„Treba voljeti pozorište u sebi i osjećati ga u srcu, a ne voljeti sebe u pozorištu“: Godišnjica smrti Reihana Demirdžića

Na današnji dan 22. augusta 1988. godine preminuo je bosanskohercegovački pozorišni, filmski, radijski i televizijski glumac Reihan Demirdžić. Rođen je 2. januara 1927. godine u Sarajevu u uglednoj trgovačkoj porodici. U rodnom gradu pohađao je osnovnu, potom građansku školu, kao i nekoliko razreda gimnazije. Već u djetinjstvu nazirao se njegov urođeni talenat za umjetnost koji se ispoljavao u pravljenju raznih igračaka o čemu svjedoči i jedan sačuvani zapis: „Razmišljao sam mnogo da je jako lijepo praviti lutke i igračke te sam to i radio. Od starih čarapa i raznih dugmadi pravio sam oči lutkama i gledao izraze tih lutaka od dugmadi različitih boja. Tu nisu izostajali ni medvjedi, vukovi, zečevi, miševi i razne životinjice, lutke-dječaci za koje sam se uvijek trudio da svaka ima posebno karakterna obilježja. Moje lutke su mnogi ismijavali, a izraze njihovog lica i karaktere, sjećam se dobro, tražio sam na svom licu gledavši se u ogledalu.“

Za razliku od svojih vršnjaka, koji su pozorište uglavnom doživljavali kao izvor smijeha i zabave, Reihan Demirdžić, prema vlastitim riječima, sa ozbiljnim interesovanjem prati sva pozorišna zbivanja koja su se tih godina dešavala u gradu. „U Sarajevu je tada postojalo jedino Narodno pozorište na obali gdje smo redovno išli na đačke predstave. Kada nisam imao dovoljno novca, čak ni za đačke jeftine karte, onda sam se sa još dva dječaka iz Sarajeva, moja vršnjaka, uvlačio kroz jedan prozor koji je bio razbijen i nalazio se na poleđini zgrade tadašnjeg pozorišta i Hern kluba. Prvi put smo mnogo lutali kroz neke mračne hodnike i nosili svijeću da ne zalutamo, i dok je predstava uveliko počinjala mi smo se provlačili kroz prozore i dolazili do pred salu.“ Prva predstava koja na Demirdžića ostavlja snažan utisak je Nahod Simeon Todora Manojlovića koju uzastopno gleda čak pet puta. Već tada ga primjećuju ljudi iz pozorišta koji mu omogućavaju besplatan ulazak na predstave.

Na početku Drugog svjetskog rata, na poziv glumice i rediteljice Lidije Mansvjetove, Demirdžić postaje polaznik Malog dramskog studija koji se osniva pri Radničkom domu u Sarajevu. U studiju se upoznaje sa osnovnim tajnama glumačkog zanata i nakon šest mjeseci vrlo uspješno ga okončava sa odličnim uspjehom. Petnaestogodišnji Reihan Demirdžić prvi put je zaigrao u pozorištu 29. oktobra 1942. godine. Bila je to premijera Shakespeareovog Hamleta u rediteljskoj kreaciji Branka Gavele, gdje se publici predstavio u ulozi Bernarda. Već u prvoj sezoni mladi početnik nalazi se pred raznovrsnim glumačkim zahtjevima i postaje partner iskusnih glumaca kao što su: Avdo Džinović, Safet Pašalić, Nikola Hajdušković, Milan Lekić. Nakon uloge Pire u Goldonijevoj Mirandolini Reihan Demirdžić potpisuje svoj prvi ugovor za stalnog člana tadašnjeg pozorišta i istovremeno vrši funkciju inspicijenta i dramskog glumca za epizodne uloge. Slijedili su potom naredni, jednako uspješni, Demirdžićevi glumački angažmani u predstavama koje su režirali Vaso Kosić, Lidija Mansvjetova, Hinko Tomašić, Nikola Hajdušković, Branko Gavela.

