Tvrtko Kulenović, “Smrt u Veneciji”

U ovom gradu bivao sam više puta i dugo, jednom vrlo dugo, nedjelju dana. Gledao sam kako plove palače, kako lebde i drhte tornjevi i mostovi, kako Venecija odlazi, vječito protiče, možda ukrug, jer u suštini ostaje uvijek ista, bogata a nemarna, ćudljiva i dostojanstveno mirna, kao neko ko živi na rubu smrti.

Teško je naslikati sliku takvog grada i ne znam je li iko uspio osim majstora koji je naslikao nasred ostrva golemu zgradu s čije fasade gleda nasmiješeno kameno lice, ukras ili Bog. Dodao je u podnožju zgrade, na ulici, ljude u gomili, vrlo živahne, vrlo sitne u poređenju s ostalim stvarima, jedan top, dvije žene, jedna vrata koja nikud ne vode. Svuda unaokolo mnoštvo katarki, crkvenih tornjeva i brodskih katarki.

Moja iskustva dodala bi goluba i mačku u prljavoj vodi kanala, uz dok, goluba i mačku koji su, pored lava, znamenja Venecije, mačku koja se neprecizno hitnula (ili opčinjena blizinom plijena nije ni uočila podmuklos­ ti situacije), goluba koji nije stigao da uzleti, zajedno u vodi, glasovi u pomoć, svako na svome jeziku, teška dra­ma egzistencije, samo da ne liči toliko na alegoriju pravde smrti kojom se tješe obespravljeni kad ne mogu ništa drugo.

A ovo se desilo sjeseni: jedno dijete je palo u vodu, neki zanatlija je skočio za njim ali prekasno, dotrčali su vojnici iz obližnje kasarne (mladići kojima je još jedno popodne oduzeto i koji pokušavaju na ovaj način, humano, da ga povrate) sa naročitom maskom za disanje, uzalud. Žene su govorile preko kanala jedna drugoj: “E morto, poverino.” Otac je izletio iz kuće u roze gaćama i u majici bez rukava, zalamajući rukama. Žene su govorile: “Pj­anze, poverino.” Majku nisu pripuštali. Došla je smrt. Smrt u Veneciji, a niko nije Fon Ašenbah. Otac u roze gaćama savija se nad mrtvim dje­ tetom a smrad kanala diže se u nebo. Ružna slika bez sumnje, ali ako ćemo pravo, ružna je smrt, uvođenjem ružnog dekoruma ona se ponižava pa se takav postupak može jedino pozitivno ocijeniti.

To je jedina smrt u Veneciji koju sam vidio, mada sam često sretao pogrebe na vodenom putu do groblja na ostrvu i izgledali su mi čudni i smiješni, u svakom slučaju, nesposobni da ganu, možda zato što ljudi koji se voze ne djeluju nikad onako skrušeno kao oni koji hodaju, ili prosto zbog uvjerljivosti navike.

Novine tvrde da polahko umire i ona, Venecija. Nepo­sredno pred naš prvi susret pročitao sam takav članak: sad je u Veneciji zima a zimi se najbolje vidi koliko je kome još života preostalo. Jedan od slučajnih saputnika također mi je savjetovao da u ovo doba godine ne idem u Veneciju, već samo u Firencu ili Feraru. “Molto bella, tutta arte”, rekao je za njih. No, baš sam htio da vidim grad na samrti, uvjeren da su takvi i rjeđi i zanimljiviji od ostalih.

Dočekala me mirisom mora, u gluho doba noći. Nika­ da ranije nisam doživio nešto slično, miris je bio gust kao tečnost, kao da je doveo more sa sobom, zajedno sa ribama i školjkama, sa tajanstvenim čudovištima iz du­bine i finim travama. Dočekala me mlazom života, kad sam očekivao svečanost smrti i smrad tamjana, i odmah sam posumnjao u vjerodostojnost novina.

Na sljedećem koraku zatekao sam mladića koji spava. Možda je taj korak uslijedio poslije šest mjeseci ili čak poslije nekoliko godina jer bilo je vrelo ljeto i žega nije davala mira ni kamenu ni ljudima. Domoroci i stranci odlazili su na noćna kupanja i ostajali u vodi do jutra. Mladić na klupi bio je prikladno opremljen za duga stran­ stvovanja, nosio je vuneni džemper i duboke a meke fil­cane cipele na nogama, pod glavom je imao torbu a oko ruke kaiše raznih aparata. Njegov duboki i mirni san usred nepodnošljive sparine ličio je na smrt i mrtvog sam ga i upamtio. Dva utiska su se kasnije spojila u jednu tezu i ostalo je samo da se ona opravda i dokaže.

