SEPEHRI: Ima ljubavi, ima jabuka, vjerovanja ima

ب

VODA

Nemojmo zamutiti vodu:

jer u dolini možda

golub pije.

Ili kraj šumarka možda

češljugar krila mije.

Ili u seocu možda

vrč se puni.

 

Nemojmo zamutiti vodu:

jer možda brijest napaja

i ispire tugu srca neznanog.

Ili možda derviš

uranja u nju pogaču.

 

Na obalu je došla

žena, krasotica,

nemojmo zamutiti vodu:

rijeka odrazom

množi joj ljepotu lica.

 

Kako opojnost resi vodu!

Kako bistra je rijeka!

I žitelji uz nju blagi!

Neka im izvori vječni budu,

nek’ im krave daju puno mlijeka!

 

Ne vidjeh im selo,

no vjerujem,

Bog je onuda prošao.

A mjesečina

širinu riječi Mu obasjala.

 

Tamo su gore

ograde niske.

Žitelji znaju

kakav je cvijet crveni mak.

Tamo je plavo, plavo.

Čim pupoljak cvjeta,

svi za to saznaju.

Kakvo je to selo!

 

Nek’ drumove mu

umilna glazba ispunja!

 

Na izvoru ljudi rođeni

vodu razumiju.

Ne zamutiše je,

ne kaljajmo je ni mi.

 

نشانی

ADRESA

“Gdje je prijateljeva kuća?”, bilo je praskozorje kada je jahač upitao.

Zastalo je nebo.

Sivilu pijeska prolaznik je poklonio

granu svjetlosti s usana svojih,

te prstom jablan pokazao i rekao:

 

“Prije stabla,

ima vrtna staza zelenija od božjeg sna

i u njoj je ljubav plava veličine krila iskrenosti.

Ideš do kraja te staze što iza zrelosti ide,

zatim se okreneš k cvijetu samoće,

do cvijeta koraka dva,

stojiš pod vječnom fontanom mitova Zemlje

i strah neki proziran obuzima te.

U srdačnosti strujanja prostranstva čuješ šuškanje:

vidiš dijete

kako se na visoki javor penje,

da bi iz gnijezda svjetlosti ptića uzelo,

i pitaš ga:

Gdje je prijateljeva kuća?”

 

و پیامی در راه…

A PORUKA NA PUTU

Jednog dana

doći ću,

i ponijet ću poruku neku.

Napunit ću žile svjetlom.

Te zavapiti: o ljudi, košara punih snova!

donio sam jabuku, Sunčevu crvenu jabuku.

 

Doći ću,

prosjaku ću jasmin dati .

Lijepoj ću gubavoj ženi,

drugu naušnicu dati.

Slijepu ću reći:

kako je cvijetnjak krasan!

Postat ću torbar,

prošetat ću ulicama,

povikat ću:

rosa, rosa, rosa.

Prolaznik će neki reći:

o zaista, kako je mračna noć!

Dat ću mu Mliječnu stazu.

Na mostu je neka djevojka bez noge,

objesit ću joj oko vrata Velikog medvjeda.

Pokupit ću s usana sve psovke.

Srušit ću sve zidove.

Reći ću razbojnicima:

karavana je stigla,

natovarena osmjehom!

Poderat ću oblak.

Svezat ću,

oči sunčevim zrakama,

srca ljubavlju,

sjene vodom,

grančice vjetrom.

A spojit ću

san djeteta sa zujanjem cvrčaka.

Puštat ću zmajeve u zrak.

 

Zalit ću cvijeće.

Doći ću

konjima, kravama,

i nahraniti ih zelenom travom milovanja.

Žednoj ću kobili

donijeti kabao rose.

Starom ću magarcu na putu

rastjerati muhe.

 

Doći ću kod svake ograde,

zasadit ću karanfile.

Pod svakim ću prozorom

jednu pjesmu otpjevati.

Svakom ću gavranu,

darovati bor.

Zmiji ću reći:

koju veličanstvenost ima žaba!

Pomirit ću.

Upoznat ću.

Hodat ću.

Svjetlo upijat ću.

Ljubit ću.

 

 

در گلستانه

U GOLESTANEU^[1]

Široke li ravnice!

Visoke li planine!

Kako li su mirisale trave u Golestaneu!

Nešto sam tražio u tom selu:

možda san,

možda svjetlo, kamenčić, osmijeh.

 

Iza jablana

bio je nehaj iskrenosti, mene je zvao.

