SEVER: Svježa dama Damask trese
X X X
I na tom hrastu Hrastovo Brusje
sijedo od straha novi narod čeka.
I tako sever, možda, negdje Rus je.
A taj je narod stidljiv i nevidljiv
i gdje da mu se iznađu pluća.
I kisik je u dimu bridljiv ko britva il ko teški slučaj.
Jača se ona, postojbina pravih
I opet, svježa dama Damask trese.
Sreće je pokoljenje zdravih
iz medrese a možda to je treset.
Pa ognje palimo mi naše.
Iz knjige pjesama “Svježa dama Damask trese“
Josip Sever, hrvatski pjesnik i prevoditelj (Blinjski Kut kraj Siska, 8. VII. 1938 – Zagreb, 28. I. 1989). Slavistiku studirao u Zagrebu, a sinologiju u Pekingu. Radio je kao profesionalni književnik. Objavio je zbirke pjesama Diktator (1969) i Anarhokor (1977). Osnove njegove poetike, kojom pokušava preosmisliti iskustva ruskog avangardnoga pjesništva sažete su u maksimi »zvuk diktira smisao«. Zato pjesme iz obiju zbirki, bližeći se »zaumnomu jeziku« njegovih uzora A. J. Kručoniha i V. Hljebnikova, obiluju eufonijskim figurama (Klišej kiše, Panegirik pornografa, Otok otac) i postaju parada svakovrsnih jezičnih atrakcija (neologizama, multilingvalnih prepletanja, sinestezijskih stapanja i grafičkih eksperimenata). U kontekstu hrvatskog pjesništva 1960-ih i 1970-ih Severova je lirika naznačila prijelaz od pjesništva zaokupljena egzistencijalnim smislom prema mlađemu hrvatskom pjesništvu u znaku »tekstualnoga konkretizma« i jezične dosjetke pa je njegov utjecaj u idućim desetljećima bio znatan. Obje zbirke, pjesme na ruskom jeziku te kratki prozni tekstovi pod naslovom Bljeskanja objavljeni su mu u knjizi Borealni konj (1989). Sever je i prevodio s kineskoga i ruskoga jezika, ponajviše rusko avangardno pjesništvo.