SUHRAVERDI: Znanje duhovno naprednih

Sehabuddin Ebu Hafs Suhraverdi, Allah mu posvetio tajnu, utemeljitelj je Suhraverdijskog sufijskog reda.  Kao i njegov čuveni imenjek, rodio se u Suhraverdu 1145. g, a preselio na drugi svijet 1234. g. Bio učenik još jednog poznatog Suhraverdija, svog amidže Ebu Nedžiba, (umro, 1168. g.), rektora čuvene medrese Nizamije i velikog autoriteta u području hadisa. Sehabuddin Suhraverdi bio je primjer umjerenosti i sunneta Božijeg Poslanika a.s. Uživao je patronat halifa i emira. Priča se da se susreo sa Hazreti Pirom Abdul Kadir Gejlanijem i Ibn Arebijem. Prenosi se da kada je susreo Ibn Arebiju, oba su pognula glave iz poštovanja i cijeli sahat nisu progovorili ni riječi. Potom se raziđoše. Kada su pitali Ibn Arebija šta misli o Šehabuddinu Suhraverdiju, rekao je: “Od glave do stopala natopljen je sunnetom Božijeg Poslanika a.s.” Kada su Suhraverdija pitali o Ibn Arebiju, rekao je: “On je okean Božanskih istina.” Njegovo djelo „Avarifu’l Me’arif”  (Znanje duhovno naprednih), ostavilo je jak pečat na sufijsku mudrost. U njemu on navodi mnoge vrste znanja: Znanje hala – stanja i mekama – postaje; znanje o mislima koje ulaze u srce; znanje vjere i iskrenosti; znanje o nefsu – duši, njegovoj prirodi i sklonostima koje je i najbolje znanje sufija; znanje o raznim vrstama svjetovnog života i želja, pogotovo onih suptilne prirode, bilo da su dobre ili loše; znanje o onome što je neophodno i kako dušu načiniti zadovoljnom minimumom govora, djelovanja, hrane i pića, odjeće i sna; znanje o pokajanju, istinskom i iskrenom, o suptilnim grijehovima i pogreškama koje su male za običnog čovjeka, ali ozbiljne za duhovnog putnika – salika; znanje kako natjerati dušu da odbaci beskorisno i čuva se bespotrebnog; znanje murakabe – kontemplacije i o onome što je spriječava; znanje o samo-posmatranju i zaštiti, tevekkulu – oslanjanju na Allaha, rizaluku – zadovoljstvu onim što nas snađe… zuhdu – samoprijegoru… inabehu – potrazi za Allahom… dovi – molitvi…. i ašku – ljubavi; znanje duhovnih stanja kao što su zapanjenost – hejbeh, blizina – uns, skučenost – kabd i raširenost – bast, znanje fenaa – iščeznuća i bekaa – vječnosti i raznih vrsta znanja o nestajanju – istitar, i Božijoj pojavi – tedželijatu, sjedinjenju – džem i odvojenosti – ferk, odbljescima – levami, svjetlucanjima – tevali i treptajima – bevadi; znanje o trezvenosti i opijenosti… U uastavku prenosimo dijelove njegovog djela “Znanje duhovno naprednih” u prijevodu s perzijskog Muamera Kodrića i u izdanju Nakšibendijske tekije “Mejtaš”. (Ahmed Ananda)

O izvorima sufijskog nauka

Šejh[1], Allah njime bio zadovoljan, prenosi da je Ebu Musa Ašari, Allah njime bio zadovoljan, prenio od Božijeg poslanika, blagoslov i mir Allahov neka je na nj i njegove, da je rekao: „Primjer mene i onoga s čime me Allah poslao jeste poput primjera čovjeka koji dođe svome narodu i kaže im: ‘O ljudi, vidio sam veliku vojsku koja se sprema na vas i došao sam da vas obavijestim, pa se spremite da izađete iz grada jer vi im se ne možete oduprijeti i ratovati s njima!’ Jedni povjeruju u njegove riječi, pa se spreme izaći i napustiti to mjesto, te se tako spasu muke i patnje koje bi im neprijatelj nanio. Drugi ne smatraju istinom riječi onog dobrohotnog savjetodavca, izruguju se s njim i nazivaju ga lašcem, a onda neprijatelj odjednom navali, iskoristi priliku i tako ih uništi da od njih ne ostane spomena ni znaka.“ Božiji poslanik, blagoslov i mir Allahov nek je na nj, onda kaže: „Ja sam taj savjetodavac koji opominje i obaviještavam svoj ummet da sam vidio vojsku Božije muke i kazne kako se sprema napasti grad vašeg bića zbog vaše nepokornosti i oholosti. Požurite i ne trošite vaš mili život na ovosvjetske užitke!“

Pazi da ti život mračnim ne čini grehota,
znaj da osim ovog nemaš drugoga života.

Za strasti svojom ti se nikad ne povodi, nikoga ne tlači,
jer kad staneš tražiti dušu, hoćeš li je naći?!

 Sa glinom svojom ko voda budi u ovom vrču vatrenom,
ne budi glina što oblike mijenja, to završi glavoboljom.

 Ti ne popi pehar vina onog dobroga čovjeka,
Za razliku od tvog društva, žedan osta dovijeka.

Pazi, stoga, da ova strašna vojska Silnoga ne navali i ne sruši grad tvoga bića. Kad se to desi nema koristi od žala i kajanja. Jedna skupina čula je zadovoljno ove riječi i postupili su onako kako im je ukazano pa su se spasili i ostvarili su ispravnost. Druga skupina oslonila se na svoju bijednu pamet i slijepo su je se držali, oglušili su se na svaku naredbu i slijedili su svoje jastvo i strast, a onda je navalila vojska nevolje i stradanja, pa ih njihova zla sudbina snažno uhvati za skute i sve ih skupa učini robovima stradanja i patnje na oba svijeta. Da nas Allah toga sačuva!