Jednom prilikom, razgovarajući sa tadašnjim intendantom Narodnog pozorišta u Sarajevu Ahmedom Muradbegovićem, Reihan Demirdžić mu je postavio otvoreno pitanje: „Gospodine intendante, da li sam ja zalutao u pozorište ili imam u njemu neku perspektivu? Taj divni čovjek, odveo me je u svoju kancelariju, poručio dva čaja i kazao da su u pozorištu najvažniji strpljenje i disciplina i da treba voljeti pozorište u sebi i osjećati ga u srcu, a ne voljeti sebe u pozorištu. Otvoreno mi je rekao da on mnogo vjeruje u riječi Vase Kosića i Lidije Mansvjetove koji su tvrdili da moja darovitost i ljubav prema teatru pripadaju pod krov te kuće“.

Po završetku Drugog svjetskog rata, aprila mjeseca 1945. godine Reihan Demirdžić odlazi u kulturnu ekipu Trećeg korpusa gdje je, kao mladi glumac, dodijeljen na odsluženje vojnog roka. Kulturna ekipa se sa svojim mnogobrojnim sekcijama (folklornom, recitatorskom, dramskom, muzičkom i drugim) nalazila u sadašnjim prostorijama Kamernog teatra 55 i s njom su umjetnici obišli skoro cijelu Krajinu i dio istočne Bosne. Nakon njenog ukidanja, Demirdžić je stavljen na raspolaganje Ministarstvu prosvjete vidno razočaran što nije odmah vraćen u Narodno pozorište u Sarajevu, na čijem čelu su tih godina bili Nika Miličević kao upravnik i Skender Kulenović kao direktor drame. S obzirom na to da su tih godina u Bosni i Hercegovini postojala samo dva pozorišta (u Sarajevu i Banjoj Luci), Reihan Demirdžić se našao pred nedoumicom: Otići u Banju Luku ili se staviti na raspolaganje Ministarstvu prosvjete Srbije? Savjetovan od iskusnih kolega, kao što su Jolanda Đačić, Safet Pašalić i Jelena Cuca Kešeljević, sedamnaestogodišnji Demirdžić ipak se odlučuje za prelazak u šabačko Narodno pozorište gdje je tih godina upravnik bio poznati glumac Teja Tadić.

U Šapcu se Reihan Demirdžić susreće sa mnogim pozorišnim pedagozima, među kojima se posebno isticao reditelj Jurije Ljvović Rakitin koji je u tom periodu osnovao studij za rad sa mladim glumcima. Demirdžićev prvi nastup u Narodnom pozorištu u Šapcu bila je uloga Vuka u predstavi Stanoje Glavaš Đure Jakšića. Potom slijede, dalje, zapažene glumačke kreacije: Vasja u Roditeljskom domu, Šiškin u Malograđanima, Pedriljo u Figarovoj ženidbi Petar u Šumi A. N. Ostrovskog, Svetozar Ružičić u Pokondirenoj tikvi. Iako u Šapcu ostaje samo jednu sezonu (1946/1947), Demirdžić je uspio ostvariti nekoliko zapaženih uloga. Od epizodiste on veoma brzo prerasta u glumca koji uspješno ispunjava najsuptilnije zadatke koje pred njega postavljaju reditelji i već tada pokazuje osobenosti glumca širokih dijapazona sposobnog da igra raznovrstan repertoar. Vječita težnja za promjenama ubrzo će odvesti ovog mladog pozorišnog umjetnika u Titovo Užice, gdje u Oblasnom Narodnom pozorištu ostaje pet sezona (do 1952. godine). Tu je osvajao novi repertoar igrajući i komediju i dramu, vodvilj i tragediju. O danima provedenim u tom pozorištu Demirdžić je govorio: „Mislim da čak nema mnogo što šta da se kaže, ali moram priznati da mi je življenje u užičkom pozorištu mnogo doprinijelo kao mladom glumcu jer sam igrao niz uloga raznoraznog žanra, na turnejama bivao po četiri mjeseca po Sandžaku i okolini Titovog Užica, jer se užičko pozorište tretiralo kao jedno mobilno pozorište koje treba da izađe i u mjestašca gdje se nikada nije čula pozorišna riječ. Sve mi je to bilo lako podnositi, mada smo putovali na jednom kamionu i dekor i glumci kolege koje nikada neću zaboraviti.“

