Sarajeva, Smrt je majstor iz Srbije (1994).

Iz tog perioda izdvaja se i knjiga pjesama Poljska konjica, lirske slike o granatiranju glavnog grada Bosne i Hercegovine i svim ratnim strahotama koje su građani proživljavali. „Poezija Poljska konjica, posvećena jednoj ubijenoj sarajevskoj djevojčici, prijateljici pjesnikove kćeri, ostat će kao blistavi spomenik jednoj jezivoj pomrčini rođenoj u glavama provincijalne balkanske inteligencije na koncu dvadesetog stoljeća“, navodi se u opisu knjige. Godinama je bio kolumnist bosanskohercegovačkih i crnogorskih medija. Marko Vešović objavio je preko 30 knjiga poezije i proze, pjesničkih prevoda, esejistike i polemika. Pored Poljske konjice, Vešović se izdvaja i po djelima Nedjelja, Osmatračnica, Rodonačelnik, Četvrti genije, Kralj i olupina. Jedan je od priređivača Antologije bosanskohercegovačke poezije XX vijeka (2000). Dobitnik je više nagrada i priznanja.

ODAVDE SI

Prije smrti da se, još jednom, nagledam snijega
papljanskog, što iz davnina pada.
Da gledam, sve dok me, to, ne prečini u prvašnjega,
i ne vrati me u vremena kada
sve izvan mene bilo je od mene. Kada su vuci
urlanjem zvijezde činili bližim. Kada je duši svijet
pripsao kao rukavica ruci.
Da se, zablenut u lijet
pahulja, čudim što na zemlju liježu
umorne kao da su se pele
i da me sa svim, što izgubih, vežu.
Da mi, na magnovenje, bude bijel čak i lelek
sa groblja vranštičkog. Da gledam kako se roje
sve dok se ne sjetim onih dukata iz sna
u koje Gospodnje lice bilo je
utisnuto. Da gledam sve dok duša, sa svime prisna,
ne bude ratar, tih i blag, ko iza daće,
koji marljivo ore
i sije iako znade da će
barbarske baklje ljetinu da mu sagore.

Da Sarajevom, nakon toga, hodam
naredan svemu što će da se desi,
i, pred čimegod zastanem, da mi ne bude bara
već živa voda
kraj koje duša, u sebi samoj, odmara
i sebi samoj kaže: odavde si!

MILA POD ZEMLJU LEŽE JUČE

Mila pod zemlju leže juče,
A danas: moje sve mi tuđe
Jer odnese od mene ključe
I kako da u sebe uđem?

Kako da išta bude moje
I da planeta nije crna
Kad nema više ruke što je
Dijelila od pljeve zrna?

Sa tamnicom se sav sjaranih.
Moji fajlovi puni rima
Sad su duvari, išarani
Zatvoreničkim ekserima.

I od svijeta oči moje
Prestaše bilo šta da ištu.
Srce na zemlji nesrećno je
Ko nahoče u sirotištu.