TIN UJEVIĆ U SARAJEVU: Moj domaći Istok

O stanovnicima Šehera Tin će se izjasniti sebi svojstvenim darom opažanja: Sarajlije su ljudi koji izuzetno cijene merak, pa mezete proverbijalnom polaganošću parče sira uz piće, ali samo umaču zrno kukuruza nad staklo koje pokriva sir. Kažu da je u ženskoj kopreni igrala ulogu ljubomora, ali na pravim turskim kućama ima drveni prozor sa rešetkama iza kojih djevojke ašikuju. Zakon je, čini se, zabranio vino, ali nije pivo i rakiju, a ko je okusio jednoga ili drugoga, ne mora već da vidi vino — kao vino. Takvo je, dakle, bilo Ujevićevo prvo viđenje Šehera.
 TIN UJEVIĆ U SARAJEVU: Moj domaći Istok

Vladimir Rem

SARAJEVSKIM TRAGOM AUGUSTA ČETVRTOG

Imena Silvija Strahimira Kranjčevića i Tina Ujevića tijesno su vezana uz Sarajevo, a time, dakako, i uz književni i kulturni život Bosne i Hercegovine. No, dok o odnosu Kranjčević — Sarajevo postoje mnogi prikazi, studije i rasprave (spomenimo samo tekstove Ilije Kecmanovića i Ivana Krtalića), o »sarajevskoj vezi« Tina Ujevića, o njegovu prilogu bosanskohercegovačkoj književnosti i o drugim pitanjima u tom kontekstu nije još ni zbirno rečeno, a kamoli sustavno obrađeno.

S. Kranjčević živio je u Sarajevu od 1893. do 1908, tj. do smrti koja ga je zatekla u 44. godini. Došavši još 1886. iz Khuenove Hrvatske u Kallayevu Bosnu, on prvo službuje kao nastavnik u Mostaru, Livnu i Bijeljini, da bi se, naposljetku, zauvijek vezao za grad o kojemu će Tin Ujević, mnogo godina kasnije, izreći ovaj sud: Sarajevo! Više nego da mi neko kaže Waterloo ili nevesinjsku pušku, Sarajevo kao drugi Agadir upućuje me na tragične udese moderne historije. Varoš mi, ipak, izgleda mistično mirna u poređenju s larmom Beograda (…) Bliski, domaći Istok, ali za me je, za čas, kao da sam u Carigradu.

Sarajevsko razdoblje Tina Ujevića traje od 1930. do 1937. godine.

Ako u vezama Kranjčevića i Ujevića sa Sarajevom želimo pronaći neku zajedničku nit, zadržimo se prvo na njihovim ostavštinama.

Cjelokupna književna ostavština Kranjčevićeva nalazi se u Sarajevu još od 1909. kada ju je pjesnikova supruga Ela predala tamošnjemu Zemaljskom muzeju. Što se Ujevićeve ostavštine tiče, zanimljivo je da je golem broj autografa pjesama i proze toga našeg Augusta Četvrtog (prije Ujevića bila su u hrvatskoj književnosti tri velika Augusta — Šenoa, Harambašić i Matoš) pronađena upravo u Sarajevu, i to zaslugom književnika Rize Ramića.

Kranjčevićeva ostavština (oko tri tisuće stihova) fotografski je presnimljena u Sarajevu uoči 50. obljetnice pjesnikove smrti, i te foto-snimke nalaze se danas u Institutu za književnost HAZU u Zagrebu, kamo su 1960. dospjeli i Tinovi autografi iz vremena kad je on boravio u gradu pod Trebevićem. Obje ostavštine objavljene su u sabranim djelima ovih pisaca (Kranjčevićeva 1958-1963, a Ujevićeva 1963-1967).

Istaknut ćemo, u vezi s ostavštinom Tina Ujevića, da su posebno dragocjena dva originalna rukopisa pjesama što ih je on napisao u Sarajevu pod naslovima Otpirač trabunjanja iliti spojeni kaos i Sintetička munja i orijaški strojovođa svih opsjena. Prvi rukopis sadrži 10 pjesama na 16 stranica, a nosi oznaku »Sarajevo 1934. u julu«. Drugi, s 28 pjesama na 49 stranica, napisan je također u Sarajevu, iste godine.

Obje te zbirke sam je Ujević priredio za tisak još u Sarajevu, ali one do danas nisu objavljene. Naime, nisu objavljene u obliku koji im je Tin dao, što znači: kad (ako) se to učini, moći će se kazati da su to jedine dvije zbirke Tina Ujevića koje su izišle onako kako ih je on zamislio.

Na temu Kranjčević — Ujević bilježim i ove zanimljivosti.

Autor Bugarkinja (zbirka pjesama koju je dvadesetogodišnji Kranjčević objavio u rodnom Senju 1885. uoči svoga odlaska u Bosnu) došao je u Sarajevo s dekretom o premještaju na tamošnju preparandiju i s preporukom (senjskoga gradonačelnika) da je »uopće uzornoga kako moralnoga tako i političkoga ponašanja«. A pjesnik Leleka sebra i Kolajne (dvije dotad objavljene Ujevićeve zbirke, 1920. i 1926) kao samozvani stanovnik Šehera imat će za sobom, osim dekreta o policijskom izgonu iz Beograda, još i reputaciju neokrunjenoga »kralja boema«.