Osjetivši da je umjetnički sazreo, Reihan Demirdžić napušta Titovo Užice i odlazi u Niš gdje u tamošnjem Narodnom pozorištu ostaje slijedeće tri sezone. U režijama Velimira Živojinovića, Dušana Životića i Rajka Radojkovića, Demirdžić i dalje uspješno usavršava svoj glumački iskaz pogotovo u onim predstavama koje je već igrao u Šapcu i Titovom Užicu. Glavne i epizodne uloge su se smjenjivale jedna za drugom: Trisoten u Učenim ženama, Pera Ilić u Seoskoj učiteljici, Vurm u Spletki i ljubavi, Trivić u Zloj ženi, Erhart u Maturi, Otavio u Lažljivcu, Ministar u Protekciji, Bećar u Čučuk Stani, Istražni sudija u Živom lešu.

U Beogradu na Terazijama 1953. godine Demirdžić će slučajno sresti svog starog poznanika i učitelja , tadašnjeg direktora drame sarajevskog Narodnog pozorišta Vasu Kosića. Na njegovo insistiranje da se vrati u Sarajevo, jer su se tamo izmijenile mnoge stvari i postoji velika potreba za kadrom, Reihan Demirdžić se ponovo nalazi pred dilemom promjene boravka. Ljubav prema rodnom gradu ipak je bila jača i on odlučuje da se ponovo vrati tamo gdje je napravio prve korake i izgovorio prve glumačke riječi. Došao je sazreo i kao glumac i kao čovjek, a u međuvremenu je stekao iskustvo i sigurnost ovladavši širokim repertoarom. Za osam glumačkih godina Demirdžić je odigrao više od šezdeset uloga i bio potpuno spreman za najodgovornije i najsloženije likove.

Na samom početku rada u Narodnom pozorištu u Sarajevu Reihanu Demirdžiću povjerene su dvije uloge: Puba Fabricij u drami Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže i narednik Oldridž u diplomskoj predstavi Čajdžinica Save Mrmka. I zaista, iz sezone u sezonu, gotovo dvije decenije, ovaj umjetnik je uspio stvoriti galeriju značajnih glumačkih dostignuća i svojim talentom uvrstiti se među najistaknutije i najpouzdanije članove sarajevskog ansambla. Njegov prefinjeni glumački izraz, moć transformacije, njegova govorna fraza, osjećanje mjere, reljefnost mimike i pokreta, izrazita misaonost i suzdržana emotivnost, smisao i sposobnost da podjednako uspješno igra i u strogo dramskim ulogama, kao i u komediografskom, pa čak i vodviljskom repertoaru, u širokoj paleti od realizma do stilizacije, kako je nadahnuto o Reihanu Demirdžiću pisao istaknuti teatrolog prof. Josip Lešić, uvjetovali su čitav niz izuzetnih glumačkih ostvarenja. Svijet raznolikih života koje je Reihan Demirdžić predstavio na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu govor da je njegov glumački dijapazon bio začuđujuće impozantan i raznovrstan.

On istovremeno uspješno igra Nušića (Pera Kalenić: Gospođa ministarka, Vića: Sumnjivo lice, Trifun Spasić: Ožalošćena porodica, Sreta Numera: Narodni poslanik); Čehova gdje se u Galebu pojavljuje u ulozi pisca Trigorina; Rouza u čijoj drami Dvanaest gnjevnih ljudi tumači ulogu Porotnika br. 12; Cankara u čijoj se drami Sluge pojavljuje u ulozi Hvastje, kao i mnoge druge dramske pisce.