Gradovi i cvjetovi ne otvaraju se svakom i u svako doba. Nije tačno da Venecija samo ljeti umije da bude privlačna, zahvaljujući suncu, moru i turizmetičkim sred­ stvima, a zimi da se lijepo vidi koliko je jadna i dotrajala. Ma koliko bila ljeti opojnija vreva mnogoljudnih popodneva i puniji zvuk zvona, Venecija svoje pravo lice otkriva zimi, ili u rana jutra i u noćima bez prolaznika. Ako je dozvoljeno upotrijebiti tijesnu riječ ljepota, možemo čak reći da je ona zimi ljepša, kao i Dubrovnik, mada s drukčijih razloga: solidna figura Dubrovnika zahtijeva mir i odsustvo efemernih pojava, a Venecija je sva sazdana od blijeska i efekta, od opsjene i privida, ali tu finu čipku iluzija ljetnja fasada laži potpuno sakriva.

Drugi je argument u vezi s mladićem koji spava: takozvani turizam je neka vrsta mirne zamjene za zabranjena osvajanja, a Venecija traži da joj se poda onaj ko želi da je ima. U nju nemaju pristupa radenici putovanja, sakupljači iskustava, oni koji su subjekte zamijenili objek­tivima. Borave, dakle, u jednom svijetu u kome nisu stvarno prisutni, što će reći da su mrtvi. Zamjenom koja je već poodavno imenovana, inteligentniji među njima proglašavaju mrtvim taj svijet, Veneciju, i pišu o tome u novinama.

Jednom me je M. pitao koja je, prema mom mišljenju, najbolja naša slika, i prije no što sam počeo da biram konji Svetog Marka nasrnuli su na moju svijest zahtijevajući da uđu, da budu postavljeni na pijedestal, pa sam nekim instinktivnim pokretom odbrane i otpora zatvorio kapiju. Mada ne sasvim: kao da je dah njihov, njihovog tvorca, prodro unutra, spomenuo sam neki pri­ morski pejzaž Ignjata Joba koji mi se jednom veoma dopao u Dubrovačkoj galeriji, ali koji se nikako nije mogao takmičiti u konkurenciji najboljih. Onda je M. rekao: “A znaš šta se meni najviše sviđa? Dobrovićevi konji sa crkve Svetog Marka u Veneciji.”

Tako sam zaključio da su ovi konji neuništivi: pori­ jeklo im se ne zna, smatra se da su ih načinili Rimljani, ili Grci, ili neki još stariji narodi. Proveli su jedan ljudski vijek u Rimu na Trajanovom slavoluku, zatim su preneseni na carigradski hipodrom odakle ih je poku­ pio dužd Enriko Dandolo za vrijeme svoje krstaške voj­ ne i prenio u Arsenal u Veneciji, da bi tek kasnije bili učvršćeni na Bazilici. Kad su željeli da rasrde Veneciju, Đenovežani su tvrdili da će njih vezati i zauzdati; Napo­leon, koji je želio da najskuplje stvari svijeta okupi u Parizu, prenio ih je na trg Karusel. Odatle su ih Aus­trijanci vratili na njihovo mjesto, da bi pokazali svoju pravičnost i dobrotu: mada više nisu predstavljali snagu Venecije, oni su, neokrnjeni na beskrajnim putovanjima, postali simbol njenog trajanja u historiji. Venecija traje, ne samo fizički. “Ako se značaj mjeri sposobnošću trajanja u svim sistemima ljepote”, rekao je Le Korbizje ili neko drugi znamenit, “onda je najznačajnija građevina Duždova palača u Veneciji.” U Parizu se sjetimo Balzaka kad uđemo u Šose d’Anten a i tu je ime jedino što nas podsjeća. Kao neki smiješni vojnički logori izgledaju stare gravure poznatih nam gradova. A u Veneciji je dovoljno da skrenemo sa glavnog, turistima zatrpanog puta koji vodi od Trga Svetog Marka do željezničke stanice, da dodamo jedne šalvare i jedan turban i jednu lađu na jedra pa da se nađemo u slici Kanaleta ili Gvardija. Te čudne slike, kojima je dugo otkazivana svaka vrijednost, imaju uza se jedan basnoslovan kvalitet jedva primjetnog prevazilaženja vlastite realnosti, koji nije nastao zahvaljujući genijalnosti njihovih tvoraca, nego zato što im se svom upečatljivošću svoga postojanja nametnula Venecija koja ne pristaje da bude samo slika.