Kranjčević, spiritus movens književnog Sarajeva na razmeđu 19. i 20. stoljeća (između ostalog, uređuje i književnu reviju Nada), objavljuje upravo u tom razdoblju svoje Izabrane pjesme (Zagreb, 1898) i zbirku Trzaji (Tuzla, 1902), po kojima će mu i dopasti naziv — poeta vates. Taj, dakle, naš pjesnik-prorok, međutim, izmučen bolešću i mjesecima prikovan uz krevet, neće dočekati da vidi retrospektivu svog pjesnikovanja, jer tzv. divot-izdanje njegovih pjesama (kojim se »htjelo spasiti pjesnika, pomoći mu da ima čime platiti sanatorije i operacije«, kako zapisa M. Nehajev) bit će doštampano tek ujesen 1909. kada autora više ne bude među živima.

U svojim sarajevskim danima Tin Ujević objavit će također dvije nove pjesničke zbirke, a (kao i Kranjčević) izvan Sarajeva: Auto na korzu (Nikšić, 1932) i Ojađeno zvono (Zagreb, 1933). A njegova, dotadašnja, pjesnička retrospektiva (Pesme, Beograd, 1937) izići će upravo kada »sin neispavanih noći i zora koje nisu došle« (kako sam za sebe reče nakon dolaska u Sarajevo, 1930) bude već jednom nogom — u Splitu.

Doživljaj Sarajeva

Je li Tin Ujević otprije poznavao Sarajevo, ili je njegov dolazak u taj grad 3. rujna 1930. (tim datumom počinje Ujevićevo sedmogodišnje sarajevsko razdoblje) bilo njegovo prvo viđenje Šehera?

Tin je sa Sarajevom »kontaktirao« (taj podatak nije zanemariv, iako to nerijetko čine i neki biografi velikog pjesnika) još u studenom 1929. Ali, prije nego što kažem nešto više o toj Ujevićevoj »novembarskoj uvertiri«, spomenut ćemo da je 1929. godina za nj umnogom značajna. Značajna ne samo zato što se prvi put sučeljuje s gradom koji će uskoro izabrati za svoju višegodišnju »bazu« već i stoga što on upravo u to vrijeme proživljava stanovitu prekretnicu.

Prvo, ujesen 1929. Tin Ujević definitivno napušta Beograd. Rekosmo definitivno, jer što se Beograda tiče Tin je odlazio i dolazio, u više navrata tako, ali ovaj put ta njegova »pravila igre« neće se ponoviti. U stvaralačkom pogledu, pak, dotadašnji svoj rad (pretežno) na poeziji on sve produhovljenije i sve potpunije proširuje esejistikom i kritikom (što će u njegovoj sarajevskoj fazi najvidljivije doći do izražaja). Tin se preispituje, valorizira vlastita gledišta, obračunava sa samim sobom i sve dublje i otvorenije okreće se stvarnom životu.

Iz Beograda (u kojemu je živio, ukupno uzevši, gotovo 10 godina, nadmašivši time za oko tri godine svog izgnaničkog i boemskog preteču Matoša) Tin te jeseni 1929. putuje u Split, ali se zaustavlja u Sarajevu.

Sam kaže: Ovuda sam se doduše provezao, sredinom godine 1919, ali nisam silazio iz vagona. U svom članku Sto minareta, koji je 23. studenog 1929. objavljen u listu Bosanska pošta, zabilježio je: Čim sam stigao na korzo, već me je neko prepoznao! Tako počinje moj kratki boravak. Nađoh ponekog profesora, novinara, književnika, činovnika: mnogi bi htjeli da me zaustave na neodređeno vrijeme, ali ja se izgovaram da moram u Dalmaciju. I sudim da je krivo ako u tom vide — nostalgiju.

U rečenom dakle članku opisuje Tin taj svoj »kratki boravak« u Sarajevu. A opisuje ga ovako: Prošetao sam Baš-čaršijom, preletio pogledom turske ćepenke, posmotrio klanjanje pred Begovom džamijom i slikao se pored izloženoga lončarstva na trgu pred jatom golubova koji slijeću kada im se prospe kukuruz.

Za Sarajevo će reći: Bliski, domaći Istok, ali za me je, za čas, kao da sam u Carigradu. Pognuti fataliste koji se ne protive volji Alaha i njegova proroka. Žene koje u vrijeme jazza i svilenih čarapa pokrivaju lice neprovidnom tkaninom. Miljacka koja se provlači kroz varoš sa šumom i mutna, kao zakrvavljena.

I ovo će tom prilikom zabilježiti Tin o gradu pod Trebevićem: Okruženo od brda, Sarajevo izgleda kao arhitektura od karata, na velikom broju spratova, koja iz svoje kotline logički napreduje prema uzvišicama.

O stanovnicima Šehera Tin će se izjasniti sebi svojstvenim darom opažanja: Sarajlije su ljudi koji izuzetno cijene merak, pa mezete proverbijalnom polaganošću parče sira uz piće, ali samo umaču zrno kukuruza nad staklo koje pokriva sir. Kažu da je u ženskoj kopreni igrala ulogu ljubomora, ali na pravim turskim kućama ima drveni prozor sa rešetkama iza kojih djevojke ašikuju. Zakon je, čini se, zabranio vino, ali nije pivo i rakiju, a ko je okusio jednoga ili drugoga, ne mora već da vidi vino — kao vino.

Takvo je, dakle, bilo Ujevićevo prvo viđenje Šehera.