Tih godina u Sarajevu, u dvorani tadašnjeg Doma milicije, glumac Mile Pani osniva Humorističku scenu koja je bila ogranak Narodnog pozorišta i u kojoj se isključivo njegovao komedijski repertoar. Na toj pozornici postavljaju se savremeni komediografski tekstovi kao što su Zajednički stan Dragutina Dobričanina, Porodica Blo Ljubinke Bobić, Klupko Pere Budaka, kao i druge komedije koje su svojom atraktivnošću punile dvorane do posljednjeg mjesta. Sa humorističkom scenom, u kojoj sarađuje od prvog dana, Demirdžić je često putovao po unutrašnjosti Bosne i Hercegovine. Istovremeno, još jedan veliki pozorišni mag, Jurislav Korenić, osniva Malo pozorište, današnji Kamerni teatar 55. Malo pozorište značilo je osvježenje u pozorišnom životu Sarajeva i ono će ubrzo, pored gostujućih glumaca, formirati ansambl stalnih članova ovog teatra u čijem sastavu će nastupati i Reihan Demirdžić. Tadašnja publika Malog pozorišta pamtiće Demirdžića po ulogama u brojnim predstavama od kojih se posebno izdvajaju: Mladost pred sudom, Šarena lopta, Pobuna na Kejnu, Dantonova smrt, Delikatna ravnoteža, Idiot, Vječiti mladići. O danima provedenim u ovom teatru Demirdžić je pisao: „Divno je bilo raditi na toj maloj sceni gdje smo pri osnivanju, pošto nije bilo dovoljno sredstava, sami tapacirali gledalište jutom, zamračivali prozore plavim pak-papirima, pravili detalje dekora sami i nakon toga imali umjetničke probe. Ništa nam nije bilo teško. Nekada smo počinjali predstave i u deset sati navečer, puni entuzijazma i ljubavi prema teatru. Publika je prosto hrlila na predstave Malog pozorišta, a mi smo bili minimalno plaćeni, tako reći simbolično i možda tada nismo bili ni svjesni da je Sarajevo grad koji zavrjeđuje, tada, a i danas više od tri pozorišta.“

Narodno pozorište u Sarajevu 1959. godine postavlja na repertoar Večitog mladoženju Jakova Ignjatovića, gdje Reihan Demirdžić dobija glavnu ulogu Šamike. Režija je bila povjerena Bori Grigoroviću, a uz kostime Helene Uhlik-Horvat i scenografiju Strahinje Petrovića, ta predstava je uz izvanrednu scensku kreaciju Demirdžića postala pravi pozorišni bum u gradu. Repertoar u sarajevskom Narodnom pozorištu, u kojem je Demirdžić bio nosilac glavnih uloga, i dalje je bio vrlo šarolik i raznovrstan: od Sofoklovog Cara Edipa do Domanovićeve Stradije i Mrtvih duša Gogolja i Adamova, zatim Brechta i Zaustavljenog pada Artura Uija, Učenih žena Molijera. Zapažena je i Demirdžićeva saradnja sa brojnim poznatim rediteljima kao što su: Vaso Kosić, Boro Grigorović, Hugo Klajn, Boro Drašković, prof. Slavko Jan, Jurislav Korenić, prof. Josip Lešić, Miroslav Belović, Jovan Putnik i dr. Jedna od najznačajnijih glumačkih kreacija Reihana Demirdžića bila je svakako uloga Malvolija u Bogojavljenskoj noći Williama Shakespearea u režiji Vlade Jablana. Predstava je igrana u okviru obilježavanja 400. godišnjice od smrti ovog velikog dramskog pisca, za koju je Reihan Demirdžić dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva i ujedno proslavio dvadeset godina svog glumačkog rada.

