Sarajevski atentat i njegovi odjeci u književnom djelu Ive Andrića

Sarajevski atentat od 28. 6. 1914. godine, uključujući i ono što mu prethodi te ono što nakon njega slijedi, višestruko je tekstualiziran i memoriran i u književnom djelu nobelovca Ive Andrića (1892–1975), pisca čiji je književni rad dominantno vezan za temu prošlosti Bosne, ali i pisca koji i sam ima stvarnu mladobosansku prošlost. Uz glasoviti roman Na Drini ćuprija (1945), koji je pripovijedan iz perspektive vezane za upravo 1914. godinu, ono što je predstavljao Sarajevski atentat manje ili više eksplicitno tekstualizirano je i memorirano i u drugim književnim radovima ovog autora. Ovakvo što nije samo važan segment Andrićeva književnog djela kao cjeline, već je, isto tako, vrlo značajan element u onom što je književna reprezentacija i memorijalizacija Sarajevskog atentata kao izrazito kompleksnog znaka i memorijskog fenomena u južnoslavenskom književnom i kulturalnom kontekstu jednog, sad već prošlog vremena.
 Sarajevski atentat i njegovi odjeci u književnom djelu Ive Andrića

Piše: Prof. dr. Sanjin Kodrić

1.

Bespredmetno je, naravno, nagađati da li bi se Sarajevski atentat, a posebno onakav kakav je na kraju ostvaren, desio bez važne uloge kulture, pa tako i književnosti, ali je gotovo sasvim sigurno da bi bez književnosti imao znatno drugačija značenja. Jer, književnost i Sarajevski atentat višestruko su povezani, pri čemu je ova veza vidno izraženija od one uobičajene povezanosti književnosti i kulture na Slavenskom jugu, gdje, naime, književnost i inače funkcionira kao jedan od središnjih i posebno privilegiranih kulturalnih diskursa. A to Mladu Bosnu i Sarajevski atentat čini i dominantno književno-kulturalnom činjenicom, a ne samo činjenicom iz društveno-političke historije.

Upravo je, naime, i književnost imala jednu od ključnih uloga najprije u idejno-ideološkom profiliranju, potom realnom insceniranju, a posebno u kasnijem historijskom osmišljavanju i memorijaliziranju atentata na austrougarskog prestolonasljednika nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu 28. juna – na Vidovdan – 1914. godine, tokom proteklih cijelih stotinu godina, u različitim društvenim, političkim i ideološkim kontekstima na izrazito važan način učestvujući u oblikovanju onog što će Sarajevski atentat u međuvremenu postati (i) kao naročito složena šira kulturalna tvorba. Pritom, književna praksa bit će, također, jedna od važnih bojišnica na kojoj se vode i historijske bitke (kako bi se to danas zaključilo u novohistoricističkom maniru), što je slučaj čak i onda kad su ove borbe u stvarnosti završene, a kako to pokazuje upravo složeno kontinuirano oblikovanje predstave o Sarajevskom atentatu u vremenu kako prve, tako i druge Jugoslavije, odnosno nakon nje. Uostalom, ovakvo što naslućeno je i znatno ranije, pa tako i onda kad se zapaža u osnovi slično – da bez književnosti „Principov atentat ne bi mogao da bude herojski izraz i najneposrednije oživotvorenje buntovnog slobodarskog duha i raspoloženja čitave predratne omladine nego bi ostao stihijski, neosmišljen i idejno nemotivisan individualni akt grupice nezadovoljnika“, kako to u povodu 50. godišnjice Sarajevskog atentata piše Predrag Palavestra[1], istina na način primjeren tadašnjem vremenu.

Sasvim očekivano, sva ova složena, a tokom prethodnog stoljeća stvarana značenja Sarajevskog atentata bitno su oblikovana i jednim posebnim tokom u književnosti Bosne i Hercegovine u godinama neposredno prije samog atentata – tzv. književnošću Mlade Bosne, koja se počela razvijati u godini početka tzv. aneksione krize (1908), odnosno tek godinu dana nakon što je nimalo slučajno upravo pisac Petar Kočić, tad već glasoviti književnik i nacionalni tribun, po svoj prilici po prvi put upotrijebio mladobosansko ime, da bi svoj vrhunac i nagli kraj ova književna praksa doživjela upravo sa Sarajevskim atentatom, kad književna akcija mladobosanaca biva zvanično zabranjena, ali i kad postaje historijska zbilja – sama realnost s dalekim i važnim učincima u budućnosti. Mada će glavni tok književnosti Mlade Bosne činiti književni rad autora kakvi su Dimitrije Mitrinović, Vladimir Gaćinović, Miloš Vidaković ili Borivoje Jevtić i dr., i mada će mladobosanska književnost biti poetički dosta heterogena, a svoju unutrašnju kakvu-takvu zaokruženost dugovati uglavnom tek načelnom ideološkom aspektu (pa i to ne dokraja), u mladobosanskoj književnoj proizvodnji one osobene kulturalne tvorbe u koju će izrasti historijski čin Sarajevskog atentata vjerovatno najistaknutije mjesto u međuvremenu će, međutim, zadobiti prije svega drugog književni rad jednog drugog autora – Ive Andrića (1892–1975), u mladosti također pripadnika Mlade Bosne, a kasnije književnog nobelovca, odnosno najpoznatijeg južnoslavenskog književnog imena u svjetskim okvirima i autora koji se već desetljećima nalazi u samom vrhu južnoslavenskog književnog kanona.