A nakon višemjesečnog plandovanja na relaciji Split — Supetar na Braču — Dubrovnik — Komiža, skitač koji osuđuje skitnju što je sama sebi svrhom (Ja otupljujem u najveličajnijem krajoliku, ako je vječan. Treba mi, bezazleno, mijenjati jedno za drugo, neizvjesno, uspoređivati!) pisat će: U Bosni ću ugledati kako se dva šipka gordo njihaju na grani, jedno obilje šljiva i plastove visoko sabite nad krošnjama stabala. Vidjet ću jedno milje trave, stabla razmekšana u četke za cilindere, i odmjenu nošnje. Na vrh neke planine vidio sam i snijeg bijeliti se. Kada naš vlak sa dvije lokomotive naprijed i natrag bude puštao varnice oko sebe, a tutanj u svoju trupinu, osjetit ću uživanje čudno za upropaštene živce. Mio će mi biti dim promirisan u tunelima, pogled na filmsko odmatanje predjela, dvije pastirice što pasu ovce nad rubom same provalije...

Zagledan tako u živi kolorit bosanskog pejsaža, Tin dalje piše: Ovakvih brda i planina izvjesno nema Srijem, gdje se oko gubi u jednolikosti ravnice, a ovih šuma i raslinja nema kršna Dalmacija, koja nudi pogledu vrlo često samo milione vagona kamena. Švajcarska! Albanija! vaše visine imaju više slave i reklame. Meni je i danas, kada sam se uvalio u nju, Bosna jedna potpuno nepoznata zemlja, jer je drugi prije mene nisu otkrili — i naučili poznavati. Ali u tim visinama oko prije može da nađe odmorišta nego na mitološkom Velebitu.

Kada te Ujevićeve zabilješke (koje bi prije pripadale vrsti feljtonističkih impresija s puta nego putopisnoj književnosti) budu objelodanjene u sarajevskom Pregledu (knj. V, sv. 82, listopad 1930), on će već biti »novopečeni« Sarajlija.

Tomu feljtonu, prvom što ga je napisao preselivši se u grad pod Trebevićem, Tin je dao naslov Doživljaj Sarajeva, a u tom kontekstu sažeo je i svoje impresije u zaključak:

Doživljaj Sarajeva bit će za me doživljaj tajanstva u magli, trepetljiva i nejasna spoznaja da sam spustio stopu u zagonetni i neprobojni svijet.

Gorka iskustva

Prvi stan Tina Ujevića u Sarajevu bio je u Dugom sokaku br. 4, a stanodavka mu se zvala Soja Popović. Kada, sredinom 1934, dolazi do rušenja kuće u kojoj je stanovao, preći će u ulicu Nikole Pašića 9, a stanodavka mu je Regina Nahmijas.

Gazdarica je, kao priprosta, dobra žena iz puka, Tina poštovala i simpatisala, činila mu koliko je mogla — zabilježio je književnik Rizo Ramić, jedan od najprisnijih Tinovih sarajevskih znanaca.

Rudimir Roter, također Tinov znanac iz tog razdoblja, ovako opisuje sarajevsku kulturnu klimu u vrijeme Tinova dolaska u tu sredinu: Glavni grad Bosne u ono doba nije imao mnogo razumijevanja i shvaćanja za ljude pera, a pogotovo za pjesnike, koji su u očima čaršije bili fantaste, nerealni ljudi za njezina dinarsko-dukatska mjerila. Ta su čaršijska mjerila ljudi vrijedila i za domaće bosansko-hercegovačke književnike, pa kako da ne vrijede za jednog kuferaša iz kršne Vrgorske krajine?

Iz Roterovih Sjećanja na Tina (Dubrovnik, br. 1, 1958) saznajemo i to kako je »kralj boema« u to vrijeme izgledao: U pohabanom tamnozelenom hubertusu, s poderanim, mjesecima neolaštenim cipelama, a k tome i s jetkom satirom u pjesničkom srcu na sve što se kiti sjajnim ukrasima. Roter je zabilježio i ovaj podatak: Sarajevski književnici pazili su Tina.

Pogledajmo sada i onu stranu medalje o kojoj govori Rizo Ramić: I u Sarajevu je taj veliki pjesnik i patnik doživio čitav niz gorkih iskustava s ljudima, pakosnim niskim dušama i inteligentima bez razumijevanja za pjesnika i poeziju uopće. U intervjuu zagrebačkom Vjesniku u srijedu od 27. lipnja 1956. Ramić će još reći: Bilo je mnogo trenutaka krajnje bijede i ogavnih ponižavanja. Razni su ga redaktori upravo mrcvarili, dok bi mu isplatili 50-200 dinara za više objavljenih pjesama ili veliki esej. Sva ta nova iskustva i literarno sazrijevanje ogledaju se u njegovim pjesmama iz toga razdoblja.

Potvrdu za te Ramićeve riječi nalazimo, međutim, ne samo u Tinovim pjesmama nego i u njegovim autobiografskim spisima, u njegovoj korespondenciji koju u času dok ovo pišem imam pred sobom.

Izdvajam dva Tinova pisma. Prvo, gotovo očajničko, pismo Gustavu Krklecu (koji od 1922. do početka Drugoga svjetskog rata živi u Beogradu): Preveo sam ovdje jedan kriminalni roman i time platio stan. Književne novine u Zagrebu donijele su četiri moje stvarce, ali nisam dobio ni honorara ni odgovora… Za pozorište sam preveo norveški dramski pjesmotvor, ali do sada nisam dobio ni filira nagrade… Nemate pojma u kakvoj sam oskudici, ali ipak većinom je bilo dobro vrijeme. Za sutra mi Pregled traži članak, te bih dao nešto o kulturi, poeziji, muzici Mlade Indije, ali u stanu je tako hladno (ovdje je već pao snijeg) da ne mogu raditi ni jednog trenutka. A ja ni u kojoj redakciji nisam angažovan; navaljuju sitne potrebe, kojih ima strašno mnogo, te mi je propast kupiti marku za pismo, a nekmoli dio rublja… Tako sam u očajanju. (14. studenog 1930).