Treća decenija rada u ovom teatru značila je za ovog istaknutog umjetnika dalje bogaćenje u njegovom glumačkom iskazu, a ogledala se u proširenju repertoara i u samom scenskom nastupu. Reihan Demirdžić i dalje sa uspjehom igra Roberta Bolta – španskog ambasadora u Tomasu Moru, Pustinjaka u Mrožekovom Ćuranu, Kirmana u Biografiji – igri, u Sumraku Isaka Babelja tumačio je ulogu Bojarskog, u Osveti ruske sirotice Anria Rusoa igrao je samog pisca, u Dundi Maroju Ugu Tudešaka, u Molijerovom Građaninu plemiću bio je Učitelj filozofije. Slijedilo je potom još mnogo značajnih glumačkih ostvarenja, gdje je Demirdžić stalno povrđivao svoju umjetničku zrelost. Proslavljajući tridesetogodišnjicu rada u teatru ovaj već veliki glumački bard je istaknuo: „Ako treću deceniju svoje karijere želim da zaokružim i konstatujem bitne činjenice kojima mogu zahvaliti za moju umjetničku zrelost, onda su to svakako u gradu Sarajevu, pedagog i reditelj Vlado Jablan, Bora Drašković, i prof. dr. Josip Lešić. Ovo se naravno odnosi na jednu moju ličnu umjetničku konstataciju i drago mi je da su sva trojica od ovih pedagoga naše gore list, odnosno da su živjeli sa Sarajevom i u Sarajevu uporedo sa mojom prisutnošću u teatru.“

Zajedno sa rediteljem Jurislavom Korenićem, Reihan Demirdžić je planirao i obilježavanje tridesetogodišnjice svog glumačkog stvaralaštva. Želio je da trideset godina svog umjetničkog rada i stvaranja proslavi ulogom u nekom djelu bosanskohercegovačkog autora. Pored ostalih razmišljao je i o Ivi Andriću i dramatizaciji njegovog teksta o Ćorkanu, no ova zamisao mu se neće ostvariti. Uz saradnju sa dugogodišnjim prijateljem i rediteljem prof. Josipom Lešićem, Reihan Demirdžić odlučuje da svoju trideseogodišnjicu umjetničkog rada proslavi sa Čehovljevim rijetko igranim Ivanovom. Mišljenje prof. Lešića da se treba sukobiti sa materijom koja je do tada bila nepoznata, sa potpuno novim likom koga Demirdžić nije igrao čak i po cijenu nespjeha, navela je ovog umjetnika na razmišljanje, tako da je sam sebi često govorio: „Upustiću se u tu avanturu, igrao sam i ranije dosta Čehovljevih komada, ali Ivanov je nešto posebno u kompletnoj Čehovljevoj dramaturgiji“. Za Reihana Demirdžića bio je to novi lik kojeg je trebalo otkriti iako je intimno mislio da u Ivanovu ima nečeg što je bilo blisko njemu samom. Rad na realizaciji ovog projekta počeo je u maju 1973. godine i iziskivao je mnogo stvaralačkog truda i samoprijekora svih aktera predstave. Premijerno izvođenje ovog dramskog teksta bilo je 4. oktobra 1973. godine i po mišljenju zvanične kritike i mnogobrojne publike predstava je uspjela da iskaže specifičan duh jedne namjenski postavljene koncepcije. Povodom svog tridesetogodišnjeg jubileja Demirdžić je primio mnogobrojne čestitke i priznanja o čemu svjedoči i zbirka ovog umjetnika koja je pohranjena u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Godinu dana kasnije za ulogu Ivanova Reihan Demirdžić je nagrađen jednim od največih bosanskohercegovačkih priznanja – Dvadesetsedmojulskom nagradom.

