Šta Srebrenica znači meni, rođenom Nijemcu

Muslimani u Srebrenici, to jest u Bosni, bili su žrtve mržnje i laži jedne fašističke politike i ideologije koja i u današnje doba ima svoje glasnike i zagovarače. Mogli bi neki reći: ”Baš se Nijemac našao da nekoga proziva fašistima!“ Da! Ja to mogu, u ovom i u drugim sličnim slučajevima, baš ja. Mogu da zovem fašistima one ljude koji su taj genocid lično učinili ili dali naredbu za to. Ja to mogu jer se u njemačkim školama otvoreno govori o zločinima Nijemaca u Drugom svjetskom ratu. Razračunao sam, kao i mnogi drugi Nijemci, sa duhovima prošlosti naše zemlje. Meni je žao ljudi koji ne vide pored zdravih očiju. Većina Nijemaca danas prezire fašizam i zbog toga imam svako ljudsko pravo da glasnike četničke ideologije nazivam fašistima. Neka sami pogledaju u rječnik značenje ove riječi i vidjet će da oni to jesu.
 Šta Srebrenica znači meni, rođenom Nijemcu

Piše: Hermann Wild

Šta Srebrenica znači meni, rođenom Nijemcu, ali i većini ljudi u mojoj zemlji koja uopće ne zna da se genocid u Srebrenici dogodio? S druge strane, oni koji su znali počinju zaboravljati. Osjećam tugu i stid zbog toga, ali tako je to – u svijetu neprestano novi ratni užasi, klanja, ubijanja, silovanja, genocidi i čovjek prirodnim putem počne istiskivati slike tegoba da bi ostavio prostor za ono lijepo. Međutim, obrazovani ljudi u Njemačkoj, kao i oni koji se ne mire sa nepravdom, znaju što se tada desilo.

U Srebrenici je 1995. rat pokazao svoje najnemilosrdnije lice. No, svaki rat nosi neko novo lice užasa. Baš kada pomislimo da ne može gore, pojavi se neka nova ratna strahota koja nas ostavi nijemima. 2002. posjetio sam Split i jedna starija žena me upitala: „Loši su Srbi jel` tako?“ Nisam ništa odgovorio jer sam se bojao dirnuti u svježe rane. Ona je nastavila dalje: „Ranije nisu bili takvi, ali sada jesu. Znate, gospodine, taj rat je bio strašan kod nas, ali u Bosni je bio još gori.“ Ta žena je imala prezime koje imaju i Srbi i Hrvati. „Bijelo Dugme“, to jest Željko Bebek koji je pjevao jednu pjesmu o takvoj osobi. Ne može se reći da je jedan rat gori od drugog, ne može se reći da bošnjačka majka, koja je izgubila sina i muža, pati više od srpske majke, da je silovana Hrvatica osjetila manje bolove i traume od silovane Bošnjakinje ili Albanke ili bilo koje druge žene na svijetu.

Ja ne tražim krivca za genocid, ne mogu suditi i osuđivati i to ponajviše zato šta nijedna poginula osoba neće time biti oživljena. Neću loše pisati o Srbima. Ne mogu reći da su svi Srbi zločinci, da su genocidan narod. S druge strane, već se ustalila svima poznata istina: zločin ima ime i prezime. Zločinca ne treba neprestano proklinjati jer mu time dajemo na važnosti, radimo na promociji zločina. To nije u redu, nikako nije. Pedofil, kada ubije ili siluje dijete, dobije više pažnje nego žrtva. Ja to neću činiti u svojem zapisu o Srebrenici!

Muslimani u Srebrenici, to jest u Bosni, bili su žrtve mržnje i laži jedne fašističke politike i ideologije koja i u današnje doba ima svoje glasnike i zagovarače. Mogli bi neki reći: ”Baš se Nijemac našao da nekoga proziva fašistima!“ Da! Ja to mogu, u ovom i u drugim sličnim slučajevima, baš ja. Mogu da zovem fašistima one ljude koji su taj genocid lično učinili ili dali naredbu za to. Ja to mogu jer se u njemačkim školama otvoreno govori o zločinima Nijemaca u Drugom svjetskom ratu. Razračunao sam, kao i mnogi drugi Nijemci, sa duhovima prošlosti naše zemlje. Meni je žao ljudi koji ne vide pored zdravih očiju. Većina Nijemaca danas prezire fašizam i zbog toga imam svako ljudsko pravo da glasnike četničke ideologije nazivam fašistima. Neka sami pogledaju u rječnik značenje ove riječi i vidjet će da oni to jesu.