Autor dviju pjesničkih zbirki, patničkog Leleka sebra i nadom ozarene Kolajne, živi u teškoj besparici i uzdržava se gotovo isključivo od tuđe pomoći. Turobna vremena, niko mi ne odgovara i ne piše, najmanje na novčana traženja. Radim ovdje i ondje, pa opet ništa. Šta ostaje? da se koji put opiješ kao stoka… piše (18. listopada 1931) kragujevačkom pjesniku Sveti Maksimoviću, s kojim ga je vezivalo trajno prijateljstvo, još iz zajedničkih beogradskih dana.

Unatoč svemu, boravak Tina Ujevića u Sarajevu označava jednu novu etapu u njegovu stvaralaštvu, ponajviše karakterističnu po njegovu radu na književnokritičkoj i esejističkoj prozi. A s tim u vezi još nešto treba reći.

Dok je prije pisao (nazovimo je tako) praktičnu književnu kritiku, kritiku pojedinih djela hrvatske i srpske književnosti, u ovoj, sarajevskoj, fazi Tin Ujević piše gotovo isključivo o stranim književnicima i stranim književnostima, uz mnoštvo teoretskih i eruditskih rasprava i studija iz različitih područja umjetnosti, ekonomije, sociologije, politike…

Nesvakidašnja je iznimka Tinov napis o Musi Ćazimu Ćatiću, bosanskohercegovačkom pjesniku kojeg je tuberkuloza pokosila u 37. godini (u Tešnju 1915). Inače strog, upravo nemilosrdan sudac našim piscima, čak i kada je riječ o velikanima naše književnosti (Kranjčević, Matoš), u ovećem napisu što ga 1936. objavljuje Novi behar, Tin je popustljiv, dobronamjeran, postavlja se zaštitnički: Musu Ćazima Ćatića i ne spominju. To je neopravdano, pa je čak i nerazumljivo; a popravit će se kada historičar izbližega ispita stvari.

Isto tako dobronamjerno i afirmativno Tin će pisati, poslije, o drugom bosanskohercegovačkom parnasovcu — Salihu Aliću. Taj je primjer posebno zanimljiv. Salih Alić je, naime, jedini književnik čiju je zbirku Tin Ujević popratio svojim tekstom (Moj pogovor Lirskom dnevniku, 1953), upozorivši na nj kao pjesnika koji kuša svojom smionošću mašte dići se na krajnji vrhunac pravog umjetničkog lirskog stvaranja.

Ne kanim, bar ne u ovoj prigodi, analizirati taj problem. Ali, u svakom slučaju, problem Tinova odnosa prema našim piscima interesantan je u tolikoj mjeri da bi ga trebalo posebno obraditi, a posebno Tinov neobičan stav prema A. G. Matošu, Augustu Trećem.

Tinovi »duhovni kapitali«

»Kraljem boema« nazvan je Tin Ujević u Beogradu, još posve mlad (valjda zaslugom velikog broja ispitih flaša i zvijezda vlastoručno bačenih u noć Beograda i Skadarlije, kako će sam reći u članku Kralj boema se ispovijeda na pragu 1930).

O boemi je Tin često pisao, pa se s tezama toga »akademika flaše« o toj temi, temi boemstva, a s tim u vezi i alkoholizma, susrećemo u velikom dijelu njegova spisateljskog opusa, napose u prozi s autobiografskim digresijama.

Stoga, razumljivo, Tinove ispise o boemi nalazimo i u radovima koji su nastali za vrijeme njegova boravka u Sarajevu.

Ako se aureala osnivača boeme splela oko moje glave, zar tu ne bijahu stariji Dis, Čiča Ilija, Matoš (…) i zar sam stvorio razne Dušane, Riste, Đure, Janke, Svete, od kojih me barem neki ne zarezivahu ni toliko da ne bi dijelili svo gnušanje one buržoazije koja mi ih, kao nezakonitu djecu, spočitavaše? — pita se Tin u članku Boemi i antiboemi (Jugoslavenska pošta, Sarajevo, 10. listopada 1930).

Tu se, kako vidimo, »kralj boema« distancira od svoga dojučerašnjega (beogradskoga) boemskoga kruga, jer: Ako je boema društveni fenomen, jedan je čovjek ne mogaše stvoriti, pa makar je bolnije izrazio od prethodnika… Ja najmanje, koji nisam branio ni ideologije ni imena toga lumpenproletarijata.

Tin se, a to je veoma važno za potpunije utvrđivanje njegova svjetonazora, uporno suprotstavljao svođenju boemstva, alkohola i umjetnosti pod zajednički nazivnik.

Iako je, recimo to tako, ispio hektolitre vina, iako mu je sva mladost bila, kako to već stoji u njegovim pjesmama, grozd zgnječen u masti, a žile pune vina što vrije, Tin Ujević je sebe smatrao samo — potrošačem alkohola. Pilac, kako bi on sam rekao, a ne pijanac.