Ovaj veliki glumac i dalje je bio vječiti tragalac nečeg novog i smatrao je da se umjetnik prezasiti i učmali tapkajući i bivajući zadovoljan sa onim što je ostvario, pa makar to bio uspjeh ili promašaj. Zajedno sa grupom istomišljenika, Demirdžić dolazi na ideju osnivanja Pozorišta u pokretu i istupa pred javnost sa manifestom da jedno pozorište može maksimalno raditi, a istovremeno ispunjavati svoje zadatke i bez administrativnog, odnosno tehničkog aparata. U toj grupi, pored Reihana Demirdžića, bili su još Kaća Dorić, Rudi Alvađ, Dragan Jovičić, Aleksandar Džuverović, uz mlade glumce Suadu Herak i Suadu Avdić, te reditelj prof. Josip Lešić. Ideja o Pozorištu u pokretu izazvala je u Demirdžiću pravi pozorišni idealizam. Iako je već bio potpuno situiran i sa svim mogućim priznanjima i nagradama, odlučio je ponovo učestvovati u jednoj umjetničkoj avanturi. Pozorište u pokretu bilo je kratkotrajnog daha (dvije godine), ali je mnogo značilo u postizanju novih teatarskih dostignuća, ne samo u Sarajevu, već i na prostorima cijele bivše države. Prisjećajući se dana provedenih u tom pozorištu, Reihan Demirdžić je zapisao: „Sami smo uz pomoć najdivnijeg čovjeka kojeg sam sreo u svojoj karijeri, asistenta režije Marija Mismera, koji je bio sa nama u trupi, namještali dekor, svjetlo i muziku. U svakom gradu nam je pomagala i omladina, jer smo zalazili i u mjesta gdje nikada nije izgovorena pozorišna riječ sa pozornice, a koja su se nalazila na domak Sarajeva. Glumci Pozorišta u pokretu ostvarili su samo dvije predstave i to Šest lica traže pisca ponovo Dragoljuba Jeknića i Kumova slama Miroslava Jančića. Opredijelili su se za domaći savremeni repertoar i svaku od ovih predstava odigrali su skoro dvjesto puta. Nakon dvije godine, zbog nedostatka materijalnih sredstava, umjetnici su bili primorani ugasiti Pozorište u pokretu. Neki od glumaca vračaju se ponovo u dramu Narodnog pozorišta, neki ostaju slobodni umjetnici, dok Reihan Demirdžić sa nepunih pedeset godina donosi čvrstu odluku o odlasku u mirovinu.

Mirovina za Demirdžića, međutim nije značila oproštaj od teatra, već mogućnost za slobodnije stvaranje i odvojenost od svih drugih nedaća koje su ubrzale njegov odlazak u Pozorište u pokretu. Prvi put oslobođen od svih pritisaka i „svega što se mora“, Demirdžić je birao uloge koje su mu se dopadale. Ovaj umjetnik ponovo je 1977. godine odlikovan sa još jednim vrijednim priznanjem. Reihan Demirdžić postaje dobitnik Ordena rada sa crvenom zastavom sa potpisom Maršala Tita.

Pored mnogih pozorišta i Talijinih hramova koje je prošao, Demirdžić se kao umjetnik istakao i u filmskoj umjetnosti. Zapažene glumačke kreacije ostvario je kao nosilac glavnih i epizodnih uloga u filmovima: Derviš i smrt, Neka daleka svjetlost, Atentat u Sarajevu, Vratiću se, Krst rakoc i mnogim drugim. Jedna od nagrađenih filmskih uloga bila je i uloga dr. Štala Študmanfirera u filmu Glineni golub reditelja Tome Janjića.

Ipak, čini se da 1968. godine Reihan Demirdžić ulazi u možda najozbiljnije teatarsko traganje. Zajedno sa rediteljem Jurislavom Korenićem u Svrzinoj kući u Sarajevu osniva Karađoz pozorište gdje se premijerno izvodi čuvena predstava Lažni bakalin. To je možda bila najvažnija potvrda tadašnjeg traženja inovacija i provođenja teatarskih eksperimenata u našoj sredini, za čim je težio najveći dio pozorišne publike. Za predstavu Lažni bakalin zainteresovala se i Televizija Sarajevo koja je tih godina počela sa radom. Reditelj Aleksandar Jevdžević i tadašnji urednik revijalnog programa Željko Marjanović insistirali su da Reihan Demirdžić zajedno sa Jurislavom Korenićem napravi još pet epizoda i da se od toga realizuje prva humoristička serija sarajevske televizije.

