SPISI DŽEVDET-PAŠE: Bošnjaci su pošten i častan narod

Jedno drugo područje života koje pokazuje kako su Bošnjaci pošten i častan narod jest trgovina, odnosno, njihovo ponašanje u trgovačkim poslovima. To poslovanje zasniva se isključivo na povjerenju i odvija se na neobičan način. U Bosni se trgovačka roba dostavlja iz dva pravca. Roba iz Istanbula u Sarajevo dolazi preko Soluna i Novog Pazara, a iz Austrije preko Zvorničkog sandžaka ili preko Bišćanskog sandžaka. Za sandžake koji se nalaze na tim putevima roba se ne odvaja odmah dok je još na putu za Sarajevo, nego ti, kao svi drugi sandžaci u kadiluci, robu nabavljaju iz Sarajeva. Tako je Sarajevo ne samo administrativno već i trgovačko središte vilajeta. Bosanski vilajet ima ove sandžake: Bosanski, Travnički, Bišćanski, Banjalučki i Zvornički. Ovom vilajetu pripada i Hercegovački sandžak. U svim tim sandžacima ukupno je oko 1.270.000 stanovnika, muškaraca i žena. To znači da je Sarajevo trgovački centar za nekoliko stotina hiljada ljudi.

Međutim, prihodi trgovačkog suda posve su niski i nisu dovoljni ni za plaću tajnika na sudu (katib). Uprava suda se stoga žalila da u takvim uvjetima „plaća predsjendika suda ostaje posve nepokrivena“. Ova žalba jako me začudila. Stoga sam odmah otišao na trgovački sud i pregledali smo sve knjige. Ustanovio sam da tokom dvanaest mjeseci najviši mjesečni prihod nije prešao 350 kuruša, a i to je bilo posve rijetko. Uglavnom se tokom jednog mjeseca ostvarivao prihod od 150 do 200 kuruša, što je zabrinjavajuće i začuđujuće. Pokazalo se da su ti skromni prihodi ostvareni od sudskih parnica koje su se vodile za trgovce izvan Sarajeva. Sarajevski trgovci uopće nisu dolazili na sud. Stoga je bilo potrebno da ispitam kako se u Bosni trguje.

Ispitao sam to pitanje i ustanovio sam da su trgovačku robu, kako onu iz Istanbula tako i onu iz Austrije, nabavljali samo sarajevski trgovci, dok su trgovci iz drugih sandžaka i kadiluka dolazili u Sarajevo, kupovali robu u dućanima sarajevskih trgovaca i prevozili je u svoj kraj gdje su je prodavali. Trgovac iz unutrašnjosti dođe u Sarajevo, ode u magazu nekog velikog trgovca s kojim je navikao poslovati i kaže koja mu je roba potrebna. Pomoćnik koji radi u magazi zapiše svu tu robu. Robu upisuje u vertikalni stubac, a pored naziva robe, za svaku vrstu pojedinačno, upisuje količinu koju trgovac traži i cijenu robe. Potom ispiše račun u kojem stoji sve to isti zapisano, to jest, račun izgleda isto kao zapis u trgovačkoj knjizi. Za to vrijeme pripremi se i upakuje roba i trgovcu iz unutrašnjosti se skupa s robom preda i taj račun. On preuzme robu i preveze je u svoj kraj gdje je prodaje, uglavnom jednom određenom krugu kupaca i s istim trgovačkim postupkom, to jest na povjerenje. Sarajevski trgovac u određenim vremenskim razmacima pošalje svog čovjeka da pokupi novac koji mu duguju trgovci u unutrašnjosti. Lokalni trgovci predaju mu dio dugovanja a on njima priznanicu da je novac preuzeo. Zajedno s robom, koju će prevesti u svoje mjesto, preuzimaju i račun o vrsti i vrijednosti robe. Pri tome sarajevski trgovci od njih ne traže nikakvu garanciju o tome da će platiti preuzetu robu, ne traže nikakvu potvrdu ni osobu koja bi bila svjedok o preuzimanju robe.

Prema tome, kada bi neki od tih trgovaca porekao svoj dug, sarajevski trgovac ne bi imao na osnovu čega da ga tuži. Trgovački sud za pokretanje sudskog postupka traži potvrdu, a za šerijatski sud potreban je svjedok. Tako, ustvari, ne postoji sud koji bimogao rješavati eventualne sporove u bosanskom načinu trgovanja. Eto, tako smo ustvrdili šta je razlog zbog kojeg ovdašnji trgovci ne dolaze na sud.

Kako se onda odvijalo trgovačko poslovanje bez potvrda i svjedoka u jednom velikom ejaletu kao što je bosanski? Iskreno, to me zanimalo. Među sarajevskim trgovcima bio je jedan po imenu Mehmed-aga Merhemić. Pozvao sam ga i upitao: „Koliko je vrijednost trgovačke robe koju si dao u unutrašnjost na povjerenje i čekaš na naplatu?“ Rekao mi je da mu trgovci iz unutrašnjosti duguju više od 10.000 kesa novca. Upitao sam ga: „Imaš li kakvu potvrdu ili svjedoke?“

„Nemam“, odgovorio je, „nije običaj da se uzimaju“.

„Pa dobro, a šta bi uradio da ti neki od trgovaca s kojim posluješ poreknu dugovanje?“

Začudilo ga je moje pitanje pa mi je uz osmijeh odgovorio: „Kako može poreći. Odnio je toliku robu i račun o nabavci.“

„A da neki od trgovaca umre, zar ti ne bi bio na gubitku?“, upitao sam ga.

„Ako umre, moj račun će se naći u njegovoj ostavštini. Njegovi nasljednici će vratiti dug.“

Doista, kad bi umro neki trgovac iz unutrašnjosti koji je robu nabavljao od nekog sarajevskog trgovca, odmah su se u Sarajevo slali računi i priznanice koje su pronađene u ostavštini i otplaćuje se njegov dug. Ako su iza umrlog ostala malodobna djeca, navodno, kadija nije popisivao ostavštinu sve dok se ne bi otplatio dug sarajevskom trgovcu. Doista, sarajevski trgovci su tvrdili da im nikad niko nije porekao dug.