Sjećanje na Fejzullaha Čavkića, osnivača i predsjednika “Gajreta” u Bosanskoj Krupi
Piše: Asmir Crnkić
Period Kraljevine SHS vrijeme je najveće razgradnje Bosne i Hercegovine, a za Bošnjake je bio posebno težak. To je vrijeme njihovog biološkog, ekonomskog i kulturnog marginaliziranja. Zbog takvih iskušenja, mnogi Bošnjaci bili su primorani seliti u Tursku. Međutim, značajan broj bošnjačke intelektualne elite ostao je u domovini i aktivno se nastavio boriti u oblikovanju političke, društvene i kulturne stvarnosti Bošnjaka u novonastalim okolnostima. U tom vremenu obezglavljenosti, velike nepravde i siromaštva diljem naše domovine postojali su ljudi koji se nisu bojali dići svoj glas protiv nasilja, koji su zahtijevali da se poštuju prava svih ljudi te nesebično pomagali obespravljene i siromašne. Ovaj kratki osvrt posvećujem Fejzullahu Čavkiću, učitelju, kulturnom djelatniku i humanisti iz Bosanske Krupe, koji je kroz svoj javni angažman ostao zapamćen upravo po tim dubokim etičkim principima.
Istražujući lokalnu historiju Bosanske Krupe za potrebe knjige Bosanska Krupa u vrijeme austrougarske uprave autora Asmira Crnkića i Mirze Ahmetbašića, naišao sam na mnoštvo pisanih tragova o jednom našem dobrom prethodniku koji je cijeli život posvetio šireći nauku i čineći dobro drugima. Riječ je o Fejzullahu Čavkiću, čovjeku koji je krajem 19. i prvim decenijama 20. stoljeća u Bosanskoj Krupi učinio mnogo na polju prosvjetiteljstva, kulture i humanitarnog rada. Kad se uzme vrijeme u kojem je živio, odnosno politička i ekonomska iskušenja kroz koja je naš narod tada prolazio, njegov način života i duboki tragovi dobra zaslužuju svaki respekt.
Fejzullah Čavkić rođen je 1890. godine u Čavkićima kod Bihaća. Iz njegove vakufname, koja je registrirana u GHB Biblioteci 1934. godine, vidimo da mu se otac zvao Mehmed. Ime Fejzullah arapskog je porijekla i znači “Božija milost”. Skraćeni oblik ovog imena je Fejzo. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom mjestu, a učiteljsku školu je okončao u Sarajevu. Iz Sarajeva se vratio u svoju Krajinu, gdje je radio kao učitelj. Kako je zabilježeno, većinu radnog vijeka proveo je u Bosanskoj Krupi. Tu je bio angažiran i kao povjerenik, a potom i kao predsjednik društva “Gajret”. “Gajret” je preteča i pravna prethodnica današnje BZK “Preporod”.
Mjesni odbor “Gajreta” u Bosanskoj Krupi (drugi slijeva, koji sjedi, je Fejzullah Čavkić), u sredini Murat Šuvalić (stoji)
To je vrijeme kada je u Bosanskoj Krupi bilo više angažiranih intelektualaca, među kojima su se isticali: Murat Šuvalić, Husein Šehić, Murat Hajrović, Ibrahim Džafčić i dr. Neki od njih su blisko sarađivali i sa reisu-l-ulemom Džemaludinom ef. Čauševićem, koji je, također, iz Bosanske Krupe. Fejzullah Čavkić je u međuratnom periodu kratko vrijeme radio kao učitelj u osnovnoj školi u Bužimu. Sarađivao je s mnogim listovima i časopisima koji su izlazili u austrougarskom periodu i periodu između dva svjetska rata. U Sarajevskom listu od 1904. do 1909. godine objavio je nekoliko poučnih pripovjedaka i priča za djecu. Kao vanjski saradnik, pisao je i za Gajret, Bosnischer Bote, Biser, Kalendar “Bošnjak”, Behar, Novi Behar, Islamski svijet i Islamski glas. Listajući te stare listove i časopise, pronašao sam neke od Čavkićevih radova: Taksirat, Na Bajram, Za sevdahom, Na uranku, Biserbegovica i dr.
Zabilježio je i romansu Hata Dizdareva, koja je nastala na području Bužima, a govori o lijepoj Hati koja je vodeći kolo ljepotom opčinila sve koji su je gledali. Hata, igrajući kolo, gubi hamajliju koju pronalazi Hasan (ar. Lijepi) te tako postaje njen izabranik. Pjesma je ispjevana desetercem, sastoji se od 68 stihova. Pjesmu Svoja usta medena čuo je od Hadžere-hanumice Bišćević, a pjesmu Ljuto me je glava bolila čuo je u Krupi od mlinara Mehe Sivića. Zanimale su ga i privredne teme jer je kroz njih opisivao život običnog čovjeka te kroz savjete pokušavao korigirati ukupno ekonomsko-socijalno stanje naših građana koji su u vrijeme Kraljevine bili izloženi pauperizaciji, masovnom osiromašenju i brutalnom ekonomskom satiranju od strane vlasti tadašnjeg sistema. S tom namjerom nastali su njegovi radovi u Novom Beharu: Čišćenje sjemena, O separatoru stapu, i Zaoravanje strništa.
Jasno je da je svako novo stečeno znanje a koje je moglo pomoći običnom seljaku-težaku htio što prije s njim podijeliti. Bio je pčelar i aktivno je promovirao pčelarstvo. Vrlo vrijedan tekst O naprednom pčelarstvu napisao je u kalendaru Islamski svijet. Tri godine kasnije u Islamskom glasu također je iznio kvalitetnu analizu utjecaja meda na zdravlje gdje konstatira da je med pored ishrane lijek za rane, kraste, opekotine i čireve na ljudskom tijelu. Bilježio je razne događaje i dženaze viđenijih ljudi objavljujući njihove biografije. U objavljenom prilogu Šta se radi u nas u Krajini opisuje običaje Krajišnika prilikom obrade zemlje, tadašnjem teškom socio-ekonomskom stanju, nedostatku školskih objekata, kulturnom zaostatku, lošoj infrastrukturi i sl. Prilog završava apelom vlastima da se pomogne našem selu i seljacima. Iz jednog novinarskog članka iz 1933. godine saznajemo da se 23. juna iste godine “kulturni radnik i učitelj u penziji te član Vakufskog povjerenstva Fejzo Čavkić obratio roditeljima i učenicima u Krupskom mektebu tokom polaganja završnog ispita”, što govori o njegovom visokom ugledu koji je uživao u Bosanskoj Krupi. Kroz svoje žurnalističke priloge u tadašnjim listovima ukazivao je na potrebu unapređenja standarda u obrazovanju. Tako 1934. godine piše o stanju mekteba u Bosanskoj Otoci.
Fejzullah Čavkić svoj ovodunjalučki život proveo je u Bosanskoj Krupi
Znao je u Islamskom svijetu prenijeti i hutbe bosanskokrupskih imama koje su ga se posebno dojmile kao što je hutba Smajila ef. Mujakića imama Pazardžik džamije (današnja Gradska džamija) iz mjeseca maja 1934. godine gdje se preporučuje rad i štednja odnosno osuđuje lijenost i rasipništvo. Sa Salihom ef. Novkinićem preveo je i objavio poučnu priču sa istoka Hatemi Tai. Godine 1934. uvakufio je imovinu koja se sastojala od šest komada akcija Privilegovane agrarne banke A. D. u Beogradu po 500 dinara za potrebe vakufa džemata u rodnim Čavkićima. Kako je navedeno u vakufnami, prihod od uvakufljenih akcija trebao se davati imamu džamije džemata Čavkići-Založje kod Bihaća, a koji je zauzvrat imao obavezu održati vazu nasihat svakog mjeseca, najmanje dva puta i to petkom poslije džuma namaza te na kraju spomenuti vakifa sa hajir dovom. Na njegovu inicijativu 1935. godine počela je izgradnja mekteba sa imamskim stanom u istom džematu. Direktnog potomstva nije imao, ali zato se prema svojim učenicima, siromašnoj djeci te ratnoj siročadi odnosio kao rođeni otac. Često je znao obući siročad, a prakticirao je organizirati u svom domu i o svom trošku kolektivno obrezivanje djece iz siromašnih porodica gdje bi upriličio mevlud i ručak. U znak zahvalnosti jedan njegov bivši učenik napisao je svesrdni tekst O plemenitosti učitelja Fejzulaha Čavkića. Potrebe siromašnih bile su mu preokupacija. Znao je saosjećati se sa boli drugih, što je dokaz njegovih islamskih svjetonazorskih i etičkih principa.
I posljednje ovodunjalučke trenutke života proveo je skrbeći za siromašne. Stradao je 1944. godine od posljedica zračnog napada na Bosansku Krupu upravo dok je sa ulice u sklonište sklanjao siročad i djecu izbjeglica. Navodno je pokopan u haremu jedne od bosanskokrupskih džamija. Pretpostavljamo da je riječ o haremu džamije Gornja Mahala pored koje je postojao veći mezaristan gdje su sahranjivani krupski kapetani, ulema i istaknuti građani Bosanske Krupe. U tom mezarju sahranjen je i njegov prijatelj Murat Šuvalić, istaknuti bosanskokrupski pisac, pripovjedač i publicista. Nažalost, ta džamija je stradala tokom Drugog svjetskog rata, a komunistička vlast se potrudila da se nikad ne obnovi. Ostaci džamije i mezarje su sravnjeni sa zemljom, a na toj lokaciji je izgrađen sadašnji Dom zdravlja Bosanska Krupa.
Fejzullah Čavkić davno je preselio na bolji svijet. Božijom voljom nije imao potomstva, a zahvaljujući komunističkoj oholosti i bestidnosti, ne zna mu se ni za mezar. Međutim, sjećanje na Fejzu Čavkića kao učitelja, predsjednika “Gajreta”, pripovjedača, prikupljača narodnog blaga, humanistu i skrbnika ratne siročadi i dalje je živo. Jer, Svemogući i Milostivi Bog neće dozvoliti da trud njegovih iskrenih robova bude zaboravljen niti će taj trud biti uzalud.
“Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio.” (Kur'an, El Kehf, 30)