Venecija je davno umrla, kažu historičari, ali, čak i ako pretpostavimo da oni znaju šta je smrt, odgovorićemo da vrtlog iznad mjesta gdje je ona potonula predstavlja mnogo silniji život od mnogih nepomućenih mirnih trajanja. Venecijanci su davno iskazali svoj odnos prema smrti: glumci koji su u pozorištu po zahtjevima radnje trebali da umru, morali su da skoče na noge i da se poklone publici odmah poslije svoje smrti, a publika ih je pozdravljala povikom: “Bravo, mrtvi!” Venecijanske gondole su crne, ali su stubovi za vezivanje gondola plavi i imaju zlatne prstenove. Teško je u Veneciji kao nigdje drugdje prihvatiti realnost patnje, realnost smrti. Neko veoma, veoma drag može vam biti bolestan, opasno i teško bolestan u Veneciji: šta ćete vi činiti? Sjedićete pored njenog kreveta i držati njenu ruku u svojim, bićete očajni što joj ne možete pomoći, što ste je ovamo, gdje se svijet veseli, doveli da pati. Zatim će ona zaspati i vi ćete, da joj ne biste smetali, izaći.

Teći ćete u opštoj rijeci ustaljenim putem prema Pjaci svetog Marka ili prema stanici, kao da ste samo talas na vodi, kao da ste tečnost koja se oblikuje prema sudu koji je drži, stizaćete na stanicu a odatle na Most Libertad da gledate kako Venecija kao Moloh guta bujicu automobila koja stalno navire: sve moguće veličine, sve moguće tipove, čak i one oštećene, čak i autobuse­hotele, pitaćete se kuda sve to nestaje jer ulica je potpuno mirna samo korak dalje. Pokušaćete da nađete objašnjenje i da tom čudu od mosta priđete sa strane, jednom od onih ulica u koje stranci rjeđe zalaze a koje bi se po pravcu morale završiti negdje u njegovoj blizini. Proći ćete kroz pogrešno sastavljen film, bez prelaza će se smjenjivati gradovi istočnjački, jevrejski, španski, ali prilaza mostu neće biti. Udaljenije ulice završavaće se strmim padom u more i pogledom na most u daljini. Ići ćete redom: Kalje dela Mizerikordia, Fondamenta Kapucine, Kanaleti, San Đobe: uvijek će prizor biti isti i jedino će most bliže prilaziti. Ali prilaza njemu neće biti: na kraju ćete zapasti u uske uličice s visokim kućama, koje ne idu pravo prema moru nego svaka na svoj način krivuda tako da se most više ne vidi, mada mora biti sasvim blizu. Ove ulice završiće se vijugavim hodnicima između visokih zidova ili metalnih ograda na kojima će biti puno vrata ali nijedna otvorena.

Tako ćete napustiti namjeru da prodrete tamo iza gdje sigurno postoji nešto drukčije i novo, vratićete se istim utabanim putem od stranice prema Pjaci. Pretura­ćete knjige po štandovima ali nećete moći da ih kupite, gledaćete čudesno lijepe žene ali nećete moći da ih dodirnete i tek kad se uvečer upale neobična svjetla, ras­košni fenjeri s blijedoljubičastim staklima koja zatvaraju između sebe neke zasebne čarobne svjetove, bićete pripušteni: slušaćete glupu kafansku muziku koju primitivnim gostima sviraju odvratno uparađeni muzikanti i ona će biti božanstvena. Vraćaćete se toliko pretovareni životom da ćete jedino moći biti umorni i nećete uspjeti ni da se zabrinete. Sjedićete pored Santa Marije dela Salute i diviti se savršenoj ozbiljnosti njenog pokreta, nje­ ne napetosti, gledaćete kako se uvija suprotna obala Veli­ kog kanala i kako se Pjaca San Marko naglo ispravlja, kako prolazi brod, kako se farba barka, sada već okrenuti Đudeki s njenom mističnom obalom starih tamnokrilih zgrada, pokušaćete da prodrete u pristanište i kad vam to ne uspije, sjedićete u debarkaderu stanice motoskafa, na tom neobičnom mjestu gdje tlo neumorno podrhtava, a pored vas će, na jezivoj žezi julskog popodneva, sjediti dječak u sivom odijelu s crnom mašinom, kose brižljivo upeglane, s buketom crvenog cvijeća u ruci: neće izgledati ni smiješan, ni glup, ni prost, ni pogrešno vaspitan, biće jednostavno slobodan od te svakodnevne ljudskosti, mirno zagledan u drvo poda, stran bez mi­ sterioznosti, bez egzotike, prosto stanovnik nekog dru­gog svijeta, odavde odsutan.

Biće to Venecija: ne smrt nego drukčiji život, ne tajna nego nepoznanica, ne satanska vizija Jeronima Boša nego naga žena Pola Delvoa, tako obična a od nas tako beskrajno udaljena. Odlazićete i nećete se bojati za svo­ju drugaricu, jer neće biti drugog svijeta na koji se može otići, jer će drugi svijet, Venecija, biti tu.