No, veza između Ive Andrića i Mlade Bosne, a posebno samog Sarajevskog atentata, nije jednostavna, kako se to može učiniti na prvi pogled. Uprkos uloženom golemom biografističkom naporu s ciljem rasvjetljavanja činjenica Andrićeva života, pa tako i njegove uloge u pokretu Mlada Bosna,[2] i dalje je, naime, ovaj segment autorove biografije uglavnom nedovoljno poznat, sasvim u skladu s poznatim Andrićevim insistiranjem na privatnosti piščeva života i nerijetko vještim prikrivanjem svega onog što izlazi iz okvira javnosti piščeva književnog djela:

Posle naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali, ali za života samo ovo drugo.[3]

Od onog što je, pak, sa sigurnošću utvrđeno i poznato jeste između ostalog i to da je Andrić još kao učenik Državne velike gimnazije u Sarajevu usvojio ideje koje će biti bliske ideologiji pokreta Mlada Bosna, pri čemu je bio predsjednik Hrvatske napredne organizacije, jednog od niza tajnih udruženja „napredne nacionalističke omladine“ uoči Prvog svjetskog rata, i to u isto vrijeme kad je predsjednik Srpske napredne organizacije bio Gavrilo Princip, kasnije sarajevski atentator, nakon čega, 1911. godine Andrić postaje i prvi predsjednik jedinstvene Srpsko-hrvatske napredne organizacije, koja je – kako se tvrdi – činila „duhovno i revolucionarno jezgro Mlade Bosne“[4]. Znatno kasnije, u socijalističkoj Jugoslaviji, u poznatim razgovorima s Ljubom Jandrićem, Andrić će ovaj svoj životni trenutak opisati i kao trenutak mladalačkog zanosa, ali i kao sudbonosni san o jugoslavenskom zajedništvu i ravnopravnosti, gotovo kao ono što će biti karakteristična jugoslavenska socijalistička ideja „bratstva i jedinstva“:

Ja sam za jugoslovenstvo još od dana kada je Austro-Ugarsku trebalo oterati sa našeg ognjišta. […] Mi, sarajevski gimnazijalci, bili smo protiv hegemonizma bilo koje vere i bilo kojeg naroda.[5]

Kako to primjećuje i autorova biografkinja Žaneta Đukić Perišić, ova Andrićeva izjava vidno korespondira i s jednom od izjava sarajevskog atentatora Gavrila Principa zabilježenom u stenogramima sa suđenja počiniocima Sarajevskog atentata,[6] ali s tom važnom razlikom da se Andrić povukao iz aktivne borbe, uz opravdanje vlastite nemoći oprezno prepustivši neizvjesni i opasni prostor historije drugima. Kao takav, kao, dakle, zaneseni revolucionar, ali i uplašeni čovjek koji želi od života barem ono što može dobiti, i dalje ponesen Idejom, ali i lično egzistencijalno uznemiren, istovremeno i egzaltiran herojstvom i hrabrošću drugova i posramljen vlastitim strahom i napuštanjem borbe, Andrić se pokazuje već u svojem dnevničkom zapisu od 8. juna 1912. godine nakon (doduše, neuspjelog) atentata hrvatskog revolucionara i pripadnika organizacije Napredna omladina Luke Jukića, po ideološkom opredjeljenju Srbo-Hrvata, na hrvatskog bana Slavka Cuvaja, „krvoloka i tiranina svog vlastitog naroda“, kako ga je opisao Miroslav Krleža:

Danas je Jukić počinio atentat na Cuvaja. Kako je lepo, da se zatežu tajni konci dela i bune. Kako radosno slutim dane velikih dela. I diže se i gori hajdučka krv. Bez čednosti i dobrote žrtava prolazi moj život. Ali volim dobre. Neka žive i oni, koji umiru po trotoarima onesvešćeni od srdžbe i baruta, bolni od sramote zajedničke. Neka žive oni, koji povučeni, ćutljivi u mračnim sobama spremaju bune i smišljaju uvek nove varke. A ja to nisam. A neka žive i oni.[7]

Iako bez bipolarnosti u doživljaju atentatorskog čina iz gornjeg slučaja, ovom vrlo sličan zapis, bez naznačenog datuma, ali uz napomenu da je riječ o materijalu „za pripovetku“, sačuvan je u Andrićevoj za života neobjavljenoj književnoj ostavštini, u tzv. „Crnoj knjizi“, gdje autor nesumnjivo u vezi sa svojom mladobosanskom prošlošću i svojim (ne)učešćem u historijskim zbivanjima ovog vremena između ostalog piše:

Ja nisam bio rođen da se borim za slobodu, da tražim pravdu, da otkrivam istinu. Ovakav kakav sam, ja sam od onih što dolaze na svet samo zato da na bezmerno i neshvatljivo delo božije veličine kažu svoje slabo: da; ili da ga prošapću samo ili tek dahom svojim potvrde. Ali to moje nečujno i skromno „da“ imalo bi svoje mesto u šumnom moru glasova ljudskih i važilo bi, na svoj način, tamo negdje u dalekom, krajnjem obračunu koliko i teške borbe i velike zasluge boraca i pravednika. Toliko me je napora stajao svaki dah.

(Ovo sam zapisao sinoć, probuđen, u mraku. Jutros mi sve ovo ne izgleda ni jasno ni opravdano i čitam ga kao da ga je neko drugi pisao, ali ga ostavljam ovakvo kakvo je, jer ne bih umeo da ga menjam i popravljam.)[8]

Pripovijetku koju je ovdje skicirao Andrić nikad nije napisao. Pa ipak, muka (ne)učešća u herojski doživljavanim događajima koji će promijeniti svijet kako na globalnoj, tako i na lokalnoj razini, baš kao će promijeniti i sam Andrićev život te njegov književni rad, nije ostala uzaludna. Jer, atentat na austrougarskog prestolonasljednika nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu na Vidovdan 1914. godine, uključujući i ono što mu prethodi te ono što nakon njega slijedi, višestruko je tekstualiziran i memoriran upravo u Andrićevu književnom djelu i upravo tako zadobio je izrazito važno kulturalno značenje, više nego kod i jednog drugog pisca iz pokreta Mlada Bosna, i to baš zahvaljujući tome što je riječ o Andriću – autoru visokopozicioniranog djela u južnoslavenskom književnom kanonu, odnosno svjetski uglednom književnom nobelovcu, ali i zahvaljujući Andrićevu naročitom književnom oblikovanju mladobosanske teme i samog Sarajevskog atentata. Uz glasoviti roman Na Drini ćuprija (1945), koji je pripovijedan iz perspektive vezane za upravo 1914. godinu, ono što je djelo tzv. „vidovdanskih heroja“ manje ili više eksplicitno tekstualizirano je i memorirano i u drugim Andrićevim književnim radovima, pa tako i u autorovoj poeziji, posebno u pjesničkim zbirkama Ex Ponto (1919) i Nemiri (1920), te različitim proznim radovima i pripovijetkama poput, između ostalih, autobiografskog teksta Prvi dan u splitskoj tamnici (1924) ili pripovijetke Zanos i stradanje Tome Galusa (1931), odnosno ostalih pripovijetki iz tzv. tamničkog ciklusa – Iskušenje u ćeliji broj 38 (1924), Postružnikovo carstvo (1933/34), Na sunčanoj strani (1952), Sunce (1960) ili U ćeliji broj 115 (1960), uključujući i nedovršeni, posthumno rekonstruirani roman istog naslova poput ranije pripovijetke Na sunčanoj strani (1994) i druga mjesta u Andrićevu golemom književnom djelu, poput dijelova romana Gospođica (1945) itd. Ovakvo što nije samo važan segment Andrićeva književnog opusa kao cjeline već je, isto tako, vrlo značajan element u onom što je književna reprezentacija i memorijalizacija Sarajevskog atentata kao izrazito kompleksnog znaka i memorijskog fenomena u južnoslavenskom književnom i kulturalnom kontekstu jednog, sad već prošlog vremena, što je sve slučaj i s uopće pokretom Mlada Bosna. Zato se i može tvrditi da je književnost Mlade Bosne, iako je zvanično zabranjena odmah po samom atentatu, upravo u književnom radu Ive Andrića ostvarila jedan od svojih najvažnijih produžetaka, uključujući i idejno-ideološki aspekt, bez obzira na sve kasnije poetičke i druge mijene u autorovu književnom stvaranju, baš kao i bez obzira na to što je, naravno, jasno da se Andrićevo književno djelo kao složena cjelina nipošto ne može svesti samo na svoju mladobosansku tradiciju, ma koliko ona za njega bila važna i produktivna.

2.

Zanos i stradanje dvije su ključne odrednice Andrićeva tekstualiziranja i memoriranja, odnosno reprezentiranja i memorijaliziranja Sarajevskog atentata, jednako kao i cjeline mladobosanskog pokreta, pri čemu će upravo odavde proizlaziti i druga važna određenja ove vrste, pa tako i osjećanje veličanstvenog bola i uzvišeno-tragične sudbinske dalekosežnosti. Upravo ovakvo što apostrofira i sam Andrić u jednom intervjuu još 1934. godine, dakle na 20. godišnjicu Sarajevskog atentata, između ostalog na slijedeći način sjećajući se 1914. godine:

Ne žaleći se i primajući hod događaja i red stvari u ljudskoj sudbini, ne tražeći od novog naraštaja više razumevanja nego što on može da ga ima, mi, iz 1914. godine, upiremo danas jedan drugom pogled u oči i sa žarom, ali i sa tom dubokom melanholijom, tražimo ono naše iz 1914. godine, što je izgledalo strašno, divno i veliko, kao međa vekova i razdoblja, a što polako nestaje i bledi kao pesma koja se više ne peva ili jezik koji se sve manje govori. Ali, između sebe, gledajući jedan drugom u zenice koje su videle čuda, prava čuda, i ostale i dalje žive da gledaju ovo svakodnevno sunce, mi podležemo uvek neodoljivom, za nas večnom čaru tih godina. Tada mi opet dobivamo krila i okrilje patnje i žrtve savladanog straha i prežaljene mladosti. I dok nas traje, mi ćemo u sebi deliti svet po tome na kojoj je ko strani bio i čime se je zaklinjao 1914. godine. Jer to leto, leto 1914, žarko i mirno leto, sa ukusom vatre i ledenim dahom tragedije na svakom koraku, to je naša prava sudbina.[9]

Na ovaj način, apostrofiranjem predodžbe zanosa i stradanja te njezinih različitih izvedenica, postepeno se i u Andrićevu književnom djelu, ali i šire uspostavljala jedna od najvažnijih memorijalnih predstava o Sarajevskom atentatu na Slavenskom jugu, a preko ovog i o Mladoj Bosni uopće, dakle putem retroaktivnog konstruiranja njihova značenja i smisla, sasvim u skladu s onim što je u povodu 50. godišnjice atentata naslutio Predrag Palavestra naglašavajući značaj mladobosanske književnosti upravo u ovom pogledu. Uprkos vlastitom stvarnom povlačenju iz neposredne borbe (a na koje ovdje, sakriven iza kolektivnog „mi“, ne referira), Andrić – naglašavajući nimalo slučajno upravo zanos i stradanje – govori i o onom što je neviđeno čudo i samoprijegorna žrtva te, izlazeći iz kategorije racionalnog, insistira na emotivnom, izrazito iracionalnom aspektu, čak s osjećajem neke svete tajne i mistike, pri čemu apelira prije svega na obavezu tzv. dužničkog sjećanja potomaka u odnosu na „velike pretke“ i ukazuje – nesumnjivo emfatično – na ono što je tzv. deficijencija sadašnjosti, koja se ovim činom nastoji prevladati i nadići, uz ispunjavanje prošlosti posebnim, upravo svetim i mističnim smislom. S obzirom na ono što je način prisutnosti prošlosti u sadašnjosti i tzv. politika vremena, na sceni je očito i ono što Christian Giordano naziva osjećajima „izdanosti od historije“ i „gubitničke uzornosti“ u smislu odgovora na nesretno proživljeno iskustvo povijesti,[10] odnosno onaj slučaj kad „kolektivno sjećanje obično preferira da u prošlosti zajednice zadrži dva tipa situacija: one u kojima smo imali ili junake pobjednike, ili nevine žrtve”, kako to konstatira Tzvetan Todorov[11], pri čemu se kod Andrića javlja i jedno i drugo.

Uz druge sastavnice autorova književnog djela, upravo u ovakav okvir, s istom logikom i smislom, retroaktivno će se upisati i Andrićeva poezija prije samog Sarajevskog atentata, a posebno autorovo pjesništvo nastajalo upravo u vremenu kad su mladobosanski zanosi postajali surova historijska realnost. Takav je slučaj prije svega s amblemski važnim Andrićevim pjesničkim radom u prozi Prva proljetna pjesma, pjesmom koja je pred proljeće 1914. godine, gotovo uoči Sarajevskog atentata, objavljena u drugom broju zagrebačkog časopisa Vihor, važnog časopisa u lektiri mladobosanaca, a koju je moguće razumijevati i kao naročitu najavu i anticipaciju samog atentata, iako je Andrić u ovo vrijeme bio na studiju u Krakovu i, po svemu sudeći, ni na koji način nije mogao imati stvarne informacije o atentatorskim planovima Gavrila Principa i drugova, a pogotovo ne biti uključen u njihove pripreme:

 

Jutros oblaci nebom idu, a ja slutim radosti: kad procvatu brda strašnim sjajem njihova oružja, kad posiju plamene cvjetove po poljima, kad se začuje prva truba, kad se pojave prvi konjanici, umorni, prašni: i poprskani pjenom kao u nekoj staroj pjesmi; o radosti!
Kad će doći kraljeve vojske?
Žene tkaju u tišini za njih darove, njih spominju dobri ljudi u molitvama, o njima pjevaju djevojke za prozorima i za njih raste cvijeće u malim vrtovima. Čeka spremnih stotinu nježnosti.
Kad će doći kraljeve vojske?
Oblaci nebom plove kao vojska; ja slutim dane velikih djela.
Jutros sam vidio napupalu granu.
Kad li će doći kraljeve vojske?[12]

Mada su moguće i drugačije interpretacije pjesme, policijski istražitelji koji su nakon Sarajevskog atentata ispitivali Andrićevu ulogu u ovom događaju – prepoznavši u spominjanju „kraljevih vojski“ stvarnog srpskog kralja Petra I. Karađorđevića – samu pjesmu čitali su upravo kao dokaz o Andrićevoj aktivnoj umiješanosti u atentat te, posebno, kao zazivanje oslobodilačkog dolaska srpske vojske, pa će, zahvaljujući ovakvom policijskom razumijevanju, između ostalog i zbog ove pjesme pisac biti optužen za veleizdaju i završiti u tamnici najprije u Splitu, a potom u Šibeniku i Mariboru, da bi kasnije, zbog nedostatka drugih dokaza, bio oslobođen optužbi i interniran prvo u Ovčarevo kraj Travnika, a na kraju u Zenicu. Međutim, naknadno, 1922. godine, onda kad je već stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno u vremenu kad je kretao putem svoje sve uspješnije diplomatske karijere u službi Kraljevine, i sam Andrić podržat će nekadašnje policijsko tumačenje Prve proljetne pjesme – u predstavci Skupštinskom odboru za priznavanje nacionalnog rada navest će je kao jedan od važnih priloga dokazima o njegovu prijeratnom nacionalnom angažmanu, pri čemu će naslov pjesme preoblikovati prema njezinu refrenu i nekoć spornom mjestu, ali uz važnu izmjenu koja je sasvim izravno i nesumnjivo svjesno referirala historijsku ličnost srpskog kralja – Kad će doći Kraljeva vojska.[13] A tako su se književnost i Sarajevski atentat po prvi put u Andrićevu slučaju našli u uskoj, neraskidivoj međusobnoj vezi – u Andrićevoj naknadnoj (re)interpretaciji Prva proljetna pjesma postala je u neku ruku (i) pjesma o samom atentatu, pjesma koja ga, doduše, šifrirano i mimikrijski, ali sa sigurnošću najavljuje kao ono za što se zna da će se neumitno desiti, a što se ne smije glasno kazati, a pogotovo postaje pjesma o oslobodilačkom dolasku srpske vojske i pobjedi Srbije nad Austro-Ugarskom, što – najzad – samoj pjesmi, njezinu očitom svečanom zanosu i stradalničkoj melanholiji, daje i karakter upravo ranije istaknutog čuda, one apostrofirane svete tajne i mistike, baš kao i oreol žrtve i žrtvovanja, tim prije što je u pitanju upravo tekst zbog kojeg je njegov autor utamničen i prognan. Jer, u osnovi poetički zasnovana na elementima ekspresionističkog iskustva svijeta i života, a naročito potpomognuta ekspresionističkom „čežnjom kojoj nema imena“, a koja je bila jedna od konstanti avangardne poetike ovog trenutka u južnoslavenskim književnostima, Prva proljetna pjesma Sarajevski atentat u autorovoj poslijeratnoj (re)interpretaciji prikazala je upravo kao izraz i ostvarenje iste ove duboke lirske žudnje, s melanholičnom željom nestrpljivog čekanja i tihom, ali stvarnom svečanom radošću izvjesnosti – kao čin volšebnog, upravo čudesnog ispunjenja onog što je najljepši i najčišći san, bez obzira na cijenu stradanja. Pritom, a već u prvoj godini nakon Andrićeve smrti, prilikom priređivanja jednog od prvih posthumnih izbora autorova književnog rada, ovakvo što će naknadno – također retroaktivnom interpretativnom gestom – biti još i više, dodatno potencirano uvrštavanjem ove pjesme u Andrićevu knjigu pjesama i pjesama u prozi Šta sanjam i šta mi se događa (1976), što je još izrazitiji primjer naročitog posteriornog memorijalističkog tekstualiziranja Sarajevskog atentata i mladobosanskog naslijeđa u Andrićevu slučaju, tim prije što je ovaj put u pitanju i svojevrsna knjiga pjesničkog „zavještanja“ književnog Barda, mada – istina – ovakvo što sad više nije autorski, već priređivački čin.[14]

Uza sve ovo, a u kasnijoj autorskoj, kao i potonjoj priređivačkoj (re)interpretaciji pjesme, u njezinu idejno-ideološkom aspektu, a tragom prije svega onog što su „kraljeve vojske“ (i još više sa sviješću o onom što je „Kraljeva vojska“ koju naknadno naglašava sam Andrić), podrazumijeva se i pijemontski lik Srbije, kako one stvarne, realne, u vremenu pred Sarajevski atentat sve važnijeg faktora balkanske društvene zbilje i otud sposobne za „dane velikih djela“ koje spominje Andrić, tako i one nebeske, kosovske, koja može i hoće uskrsnuti, a koja je u ovom svečanom iščekivanju satkana upravo od čežnje i snova. Na ovakvo što, između ostalog, upućuje i navedeni Andrićev dnevnički zapis od 8. juna 1912. godine nakon Jukićeva atentata na Cuvaja, a gdje Andrić u nesumnjivoj vezi s kasnijom Prvom proljetnom pjesmom također spominje „dane velikih d(j)ela“, uz diskretnu, ali ovdje važnu aluziju na prije svega ono što je predodžba o srpskoj tradiciji buna i ustanaka, a koja je u ovom vremenu i inače imala posebno simboličko značenje i vrijednost, osobito u mladobosanskom kontekstu, ali i šire, naročito u vezi s onim što je ideal „kosovskog tiranoubistva“ o kojem u vezi sa Sarajevskim atentatom i Mladom Bosnom piše Vladimir Dedijer.[15] U istom smislu znakovito je, također, još eksplicitnije vezivanje „dana velikih djela“ i uskrsnule Srbije u Andrićevu prikazu knjige patriotske i ratne poezije Vojislava Ilića Mlađeg, gdje 1914. godine, tek malo prije Sarajevskog atentata, Andrić s oduševljenim sjećanjem na pobjede srpske vojske u nedavnim Balkanskim ratovima piše:

Kada su se s onu stranu Drine događale velike stvari i neviđena djela, mi smo strepili pred događajima, i nosili se čudnim mislima i radosnim slutnjama u duši. […] Ali mi smo iza rešetaka gledali krvavo svitanje, bili smo isključeni iz dana velikih djela.[16]

Ovako je – konačno – Sarajevski atentat, baš kao i ono što je cjelina mladobosanskog djela, dobio još jedno važno značenje, naročito u smislu šire – dulje i trajnije povijesne, ali i epske te mitske dimenzije, tj. ono što je aspekt borbeno-pobunjeničke srpske prošlosti, epike i mitologije, gdje su opet zanos i stradanje neki od ključnih konstituenta kako historijskog, tako i epskog te mitskog smisla – riječ je, dakle, najzad i o gesti cjelovitog uključivanja u sistem kulturalnog pamćenja. A sve ovo pokazat će se kao posebno značajno s obzirom na kasnije Andrićevo književno djelo i njegovo sjećanje na Sarajevski atentat, pri čemu će u međuvremenu i samo na važan konstituirati neke od ključnih memorijskih predstava o atentatu i mladobosanskom pokretu uopće.

 3.

Bez obzira na autorove kasnije (re)interpretacije, u Andrićevoj Prvoj proljetnoj pjesmi naravno nema – niti je moglo biti – samog Sarajevskog atentata, ali, uz nekoliko drugih mjesta u djelu poslovično opreznog i odmjerenog pisca, atentat i poezija kod Andrića sreli su se vrlo blisko barem još jednom nakon ove pjesme, a prije samog atentata u Sarajevu – u eseju A. G. Matoš, objavljenom također u časopisu Vihor u proljeće 1914. godine, eseju koji će Andrić napisati povodom Matoševe smrti, a poentirati opet znakovito:

Sva Hrvatska nelijepo hrče. Budni su samo pjesnici i atentatori.[17]

Ni ovdje – razumije se – Andrić nije mislio na Gavrila Principa već najvjerovatnije na Luku Jukića i/ili Bogdana Žerajića, koji je još ranije, 1910. godine izvršio (također neuspjeli) atentat na austrougarskog guvernera Bosne i Hercegovine Marijana Varešanina, mada su Andrićevi susreti s Principom zapamćeni upravo u vezi s poezijom – u tom burnom vremenu zanosa i stradanja, poezije i revolucije, Princip je Andriću govorio o pjesmama koje piše, Andrić je prihvatio da ih pročita, ali mu ih Princip nikad nije dao na uvid, uz izgovor da ih je spalio.