Pa i kao pacijent bolnice u Vinogradskoj cesti u Zagrebu koji će se uskoro rastati sa životom (rak na jednjaku), izazvan knjigom Pijanci idu dijagonalno Slobodana Markovića, on piše polemički članak (u listu Globus, 26. veljače 1955), pod naslovom Pijanačko hodanje u dijagonali i dionizijski kultovi pjesnika. Osjetivši se izazvanim, pobunio se, jer ako to nije zastranjivanje, značilo bi da sam i ja pijanac, a ja sve dotle nisam imao nikakva razloga da u to vjerujem. Napisao je i ovo: Ne znam zašto bismo vječito — i kao tematski — miješali piće, poeziju i umjetnost.

Još nešto oko toga, ilustracije radi.

Kada je Franjo Alfirević, jedan iz legendarnoga »boemskog kvarteta« poratnog Zagreba (Ujević — Alfirević — Alić — Majer), jednom prilikom nazdravio Tinu poznatom latinskom izrekom In vino veritas, razvikani »svetac zagrebačke boeme« munjevito je reagirao na tu frazu, izrekavši u jednom dahu: Prvo i prvo, istina nije samo u vinu. A drugo i drugo, vašem ugledu baš nimalo ne služi na čast što u vinu nalazite jedinu istinu i utjehu za sve svoje životne promašaje!

Vratimo se Sarajevu.

Tin Ujević je u Beogradu imao svoje sjedište kod Tri šešira na Skadarliji, u Splitu je to restauracija Kolimbatovića, a u Sarajevu kavana Central. Pjesnika sam često susretao u kavani Central — sjeća se Rudimir Roter — Tu je bilo njegovo glavno sjedište, naročito u hladne zimske dane, jer nije imao mogućnosti da zagrije svoju čednu sobicu u kojoj je stanovao.

Tin, dakako, zalazi i u druge lokale, kao: Lovački rogZvonoZoraKod VolgeNapretkov podrum i neke manje gostionice uz Miljacku. Pijemo raznih noći pretvorenih u dane, raznih dana pretvorenih u noći — napisat će Sveti Maksimoviću.

Ne raspolažem podatkom da se »kralj boema« ikad zadesio u Evropi, u čije anale je ubilježeno, recimo, Kočićevo ime, pa ime Ive Andrića koji je u Zlatnu knjigu toga čuvenog hotela s pogledom na Baščaršiju i Trebević stavio svoj potpis, s tekstom: Zahvalan ovoj kući u kojoj sam se uvek dobro osećao.

Stalno su Tinovo društvo Eli Finci, Niko Jovičević, Hamid Dizdar (»sopstvenik svih sarajevskih trotoara«, kaže za nj Tin), pa Mirko Kujačić, Niko Miličević, a često su za njegovim kavanskim stolom Janko Tufegdžić, Milorad Panić-Surep i Novak Simić koji služe vojsku u Sarajevu. Povremeno se s njim nalaze i Alfirević, Krklec, Crnjanski, pa Janko Đonović i Rade Drainac, na proputovanju kroz Sarajevo.

S Draincem nastavlja sukobe, započete još u Beogradu, šegačeći se na sebi svojstven način: Osvrnut ću se samo na jedno. Drainac piše: Ja znam da Ujević dnevno 35 puta izgovori moje ime. Ovo moram demantirati. Prođe i po 35 dana da ja ne čujem ime g. Drainca.

Polemizira i sa sarajevskim književnicima: Kršićem, Fincijem i drugima. Piše: Na pisca postavljaju neke zahtjeve. Eh! valjda nam je ko učinio neku osobitu uslugu, valjda smo neobično nagrađeni ili smo neka javna institucija. A prema meni lično svi su (gotovo svi) najmanje kavalirski postupali. Ne daju ljudima jesti i traže od njih genijalna djela.

Tinu posebno smetaju insinuacije na račun njegova boravka u gradu pod Trebevićem: Ja ne kažem da sam sit Sarajeva (…) Mene ne užasava Sarajevo, a gode mi njegovi mekani brežuljci i orijentalna atmosfera prožeta erotikom.

Tin i Bosanska vila

Dok ovo pišem preda mnom su podaci iz kojih se vidi da je Tin Ujević, dok je živio u Sarajevu (1930-1937), prisno drugovao s mnogim sarajevskim intelektualcima, raznih profila.

U nizu Tinovih prijatelja i poznanika iz tog vremena, od kojih smo neke već spominjali, nalazili su se i akteri »sedme sile« Branko Kebeljić i Marko Marković. Kebeljić je bio urednik Mlade Bosne na čijim stranicama se Tin često javljao, a u izdanju toga časopisa tiskana mu je 1931. i brošura Nedjela maloljetnih, o kojoj će, među ostalima, pisati i sarajevski književni kritičari Jovan Palavestra, Niko Milićević i Sait Orahovac. Marko Marković, jedan od redaktora ondašnjeg časopisa Pregled (poslije Drugoga svjetskog rata pokretač revije Odjek, urednik časopisa Život, autor knjiga Kriva DrinaOd sumraka do zore i dr.) zaslužan je što su Pregled i Prosveta također ustupali Tinu prostor. U svojoj knjizi Članci i ogledi (Sarajevo, 1961) Marković je, u vezi s Tinovom pjesmom Svetkovina ruža, zabilježio: Tih dana kad je pjesma objavljena, Tin je ležao bolestan i o njemu se tada, kao i za cijelo vrijeme njegova boravka u Sarajevu, najviše brinuo Eli Finci, mladi književnik i Tinov oduševljeni poštovalac. Mi smo upravo bili naplatili jedan oglas od Amerikansko-srpske banke, objavljen u istom broju u kome i njegova pjesma, četiri stotine dinara, i taj novac poslali Tinu.