Sa rediteljem Korenićem Demirdžić je vodio duge razgovore o tome kako bi bilo najprikladnije približiti Karađoza današnjem gledaocu. U tu svrhu, Reihan Demirdžić odlazi na studijsko putovanje u SSSR, dok Jurislav Korenić putuje u Beč, gdje proučava materijal o izvornom Karađoz teatru naslijeđenom iz Turske, a koga su među prvima prenijeli Austrijanci. Obilazeći azijski dio SSSR-a, Demirdžić će posjetiti Uzbeksitan i grad Taškent u čijem muzeju zvanom Hamza, koji je dobio ime po osnivaču taškentskog teatra, nalazi dragocjene materijale i priče o Karađoz teatru koje je Uzbekistan također njegovao od davnina. Nakon istraživačkog rada, Demirdžić se vraća u domovinu, gdje zajedno sa Jurislavom Korenićem uspjeva prilagoditi tekst našem gledaocu u vidu bajke. U svom dnevniku glumac se prisjećao tih dana: „Bio je to dosta mukotrpan posao i nismo gledali u ovom trenutku nikakvu materijalnu korist te smo smatrali svojom profesionalnom dužnosti da ta prva serija na sarajevskoj televiziji bude što interesantnija. Na tekstovima smo radili i danju i noću želeći da sastavimo prvih šest, odnosno pored Lažnog bakalina, pet epizoda. Već postojeća ekipa osnivača pozorišta Mejdan u čijem sastavu su bili Nada Pani, Biljana Vuković, Aleksandar Mićić, Zvonko Zrnčić i naravno Jurislav Korenić i ja, koji je režirao, pristupila je snimanju serije sa još nekim glumcima za epizodne uloge jer smo srž tražili u prvobitnoj ekipi. Sredstava je bilo malo, a posao ogroman. Snimalo se filmski u eksterijeru i interijeru sa tada dosta komplikovanim i nesavršenim tehničkim mogućnostima. Za kratko vrijeme ipak smo uspjeli uraditi prvu seriju.“

Po završetku snimanja serije slijedile su neujednačene kritike. Pojedinci su seriju ocjenjivali kao nepogodnu, a većina gledalaca i mjerodavnih ljudi tadašnjeg televizijskog programa smatrali su s pravom da je pravo osvježenje za teatarski život u cjelini, a ne samo televizijski program i da je serija došla u pravi čas. U to vrijeme na Bledskom televizijskom festivalu u konkurenciji mnogih serija iz tadašnjih televizijskih centara bivše države, Jurislav Korenić i Reihan Demirdžić odnose prvu nagradu za tekst i glumu. To priznanje slijedilo je i naredne godine, odnosno 1970/1971. kada je Reihan Demirdžić postao nosilac nagrade za glumu Husametin-bega, a Jurislav Korenić za ideje teksta osavremenjenog i prilagođenog, kako bosanskohercegovčkim, tako i gledaocima iz tadašnjih televizijskih centara bivše države. Serija Karađoz prihvaćena je upravo onako kako je i zamišljena u vidu fantastike, bajke i čistog pučkog žanra i kao prvjenac otvorila je puteve ne samo glumcima, već i novosnovanoj sarajevskoj televiziji za mnoge buduće dramske projekte. U televizijskim serijama drugačijeg žanra Reihan Demirdžić je bio nosilac zapaženih uloga: Odbornici Derviša Sušića u režiji Uroša Kovačevića, Tale također Derviša Sušića u režiji Sulejmana Kupusovića, potom Kože Hamze Hume reditelja Aleksandra Jevđevića. Bio je prepoznatljiv protagonista i u mnogim drugim dramskim televizijskim tekstovima.