Moj deda je imao sedam godina kad je Hitler postao legalni vladar Njemačke. Kad je počeo Drugi svjetski rat imao je 13 godina. 1943. imao je 17 godina i morao je ići u vojsku. Izgubio je brata u ratu, a on je poslije rata bio ratni zarobljenik u Rusiji. Bio je zarobljen kada je već dezertirao, ali uniformu je još uvijek nosio na sebi… U zarobljeništvu mu je bilo jako loše, kao i mnogim drugim Nijemcima, ali ni Rusima nije bilo bolje, post ratna glad je bila posvuda. Niti jednom zarobljeniku nije lako. Kad su ljudi u ratu nije lako, to je neprirodno stanje. Primjećujemo da se Srebrenica (rat u Bosni) i Drugi svjetski rat razlikuju i vremenski i po opsegu stradanja, ali postoji neka neshvatljiva potreba da ih čovjek usporedi, proba shvatiti, ne samo emocijama već i razumom. Što je to dovoljno lijepo u nama, dovoljno razumno i hrabro u želji da se pomiri nepomirljivo, da se prekrije ružno lice rata?

Što se tiče Srebrenice, razmišljam o žrtavama, o njihovim mislima, o njihovim tugama, nadama, zebnjama… Moj deda, kao i drugi njemački ratni zarobljenici, imali su vremena oplakati, oprostiti se od svojih supruga, djece, sestara, braće, majki, očeva… Ali njihove familije nisu mogle da se oproste od svojih najmilijih u zatočeništvu. Pretpostavljali su da su negdje u Rusiji, živi ili mrtvi, a ratne zarobljenike je na životu održavala nada da će se možda jednog dana vratiti svojoj kući. Mogli su pisati pisma, a ponekad su i stizala. Ako ništa, barem je postojala nada.

Srebreničani nisu mogli ni to! Nisu imali vremena! Događaji su tekli brzinom koja je oduzimala nadu. Žene nisu stigle reći svojim muževima “volim te”, zagrliti ih, poljubiti, da zajedno popiju zadnju sabahsku kahvu. Nisu stigle reći ni: „inšallah, vidjet ćemo se opet.“ Sinovima nisu više mogle biti nježne i stroge majke. Sinovi nisu dobili priliku odrasti. Majka ih neće oženiti, majka neće grliti svoju unučad, pripremati im pite, zaogrtati ih u „jufke“ svojeg majčinstva jer nafaka je nepovratno i nasilno ukinuta.

Govorimo o dvije kategorije žrtava – onima koji su poginuli i onima koji su preživjeli. Oni koji su preživjeli svojim životom nas podsjećaju na stradanje, zbog njihove tuge i pišem ove retke, jer, s njom, negdje duboko u sebi, najiskrenije suosjećam. Moj deda i svi njemački zarobljenici u Rusiji imali su nadu da će se vratiti. Srebreničani to nisu mogli imati. Vidio sam jednu srebreničku majku koja je držala sliku svog muža i sina iz 1985., kada je sretna obitelj bila na odmoru u Dubrovniku. Muža i sina su ubili, a u toj ženi je ostala praznina, koju popunjava jedna slika sa zajedničkog odmora. Ta slika u slici, tuga u tuzi, na jedan neobičan način meni je razumljiva. Kada ju gledam zamišljam svoju ženu i djecu. Plačem nad slikom majke Srebrenice, a ujedno plačem nad svojom ženom, majkom moje djece. Ma što me briga za mene, da umrem ili poginem u ratu, samo da su oni živi, a tuga i bol proizlazi iz misli da su moja voljena supruga i moji sinovi ostali sami, da tuguju jer mene nema, da tuguju jer ne znaju za moj kraj. Mojem dedi u Rusiji je bilo lakše nego onima koji su ga čekali da se pojavi na obiteljskom pragu. On je imao nadu, a oni su imali zebnju, stalni nemir, oni su pružali svoje ruke prema Rusiji dozivajući, a noću su plakali u jastuke.

Ne sumnjam da srebrenička majka, koja u rukama nosi sliku svoga muža i sina sa ljetovanja, trpi strašne srčane bolove. I to ne samo onda kada dolaze crni dani sjećanja, godišnjice obilježavanja genocida, i kada se mnogi političari natječu u iskazivanju riječi sućuti, a slutimo da rade na vlastitoj propagandi. Ona te bolove, glasove svojih polupanih srčanih klijetki, glasove svoga sina i muža, osjeća svakog dana! Moje suosjećanje sa njenom patnjom me baca na koljena, pružam svoje ruke prema Srebrenici dozivajući njenog muža i sina, osjećam zebnju i nemir. Možda sanja o lijepim danima u Dubrovniku kada su otac i sin plivali u moru, a ona ih gledala, možda se sjeća najljepšeg dječjeg osmijeha na svijetu! Grli svoj jastuk i sanja zajedničke zagrljaje, osjeća njihovu toplinu, njihov dah, sina na svome krilu i njegov miris, kada ga je hranila i pjevala mu sevdalinke. Zatim more postaje nemirno, sina i oca guta oluja. Nastupa buđenje, a snovi se utapaju u suzama, a jastuk postaje suzno mezarje. Ona zna da povratka nema, da njenih najmilijih više nema. Ona bi se vratila u san, pokušava zaspati, ali bol je jača.