Poslanik Božiji, blagoslov i mir Allahov neka je na nj i njegove, rekao je: „Primjer mene i onoga s čime me je Bog kao Putem prvim poslao jeste poput primjera obilne kiše koja se spušta na zemlju. Neka zemlja je čista i plodna, pa prihvata tu kišu i iz nje niče bilje i plodovi kojima se koriste ljudi. Druga zemlja je suro brdo koje skuplja vodu, pa je Bog učinio da se ljudi njome koriste, piju je i natapaju usjeve. A postoji i ona zemlja koja kad se na nju spusti kiša niti rađa plodom niti sakuplja vodu, već svu kišu proguta te od nje nema nikakve koristi.“

Šejh, Allah njime bio zadovoljan, kaže: „Poslanikov, mir i blagoslov Allahov neka je na nj i njegove, primjer koji ovdje navodi jeste voda znanja koja se spušta na srca ummeta. Jedna skupina jeste poput čiste zemlje, pa kad se na njih spusti voda znanja urodi plodom zuhda, sabura, samoodricanja, tevekkula, skrušenosti i poniznosti, te se tako njome okoriste, izađu na Put pravi i čvrsto koračaju slijedeći Poslanika, blagoslov i mir Allahov neka je na nj i njegove, pa tako sami nalaze put, a i drugi posredstvom njih nalaze put. Neka od srca su poput zdenaca i bazena pa zadržavaju vodu i drugi se njome koriste, a oni sami ostanu uskraćeni za korist od nje. A treća su srca šuplja te propuštaju vodu znanja, tako da ni oni sami ni drugi od nje nemaju koristi.“

U prvu skupinu spadaju srca sufija, iskrenih vjernika i šejhova tarikata, onih koji su uložili trud u čišćenje svojih duša i glačanje srca, pa su se dugo borili protiv vlastitog jastva, uglačali su srca riječju tevhida i pokazali se dostojnim da budu prvaci u slijeđenju Donositelja vjerozakona, Blagoslov i mir Allahov neka je na nj, te su sami postali znakovi, kako će to kasnije biti objašnjeno. U drugu skupinu spadaju srca znalaca tefsira, prvaka hadisa i fikha, onih koji su se potrudili u sakupljanju, učenju i bilježenju, pa je posredstvom njihovog truda u tefsiru i tavilu, znanju o gramatici i sintaksi, retorici i različitostima u kiraetu, razlučivanju između ispravnih i krivih hadisa, poznavanju prenosilaca, te se posredstvom njihovog truda, ozbiljnosti i pregalaštva Poslanikov, blagoslov i mir Allahov neka je na nj, šerijat uvriježio se i raširio diljem svijeta. Posredstvom njih je Put pravi postao jasan te se poslanička staza i Mustafin vjerozakon proširio od Istoka do Zapada, ustalio se i postao postojan i jasan, tako da ga ne može narušiti onaj ko bi to htio. Da nisu uspostavljeni jasni dokazi i izričiti argumenti, svaka zlonamjerna budala miješala bi se u šerijat u skadu sa svojom nakardnom pameti i narušavala bi i izvrtala principe vjerovanja.

Poslanik Božiji, blagoslov i mir Allahov neka je na nj, rekao je: „Šejtanu je teže odvesti u zabludu jednog fakiha nego hiljadu abida bez znanja!“ Treba znati da je znanje temelj za duhovni put. A svaka zgrada koja ne počiva na temeljima brzo se uruši. Učenjak i fakih nije onaj ko poznaje brojna pravna pitanja i knjige nego je fakih onaj ko se odrekao ovoga svijeta. On svoju unutarnjost čisti od prljavštine ljubavi prema ovom svijetu, ugledu i imetku, veličini i poštovanosti među ljudima, uznositosti i oholosti, pohvala i uzdizanja, varanja i lukavština, zavisti, zlobe, mržnje i zluradosti. On uzima onoliko knjiškog znanja koliko će moći primijeniti na djelu, a kad se preda djelu, on stječe nadahnutog znanja onoliko koliko mu pripada. I to je smisao Poslanikovih, blagoslov i mir Allahov neka je na nj, riječi: „Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika.“ To je ono u čemu su se sufije potrudile, pa su ostvarili užitak u znanju i činjenju, odnosno objedinili su knjiško i znanje koje je duhovno naslijeđe. Srčanim vidom vidjeli su ružnoću, zlo i nepostojanost ovog svijeta, pa su okrenuli srce od njega. Čitavim srcem i dušom oni traže onaj svijet i zadovoljstvo Istinitog Svevišnjeg, nastoje prekinuti svoje ovosvjetske želje i nade, pa čiste svoju unutarnjost od onoga što odvraća od Boga. Srca im tako postaju pripravna za nadahnuća iz gajba i prostor manifestiranja vječnosti. Šejh Tadžuddin Šenehi, posvetio Allah njegovu Tajnu, rekao je u njihovu pohvalu:

Sretnici što se drže kalenderijske staze,
kao salamander[2] u vatru nesreća ulaze.

Pošto poput Hidra nađoše života vrelo,
k'o Iskender[3] hrle u tmine nestanka[4] smjelo.

Onda se hrabro bace u nesvjesnosti[5] more
kako bi biser bola na dlanu iznijeli gore.

 I tako, uvijek u vrevi, u stalnoj potrazi,
oštrim umom usklade korake na toj stazi.

 Ko djeca, krila su njihova fakr i fena[6],
pa lete ponad gajba[7], i gajba gajbova.

Pošto je ova skupina uložila toliko truda u čišćenje duše, glačanje srca i prosvjetljenje duha, svrstani su među one bliske Časnom, a poznati su pod ovim imenom. Treba znati da gdje god u ovoj knjizi pomenemo sufije, mislimo na ove Bogu bliske ljude. Razlika između mutesavvifa i sufije jeste u tome što mutesavvifi jesu pobožni ljudi koji dosežu duhovne stupnjeve (meqamat) dok se kod sufije ozbiljuje duhovno stanje (hal). Onda kad se kod mutesavvifa počnu javljati halovi i kad ih bude posjedovao, on postaje sufija. Svako ko po tome pripada njima, nastoji im i svojom spoljašnjošću nalikovati. A Allah najbolje zna!