U svim tim ulogama dolazio je do izražaja umjetnikov raskošan dramski talenat u kojima je na najadekvatniji način potvrđivao svoje glumačke sposobnosti i iskaze. Jedna od epizoda u seriji Odbornici zvana Muhtar ponovo donosi Demirdžiću nagradu za najbolju mušku ulogu na TV Festivalu u Portorožu.

Što se tiče pojedinačnih televizijskih drama i tu je Demirdžić postigao zapažene uspjehe. Naročito zapažena kreacija bila je njegova uloga u TV drami Blago u duvaru koju su po motivima iz pripovijetke Zije Dizdarevića uradili Nenad Dizdarević i Aleksandar Jevđević. Drama je također bila nagrađena na tadašnjem jugoslovenskom TV Festivalu, što je bilo veoma značajno, budući da se radilo o televizijskom dramskom predstavljanju naše bogate književne baštine. Nakon toga Reihan Demirdžić je zablistao i u TV drami I tako dozvaše tajnu Ivana Fogla i Miodraga Žalice, koja je po svojim osobenostima bila suprotna svim dotadašnjim Demirdžićevim ostvarenjima. Bila je to uloga intelektualca koji ne može da se snađe u košmaru priliva mlađih da bi jednog dana nestao na misteriozan način i povukao se u sebe. Kada je riječ o glumčevom radu na televiziji zanimljivo je istaknuti i saradnju sa revijalnim programom koja je bila čisto zabavnog karaktera, gdje su se posebno izdvajali humoristički prilozi, kao i dvije satirične serije novijeg vremena U đul bašti autora Envera Mehmedbašića i Novaka Novaka. U tim serijama Reihan Demirdžić je uglavnom nastupao sa dugogodišnjim kolegom glumcem Rudijem Alvađom i to sa prilozima čuvenog Mome i Uzeira, popularnim dugo godina, za koje je vrlo uspješno pisao tekstove poznati novinar i humorista Radio Sarajeva Nikola Škrba.

Ovom prigodom potrebno je istaknuti i Demirdžićevu dugogodišnju saradnju sa Radio Sarajevom u mnogim radio-dramama kao i u revijalnim emisijama koje su tokom godina mjenjale naslove kao npr. Veselo popodne, Vesela revija, Profesor manjak i naravno tradicionalno Veselo veče i Cik-cak.

No, ono što je za nas najvažnije, i u tim naoko sporednim nastupima susrećemo Reihana Demirdžića kao istinskog glumca od intuicije i nerva koji je najjednostavnije tekstove uzdizao u visine dramskih treptaja, ostavivši svojom igrom dubok pečat u teatarskom bogatstvu našeg glumišta. Iako je bio prisutan u svim medijima, Reihan Demirdžić bio je prvenstveno pozorišni glumac jer su upravo na sceni dolazile do izražaja njegove umjetničke sposobnosti i kreacije. Možda je najbolju ocjenu o Demirdžićevom glumačkom umjeću dao naš poznati teatarski estetičar Luka Pavlović rekavši: „Ime i glumačko djelo Reihana Demirdžića traju kao svojevrsno svjedočanstvo bogatog talenta čiji se pojedinačni odsjaji javljavaju u kreativnoj snazi srazmjernoj ulozi koja biva tumačena. Možda su navike naše dijelom krive što mnogo čemu prilazimo sa predubjeđenjem, pa je razumljivo i iznenađenje što jedan sjajni glumac, komedijske, suptilno-klasične orijentacije prelazi u predjele koji imaju potpuno drugačiju gamu i samim tim otvaraju neizmjerno mnogo pitanja o dijapazonu jednog glumca, o mogućoj širini transformacije, o smislu usmjerenosti na jedan „fah“.

Smrću ovog darovitog glumca, umjetničko Sarajevo je izgubilo možda svog najvrjednijeg člana, neobično omiljenog i u najširim krugovima prosječnih ljubitelja pozorišnog iskaza. Njegova pojava ostat će trajno prisutna kao svjedočanstvo, ne samo raskošnog talenta, nego i burnih promjena u našoj dramskoj umjetnosti.

IZVOR: Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine