„Ti miran i savit preko mrakobjesâ, ljude i rijeku puštaš ušću nada“: Na današnji dan srušen Stari most u Mostaru
Na današnji dan srušen je Stari most u Mostaru. Ovaj kulturocidni poduhvat, koji je djelo HVO-a (Hrvatskog vijeća obrane), desio se 9. novembra 1993. godine. Tada je nestao čitav nukleus orijentalno-islamske tradicije starog dijela grada koji su činile džamije, medrese i jedini hamam u Hercegovini.
Rušenje Starog mosta počelo je dvadeset dana ranije, a intenzivno 8. novembra 1993. godine. Gađan je s obližnjih planinskih visova, a granate su padale (i) na kule Taru i Halebinku koje su svojevrsni statički uteg mostu. Cijela jedna ulica sa dućanima zvana Kujundžiluk potpuno je nestala. U 10 sati i 16 minuta 9. novembra 1993. godine pokleknulo je remek-djelo mimara Hajrudina, čija je gradnja započela 1557. godine i koja je trajala devet godina.
Pao je u hladnu Neretvu.
Obnovu Starog mosta, započetu 2003. godine, finansirali su: Turska, Hrvatska, Italija, Holandija, Svjetska banka, Evropska banka za obnovu i Grad Mostar. Prvi kamen u novi luk Starog mosta ugradio je tadašnji zamjenik premijera Republike Turske Bülent Arınç. Obnova je finalizirana u julu 2004. godine, uz ceremoniju svečanog otvorenja. Od 2005. godine Stari most u Mostaru na UNESCO-voj je listi zaštićenih spomenika kulture.
Ističući važnost sjećanja na Stari most u Mostaru kao na volšebnu građevinu i kulturno-civilizacijsko blago u pravom smislu te riječi, u nastavku se prisjećamo soneta Tarih za Stari most u Mostaru velikog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog poete Skendera Kulenovića.
TARIH
za Stari most u Mostaru
Rat il stoglav satrap il zmaj zemljotresa
sruše sve do zvijezda, i nebo se jada.
Ti miran i savit preko mrakobjesâ,
ljude i rijeku puštaš ušću nada.
Hoće da premosti tebe u svom svijetu
slikar opsjednuti, pa u posla pola
dođe mu da baci u rijeku paletu,
srdit sklapa štake – sve skelet i smola!
Mjesec novorođen kad krene da pređe
s ove međe nebu do one mu međe,
tvojim bijelim skokom htio bi da skoči.
Ja, tvoj neimar, kad skidahu ti skele,
zažmirih i pobjegoh od zamisli smjele.
Kad čuh glas, orosiše mrtve mi se oči.
IZVOR: Skender Kulenović, Pjesme, Ponornica, Svjetlost, Sarajevo, 1991, str. 205.
