SEVDALINKA: Sve je započelo zabranjenom ljubavlju između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke

Obavještavajući redovito mletačke vlasti o zbivanjima u tadašnjoj mletačkoj provinciji Dalmaciji, splitski knez je opisao ljubavnu zgodu između Adila i Marije. Splitski knez prvo kaže da je događaj “prekrasan i zanimiv” i drugo, da svojim pretpostavljenim nije o njemu ništa spomenuo.
 SEVDALINKA: Sve je započelo zabranjenom ljubavlju između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke

Piše: Munib Maglajlić

BOŠNJAČKA USMENA LIRIKA

  1. Historijat bilježenja i proučavanja

Najranija dosada poznata vijest o bošnjačkoj usmenoj lirskoj pjesmi potiče iz XVI stoljeća, a vezana je za povijest o nesretnoj ljubavi između Bošnjaka Adila iz Klisa i Splićanke Marije iz ugledne gradske plemićke porodice Vornić. Mada nije sačuvana u izvornom obliku, nego posredstvom ljetopiščeva zapisa na talijanskom jeziku, ljubavna pjesma kojom se zaljubljeni mladić, obraćajući se dragoj, oglasio na splitskom pazaru s proljeća 1574. godine – na temelju ljetopiščeva zapisa i uz pomoć prepjeva hrvatskog pjesnika Luke Botića – sa dosta sigurnosti može se zaključiti da pripada usmenoj tradiciji čije su ljubavne lirske tvorevine od kraja XIX stoljeća naovamo označavane terminom sevdalinka. Ovo rano svjedočanstvo – sačuvano zahvaljujući sretnom sticaju okolnosti – višestruko je zanimljivo.

Naime, ako se za trenutak ostavi postrani neobična draž događaja koji je ljetopisac, ondašnji splitski knez zabilježio i sve ono što je ovaj zapis sa sobom donio ili svojim privlačnim sadržajem izazvao – sasvim je izvjesno da u primjeru zaljubljenog Bošnjaka Adila, koji na splitskom pazaru pjeva svojoj dragoj, imamo pred sobom pjesnika na djelu, odnosno: u izuzetnoj smo prilici da sagledamo taj čudesni, neuhvatljivi i tajnoviti trenutak rađanja pjesme. Sve pojedinosti navode, naime, na zaključak da Bošnjak Adil nije samo prenosilac baštinjene građe nego je i sastavljač pjesme-alegorije, kojom se – opjevavši ljepotu svoje drage i ushićenost njome – oglasio kao vjerodostojan pjesnik u duhu usmenoknjiževne tradicije vlastitog okruženja, te davne 1574. godine. U svakom slučaju, u svjedočenju splitskog kneza nije, dakle, donesena samo vijest o pjevanju lirske pjesme i okolnostima pod kojima se to dogodilo, nego je – što se izuzetno rijetko dešava – riječ o jednom ranom svjedočanstvu koje možda osvjetljava sami čin nastanka ili u najmanju ruku njezino prvo javno saopćavanje.

Ovaj višestruko značajni izvještaj splitskog kneza široj književnoj i kulturnoj javnosti na južnoslavenskom prostoru obznanio je sredinom XIX stoljeća hrvatski pjesnik Luka Botić u spjevu Bijedna Mara, u kojem je tema zabranjene ljubavi između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke uobličena u šest deseteračkih pjevanja. Naime, u želji da čitaocu svoje “historičke pripovijesti iz narodnog života” približi vrijeme u kojem se odvijao ljubavni roman između Adila i Marije, Botić je preveo sa talijanskog nadahnuti zapis splitskog kneza i donio ga u dodatku spjeva Bijedna Mara.

Obavještavajući redovito mletačke vlasti o zbivanjima u tadašnjoj mletačkoj provinciji Dalmaciji, splitski knez je opisao ljubavnu zgodu između Adila i Marije zapravo sa zakašnjenjem, ukazujući prethodno na jedan mlađi slučaj zabranjene veze između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke na mletačko-osmanskom graničnom pojasu. Naime, neku djevojku – koja se iz sela Vranjice zaputila u Split da proda vunu – presretne i povede sa sobom neki Bošnjak, ali ga zaustave otac i brat djevojkin, koji su ih susreli jer su išli na splitski pazar. Mladić se pravdao da je djevojka sasvim nalik na neku curu iz Klisa, koja je navodno sa zaručnikom pobjegla u nepoznatom pravcu te da je mislio da je to ona i da ju je zato poveo. Oštro mu priprijetivši, otac i brat djevojkin puste ga da ode, a ona nakon njegova odlaska izjavi da ga je i ranije viđala, da joj je koješta govorio te da ju je pozivao da dođe k njemu. Međutim, onima koji su ispitivali ovaj slučaj – a među njima se nalazio i splitski knez – djevojka je iznijela i nove pojedinosti iz kojih se razabire da su se sporne zgode bitno drugačije odvijale nego što je to djevojka prikazala pred svojima, što se jasno može zaključiti iz onog dijela kneževa izvještaja u kojem je opisan susret muslimanskog mladića iz Klisa i kršćanske djevojke iz sela Vranjice, na temelju njene vlastite izjave: “…I da je jedamput došao k njihovoj kući u Vranjicu, da se tužio da je žedan i molio da zagrabi vode; ona mu pako donese vina; i kad je govorila bila je crvena i zaplitala se. Mi smo se činili da ne vidimo i da ne opažamo ništa, no smo bili zadovoljni što se nija ta neprilika dogodila kao obično na silu, no na drugi način, što će oštroumlje i iskustvo vašijeh gospodstava lasno pogoditi…” Ispitivači, međutim, ni ocu ni bratu djevojkinom nisu kazali ono šta su sa strane vidjeli – “jer ne bi borme trpili da im se tko iz kuće zagleda u jednog mladog Turčina, no bi je prije smakli i natjerali da ide u koludrice” – i ova ljubavna zgoda rasplela se bez tragičnog ishoda zahvaljujući razboritosti i pronicljivosti onih koji su djevojku ispitivali.

Ali, takvom tragičnom ishodu nije izmakla Marija Vornićeva i splitski knez se vraća opisu njezina slučaja sa obrazloženjem: prvo, da je događaj “prekrasan i zanimiv” i drugo, da svojim pretpostavljenim nije o njemu ništa spomenuo. Konačno, evo kako je taj dio izvještaja visokog mletačkog činovnika – za potrebe čitalaca njegove “historičke pripovijesti iz narodnog života u Dalmaciji u drugoj polovici XVI vijeka” – preveo Luka Botić:

Moram dakle vašijem preuzvišenostima kazati, da lane početkom ožujka, kad je s proljeća izgledalo, kano da se sav svijet veseli i ljubi, jedan mlad lijep Turčin, jedva od 18 godina, krasno i bogato obučen na njihov način, pošteno imućan, dolazio je na pazar. Jedamput dođe i donese voska i voda mirisavijeh i meda i dobra žerava bez biljega. Obično je sam dolazio i nije imao no dvije sluge. Turci su ga Adelom zvali, a naši lijepim Adelićem. Naše su žene rađe u njega kupovale; a on se uvijek pošteno i umjereno vladao. Njegovi su mu zavidjeli, a naši su ga jako obljubili. Kad jedan dan neima Adelića, Turci su se zaklinjali, da je išao s njima, pače da ih je i pretekao. A to se opazi više dana, i Turci rekoše: “Ašik je”, da je, naime, zaljubljen. Sada vam moram kazati preuzvišena gospodo, da jedamput, kad je došao Adelić, dođu i Vornićevi na pazar, i s njima dvije prelijepe i prekrasne sestre Ivanica i Marija; obadvije jako dobro i ukusno obučene, zlatom i nakitima, jer je Vornićeva kuća dobro bogata. Braća Vornići pokazali su se nedavno kako valja, kao što znam, da je vašijem preuzvišenostima poznato iz drugijeh našijeh pisama. Tu se Adelić i Marija, koja je mlađa, i malo joj više od 14 godina bilo, spaze i od onda poginu jedno za drugim. Ali je djevojčica imala i svoje i sestru, i bojala se Boga i Djevice, što je Adelić bio Turčin.

Plakala je a nije ništa govorila, no se pripila uz sestru. Momče je obilazilo njihovu kuću; ali nije nikada govorilo. I to je bilo s česa je on smetnuo iz pameti pazar. No kad se opet jednoč ukažu Vornićevi na pazaru, eto ti i njega. Kad mu se sestre dese na blizu, zapjeva slavjanski staru jednu slavjansku pjesmu, koja je ovo značila:

Zagleda se Turčin u našu golubicu. Ja sam Turčin. Lice joj je bjelije od mojega voska a ljepše od ruža što sam ocijedio.

Zagleda se Turčin u našu golubicu. Ja sam Turčin. Ja sam čuo gdje govori; usta su joj slađa no moj med. Vaša je golubica ljepšeg stasa i uzrasta no moj konj.”

Kad je pjevao, rekoše Turci smiješeći se: “Ašik je.” A on to čuje i ode. A Marija je plakala, te je otac i braća upitaju, šta joj je? Ona nije mogla da kaže od plača i jodanja. Stoga druga sestra okupi moliti oca i braću, da se vrate kući, da ne prave čudo i da ne dižu viku, da će ona i Marija sve ispripovijedati. Odmah odoše; a kada začuju šta je, silom na djevojku navale, da ide u manastir, i da se ne uzda, da će više ikada izaći. Da im je okaljala kuću, koja je uvijek bila dična i poštena; da je to šta nečuveno i da se sakriti mora uklonivši se iz svijeta, tko je tomu povoda dao. Mnogo štovani svećenik i pripovijedalac gospodin Damjan Tupić, kućni pop, pregovarao je i savjetovao ocu i braći toliko, da su naposljetku odlučili, da djevojka ide u manastir i da tamo bude dvije godine, dok se ta sramota ne zaboravi. I ona ode, a i sestra s njome, jer ne mogu njih dvije da se rastanu. U tome se Marija razbolje; a kad to sazna Adelić, jedno veče baci strijelom pismo kroz šipke, gdje je govorio: “Ako ozdraviš i tvoji te budu htjeli meni dopustiti, hoću da se pokrstim i tvojega zakona da budem.” To pismo, ne zna se, tko, odmah uze i preda Vornićima. A oni od jada i uvrede da pobjesne i zahtijevaše, da se Adel više ne pusti u grad. Međutijem je djevojčica venula i umre. Sahrane je u manastiru, a književnik i filosof Boktulija spjeva joj slavjanski:

“Razbolje se naša grlica, u koje je bilo prekrasno perje, od ljute rane; dođe lovac iz daleke zemlje i rani je: Bijedna Mara!

Otac i mati ne htjedoše je primiti i ne prigrliše je, niti su ranu olizali, i grlica umre: Bijedna Mara!”

Te su joj stihove izrezali na grobnici i dan danas ih svatko pjeva, da je žalost slušati. Ivanica nije izišla napolje, no je i dan danas u manastiru, i kaže se, da hoće da bude koludrica, dok je živa.[1]

O životu bošnjačke lirske pjesme, ali također i balade i romanse, nakon svjedočenja splitskog kneza iz osme decenije XVI stoljeća, prema onome što je dosada objelodanjeno, posvjedočiće tek zbornik s početka XVIII stoljeća poznat kao Erlangenski rukopis (prema njemačkom gradu Erlangenu, u čijoj univerzitetskoj biblioteci je sačuvan), u kojem se nalazi nekoliko desetina pjesama sa bosanskohercegovačkog područja, i to pretežno onih iz bošnjačke sredine. Kako se o ličnosti sastavljača ovog zbornika – nastalog na području nekadašnje Vojne krajine, nastaloj u odbrambenom smislu kao protivteža snagama u prostoru ranije poznatom kao Bihaćka krajina – ne zna ništa pouzdano, nije poznato ništa ni o putu koji su bošnjačke lirske pjesme prešle prije konačnog zapisivanja, rukom nepoznatog sakupljača, po svemu sudeći Nijemca, kako je to pretpostavio Gerhard Gesemann, najtemeljitiji proučavalac Erlangenskog rukopisa.[2]

Iz druge polovine XVIII stoljeća datira svjedočanstvo o životu bošnjačke usmene lirske pjesme koje se nalazi u ljetopisu Sarajlije Mula Mustafe Bašeskije, pisanom na turskom jeziku. U Bašeskijinoj obimnoj i raznovrsnoj bilježnici-hronici nalaze se zabilježeni ne samo tekstovi lirskih pjesama, nego je doneseno svjedočenje o društvenom okviru života jednog od tokova usmene lirike. Naime, bilježeći zbivanja u Sarajevu tokom hidžretske 1194. (1780/81), ljetopisac navodi da je jedna skupina mladih kadija – “njih sedamnaest na broju” – priređivala po zdogovoru dva puta sedmično “sohbet-halve”, na kojima se, uz obilne sofre, sviralo uz naj, pjevale turćije i zametale razne šale. Po svemu sudeći, pjesme koje su pjevane uz sofre na sijelima ove, provodu naklonjene skupine mladih sarajevskih kadija, u nekoj su vezi sa turskim folklorom.
Izrazom turćija (turska pjesma, turska melodija, ali i pjesma općenito) – koji je prevodilac Bašeskijina ljetopisa Mehmed Mujezinović preveo terminom sevdalinka – mogla je u ovom slučaju biti označena lirska pojava koja je porijeklom iz folklora na turskom jeziku. Osim obavijesti o životu usmene lirike, Bašeskijina hronika donosi i same pjesme, i to na bosanskom jeziku: uz jednu šaljivu i tri ljubavne, u njegovoj bilježnici nalazi se razvijena romansa Zagleda se Ramo i Saliha,
koju odlikuje smjeliji erotski izraz, ispoljen u nadgovaranju momka i djevojke.[3]

(…)

[1]   Izvještaji splitskog kneza o kojima je riječ objavljeni su u knjizi: Vincenzo Solitro, Documenti storici sull’ Istria e la Dalmazia, Venezia 1844, Vol. I, str. 80. Dodatak u kojem je Botić objavio prijevod nekih dijelova izvještaja splitskog kneza nosi naslov: Izvori za “Bijednu Maru” (Luka Botić, Izabrana djela, Zagreb 1949, str. 239-241).

[2]   Gerhard Gesemann, Eerlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pjesama, Sr. Karlovci 1925.

[3]   Mula Mustafa Ševki Bašeskija, Ljetopis (1746–1804), Drugo dopunjeno izdanje, Prevod s turskog, uvod i komentar Mehmed Mujezinović, Sarajevo 1987.

 

Preuzeto iz: Munib Maglajlić,  Bošnjačka književnost u 100 knjiga, Usmena lirika Bošnjaka, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2006. 

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.