Podaci koje sam spomenuo, međutim, pokazuju da »sarajevska veza« Tina Ujevića počinje otprije.

Još 1911, dakle u vrijeme svojih književnih početaka (prvu pjesmu Za novim vidicima objavio je 1909. u Zagrebu), Tin uspostavlja suradnju sa Sarajevom: javlja se stihovima u ondašnjoj Bosanskoj vili. Prva pjesma koju je objavio u tom časopisu zvala se Molitve večernjih zvonika, a izišla je u broju 19. s datumom 15. listopada 1911. Ta suradnja traje sve do 1913, tj. do Tinova odlaska u Pariz. U tom razdoblju Tin će, osim većeg broja pjesama, objaviti u Bosanskoj vili i nekoliko kritičkih prikaza (npr. o povjesničaru i političaru N. Nodilu, dramskoj spisateljici Adeli Milčinović), kao i neke političke članke (Ispunjeni zavjetZa novu omladinuHrvatska današnjica).

U napisu Hrvatska današnjica (Bosanska vila, brojevi 21 i 22, listopad 1911) on se zauzima za narodno jedinstvo: Ideja jedinstvenog naroda srpskoga i hrvatskoga ne smije biti samo partijskom taktikom u jednoj ili drugoj našoj pokrajini: mora biti osnovnim uvjerenjem…

Zanimljiv je podatak da Tinovo ime nalazimo čak u nominaciji uredništva Bosanske vile (od 6. do 10. broja 1913). Što se pak tiče njegovih pjesničkih priloga, nije naodmet spomenuti da će šest Tinovih pjesama iz Bosanske vile biti 1914. uvršteno u glasovitu Hrvatsku mladu liriku, u kojoj je dvadesettrogodišnji Augustin Ujević (tako se potpisuje sve do 1921. kada uzima samo završetak svoga imena — Tin) predstavljen s 10 pjesama.

Nakon policijskog izgona »s teritorija Kraljevina Hrvatske i Slavonije«, odlaska u Beograd (preselio sam se pak u Beograd, jer sam htio da upoznam tamošnji narod i jer Beograd držim nacionalnim središtem) i višegodišnjeg boravka u Parizu (1913-1919) Tin je ponovno u Zagrebu (gdje piše i potresni Ispit savjesti), a potom slijedi njegovo beogradsko razdoblje (1920-1925. i 1926-1929) na koje se nadovezuje sedmogodišnja sarajevska faza piščeva života i stvaralaštva.

Iz toga, beogradskoga, zacijelo najburnijeg razdoblja životne avanture Tina Ujevića, potječe i njegovo poznanstvo sa Svetislavom Maksimovićem, studentom i poslije profesorom i književnikom (objavio zbirke: Nemirne noćiUsamljeni borVetar nad gradom i dr.), s kojim će se, a neko vrijeme i samo s njim, dopisivati iz Sarajeva.

Ta korespondencija (pedesetak Tinovih pisama) sadržava, među ostalim, mnoge podatke iz Tinove sarajevske svakodnevice, pa stoga na nju upozoravam.

U pismima Maksimoviću, većinom pisanim za kavanskim stolom, Tin oslikava ne samo svoja književna nastojanja i sarajevsku kulturnu situaciju već i svoj (noćni) život, pa npr. piše: Noćas po običaju prolutah kroz kafane. U Pošti Palavestra se jedva drži, kod Radoša Viktor Rubčić žut kao spužva koja je pila glinastu vodu, a kod Volge, pošto sam ja otišao, čujem, piju junački — Bora Jevtić i Rade Pregarc (možda i Tričko, i Biljuš, i drugi kaboteni). Iznosi i svoje poglede na praktičan život: Vi znate da baš ne zarezujem građansku ni crkvenu instituciju braka. Načelo: Union libre. Uostalom, mator sam — i žene me ne gledaju, jer nemam ni parče hljeba...

U vezi s Ujevićevom sarajevskom korespondencijom (koju je, posredovanjem Maksimovićeve supruge Dore, inače poznate prevoditeljice, objelodanio Tone Potokar u zagrebačkom Kolu 1964) spomenut ćemo jednu Tinovu — dezinformaciju.

U pismu datiranom 14. lipnja 1931. Tin objašnjava Maksimoviću gdje je rođen: Čujete, kako ste došli na misao da sam se rodio u Imotskome? Jamais de la vie! Rodio sam se u Vrgorcu, tačnije u kuli Cukarinovića. Ovdje je — kako danas znamo — Tin bio u zabludi: veliki Vrgorčanin rodio se u kuli Hasan-bega Dizdarevića, u novije vrijeme poznatoj pod imenom Franića kula (za koju dr. Cvito Fisković upotrebljava i naziv Kapetanova kula, prema turskoj riječi dizdar, zapovjednik grada).

Čovjek nesporazuma

Iz vremena boravka Tina Ujevića u Sarajevu mnogo je pisanih dokumenata, svjedočanstava, a napose novinskih napisa o njegovoj osobnosti i ponašanju.

Pregledavajući građu, izdvajam ove naslove iz ondašnjeg tiska i periodičkih publikacija: Hermetički zatvoreni Tin UjevićTinov teferič na Ilidži ili kako je Tin hteo da otvori birtijuTin Ujević postao vegetarijanacTin Ujević, najpopularniji Sarajlija, ostavio je kavanu i postao učitelj jezikaTinovo kosmopolitsko očijukanje i sarajevske bajadereTinov alkoholNekada najduhovitiji kozer, pesnik i boem danas je samo ćutljivi posetilac sarajevskih kafanaSarajevo je jedino shvatilo Tina Ujevića i pružilo mu najmilije obitavalište...

Beogradski tisak naziva ga »boemom sa Miljacke«, zagrebački »najvećim boemom-literatom na obalama Miljacke«.

»Kralj boema« ograđuje se od intervjua i izjava u tisku: Ne marim za publicitet. Rekao sam: kakav bih ja književnik bio kada bih davao interviewe? Počekajte, gospodo, da budem, ako ne ministar predsjednik, ono barem direktor banke ili da lansiram automobilsku marku. Protestira što se o njemu piše senzacionalistički: Ja sam osim toga i suviše slavan. Formalno sam pokopan lovor-vijencima kojih sam dobio više nego kakva čuvena primadona. Mećava moje slave dorasla je najkrupnijemu pljuštanju uvreda. Meni je toga dosta. O meni se piše mnogo više nego ja pišem. Još se više vodi računa. Ja bih morao imati sekretare za takve poslove, i organizovati svoj press-biro. Ja sam ipak trgovačka kuća kojoj je reklama nepotrebna, jer nema na skladištu robe za prodavanje.

O svojim spisateljskim projektima Tin piše (Svetislavu Maksimoviću, koji u to vrijeme živi u Skoplju): U pregovoru sam sa štamparijom da u julu izdam dvije stihovane brošire (starih stihova): Auto na korzu i Šepava munja… Pa opet: Pišem pjesmu Ispovijesti i pisma boema iz Balkanije (133 heksametra), traži se pošten izdavač. Ili pak: Potpuno sam stran Evropi, i žudim za Amerikom, ili bar Azijom, koja je, reče Fijoša, naša Amerika. Ili za Afrikom. Ili za Australijom. Spremam broširu Par autentičnih Kineza (Konfucije, Laoce, Mingce, Loeche etc.)

Bilježi: Dolazimo s Narodnog univerziteta gdje je upravo Hamid Dizdar predavao o islamskoj graditeljskoj umjetnosti. Ili ovo: Došao ovamo Mirko Kujačić i otvara 11. izložbu… U sobi je malo hladno pa ću izaći u grad da ostvarim deset riječi — za Kujačića...

Tuži se na izdavačke prilike: Neuspjeh u izdavanju. Štamparije skupe i nemoguće. Jakša Kušan odbio da me štampa, jer, veli, nema novaca. Isa Đurđević bi me štampao, ali kvazi bez honorara.

Kada je u Jugoslavenskom listu (Sarajevo, 1. prosinca 1935) izišao članak Elija Fincija s tekstom: Pesnički somnambulizam pod maskom dijalektike. Književni velikan kao noj sa glavom u pesku. Nekrolog kafanskom kapucineru koji se sam pokopao, Tin reagira, u istom listu od 6. prosinca, napisom Umjesto svih budućih ispravaka u kojem između ostalog kaže: U tome smislu, potpuna je istina da nemam nikakve veze sa sredinom, samo je pitanje: s kojom? Ja moram neobično biti zahvalan ljudima što su me obdarili besplatnim pejsažima. I hljeb je život, a ja možda imam drugu otpornost nego australski divljaci, mada imam ista iskušenja s njima.

Za književni život Sarajeva Tin, prividno, nije zainteresiran, ali ipak zapaža: Konfesionalne i klasne podjele učinile su da ovdje nema jedinstvenoga književnog pogleda na svijet. Ovdje nema ni Pen-kluba. Rad i ponašanje pojedinih tamošnjih književnika također ne promiču njegovoj ocjeni: Sarajevo ima tu nesumnjivu prednost što je ovdje glavni cenzor predsjednik udruženja književnika. To je g. Ćurčić koji se rado sjeća Pecije, Vidrića, Gustla Matoša. Ostali su Kršić, Samokovlija, Humo, Marković itd. Palavestra je sarajevski Jules Romains, piše ležerne igrokaze, ali tegli u redakciji. Kršić je profesorski duh koji radi za praške listove, Alija Nametak i Dizdar se rjeđe viđaju i upregnuti su u muslimanske pothvate. Pelletier drži francuska predavanja, Vukomanić engleska...

U Tinovim (neobjavljenim) autobiografskim spisima koji su prvi put objelodanjeni u njegovim Sabranim djelima (otud Tina i citiramo, sv. XVII, 1967) pronađen je i ovaj njegov zapis: Šta spremam? Da šutim. Da dugo šutim. Da spoznam svoje greške. Jest, da spoznam što nije valjalo kod mene. To ću možda otkriti dugim razmišljanjem. Spremam se da stresem prašinu sa sebe. Da budem još jednom po mogućnosti nov.

Sebe smatra »čovjekom nesporazuma«, Jesenjina naziva burgijašem i huliganom, Drainca skandalistom, ali ipak: Moja poezija valjda malo više znači nego Matoševa. Sa svim tim, nisu rijetki oni koji me kao kakvu prirepinu vežu uz A. G. Matoša i njegov dosta jeftini esprit. Moja poezija znači valjda mnogo više od one Jov. Dučića, već zato što je stvorena življe, neposrednije, u mlađim godinama...

Ovi ispisi Tina Ujevića pripadaju njegovoj sarajevskoj ostavštini što ju je sačuvao (i predao Institutu za književnost JAZU u Zagrebu, u proljeće 1960) književnik Rizo Ramić.

Zanemarena (o)poruka

U napisu Neobjavljeni rukopisi Tina Ujevića (VUS, Zagreb, 27. lipnja 1956) nalazimo ovaj iskaz Rize Ramića: Tinovih rukopisa ima u Sarajevu na više strana, kod privatnika i u Narodnoj biblioteci, ali se još nitko nije našao da ispita jesu li ti rukopisi negdje objavljeni...

Prijatelj i poštovalac Tinov, inače autor zapaženih knjiga eseja i ogleda (Na putevima slobodeBudna Bosna), Rizo Ramić je raspolagao najvećim, najbogatijim dijelovima Tinove književne ostavštine.

Otkud Ramiću rukopisi i drugi materijal velikog pjesnika?

Predavši te rukopise Institutu za književnost JAZU u Zagrebu (na bazi otkupa), Ramić je priopćio ove zanimljive podatke o toj sarajevskoj ostavštini Tina Ujevića: Ostavštinu sam otkupio u ljeto 1939, vjerojatno u augustu, pukim ali — mislim da se može reći — sretnim slučajem, od jednog slabo imućnog piljara i slastičara, Arnautina, koji je imao dućančić preko puta sarajevske Pivare, u ul. N. Pašića, blizu stana u kojemu je do odlaska u Split stanovao Tin Ujević.

Taj za mene uzbudljivi događaj tekao je ovako. To popodne nalazio sam se u radnji mojih dobrih poznanika, trgovaca Mustafe Kurte i Fahrije Ajanovića, koja se nalazila ispod Alifakovca, preko Šećerćehajine ćuprije, u blizini Vijećnice. Vodili smo uobičajene razgovore (bili su napredno orijentirani ljudi), dok su oni posluživali svoje mušterije. Odjedamput sam se uzbudio. Spazio sam u rukama jednog njihovog kupca fišek u kojemu su bile zamotane šljive, a fišek je predstavljao dobro mi znani rukopis Tina Ujevića! Spasio sam taj rukopis, utvrdio u kojoj je radnji kupac šljive kupio i da tamo ima još puno takvih ćageta i nekakvih teftera, posudio novac od poznanika trgovca (2000 din. i imao sam uza se oko 1000 din.), odjurio kao vihor, uzbuđen, oznojen — tome Arnautinu. Piljar, spazivši moje uzbuđenje i moju zainteresiranost tim ćagetima, zategao je sve trgovačke žice. Izvukao je od mene, bez mnogo borbe, nešto oko 2.800 dinara. Piljar je bio blažen, a ja veoma obradovan.

U Tinovoj sarajevskoj književnoj ostavštini nije pronađen rukopis njegova romana Doboši noći, pa se ni u Sabranim djelima taj naslov ne spominje. U svojim Uspomenama i zapisima o Tinu Ujeviću (1950) Salih Alić, Tinov intimus i svojevrsni »ađutant« (tako ga je sam Tin nazivao), o tome je ovo zabilježio:

Po dolasku u Zagreb Tin se jednom sjetio Sarajeva i svog stana u tadašnjoj ulici N. Pašića br. 9.

— Znaš — reče mi — tamo mi je ostao rukopis romana od nekih 250 kartica, kojemu je nedostajao samo svršetak. Iz Splita sam nekoliko puta pisao gazdarici, ali mi nije odgovorila, baš kao ni drugi prijatelji na koje sam se obraćao.

— Pa što se nisi iz Splita otkotrljao jednom prilikom do Sarajeva i potražio roman? — rekoh Tinu.

— Nisam. Moje materijalne prilike bile su u tom gradu gore nego čergaške — rekao je Tin.

— Ispričaj mi sadržaj toga romana.

— Naslov mu je bio Doboši noći, a središte događaja Sarajevo pred prvi svjetski rat.

— I dalje?

— Potanje drugi put — rekao je Tin i zamislio se.

To »drugi put«, kaže Alić, nije se ostvarilo.

U vezi s rukopisima koje je Tin ostavio u svom sarajevskom stanu, Rizo Ramić je rekao:

Bivša gazdarica Tina Ujevića — jedna sirota Jevrejka koja je imala djece — prodala je Tinove rukopise, knjige i druge stvari, po njegovu pismenom ovlaštenju. Tin joj je dugovao popriličnu svotu za kiriju. Čekala ga je koliko god je mogla, oko tri godine. Kad ju je njen bezdušni kućegazda pritegao za gušu, za neplaćenu kiriju, zavapila je Tinu, koji je otpisao da sve proda. Mislim da je Tin imao dobru volju da dug plati pa da možda i rukopise preuzme, ali da mu to nije pošlo za rukom. On je, naime, u dva-tri navrata ovlastio tu njegovu sirotu gazdaricu da u Sarajevu naplati neke sitne honorare i te iznose zadrži za dug.

Ramić, nadalje, piše: Zatim, nije isključeno da Tinova gazdarica nije bila rukopise i knjige ponudila i tadašnjem mladom sarajevskom književnom kritičaru Haimu Alkalaju (živi sada u Argentini), koga je poznavala kao Tinovog imućnog poznanika.

I, na kraju, izdvajam iz Tinove sarajevske korespondencije ovu rečenicu (kojom počinje pismo Svetislavu Maksimoviću, 28. lipnja 1931): U ime Pegambera, za prvih hiljadu godina poslije moje smrti kategorički zabranjujem da mi se diže spomenik! Vrijeme je — kako znamo — zanemarilo tu (o)poruku Augusta Četvrtog!

Uz 110. obljetnicu rođenja Tina Ujevića, Kolo, 2, ljeto 2001.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.