 

Zastao sam kod trstika, vjetar je puhao, slušao sam:

tko je sa mnom razgovarao?

Gušter je kliznuo.

Krenuo sam.

Na putu: polje djeteline,

potom polje krastavaca, grmlje šarenog cvijeća

i zaborav zemlje.

 

Na obali

izuh opanke i sjedoh s nogama u vodi:

“Kako sam danas zeljast

i kako mi je svjesno tijelo!

Ne daj da tuga stigne s planine.

Tko je iza stabala?

Nitko, pase na  pašnjaku krava.

Ljetno je podne.

Kakvo je to ljeto, znaju sjene.

Sjene bez mrlja,

uglovi jasni i čisti,

djeco osjećaja! Ovo je za igru mjesto.

Život nije pust:

ima ljubavi, ima jabuka, vjerovanja ima.

Da,

dok crvenog maka ima, živjeti se mora.

 

Nešto u mom srcu ima, poput ravnice svjetla, poput jutarnjeg sna

i tako sam nestrpljiv da bih želio

trčati do ruba ravnice, uzverat se do vrha planine.

U daljini je glas koji me zove.”

 

صدای پای آب

ŽUBOR VODE

za tihe noći moje majke

Iz Kašana^[2] sam.

Nije mi loše.

Komad kruha, nešto pameti, trunčicu ukusa imam.

Imam majku, bolju od lista s drveta.

Prijatelje, bolje od vode što teče.

 

I Boga u blizini koji je tu negdje:

među ovim šebojima, pod onim visokim borom.

Na svjesnosti vode, na zakonu biljke.

 

Ja sam musliman.

Moja je kibla^[3] jedna ruža crvena.

Moj prostirač za molitvu, česma, moj turbet^[4], svjetlo.

Ravnica, moja serdžada^[5].

 

Ja abdest^[6] uzimam otkucajem prozora.

Mojom molitvom mjesec teče, paleta boja se razlijeva.

Kroz molitvu moju kamen se nazire:

sve su se čestice molitve moje kristalizirale.

Ja se molim onda

kada vjetar ezan^[7] uči na minaretu čempresa.

Ja klanjam nakon tekbiret-ul-ihrama^[8] trave,

nakon katkameta^[9] vala.

 

Moja je Kaba^[10] na obali,

moja je Kaba podno rogača.

Moja Kaba kao lahor putuje, od vrta do vrta, od grada do grada.

 

Moj Crni kamen^[11] je svjetlost vrta.

 

Iz Kašana sam.

Slikar sam:

Katkada bojama koji kavez načinim i vama ga prodajem

da se pjevom crvenog maka, u njem zatvorenog

osvježi srce vaše usamljeno.

Kakve li mašte, kakve li mašte!… znam

Platno je moje beživotno.

Dobro znam, zdenac moje slike bez ribe je.

 

Iz Kašana sam.

Porijeklo moje možda seže

do neke biljke u Indiji, do gline iz zemlje Sialka^[12].

Porijeklo moje, možda, seže do bludnice iz Buhare^[13].

 

Otac je prije dva dolaska lastavica, prije dva snijega,

otac je prije dva noćenja na terasi,

otac je izvan vremena umro.

Kada je otac umro, nebo bijaše plavo,

majka se bez slutnje probudila, sestra se proljepšala.

Kada je otac umro, svi policajci bijahu pjesnici.

Prodavač me upitao: Koliko kila dinja hoćeš?

A ja mu uzvratio: Koliko košta deset deka sreće?

 

Otac je slikao.

I tar^[14] je izrađivao, i tar je svirao.

I lijepi je rukopis imao.

 

Naš vrt je bio u sjenovitom predjelu mudrosti.

Naš vrt je bio mjesto prožimanja osjećaja i biljaka.

Naš vrt je bio dodirna točka pogleda, kaveza i zrcala.

Naš vrt je možda bio luk zelenog kruga sreće bio.

Tog sam dana u snu nezrele Božje plodove žvakao.

Vodu sam, filozofije lišenu, pio.

Dud sam, nauke lišen, brao.

Čim bi se nar rasprsnuo, ruka bi postajala fontana htijenja.

Čim bi ševa zapjevala, srce bi gorjelo od žudnje za slušanjem.

Trenutak samoće priljubio bi lice uz prozor.

Radost bi prišla, obgrlila bi čulo.

Misao bi se igrala.

Život je bio kao proljetna kiša, kao javor pun čvoraka.

Život je tada bio vijenac svjetla i lutaka,

bio je naručaj slobode.