O umijeću slušanja kao osobenosti sufija

Zejd ibn Sabit, Allah njime bio zadovoljan, prenosi da je čuo da je Poslanik, blagoslov i mir Allahov neka je na nj, rekao: „Pogleda Allah na onoga ko čuje moje riječi, pa ih zapamti i čuva ih te ih prenese dalje. A mnogo je nositelja znanja i fikha koji ostanu uskraćeni za korist i poduku od onoga što su sakupili i nose, a onaj ko to od njih čuje i preuzme okoristi se onim što je čuo.“

Također je rekao: „Mnogi od onih koji nose teret znanja ne okoriste se onim što nose i sve što vide jeste muka i teškoća nošenja tereta.“

Šejh, Allah njime bio zadovoljan, kaže: „Osnov valjanog govorenja jeste u dobrom slušanju.“ Rekao je Allah Svevišnji: Da Allah zna da od njih može biti ikakva dobra, učinio bi da čuju, a da je učinio i da čuju, oni bi se opet okrenuli, jer oni i inače glave okreću.[8]

Kazali su također: „Znak dobra jeste u valjanom slušanju, i to je ono što salika izvodi na istinsko svjetlo, ništi mrak sila nefsa i pomaže čovjeku da se od toga odbrani.“ U ovome je zbilja istinskog zadovoljstva i pokornosti Bogu, a valjano ne može slušati onaj koga savlada šejtansko zavođenje i vlastita strast. Takav ostaje zastrt pokrovom gafleta.[9]

Sufije i ljudi bliskosti, budući da znaju da riječi Svevišnjeg Istinitog jesu Njegove poruke robovima Njegovim, prihvatili su se valjanog slušanja tog izvanrednog govora, pa razmišljaju nad značenjima tih riječi i proniču u njih. Svaki kur'anski ajet smatraju morem među morima znanja, bogato draguljima i u svojoj vanjštini i u svojoj unutarnjosti. Tako se oni trude činiti dobra djela i dostojno se ponašati.

Također, posredstvom valjanog slušanja uvidjeli su i da Poslanikova, blagoslov i mir neka je na nj, kazivanja i predaje jesu apsolutna objava, ilm-i ledun[10] što od Časnog izravno i bez posrednika pritječe stvorenju Njegovom. Kad se takvo stanje otkrije njegovom posjedniku, ono ga potiče u suprotstavljanju šejtanu i činjenju dobra na putu Časnoga. Tako su uvidjeli da su obavezni pokoravati se šerijatu i smatraju to najvažnijim djelom. Suprotstavljanje šerijatu i slijeđenje šejtanskih spletki jesu dim koji se diže iz vatre nefs-i emmare[11], velika prašina koja je mješavina šejtanskog daha i pljuvačke, a to su užici i strasti ovoga svijeta kojima je duša sklona. Vatra zavisi od svog goriva, i što je goriva više, plamen je žešći. Tako, što je veća strast i želja za užicima ovoga svijeta, žešći je i oštriji plamen strastvenosti duše, a srce je sve uskraćnije za onosvjetske užitke. Čovjek, tako, sve manje teži ka onome svijetu i sve se manje koristi valjanim slušanjem i razumijevanjem. Treba znati da ispravno slušanje otvara vrata onostranoga (svijeta melekuta), traženja dobra i pristizanja u više svijetove (džeberut). A takvo što neostvarivo je osim odricanjem od ovoga svijeta. Ova skupina stoga se posve odrekla ovoga svijeta i srca okreću ka svijetu onome. Oni su isposnici na dunjaluku i teže ahiretu. Za svoga vremena na ovome svijetu oni ponavljaju dunjaluku: „Ti ne vodiš ka susretu sa onim od čega smo razdvojeni!“ A rekao je Allah Svevišnji: U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum ima ili ko sluša, a priseban je.[12] Stoga, neka onaj kome se obraćam to ne smeće s uma.

Jahja Muaz Razi, posvetio Allah duh njegov, rekao je: „Postoje dvije vrste srca. Jedna vrsta su ona srca koja su zabavljena ovim svijetom i nemarna su prema ahiretu, te se stoga ne prihvataju ahiretskih djela onda kad to trebaju činiti zato što ih od toga odvuku dunjalučki poslovi. Druga vrsta su srca koja su toliko sklona djelima onoga svijeta da kad se pred njima nađe kakav dunjalučki posao, ne mogu mu se posvetiti jer ih od toga odvlači njihovo bavljenje ahiretom.“ Pa pogledaj kolika je razlika između ljudskih srca i načina postupanja!

Neki kažu da je ono srce koje može primiti kur'anske savjete i upute zdravo i čisto od loših težnji, sumnji i licemjerja. A rekao je El-Hussein, posvetio Allah duh njegov: „Kur'ansko kazivanje razumijeva ono srce koje je skinulo sa sebe svoj pokrov, pa se osvjedočuje u svijet melekuta i džeberuta.“ Takvo srce je dovoljno bistro da bude mjesto izlijevanja nadahnuća iz gajba jer u njemu nema mjesta onome što nije Bog, te je uronjeno u more osvjedočenja (šuhud).[13] Šejh Tadžuddin, posvetio Allah duh njegov, u vezi s tim kazao je stihove:

O sretniče, blago tebi, pripada ti mjesto krasno
što dervišku silnu tugu shvatio si srcem  jasno!

 Shvatio si rana im je ovaj svijet što se mijenja,
o šuhudu da sanjaju svakog časa, svakog trena.

 Opijeni i ponosni na svojoj su oni stazi,
i sastanku žurno idu kroz dunjaluk što prolazi.

Rekao je Ibn ‘Ata, posvetio Allah duh njegov: „Kur'an razumijeva ono srce koje u Boga gleda ponizno uviđajući Veličinu Njegovu; ono je ostvarilo šuhud, odreklo se svega što nije On i posve Mu se predalo.“

Tumačeći ajet, Vasiti, posvetio Allah duh njegov, kaže: „Kur'anska kazivanja poima elita, ne puk; za takvo što treba srce koje je, nakon što je bilo mrtvo usljed gafleta i niskosti, Istiniti Svevišnji proživio Svojom potporom i blagošću, kao što se u Kur'anu kaže: Onaj kome smo Mi dali život i svjetlo.[14] Takvo je srce onoga koji poima i razumijeva Kur'an.“ Također je kazao: „Osvjedočenje salika obuzima posve i trga zastore sa njegovog srca.“ Treba znati da je znak razumijevanja skrušenost i poniznost. Kao što je Poslanik Božiji, blagoslov i mir neka je na nj, kazao: „Onaj ko je svjestan Allaha je ponizan.“

Šejh, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: „Ove Vasitijeve riječi tačne su kad se radi o onima koji su još u fazi traganja (erbab-i telvin), ali navedeni ajet odnosi se na one koji su se učvrstili i postojani su na putu (erbab-i temkin).“ To je drugačije od Vasitijevog stava budući da on ne pravi razliku između osvjedočenja i razumijevanja. No, to dvoje ponaosob imaju svoja mjesta: uho, organ slušanja govora, mjesto je razumijevanja, a oči srca mjesto su osvjedočenja. Oboje, svakako, ima svoju korist i smisao, a kad se u stanju duhovnog pijanstva (hal-i sukr) objedine, sluh srca tad se izgubi u njegovom vidu. No, to je ipak slabost duhovnog stanja. Jer, kod erbab-i temkina, onih koji su posve napustili svoje jastvo, dosegli iščeznuće (fena) i ostvarili stupanj postojanosti u vječnosti (beqa) uposlena su sva njihova zbiljska čula, i svako od njih svoj užitak i udio nalazi kod Voljenog. Tako čulo sluha nalazi užitak slušanja, a čulo vida užitak osvjedočenja. Njihov vird tad jesu stihovi:

Blago onoj duši što se života zbog Tebe odrekla,
otkucajem jednim srca ja odbacih oba svijeta.

 Onog dana nakon svega kad konačno stigoh Tebi
uižitak sam pronašao što nizašta dao ne bih.

Ibn Sem'un, posvetio Allah duh njegov, rekao je tumačeći ajet: „Troje je edeb hizmeta i edeb srca: prvo, braniti se od strasti, pa kad se u odavanju strastima prestane nalaziti užitak pronaći užitak i slast u ibadetu i učenju Kur'ana; drugo, nakon učenja i izučavanja Kur'ana, posvetiti se njegovom prakticiranju; i treće, nakon što se srcu napuni božanskom milošću i plemenitošću, biti zahvalan i ustrajati na tome. Kad se salik ukrasi sa ova tri edeba, upotpunio je edebe i vrline srca. Muhammed ibn ‘Ali, posvetio Allah duh njegov, rekao je: „Smrt srca potječe od strasti – onda kad se odbrani od strasti, ono oživi!“

Treba znati da je ispravno slušanje osobenost živih, kao što Svevišnji Hakk kaže: Ti ne možeš mrtve dozvati…[15] Sehl Abdullah Tusteri, Allah posvetio duh njegov, rekao je: „Kad srce izađe ispod zastora i izbistri se, na njega navale sjećanja na ružno i nastoje ga pomračiti, pa ako se on preda tim sjećanjima, to će imati loše posljedice. Svevišnji Allah kaže: Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati.[16]Šejtan tako u čovjeka ulije slabost te mu natura naopake misli i zablude kako je već dosegao stupanj spajanja (vasl), a tako naopako mišljenje je na razini nevjerovanja (kufra) i bivanja otpadnikom od vjere (zindik).

Treba znati da se srce ne ponaša po unaprijed određenoj naravi (fitret), a istinski budno srce nikada ne spava. Onda kad je srce naučeno na Časnoga i kad je izbistreno posredstvom nadahnuća (ilham) iz gajba, ono tad biva spremno na neposrednu objavu (vahj). Srce ima dva lica, te je jednim licem okrenuto ruhu, a drugim nefsu. Ako njime prevlada sklonost ka ruhu, On mu tad u trenucima teškoće i iskušenja priskače u pomoć. A ako njime preovlada sklonost ka nefsu, ono je tad u službi nefsa, šejtan se upliće i učini ga zabavljenim ovosvjetskim užicima i nasladama. U predaji je rečeno: „Da šejtan nema puta do srca djece Ademove, pred njima bi bio otkriven gajb viših svjetova (melekut).“ Hussein, Allah posvetio duh njegov, rekao je: „Spoznaja arifa, basiret onih koji ga posjeduju, svjetla znanja božanske uleme i iskustvo onih koji su iskusili prapočetno (ezel) i vječno (ebed) i ono što je između toga, sve je to proisteklo iz srca koje shvaća i prihvaća. U tome je zaista pouka za onoga ko razum ima ili ko sluša, a priseban je.[17]

Za ono što čuje uhom srca on svjedoči da su Riječi Svevišnjeg Hakka, te ih krajnje žustro i poletno nastoji provesti u djelo. Stoga se on posvećuje osamljivanju (halvet) i povučenosti (‘uzlet). Savjet jezika srca duši koja se predala osamljivanju kazuju stihovi:

O hodža, siromah ti si u svojemu stanju,
sultan ćeš biti samo ako se povučeš u osamu.

 Uhom srca tada ćeš škripu Kalema slušati,
okom duše ezela sliku možeš gledati.

Neki kažu da se ovo odnosi na srce koje se ogradilo od stvorenog svijeta i stvorenja, te ono čuje svjetlom sposobnosti slušanja i vidi svjetlom sposobnosti viđenja, te on tako proučava sve i vidi sve onakvim kakvo uistinu jeste. On među stvarima (ašya) vidi Ljepotu Svevišnjeg i Slavljenog Hakka. Njegov vird tada su stihovi:

Dosta mi što sa dva oka samo Ljepotu opazim,
gdje god da pogledam samo Tebe nalazim.

Mudri su naveli i primjer koji nam prikazuje različitost među slušateljima, pa kažu da je primjer onih koji slušaju poput primjera sjemenki koje su sa dlana prosute na zemlju. Nešto tog zrnevlja pokljucaju ptice, a nešto ga padne na suri kamen bez zemlje i propadne. Nešto tog zrnevlja, pak, padne na plodnu zemlju, ali iz nje raste i kojekakav korov koji tom zrnevlju ometa rast i uništi ga. A nešto tog zrnevlja padne na čistu, plodnu zemlju i urodi plodom koji koristi stvorenjima. Sjemenje ovdje jeste simbol mudrosti. Kao što sjeme pada na zemlju, tako i čovjek sluša riječi mudrosti. Šejtan je ovdje ptica koja čovjeku, koji ne želi slušati mudrost, pokljuca te riječi, pa one ne dopru do njegovog srca. Primjer sjemenja koje pada na neplodnu zemlju jeste čovjek koji sluša riječi mudrosti, slaže se s onim što čuje, ali se zadrži na slušanju i ne provede ono što je čuo u djelo. Primjer sjemenja koje uništi raslinje koje uz njega raste jeste poput čovjeka koji sluša riječi mudrosti, poželi ih provesti u djelo, ali se pred njim ispriječi njegova strast i ljubav prema ovome svijetu i spriječe ga u tome, baš kao što korov uništi zdravo sjeme. Sjemenje koje pada na plodnu zemlju i ne propadne nego urodi korisnim plodom jeste, pak, simbol slušatelja koji sluša riječi mudrosti, shvata njihovu istinitost i korisnost, zatim ih iskreno odluči provesti u djelo, svojski se u tome potrudi i prevaziđe sve što mu se ispriječi na tom putu. Takav je sufija koji se iskrenog nijeta i krajnje predano drži staze ljudi tarikata. On se kloni povlađivanja strastima i željama svog nefsa. Tako se u zemlji njegovog srca ukorijeni biljka govora mudrosti, pa urodi korisnim plodovima od kojih fajde imaju i on i drugi ljudi.

Treba znati da svako srce koje prevaziđe zaposlenost ovim svijetom ostvaruje čistu i nepomućenu ljubav, a ta čista ljubav pruža snagu duha posredstvom koje se stječe bliskost Jedinome, a kad se ostvari takva bliskost javlja se podrška profinjenih privlačnosti (džazebat-i latif) iz svijeta gajba i utječe na srce. Tako se iz srca ka duši izlijevaju uzvišene blagodati (fejz) koje se ogledaju u tome da se u ovome svijetu više ne nalazi užitka. Jer, strasti i želje nefsa na srce djeluju isto onako kako na sjemenku djeluje korijenje korova koje joj ne dopušta da se ukorijeni i osnaži. Korijen nepomućene ljubavi jeste poput korijena plodnog stabla koje je u zemlji čvrsto i postojano, a njegove grane pružaju se do posebne bliskosti i prisnosti s Jedinim.Tako se to drvo razgrana u zemlji duše. Kad onda čovjek čuje neke kur'anske riječi ili Poslanikovu, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, predaju, njegov duh okusi osjećaj sreće, pa iskusivši to on kaže:

Aferim, blagi pustinjski vjetre, odakle god da dolaziš,
kako divno i zanosno moj duh sada blažiš!

 Tvoj dah teški, zadihanost, jasno osjetim,
pa po tome mogu znati –  iz Jemena dolaziš.

 Ne poletje ona duša koju ti zaobiđeš;
Ah, blago mi, kada nađe ovog pečenog da dotakneš!

 Sada Tvoje divne tajne moja duša sluša;
Gospodaru, sretan li je ko ljepotu ovu kuša!

Trag tog ushićenja duha stiže srcu, srce se utapa u njemu, nalazi bit svoje iskonske želje, pa u ushitu pjeva:

Tvoje ljubavi u srcu sada trag se stvori,
Duša plamom čežnje za Tobom dok gori!

 Vlast ljubavi tvoje širi se svijetom cijelim,
noć se moja mrkla osvijetli danom bijelim!

Užitak tog ushićenja od srca potom stiže ka nefsu, i tada svaka dlaka na tijelu salika postaje čulo sluha, a svaki djelić njegovog bića stječe sposobnost viđenja, te on sada Savršenog sluša savršeno i cijelim svojim bićem gleda u Potpunog. Kazao je Allah Svevišnji: Koji Kur'an slušaju i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni.[18] Također, Bog, Silni i Slavljeni, svome Poslaniku, blagoslov i mir Allahov neka je na nj i njegove, koji je milost svjetovima, kaže: „Obraduj robove Moje, one koji kad čuju Moju naredbu pokorno je prihvate! Kaži im da taj povjetarac upute potječe iz Moje ljubavi prema njima, pa pupoljak vaših srca razvija u ružu razuma (aql).

Treba znati da su pametni oni koji se ukrase nakitom pokornosti i uresom slijeđenja. Kazali su, također, da se razum dijeli na sto dijelova, pa je devedeset i devet dijelova pripalo Poslaniku, blagoslov i mir Allahov neka je na nj i njegove, a jedan dio pripao je vjernicima, a taj dio koji je pripao vjernicima dijeli se na dvadeset i jedan dio, a jedan dio toga jesu riječi šehadeta, dok je ostalih dvadeset dijelova ponavljati ih što više dok se ne ozbilje u vjerovanju. Kazao je Allah Svevišnji: O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati; i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova, i da ćete se svi pred Njim sakupiti.[19] Dakle, o vi koji ste obukli odjeću vjere i pouzdanog uvjerenja (iqan), odazovite se Bogu i Poslaniku kad vas pozove zarad vašeg života, e kako bi vas nadahnuo životom čistim, životom kojem, pod okriljem Časnoga, nema nestanka. Džunejd, Allah posvetio duh njegov, kaže: „Oni koji istinski čuju riječi Svevišnjeg Hakka, kada ih Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, pozove, u tom pozivu osjete povjetarac bliskosti s Hakkom. Svjetlo tog poziva cijepa njihove zastore, te su oni posve posvećeni uklanjanju tih zastora, a srce im je predano duhovnom pregnuću (mudžahedat) i strpljivosti da oni posvema nadilaze svoju ljudsku narav, te svojom vanjštinom i nutrinom bivaju mjestom očitovanja božanskog svjetla (nur).“ Jezikom bez riječi oni tad pjevaju:

Sad je tako da smo od svog bića otpali,
nema više ti i ja, sa Bogom smo ostali! 

 Ne od mene ili od tebe, od bića vlastitog slušaš riječi:
„Ko će imati vlast toga Dana?“ – „Allah, Jedini i Svemoćni!“[20]

Zato neki kažu da odgovoriti iskreno Allahu i Poslaniku Njegovom znači pokoravati se vanjštini šerijata, jer život tijela i duše jeste u pokornosti Poslaniku, a život srca jeste u osvjedočenju u vlastite mahane. Zbilja tog osvjedočenja jeste vidjeti sebe ništavnog pred Hakkom, biti skrušen, ponizan, skroman i pokajan.

Ibn Atta, Allah posvetio njegov duh, rekao je: „Poslušnost je u četvero: prihvatanju tevhida, prihvatanju tahkika (istinitosti vjere), prihvatanju teslima (pokornosti), i prihvatanju tekriba (istine da je Bog blizu).“ Sve to sadržano je u rubaiji:

Šerijata se drži da se od zla spasiš,
teslima se drži da bi od pametnih bio,
svjetla se Istine drži, da se šejtana spasiš,
u okrilju ljubavi od samog sebe se spasi.

Šejh, Allah njime bio zadovoljan, kaže: „Pokornost se očituje preko ispravnosti slušanja, ispravnost slušanja u kvalitetu shvatanja, kvalitet shvatanja u količini spoznaje, količina spoznaje se ogleda u riječima, a riječi svjedoče o tvom znanju o onome što je kazano.“Razumijevanje riječi Kur'ana ne svodi se na njihov vanjski izraz, jer kao što Sehl Abdullah, Allah posvetio njegov duh, kaže: „Svaki kur'anski ajet ima sedamdeset hiljada razina razumijevanja.“ Kazao je Poslanik Božiji, blagoslov i mir Allahov neka je na nj i njegove: „Svaki ajet Kur'ana ima svoju vanjštinu i unutarnjost, svaka riječ ima svoju mjeru, a svaka od tih mjera ima svoj smisao.“ Ulema se razilazi oko značenja izraza vanjština i unutarnjost. Neki kažu da je vanjština leksičko značenje ajeta, a unutarnjost njihovo tumačenje. Drugi kažu da je vanjština sadržaj pripovijesti u kojima nam Svevišnji Hakk govori o oholima i nepokornima, te njegovoj srdžbi i osveti nad takvima, dok je unutarnjost pouka i naravoučenije tih pripovijesti. Treći kažu da je vanjština učiti Kur'an pažljivo, kako je i kazano: I izgovaraj Kur'an pažljivo[21], vodeći računa o svakom glasu i slovu, a unutarnjost je promišljati o smislu proučenog, kako je i kazano: Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.[22] Razilaze se također i u pogledu riječi svaka riječ ima svoju mjeru (had), pa jedni kažu da mjera ovdje znači ne tražiti u riječi više od onoga kako je ona zapisana u Kur'anu i u tumačenju ne ići dalje od onoga što je preneseno od pouzdane uleme. Jasna je razlika između tefsira i tevila: tefsir je znanost o objavljivanju ajeta, prilikama, događajima i uvjetima kad su ajeti spuštani, i potpuni je haram baviti se time po svom nahođenju i na osnovu vlastitog mišljenja već isključivo prenoseći stavove i predaje iz knjiga uleme ovog ummeta onako kako su zabilježene. Tevil, pak, znači izvođenje i iznalaženje značenja Kur'ana u skladu s Knjigom i Sunnetom, a tavilu se ne može pristupiti izuzev bistrog razumijevanja i oštre spoznaje, bivajući blizak Svevišnjem. Ebu Dderda, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: „Čovjek ne može biti istinski upućen u fikh sve dok mu se ne budu otkrivala različita značenja jednog ajeta.“ A o riječima svaka mjera ima svoj smisao, Abdullah Mesud, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: „Nema kur'anskog ajeta niti ijedne riječi iz Kur'ana da narod ili jedna skupina postupa po njoj i na tome istraju, a da neka njihova prljavština i niskost ne bude izbrisana sa Ploče (levh).“ Kao što Sena'i kaže:

Nevjesta Kur'an Časni feredžu se skinuti sprema
onda kad  vidi u dvoru vjere da traga pohoti nema.

Šejh, Allah njime bio zadovoljan, kaže: „Krajnje su lijepe i tačne riječi Abdullaha Mesuda, koji kaže: Za svaki kur'anski ajet postoji narod koji ga provodi u djelo ili će ga provesti.“ Ove riječi traže iskrene tragatelje i dobronamjernike, one koji će očistiti prostor Riječi Božije i iznaći njene smislove i značenja, a to mogu učiniti samo oni koji su na ovom svijetu ukrašeni krajnjim zuhdom, pa će oni svaki ajet pročitati svakim njegovim čitanjem, iznalazeći nova i tajna značenja, a našavši svako novo tumačenje potrudit će se i da ga provedu u djelo. Oni znanje smatraju ocem, a djelo majkom. Kad se salik preda djelovanju, on od oca znanja i majke djela porađa blaženo čedo srčanog napretka. Kad majka djelo rodi ovo plemenito čedo, ona ga umota u povoj duhovne finoće (lutf), pa ga nosi dojiljama spoznaje kako bi s njihovih grudi dojilo mlijeko duhovnog dobra (ihsan) i njime se othranilo. Treba znati da je djelo koje će se na Danu sudnjem gledati ono srčano:

 O srce, hiljadu puta sedždu pred licem Njegovim učini,
jer pravi namaz nije ona sedžda što tijelo je tvoje čini!