Odmor u Dubrovniku postaje samo gorko sjećanje, jer taj genocid i taj rat su u bošnjačka srca, u njihove živote, ušla i ostala kao otrovan trn. Rane ostaju! I zato se može oprostiti, ali ne smije se zaboraviti!

Mi Nijemci nećemo nikada zaboraviti što smo učinili Jevrejima i drugim narodima. Oprostili su nam jer smo se ispričali otvoreno pokazali da nam je žao. U jednom trenutku nastao je strašan konflikt među djedovima i unucima jer su se mladi pitali da li im je deda bio zločinac. Mrze svoje djedove koji su bili zločinci. Naravno da ima i izuzetaka, onih koji svoje djedove zločince slave, ali mali je taj broj.

Ove godine, na obljetnicu genocida u Srebrenici, kupio sam bosanske, hrvatske i srpske novine. U Njemačkoj se na željezničkoj stanici može kupiti “Avaz”, “Večernji list”, “Oslobođenje”, “Večernje novosti”, “Slobodna Dalmacija”, “Vesti”… Srpske novine su imale agresivne naslove, ali tekstovi su bili nešto oprezniji i umjereniji. Da li su potrebne takve provokacije? Priznaje se genocid, ali iskreno žaljenje, po mojoj interpretaciji, ne postoji. Hrvatske novine otvoreno pišu o genocidu, emocije se čine iskrenima, čak i one izgovorene iz usta političara poput premijera Zorana Milanovića. Srpski političari moraju doći u Srebrenicu i Milanović u to vjeruje. Kada bi srpski predsjednik Nikolić pao na koljena u Srebrenici, kao nekad Brandt u Varšavi, ja bih povjerovao da je iskren. „Avaz“ je pisao kao i Hrvati, potresno i iz „prve ruke“, što je bilo za očekivati.

Srebreničani i Bošnjaci, koji su preživjeli rat, kao i djeca silovanih žena, trebaju pomoć. Ali ne samo kada se obilježavaju komemorativne obljetnice. Njihove traume bole svaki dan. Svaka osoba bi trebala da piše svoju knjigu o Srebrenici, o Bosni i o ratu – da se ne zaboravi. Iako su svjedočanstva stravična mi ne smijemo pred njima zanijemiti, ne smijemo šutjeti.  Kad se ne zaboravi onda se ne ponavlja. Srebrenica nije bio posljednji čin ratnog užasa na Balkanu. Kosovo je uslijedilo samo 4 godina kasnije. Albanci su bili masovno ubijani i NATO je reagirao bombardiranjem Srbije da pomogne žrtvama. Naučila je zapadna Europa! Tako se barem činilo na prvi pogled, ali pritom je Sjenica na Sandžaku bila bombardirana i muslimani su opet poginuli… Gdje je kraj ratnim apsurdima?

Bošnjaci u Bosni su imali mogućnosti da se zlurado raduju zbog bombardovanja Srbije ili da budu solidarni sa Albancima koji su patili, ginuli i bježali u druge zemlje. Albanci su se vratili i sada na Kosovu Srbi kao manjina imaju problem. Gdje je kraj apsurdima, hoće li se taj začarani krug već jednom završiti. Nije važno što su Bošnjaci tada mislili, jer je to bilo odmah poslije rata u Bosni. Važno je što danas misle o tome. Samo solidarnost sa drugima daje ovoj tuzi preduvjete za konačni mir. Rado se sjećam one Hrvatice u Splitu jer je pokazala neku vrst solidarnosti sa Bosnom. Tako moraju svi sa svima, u svim smjerovima, ali treba naglasiti – netko više a netko manje, jer nisu svi radili jednake zločine. Međutim, žrtva je žrtva. I hrvatsku i bošnjačku i srpsku i njemačku i rusku majku jednako boli gubitak sina i muža.

Najbolje se to povezuje kad se slušaju ilahije hafiza Aziza Alilija. On je Albanac i uči ilahije  na bosanskom. Glavni je imam džamije u Zagrebu. To je idealan primjer monoteističke vjere, a ona katolička i islamska u pravilu ne znaju za granice nacionalnosti i solidarnosti. Ja sam solidaran sa svim žrtvama Balkana i posebno sa žrtvama iz Srebrenice. Neka im Rahmet bude! Ja, koji sam rođeni Nijemac, ali nisam zločinac jer sam raskrstio sa zločinima svojih predaka. Isto će morati učiniti neki narodi Balkana da se uz njihovu naciju ne bi vezala imenica zločinac. Ja mogu voljeti svoju Njemačku, pružati ruke prema Rusiji, prema Bosni, prema čitavom svijetu, kao slobodoljubivi čovjek čiste savjesti.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.