Život je tada bio zdenac glazbe.

 

Dijete se, kradom, polako u uličicu konjica ušuljalo.

Spakirao sam se, obuzet mislima na konjice,

napustio sam grad maštarija.

 

Otišao sam svijetu u posjet:

u ravnicu tuge,

u vrt misticizma,

otišao sam na obasjanu terasu znanja.

Penjao sam se stubama religije.

Otišao sam do kraja uličice sumnje,

do prohladnog zraka samostalnosti,

do vlažne noći ljubavi.

Otišao sam u posjet nekome s onu stranu ljubavi.

Otišao sam, otišao do žene,

do svjetiljke užitka,

do tišine htijenja,

do muklog glasa samoće.

 

Mnogo sam toga vidio na zemlji:

dijete, kako miriše mjesec.

Vidio sam krletku bez otvora, u kojoj je svjetlost iznemogla.

Stube, kojima se ljubav penjala do krova nebeskog kraljevstva.

Vidio sam ženu kako tiješti svjetlost u avanu.

U podne su na stolu imali kruha, povrća, tanjur rose i vruću zdjelu ljubavi.

 

Vidio sam prosjaka, od kuće do kuće je pjev ševe prosio

i čistača koji se kori dinje klanjao.

 

Vidio sam janje kako papirnatog zmaja jede.

Vidio sam magarca koji je travu razumijevao.

Na pašnjaku “savjeta” situ sam kravu vidio.

 

Vidio sam pjesnika koji se ljiljanu obraćao s “Vi”.

 

Vidio sam knjigu kristalnih riječi.

Vidio sam papir proljetnog porijekla.

Vidio sam muzej dalek od zelenila.

Džamiju daleku od vode.

Kraj kreveta beznadnog fakiha^[15],

vidio sam vazu prepunu pitanja.

 

Vidio sam mazgu s teretom “sastavaka”.

Vidio sam devu s teretom praznih košara “riznica i mudrosti”.

Vidio sam mistika s teretom “tanana ha ya hu”^[16].

 

Vidio sam vlak, vozio je svjetlost.

Vidio sam vlak, vozio je fikh^[17]: kako se samo teško kretao!

Vidio sam vlak koji je vozio politiku (a kako li se prazno kretao!)

Vidio sam vlak, vozio je sjeme lopoča i pjev kanarinca.

I zrakoplov, s čijeg se prozora s visine od tisuću stopa

vidjela Zemlja i

latice cvijeta,

pjege na krilima leptira,

odraz žabe u zdencu

i let muhe kroz ulicu samoće.

Otkriveno htijenje vrapca,

u spustu s platane na zemlju.

I sazrijevanje sunca.

I nježno općenje lutke s jutrom.

 

Stube koje su vodile stakleniku strasti.

Stube koje su vodile podrumu alkohola.

Stube koje su vodile zakonu truljenja ruže,

i matematičkoj spoznaji života,

stube ka nebu prosvjetljenja,

stube koje su vodile ka mjestu preoblike.

 

Moja je majka tamo dolje

prala čašice uspomenom na rijeku.

 

Grad se vidio:

geometrijski izrast cementa, željeza i kamena.

Krovovi stotina autobusa bez golubova.

Cvjećar je svoje cvijeće prodavao.

Između dva drveta jasmina, pjesnik je ljuljačku vezivao.

Neki je dječak kamenje o školski zid bacao.

I dijete je neko košticu marelice na očev molitvenik pljuvalo.

A koza je vodu pila iz Kaspijskoga jezera na karti.

 

Vidjelo se uže: grudnjak na njemu nemiran.

 

Kotač na kočiji u iščekivanju umora konja,

konj u iščekivanju počinka kočijaša,

kočijaš u iščekivanju smrti.

 

Vidjela se ljubav, vidio se val.

Vidio se snijeg, vidjelo se prijateljstvo.

Vidjela se riječ.

Vidjela se voda, odraz stvari u vodi.

Prohladna sjena stanica u pljuvački krvi.

Vlažna strana života.

Istočna tuga čovjekove ćudi.

Vrijeme lutanja po ulicama žene.

Miris samoće u ulici vremena.

 

Vidjela se lepeza u ruci ljeta.

 

Putovanje sjemena u cvijet.

Putovanje bršljana iz kuće u kuću.

Putovanje mjeseca u zdenac.

Bujanje cvijeta žudnje iz zemlje.

Spuštanje mladice loze sa zida.

Padanje rose na most sna.

Skok radosti iz jarka smrti.

Prolazak udesa preko govora.

 

Borba otvora s molbom svjetla.

Borba stuba s dugom nogom sunca.

Borba samoće s pjesmom.

Borba krušaka s prazninom košare.

Borba krvava između zuba i nara.

Borba nacista s plahim cvijetom.

Borba papagaja i rječitosti.

Borba čela s hladnoćom turbeta^[18].

 

Napad džamijskih pločica na molitvu.

Napad vjetra na uzašašće mjehurića sapuna.

Napad brigada leptira na “Program dezinsekcije”.

Napad vodova konjica na grupu radnika “Kanalizacije”.

Napad četa pera na bakrena slova.

Napad riječi na čeljust pjesnika.

 

Kad pjesma osvaja stoljeće.

Kad čvorak osvaja vrt.

Kad dva pozdrava osvajaju uličicu.

Kad tri-četiri drvena konjanika osvajaju grad.

Kad dvije lutke ili lopta osvajaju Novu godinu.

 

Ubojstvo zvečke na popodnevnoj postelji.

Ubojstvo bajke na početku puta u san.

Ubojstvo tuge naredbom pjesme.

Ubojstvo mjesečine naredbom neona.

Ubojstvo vrbe naredbom “Vlade”.

Ubojstvo beznadnog pjesnika rukama visibabe.

 

Zemlja se sva vidjela:

red je prolazio Grčkom ulicom.

Sova je pjevala u “Visećim vrtovima”.

Vjetar je u tjesnacu Hejbar^[19] nosio na Istok vijenac od trunja povijesti.

Na mirnom jezeru Negin^[20] neki je čamac vozio cvijeće.

U Banaresu^[21], na početku svake uličice, vječno je svjetlo sjalo.

 

Vidio sam ljude.

Vidio sam gradove.

Ravnice, planine.

Vodu, zemlju.

Vidio sam svjetlo i tamu.

I biljke sam vidio u svjetlu, i biljke u tami.

I životinju vidjeh u svjetlu, i životinju u tami.

I čovjeka vidjeh u svjetlu, i čovjeka u tami.

 

Iz Kašana sam, ali

Kašan nije moj grad.

Moj grad je izgubljen.

Sa žarom i strašću ja sam

s onu stranu noći kuću sagradio.

 

U toj sam kući blizu vlažnoj skrovitosti vlati trave.

Ja čujem dah vrta

i glas tmine kada se slijeva s lista.

I kašalj svjetlosti iza drveta,

i kihanje vode iz svake pukotine kamena,

kapanje laste s krova proljeća.

I jasan zvuk otvaranja i zatvaranja prozora samoće.

I čist zvuk nejasnog ljuštenja ljubavi,

bujanje radosti leta u krilima

i lom susprezanja duha.

Ja čujem korake htijenja

i zakonite korake krvi u žilama,

otkucaje zore u jami golubova,

otkucaje srca u večeri uoči petka,

tijek karanfila kroz misli,

jasno rzanje istine iz daleka.

Ja čujem pirkanje tvari

i odjeke cipela vjerovanja u ulici žudnje.

I romon kiše na mokroj vjeđi ljubavi,

u tužnoj glazbi zrelosti,

u pjevu vrtova nara.

I prasak stakala veselja u noći,

paranje papira ljepote,

punjenje i pražnjenje zdjele tuge vjetrom.

 

Ja sam blizu nastanka Zemlje.

Mjerim otkucaje cvijeća.

Upoznat sam s mokrim  usudom vode, zelenom ćudi drveta.

 

Moja duša otječe u novom smjeru tvari.

Moja je duša mlada.

Moja duša ponekad od radosti zakašlje.

Moja je duša bezbrižna:

kapi kiše i pukotine između cigli broji.

Moja je duša ponekad istinita, poput kamena na putu.

 

Nisam vidio dvije smreke međusobno zavađene.

Nisam vidio vrbu da zemlji svoju sjenku prodaje.

Svoju granu brijest poklanja gavranu.

Gdje ima lista, tu cvate moja radost.

Stručak maka me je očistio u bujici bivanja.

 

Poput krila kukca raspoznajem težinu zore.

Poput vaze, osluškujem glazbu rasta.

Poput košare pune voća, imam naglu čežnju sazrijevanja.

Poput krčme, na granici sam dosade.

Poput zgrade na obali, zabrinut sam zbog vječno visokih valova.

 

Sunca u izobilju, prijateljstva u izobilju, oplodnje u izobilju.

 

Jednom sam jabukom zadovoljan

i mirisom cvijeta kamilice.

Jednim sam ogledalom zadovoljan, i jednom čistom vezom.

Ja se ne smijem kada balon pukne.

I ne smijem se kada filozofija prepolovi mjesec.

Ja prepoznajem zvuk perja prepelice,

boje prsa potrka velikog, tragove divokoza.

Dobro znam gdje raste rabarbara,

kad dolijeće čvorak, kad pjeva trčak,

kad umire jastreb,

što je mjesec u snu pustinje,

smrt u grani htijenja

i malina užitka, pod jezikom općenja.

 

Život je lijep običaj.

Život ima krila širine smrti,

ima skok veličine ljubavi.

Život nije nešto što na prozoru navike

ide iz mog i tvog sjećanja.

Život je htijenje ruke koja bere.

Život je prva berba smokve, u trpkim ustima ljeta.

Život je dužina drveta u oku kukca.

Život je doživljaj leptira u tami.

Život je nepoznat osjećaj jedne ptice selice.

Život je sirena vlaka što odjekuje u snu mosta.

Život je promatranje vrta sa zatvorenog prozora zrakoplova.

Vijest leta rakete u svemir,

doticanje samoće Mjeseca,

pomisao na mirisanje cvijeća na drugoj planeti.

 

Život je pranje tanjura.

 

Život je nalaženje sitnog novca u potoku kraj ulice.

Život je kvadrat zrcala.

Život je cvijeće u potenciji vječnosti,

život je množenje Zemlje u otkucaju našeg srca,

život je jednostavna i pravocrtna geometrija uzdisanja.

 

Gdje god jesam, neka sam,

nebo je moje.

Prozor, misao, zrak, ljubav, Zemlja je moja.

Što ima veze

ako katkada niču

gljive sjete?

 

Ja ne znam

zašto govore: konj je plemenita životinja, golub je lijep.

I zašto u ničijoj klopci nema lešinara.

Što cvijet djeteline ima manje od crvenog tulipana.

Treba oprati oči, treba gledati drugačije.

Treba oprati riječi.

Riječ treba biti sâm vjetar, sama kiša.

 

Treba sklopiti kišobrane,

treba ići pod kišu.

Misao i sjećanje treba odnijeti pod kišu.

Sa svim ljudima grada treba ići pod kišu.

Prijatelja treba susresti pod kišom.

Ljubav treba tražiti pod kišom.

Pod kišom treba spavati sa ženom.

Pod kišom se treba igrati.

Pod kišom treba pisati, govoriti, lopoče saditi.

Život je uzastopno vlaženje,

život je kupanje u zdencu Sadašnjosti.

 

Svucimo se:

voda je korak od nas.

 

Kušajmo svjetlost.

Izvažimo noć sela, san jelena.

Oćutimo toplinu rodina gnijezda.

Ne gazimo zakon trave.

Raspletimo u vinogradu čvor okusa.

I otvorimo usta kad mjesec izađe.

I nemojmo reći da je noć nešto zlo.

I nemojmo reći da svitac nije svjestan pronicavosti vrta.

 

I donesimo košare,

i odnesimo sve ovo crvenilo i zelenilo.

 

Jedimo izjutra kruha i sira.

I posadimo mladicu na svakom zavoju riječi

i posijmo sjeme tišine između dva sloga.

I ne čitajmo knjigu u kojoj ne puše vjetar

i ne čitajmo knjigu u kojoj koža rose nije vlažna

i knjigu u kojoj su stanice bez dimenzije.

I ne tražimo da muha odleti s prsta prirode.

I ne tražimo da leopard nestane iz svijeta stvaranja.

I znajmo, kad ne bi bilo crva, životu bi nešto nedostajalo.

I da nema sove, povrijedio bi se zakon drveta.

I da nema smrti, ruka bi naša težila za nečim.

I znajmo, da nema svjetla, izmijenila bi se živa logika leta.

I znajmo, da je prije koralja praznina boravila u mislima mora.

 

I ne pitajmo gdje smo:

pomirišimo svježu petuniju bolnice.

 

I ne pitajmo gdje je fontana sreće.

I ne pitajmo zašto je plavo srce istine.

I ne pitajmo kakav su lahor i kakvu noć imali očevi očeva.

 

Iza nas nema živog prostora.

Iza nas ne pjeva ptica.

Iza nas ne puše vjetar.

Iza nas je zatvoren zeleni prozor bora.