Nedaleko od željezničke stanice, na Lista di Spanja, dao sam novčić dječaku koji je glasno zviždao Marse­ljezu i zagrlio ga, a zatim se dugo mučio da sebi objas­nim razloge ovoga nesuvislog postupka. Jedno od mogu­ ćih rješenja glasilo je da čovjek ponekad osjeća potrebu da ode iz sebe i iz svoje okoline, da postane neko drugi u nečem drugom, da potone u dubinu svijeta koji ga okružuje, stanje koje se po izvjesnim shvatanjima i uz izvjesne ograde izjednačuje sa smrću. Vjerujem da prolaz za taj nepostojeći svijet postoji u Veneciji. Nemam za to nikakvih dokaza ali znam da nijedan drugi grad nije mogao da me prisili da zaboravim likove odsutnih kao što je ona uspjela. Nije dozvoljavala da mislim na Sanju. Uvijek sam ranije mogao neometano da je se sjećam, naročito ako sam negdje ležao bolestan, mogao sam satima precizno da zamišljam njene izraze i radnje koje upravo obavlja, posebno uvečer. Ovdje se, međutim, misao na nju začinjala samo naporom volje i zastala bi prije no što je krenula, počela bi da trupka u mjestu, da treperi, dok se ne ugasi, ne isklizne, ne pretopi u jednostavno viđenje najbližeg objekta ili bića.

Sjećam se događaja s mačkama. Vrelog podneva na ostrvu Santa Elena skrenuo sam slučajno s priobalnog bulevara u mirne ulice modernog stambenog naselja. Roletne na prozorima bile su spuštene do dna i nije postojao nikakav znak niti bilo šta što bi odavalo i dokazivalo prisustvo čovjeka. Ulica je bila gotovo zakrčena mač­kama. Gledale su me jedva podižući kapke i osjećao sam da je moja slika u njihovim očima beznadežno niš­tavna. Zastao sam, tobože da ih ne pogazim, ali nijedna se nije pomjerila da mi napravi prolaz i tada više nisam ni želio da prođem, krenuo sam natrag, što bliže moru, što brže k ljudima, praćen pitanjem o groznoj mogućnosti da ih ne nađem na njihovim mjestima, da je sve iščezlo u vasioni lijenih mačaka. Kasnije mi je, ipak, bilo smiješno što sam se uplašio životinja i tražio sam utjehe u uvjerenju da ovo, kao i sva druga strašna pitanja, putuje sa mnom još iz djetinjstva: kad sam se u nekim davnim besanim noćima gotovo protiv svoje volje vezivao pogledom za tamne dubine zvjezdanih prostranstava. Nalazio sam u njima mračna i neshvatlji­va bića koja su me mamila k sebi, osjećao sam nekim djetinjim čulom da je svijet sazdan od bezbroj strašnih a mogućih kombinacija, i drhtao sam, dok su iz ponora neba silazila prijeteća znamenja…

Ne volim da mislim na ranije sastanke sa Venecijom i radije se sjećam budućih susreta: doći ćemo, nas dvoje, u ranu zoru. Vaporeto ne radi i pješke krećemo na hodočašće do Trga svetog Marka. Ulice su puste, samo se mačke gospodstveno izležavaju na trotoarima. Na San Marku polako sviće, divno izgledaju stotine praz­ nih stolica pred kafanama. Nas dvoje i jedan francuski par (koliko francuski: ona strašno simpatična i oduvijek ružna, on zdepast, s lulom u zubima i sa šarmom game­ na) jedini smo se okrenuli moru kad smo došli i, sjedeći, neuljudno držali noge na stolicama. Kasnije se pojavio kelner i oni su rekli da neće ništa a mi smo manje hrabro ustali i pošli duž obale, dok su unaokolo razni ljudi škljocali aparatima.

A kad se vratimo kući, pitaće nas dobar prijatelj: “Reci mi, ti bolje znaš, šta je Venecija?” Mislio sam da je trulež i kič, jer to dvoje je jedno isto, kič je samo trulež svježe proizvedena pa je zato tako jeziv, ali ih nigdje nisam mogao naći. Zastajao sam pred svakom nakinđurenom kućom i govorio: pa ovo mora biti kič, pred svakim smradnim kanalom: e ovo jeste trulež, a za to vrijeme me je bizarna građevina već osvajala, odvajala me od moje realnosti, moje sadašnjosti i prošlosti, voda kanala me je zvala i postavljala mi konačna pitanja koja postavljaju okeani.