Šejh, Allah njime bio zadovoljan, kaže: „Ono što mi je jasno jeste da biti upućen u Kur'an ne znači zadržati se na tajnama kur'anskih ajeta, već biti obaviješten znači da se učač Kur'ana svakim ajetom osvjedočuje u Govornika i ponavlja te riječi kako bi uživao u slušanju onoga što mu Bog govori. Prenosi se za Džafera Sadika, Allah njime bio zadovoljan, da se jednom dok je obavljao namaz odjednom srušio i pao u nesvijest. Kad su ga pitali šta mu se desilo, rekao je: „Ponavljao sam ajet sve dok nisam čuo kako ga kazuje Onaj čija Riječ to doista i jeste!“ Kad salik ostvari ovaj stupanj, tad u učenju Kur'ana osjeća potpuni užitak i radost, i toliko se utopi u slušanje Riječi Božije da su u njegovom sluhu obećanje i prijetnja isto. Posredstvom osobite ljubavi on stiže do naročite bliskosti, usljed te bliskosti javlja se smetenost (hejrat), a bez takve smetenosti nema ni napretka na više duhovne stupnjeve. Na taj stupanj mislio je Poslanik, blagoslov i mir Allahov neka je na nj i njegove, kad je rekao: „Gospodaru, Tobom sam smušen!“ Naime, kad se zaroni u more takovrsne duhovne smušenosti, vlastito postojanje nestaje i propada, sluh se gubi u vidu, a vid u sluhu. Znanje tad postaje djelo, a djelo znanje, prvo je posljednje, i posljednje je prvo. Profinjeno vino takvog slušanja uzima čitavo njegovo biće, i on se podsjeća na onaj ushit kad je slušao elest[23], pa onda ushićen pjeva:

Zaljubljenici Tvoji od elesta su pijani,
iz vrča su elesta oni opijani.  

Vino piju i drže savjeta se fina,
Od elesta oni su štovatelji vina.

Jer, ljubav, doista, ništa neće poštedjeti![24]
Ljubav za Te napravila mene ruševinom,
zdrav i čio inače uvijek ja sam bio.

Kad salik ostvari ove duhovne stupnjeve i stanja, on tad doživljava osvjedočenje i istinski sluša i čuje Riječ Allahovu i kazivanja Njegovog Poslanika. A Allah je istinski Znalac.

O prednostima sufijskog nauka

Rekao je Poslanik, blagoslov i mir Allahov neka je na nj i njegove: „Tražiti znanje, makar i u Kini, dužnost je svakog muslimana.“ Poslanik je, dakle, kazao da tražimo znanje, pa ako zarad toga treba putovati čak i u Kinu, odnosno putovati krajnje daleko, mora se tako postupiti, jer tražiti znanje je obaveza (farz) svim muslimanima. Ulema se, međutim, razilazi oko toga koje je to znanje za kojim je muslimanima farz tragati? Jedni kažu da je to znanje o iskrenosti prema Bogu (ihlas), dakle steći znanje o niskostima duše i onome što ju prlja, kako bismo bili ispravni robovi u skladu s ajetom: A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je – ispravna (iskrena) vjera[25], jer na Danu sudnjem iskrenost je ono što će biti uzeto u obzir. Drugi kažu da je to znanje o opasnostima odnosno sposobnost razlučivanja između melekskog i šejtanskog nadahnuća (ilham-i melki i ilham-i šejtani). Neki kažu da se tu radi o traženju svoga vremena (vaqt), jer to je zadaća sufije, a Sehl, Allah posvetio njegov duh, rekao je: „Traganje za znanjem jeste uspostaviti svoj odnos s Bogom na ovom i onom svijetu.“ Neki kažu da traganje za znanjem znači tragati sa snagom u halalu, budući da je Poslanik, blagoslov i mir Allahov neka je na nj i njegove, rekao: „Tražiti halal obaveza je ponad svake obaveze“, jer snaga je sjemenka, a djelo je plod. Jedni kažu da se radi o znanju o trgovini, zalozima, o dobru i zlu, zakonima kupoprodaje i propisima braka i razvoda. Šejh Ebu Talib Mekki, autor djela Quvvetul-qulub, Allah posvetio njegov duh, kaže: „Traženje znanja pretpostavlja znanje o pet islamskih šartova koji su pred svim muslimanima. Svaka nesreća, zabluda i nevolja koja stigne čovjeka dolazi od njegovog nepoznavanja šerijata.“

Šejh, Allah njime bio zadovoljan, kaže: „Svim muslimanima dužnost je steći znanje o naređenom i zabranjenom, dakle znati šta je naređeno činiti (pa onda postupati po tome i tako postizati bliskost Bogu, sreću i duhovni napredak) i istrajati na tome bez popuštanja. “Dakle, sufija je onaj ko odbaci svoje strasti i želje duše, te kroz znanje o naređenom i zabranjenom ozbiljno upoznaje niskost duše i njenu zbilju, e kako bi bio na Putu pravom. Ulema ahireta i šejhovi tarikata istrajno su ulagali trud u ovakvo traganje, suprotstavili se svome nefsu i svodili račune s njim. Oni su to smatrali svojom najvrednijom željom i najčasnijim ciljem. Ebu Ali Džurdžani, Allah posvetio njegov duh, rekao je: „Tragajte za istrajnošću, jer duša voli počasti, a Svevišnji Hakk od vas traži istrajnost.“ On salika poziva na istrajnost, jer sve znanosti potječu otuda. A znanosti je mnogo: nauka o duhovnim stanjima (ahval), nauka o duhovnim stupnjevima (meqamat), nauka o opasnostima na Putu, nauka o sigurnom uvjerenju (jekin), znanje o ihlasu, znanje o duši, znanje o spoznaji, znanje o onome što degradira dušu, znanje o nutarnjim željama, znanje o svođenju računa sa sobom, znanje o zbilji tevekkula, znanje o zuhdu i njegovim granicama, znanje o zadovoljstvu Bogom, znanje o pravim vremenima za dovu, znanje o ljubavi, znanje o ljubavi puka i ljubavi duhovne elite, znanje o razlici između ljubavi srca i ljubavi duha, znanje o ljubavi razuma, znanje o ljubavi duše, znanje o zaljubljeniku i voljenom, znanje o muridu i muradu, znanje o mušahedi, znanje o kabdu i basatu te razlici među njima, znanje o radosti i tuzi, znanje o fena i beka, znanje o različitostima fenaa, znanje o duhovnom pijanstvu… Vremena i prostora je malo, život je kratak a vrijeme dragocjeno, inače bih posvetio mnoge knjige obradi ovih znanosti i pitanja.

