Televizija i kultura: Obaveze i zadovoljstva
U knjizi British Cultural Studies (Britanske studije kulture), koju su priredili David Morley i Kevin Robins, prati se dinamika savremene britanske kulture, nastojeći da se identificira njena nova konfiguracija i putanja kojima bi se mogla kretati u budućnosti, počevši od onih koje oblikuje kolonijalno naslijeđe nacije, pa do onih koje su rezultat novih formi kulturne politike; etničke, potrošačke, politike regije i zaštite životne sredine. Knjiga sadrži 30 eseja u kojima autori raspravljaju o gotovo svim aspektima kulture i identiteta u savremenoj Britaniji, analizirajući promjene te kulture i identiteta u kontekstu globalizacije.
John Corner u eseju Televizija i kultura: Obaveze i zadovoljstva televiziju prezentira kao bitan sastojak svakodnevnog života i kao nezamjenjiv faktor u organizaciji društva, političkog života i kulture ne samo u Britaniji nego i u mnogim drugim zemljama. Širok raspon televizijskih aktivnosti, veliki domet i raznolikost sadržaja u posljednjih 40-ak godina izazvali su ogromne promjene u popularnoj kulturi i omogućili jednu novu pojavu: “zabavu u kući”. Corner britansko društvo posmatra kao visoko medijalizirano društvo u kome se veoma malo (ili nimalo) društvenih procesa odvija bez prisustva medijskog elementa, a mnogi od njih u suštinskoj su međuzavisnosti sa medijalizacijom i kao resursom i kao izvorom publiciteta. Tako je i u Britaniji i van Britanije televizija vodeće sredstvo javne komunikacije, važan izvor saznanja, ali istovremeno i veliki izvor razonode i zabave. Ono što televizija čini najprije je preuzimanje, zatim preinaka ili prerada pojava iz mode, revijalne štampe, filma, muzike, sporta i sl. To je tzv. centripetalni modus. Ona ih, dakle, transformira u televizijsku pojavu, čineći da na ekranu postigne efekt savremenosti. Time televizija postupa kao “lovac-sakupljač”, uzimajući sve ono što joj je potrebno za emitiranje i predstavljanje. Televizija, dakako, djeluje i centrifugalno jer projektira korpuse sopstvenog originalnog i prerađenog kulturnog iskustva.
Preuzimajući i šireći nacionalne specifičnosti, uvjetuje se prostor i za izražavanje internacionalog, jer je svako uobličavanje i predstavljanje nacionalnog plodno tlo i imperativ za nešto što je izvan nacionalnog. Britanska televizija ispoljava snažnu nacionalnu samosvjest i samouvjerenost, osobine iz perioda imperijalne prošlosti mnogih britanskih institucija kulture, a koje su posebno značajne u određivanju britanskog naspram američkog u sferi televizije. Također, britanska televizija dugo je bila institucionalizirana kao televizijski sistem u obliku javnog servisa u kome utjecaj na nacionalnu kulturu nije bio samo usputni proizvod komercijalno unosnih transakcija između proizvođača, zakupca reklamnog prostora i gledalaca, već prvenstven korporativni sistem cilja. Time je britanska televizija dobila sasvim poseban niz protokola o obavezama (odgovornostima, standardima, misiji da informira, zahtjevima da obrazuje i tako dalje), ali i o zabavljanju (ukusima, intelektualnom nivou, opasnostima od trivijalnog i tako dalje). Takvi protokoli pokazali su svoje prednosti i nedostatke, kombinirajući dugo vremena, s jedne strane, prirodni poriv da se njeguje izvrnost, da se proširi dostupnost i suzbija eksploatacija i, s druge strane, sklonost ukusu metropole, koji je klasno obojen i protkan prezirom prema običnom, nekad uz prisutnu učiteljsku strogost i sl.
Posmatrajući institucionalnost britanske televizije, primijetit ćemo da ima kulturni profil koji je naslijeđen od radija (BBC), koji je dvadesetih godina odredio njegov prvi direktor John Reith, predstavljajući ga kao “ambasadu nacionalne kulture”. Od početka emitiranja programa na britanskoj televiziji, poslije rata do 1955. godine, ključnom periodu u uspostavljanju televizije kao medija, kako javnog saznavanja, tako i popularne zabave, BBC je držao monopol, obavljajući svoj servis na jednom kanalu. Pojavom Independent Television (ITV), regionalno uspostavljene komercijalne mreže, gledaoci su dobili ne samo mogućnost izbora kanala, već i pristup regionalno obojenih programa. U ovome je neosporno da je ITV imala zadatak ne samo da bude odraz različitih vidova regionalne kulture, već i da, u potrazi za publikom predodređenom za reklame, istražuje mogućnosti popularnog, konkretno zabave i interesiranja radničke klase, mnogo svestranije nego što je to BBC proklamirao. Ponekad je to imalo obilježja populizma, ali je ipak bilo preduvjet za otvaranje regionalnog i društveno-klasnog predstavljanja (glasova, slika, preokupacija, razonode) koje je uslijedilo poslije ukidanja monopola BBC-a, što je označilo kao jednu od najznačajnijih faza u postratnoj kulturnoj historiji Britanije.
Godine 1964. BBC je pokrenuo drugi nacionalni televizijski kanal, BBC2, koji je donio značajan napredak u doprinosu televizije. Prvobitna ideja bila je da se poveća prostor za eksperimentalne programe i da se ponudi program ozbiljnijeg sadržaja. Ovaj program prihvatila je nacionalna publika, zahvaljujući izboru korisnog i zabavnog (dokumentarna serija Prvi svjetski rat i mješavina arhivskih filmova s usmenim svjedočenjem o ratu 1914–1918). Dominacija dvaju kanala BBC-a i mreže ITV-a nije narušavana sve do 1982. godine, kad se pojavio Channel 4. Oslanjajući se na razvoj ideja o ulozi televizije u ozbiljnoj kulturi (na planu realnosti i fikcije) koje su doprinijele pokretanju kanala BBC2, pristup Channel 4 bio je ipak mnogo radikalniji. On je počivao na jakom osjećaju Britanije kao pluralističkog multikulturnog društva u kome su dominantne predstave o nacionalnoj radio-difuziji postale neadekvatne u odnosu na realne demografske obrasce, kulturni izbor i svakodnevni život. Channel 4 nastojao je otvoriti i diversificirati britansku radio-difuziju, dijelom je odvajajući od velikih institucija. Taj kanal doprinio je značajnom kulturnom napretku u korištenju televizije kako za informisanje i zabavu, tako i za stvaranje mnogo jače svijesti kod britanskih gledalaca o evropskoj i internacionalnoj kulturi.
Pojava digitalne tehnologije znatno je povećala višekanalne kapacitete i ubrzala povezivanje sa računarnim kućnim aplikacijama, donoseći interaktivnost i neposrednije uvjetovanje ponude potragom. Naglo povećanje broja kanala doprinijelo je da se pojavi i Channel 5, i to 1997. godine, ali sa malim budžetom, neodređenim identitetom i kolebljivim credom: “Moderan, ali u preovlađujućem trendu”.
Priredio: Elmir Spahić, MA
IZVOR: Britanske studije kulture, prir. Dejvid Morli i Kevin Robins, Geopolitika, Beograd, 2003.