Iza nas se na sve zvrkove prašina slegla.

Iza nas je umor povijesti.

Iza nas, spomen na val izbacuje na obalu hladne školjke tišine.

 

Hajdmo na obalu,

bacimo mrežu u vodu

i uhvatimo njenu svježinu.

 

Podignimo kamenčić sa zemlje,

osjetimo težinu bivanja.

 

Ne klevećimo mjesečinu ako smo u vrućici

(katkad bih u vrućici vidio mjesec što silazi,

i ruku što seže do svoda nebeskog.

Začuo bih češljugara kako ljepše pjeva.

Katkad bi me rane na nogama

učile neravnoj površini zemlje.

Gdjekad bi se u mom bolesničkom ležaju volumen cvijeća silno uvećao.

I promjer naranče bi se povećao, i polumjer fenjera.)

I ne bojmo se smrti!

(Smrt nije svršetak goluba.

Smrt nije obrnuta strana cvrčka.

Smrt teče u mislima bagrema.

Smrt obitava u ugodnom vremenu razuma.

Smrt o jutru zbori u dubini seoske noći.

Smrt sa grozdom na usta ulazi.

Smrt pjeva u grkljanu crvendaća.

Smrt je odgovorna za ljepotu leptirovih krila.

Smrt ponekad bosiljak bere.

Smrt ponekad votku pije.

Gdjekad u sjeni sjedi i na nas motri.

I znamo svi

da pluća uživanja ispunjena su kisikom smrti.)

 

Ne zatvarajmo vrata živoj riječi usuda koju slušamo iza pletera zvuka.

 

Povucimo zavjese:

pustimo da se provjetri osjećaj.

Pustimo da zrelost otpočine pod grmom koji želi.

Pustimo da se instinkt za igrom zaputi.

Da izuje cipele i za dobima godišnjim preko cvijeća poleti.

Pustimo da samoća zapjeva.

Da nešto napiše.

Na ulicu izađe.

 

Budimo jednostavni.

Budimo jednostavni, bilo za šalterom u banci, bilo pod stablom.

 

Nije naša briga tajnu ruže spoznati,

naša je briga, možda

u ružinu čaroliju uroniti.

Onkraj mudrosti se odmoriti.

Oprati ruke u zanosu lista i objedovati.

I iznova se, s jutarnjim svjetlom, roditi.

Strastima poleta dati.

Shvaćanje svemira, boja, zvukova, prozora i cvijeća vodom poškropiti.

Posjesti nebo između dva sloga “biti”.

Plućima vječnost udisati i izdisati.

Lastina krila od znanja rasteretiti.

Oblaku, platani, kukcu, ljetu,

svima ime povratiti.

Na mokroj se nozi kiše do visočja ljubavi vinuti.

Čovjeku i svjetlu i biljci i mušici vrata otvoriti.

 

Naša je briga, možda

između lopoča i stoljeća

za pjevom Istine trčati.

 

Preveo s perzijskog: Ebtehaj Navaey 

 

[1] Selo blizu Kašana.

[2] Grad u centru Irana

[3] Smjer prema Kabi u Meki, kojega se muslimani drže u molitvi.

[4] Glinena pločica koja se koristi za vrijeme molitve.

[5] Mali prostirač na kojemu muslimani obavljaju molitvu.

[6] Ritualno pranje određenih dijelova tijela prije molitve.

[7] Poziv za početak muslimanske molitve.

[8] Dio ezana i prvi tekbir (veličanje Boga) na početku molitve.

[9] Dio ezana kojime se poziva na stajanje i pripremu za početak muslimanske molitve.

[10] „Božja kuća“ muslimana; kockasta građevina smještena u Meki prema kojoj se muslimani okreću za vrijeme molitve.

[11] Sveti kamen koji je Ibrahimu služio pri izgradnji Kabe, uklesan iznad njenih vrata.

[12]  Prethistorijsko brdo blizu grada Kašana, u središnjem Iranu.

[13] Grad u Uzbekistanu.

[14] Žičano glazbalo slično gitari.

[15]  Stručnjak za islamsko pravo.

[16] Ya hu je ritualni izraz u derviškom obredu kojime se zaziva Boga; prve dvije riječi (tanana ha) su izmišljena kombinacija bez značenja.

[17] Islamsko pravo.

[18] Vid. napomenu br. 58.

[19] Ime najvećega planinskog prijevoja na granici Pakistana i Afganistana.

[20] Jezero na jugoistoku Irana.

[21] Sveti grad Hindusa u Indiji.