Treba znati da su ovo znanosti kojima vlada ulema ahireta i sufijski šejhovi, a ovosvjetski učenjaci uskraćeni su za ta znanja, premda se oni ohole onim što su pročitali i obimom svog znanja. Svoja znanja takvi koriste kao sredstvo za stjecanje ugleda, imetka i ovosvjetskih dobara, a unutarnjost im je ispunjena ohološću, zlom i zavisti. Kako god, oni su uskraćeni za korist od rečenih znanja. Poslanik, blagoslov i mir Allahov neka je na nj i njegove, utjecao se Svevišnjem Hakku od beskorisnog znanja, a u Indžilu je zapisano: „Ne traži znanje od koga nema koristi, i primijeni u djelu ono što znaš.“ Poslanik Božiji, blagoslov i mir Allahov neka je na nj i njegove, rekao je: „Šejtan vas lovi pomoću znanja.“ „Kako, o Poslaniče Božiji?“, pitali su, pa je rekao: „Govori vam da stječete znanje, a okanite se djela sve dok ne steknete dovoljno znanja. Tako jadan čovjek troši svoj život na stjecanje znanja, pa ga smrt zatekne bez djela koja bi ga približila Allahu.“ A Abdullah Mesud, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: „Znanje se ne ogleda u mnoštvu pročitanog već u bogobojaznosti i strahu od Svevišnjeg Hakka.“ Svevišnji je objavio sinovima Israilovim: „Da je znanje na nebesima, pa kojom bi vam srećom bilo spušteno?! Da je skriveno iza sedam zemalja, pa koji bi sretnik do njega stigao?! Da je između vas i njega more valovito, pa ko ga prešao i domogao se znanja?! Međutim, znanje je zakopano u vašim srcima, pa onda lopatom samoprijegora i samoodricanja skinite sa njega zemlju opačine i ljubavi prema ugledu i ovosvjetskim dobrima i ukrasite se moralom iskrenih i produhovljenih, odgojenih i očišćenih, e kako bi se vašim bićem razlila voda sa vrela nadahnutog znanja (ilm'i ledunni). Rekao je Svevišnji Allah: I bojte se Allaha – Allah vas uči, i Allah sve zna.[26] Takvo je, dakle, znanje bogobojaznosti (taqva), koje obuhvata dunjaluk i ahiret. Skupina sufija, posredstvom srčanog vida, pronašli su zahvaljujući tom znanju put i ozbilljno su se potrudili u pogledu njegovog provođenja u djelo. Zakoračili su tim putem pokoravajući se Poslaniku, blagoslov i mir Allahov neka je na nj i njegove, svojim riječima, djelima i duhovnim stanjima. Njihova srca pokorna su djelom, a njihove duše pokorne su kroz svoja duhovna stanja (ahval). A spoznati Poslanikova duhovna stanja krajnje je teška i obimna stvar. Izlišno je pisati o tome, jer spoznaja je u toj stvari moguća samo kroz izravno srčano osvjedočenje. Onome ko se držao vjere i bude pokoran, te stvari naposljetku će biti jasne, jer zar srčani prvaci i poznavatelji tajni iz gajba nisu dosegli do toga i kazivali o svojim iskustvima jezikom tarikata. A Allah najbolje zna!

S perzijskog preveo Muamer Kodrić

[1] Nije jasno o kojem se šejhu radi. Možda je pisar taj dio pisao u trećem licu o samom Suhraverdiju, ili se pak on pozivao na svog šejha

[2] Salamander je vrsta guštera, živi u vodi, na kopnu i u podzemlju. U sufijskoj literaturi salamander (perz. samander) je relativno čest simbol, i njime se označava sposobnost podnošenja nevolja, patnji i nesreća. Naime, nekad se vjerovalo da salamander živi u vatri. Otud i njegovo ime – perz. sam (vatra) i andarun (unutra).

[3] Iskender je, dakako, Aleksandar Makedonski.

[4] U originalu je upotrebljen termin ‘adam, koji označava nepostojanje materijalnih formi, nestanak tvarnih oblika.

[5] Ovdje upotrebljen termin bikhodi označava stanje u kome se nije svjesno sebe, ali i stanje svjesnog odricanja od svog jastva na putu duhovnog napretka.

[6] Fakr u biti znači siromaštvo, no u sufijskoj terminologiji označava stupanj u kome se duhovni putnik osjeća potrebitim samo u odnosu na Boga i posve odbacuje vezanost za ovaj svijet. Na to aludira i Poslanikov hadis u kome se kaže da je „siromašto ukras vjernika“. Kako kaže šejh Fejzulah Hadžibajrić („Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza“), „fakirluk je jedan od najvećih stupnjeva u evlijaluku. Svaki evlija nije fakir.“

Fena, pak, označava duhovno nestajanje, iščeznuće i utapanje u Božija svojstva.

[7] Gajb je nevidljivi svijet, sve što je nevidljivo našim čulnim očima; tajanstveno, nepoznajno, skriveno, onostrano.

[8] Al-Anfal, 23

[9] Gaflet je nemarnost, stanje zaborava na Boga, nedostatak svijesti o Svevišnjem.

[10] Ilm-I ledun je termin kojim se označava tajanstveno Božije znanje kojim On neposredno nadahnjuje Svoje poslanike i odabranike spuštajući takva znanja u njihova srca.

[11] Nefsi-I emmare označava najniži stupanj u razvoju ljudske duše, prevodi se i kao duša sklona zlu.

[12] Qaf, 37.

[13] Šuhud leksički znači osvjedočenje. U sufizmu, radi se o stanju derviša u najneposrednojoj spoznaji kada se dizanjem zastora dvojnosti ukazuje zbilja (hakikat) stvari. Drugim riječima, to znači vidjeti Istinu Istinom.

[14] Al-An'am, 122.

[15] An-Naml, 80.

[16] Az-Zuhruf, 36.

[17] Qaf, 37.

[18] Az-Zumar, 18.

[19] Al-Anfal, 24.

[20] Al-Mu'min, 16.

[21] Al-Muzzammil, 4.

[22] Sad, 29.

[23] Aluzija na ajet: „Zar ja nisam Gospodar vaš?“ – oni su odgovarali: „Jesi, mi svjeddočimo!“ (Al-A'raf, 172).

[24] Aluzija na ajet Ništa on (plamen Sekar) neće poštedjeti! (Al-Muddattir, 28)

[25] Al-Bayyina, 5.

[26] Al-Baqara, 282.