Do konkretnih, stvarnih susreta Andrića i Sarajevskog atentata doći će, međutim, tek nakon samog atentata, kad uza sumnju da je imao aktivnu ulogu u ovom događaju i bliske veze sa sarajevskim atentatorima Andrić završava u zatvoru. Tu, u splitskoj, šibenskoj i mariborskoj tamnici, začela se i autorova poezija iz pjesničkih zbirki Ex Ponto i Nemiri, kao i – barem misaono – njegov tzv. tamnički ciklus pripovijetki, a unutar njega i za Andrića posebno važni lik Tome Galusa, autorova književnog alter ega,[18] a koji će izbiti i u naslov Andrićeve važne pripovijetke Zanos i stradanje Tome Galusa. Inače, cijela ova, rana faza u razvoju Andrićeva književnog djela, pa tako i ovaj tok autorova mladobosanskog narativa i oblikovanja Sarajevskog atentata, u znaku je izrazitog intimizma, s naglašenim poetsko-lirskim prosedeom čak i u pripovjednom tekstu, što će se, međutim, pokazati također značajnim u procesu memorijaliziranja samog atentata i mladobosanskog djela uopće, a koji ovdje uz važnu epsku snagu na ovaj način dobivaju i karakterističnu ljudsku, humanu stranu – ono što kao takvo nastoji dokraja humanizirati samu predstavu o Sarajevskom atentatu i njegovim mladobosanskim izvršiocima, a time dobivaju i jednako važni emotivni karakter i naročiti, upravo poetsko-lirski pathos. Upravo ovakvo što bit će prisutno i na stranicama Andrićeve prve autorske knjige – pjesničke zbirke Ex Ponto, koja o potenciranoj humanoj strani mladobosanskog zanosa i stradanja hoće svjedočiti već svojim simboličkim naslovom, što je slučaj i u autorovoj ispovijedi o – kako kaže – „bolu žrtve“ i čovječanstvu „koje preko patnje ide istini i dobru u susret“ (mada – razumije se – autorov pjesnički prvjenac nipošto se ne može svesti tek na svoj inicijalni mladobosanski narativ):

Je li kad bilo naraštaja i u naraštaju pojedinca na kom bi počivale ovako teške baštine i neminovna prokletstva rase i krvi?
Strahovit je hod historije; preteški su tereti prošlosti i zahtjevi budućnosti na ovim uskim plećima.[19]

No, vrhunac Andrićeva memorijaliziranja Sarajevskog atentata, jednako kao i vrhunac memorijaliziranja onog što je cjelina mladobosanskog djela, javit će se više od četvrt stoljeća kasnije – u romanu Na Drini ćuprija, koji je ponajviše zaslužan za to da je Andriću 1961. godine dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, i to upravo „za epsku snagu kojom je pratio teme i opisao ljudske sudbine iz povijesti svoje zemlje“, kako je autorovo književno djelo okarakterizirao Anders Österling, stalni sekretar Švedske akademije, prilikom dodjele nagrade Ivi Andriću.[20]

Kao što je poznato, Na Drini ćuprija hronika je grada – višegradske kasabe, jednako kao i hronika mosta – ćuprije Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, ali i roman koji na način pars pro toto, u sinegdoškoj transformaciji, kroz priču o Višegradu i višegradskom mostu posredno predstavlja neke od ključnih momenata bosanskohercegovačke prošlosti od 16. stoljeća, pa sve do ljeta 1914. godine, odnosno upravo do Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata, kao one vremenske tačke iz koje se roman i pripovijeda. U obilju vrlo raznolikih tema ovog romana, koji je žanrovski i roman-rijeka, te kao takav sastavljen od čitavog niza pojedinačnih priča međusobno povezanih prije svega višegradskim toposom i motivom mosta, Andrićeva Na Drini ćuprija tematizira između svega ostalog i ono što se u osnovi može tumačiti kao povijest porobljenosti Bosne i njezina oslobođenja, barem kako to vidi i prikazuje pripovjedač romana, uključujući u ovakvo što i povijest društveno-političke i identitetske autoemancipacije, pri čemu se ovaj proces odvija od osmanskog („turskog“) doba, preko austrougarskog („austrijskog“) vremena, opet s vrhuncem upravo u trenutku Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata. U tom smislu, uz neposredno prijeratne godine, i vrhunac samog romana kao cjeline jeste upravo ljeto 1914. godine, koje se u romanu Na Drini ćuprija javlja od njegova XXI poglavlja, pa sve do kraja romana, i to s čitavim nizom sličnosti u poređenju s Andrićevim sjećanjem na ljeto 1914. iznesenim u jubilarnom intervjuu iz 1934. godine, s tim što je ovdje, kao u romanu vezanom za Višegrad i njegov most, fokus prije svega lokalni. Dakle, kao i u Andrićevu intervjuu, ljeto 1914. godine i ovdje se u početku pojavljuje kao „žarko i mirno leto“, ali i kao vrlo brzo ljeto „sa ukusom vatre i ledenim dahom tragedije na svakom koraku“, prikazano upravo „sa žarom, ali i sa tom dubokom melanholijom“, odnosno kao ono što je izgledalo upravo „strašno, divno i veliko, kao međa vekova i razdoblja“, baš kao i s osjećajem da to „polako nestaje i bledi kao pesma koja se više ne peva ili jezik kojim se sva manje govori“, uprkos onom što je nekadašnje „okrilje patnje i žrtve savladanog straha i prežaljene mladosti“, te, naravno, s važnom, neizostavnom podjelom svijeta „po tome na kojoj je ko strani bio i čime se je zaklinjao 1914. godine“:

Najposle, došla je i godina 1914, poslednja godina hronike o mostu na Drini. Ona je došla kao i sve ranije godine mirnim hodom zemnog vremena, ali uz potmulu huku sve novijih i sve neobičnijih događaja koji su se kao talasi propinjali jedan iznad drugog.

Toliko je božjih godina prešlo preko kasabe pored mosta i toliko će ih još preći. Bilo ih je i biće ih još svakojakih, ali će godina 1914. uvek ostati izdvojena. Tako bar izgleda onima koji su je preživeli. Njima izgleda da se nikad, ma koliko se pričalo i pisalo o tome, neće moći ili neće smeti kazati sve ono što se tada sagledalo tamo u dnu ljudske sudbine, iza vremena i ispod događaja. Ko da izrazi i prenese (tako misle oni!) one kolektivne drhtaje koji su odjednom zatresli masama i koji su sa živih bića stali da se prenose na mrtve stvari, na predele i građevine? Kako da se opiše ono talasanje u ljudima, koje je išlo od nemog životinjskog straha do samoubilačkog oduševljenja, od najnižih nagona krvološtva i podmukle pljačke do najviših podviga svetačkog žrtvovanja u kome čovek prevazilazi sebe i dodiruje za trenutak sfere viših svetova sa drugim zakonima? Nikad to neće moći biti kazano, jer onaj ko to sagleda i preživi, taj zanemi, a mrtvi ionako ne mogu da govore. To su stvari koje se ne kazuju, nego zaboravljaju. Jer da se ne zaboravljaju, kako bi se mogle ponavljati?

Toga leta 1914. godine, kad su gospodari ljudskih sudbina poveli evropsko čovečanstvo sa igrališta opšteg prava glasa u već ranije spremljenu arenu opšte vojne obaveze, kasaba je pružala malen ali rečit obrazac prvih simptoma jednog oboljenja koje će s vremenom postati evropsko, pa svetsko i opšte. To je bilo vreme na granici dveju epoha ljudske povesnice, i otud se mnogo jasnije video kraj one epohe koja je tu završavala nego što se nazirao početak nove koja se otvarala. Tada se još za nasilja tražilo opravdanje i za zverstva nalazilo neko ime, pozajmljeno iz duhovne riznice prošlog veka. Sve što se dešavalo imalo je još izgled prividnog dostojanstva i draž prvine, onu strahovitu, kratkotrajnu i neizrecivu draž koja je docnije tako iščilela da je ni oni koji su je tada tako živo osetili ne mogu više u sećanju da izazovu.

Ali sve su to stvari koje samo uzgred napominjemo i koje će pesnici i naučnici idućih epoha ispitivati, tumačiti, i vaskrsavati sredstvima i načinima koje mi ne slutimo, a sa vedrinom, slobodom i smelošću duha koji će biti daleko iznad našega. Njima će verovatno poći za rukom da i za ovu čudnu godinu nađu objašnjenje i da joj odrede pravo mesto u istoriji sveta i razvoju čovečanstva. Ovde, ona je za nas jedino i pre svega godina koja je bila sudbonosna po most na Drini.

Leto 1914. godine ostaće u sećanju onih koji su ga ovde preživeli kao najsvetlije i najlepše leto koje se pamti, jer u njihovoj svesti ono sja i na čitavom jednom džinovskom i mračnom horizontu stradanja i nesreće, koji se proteže do u nedogled.[21]

Slično se odnosi i na vrijeme koje prethodi ljetu 1914. godine i Sarajevskom atentatu, odnosno na ono što je prijeratni idejno-misaoni koloplet i složeno unutrašnje društveno i političko-ideološko gibanje, koje, u polifonijskoj strukturi romana (a koju zrcali i prethodni odlomak), Andrić prikazuje upravo u njihovoj izrazitoj složenosti, proturječnosti i agonalnosti, uključujući i ono što je revolucionarna ideja mladobosanaca. S ovim u vezi, u romanu je posebno akcentiran upravo mladobosanski naraštaj, i to opet upravo s njegovim revolucionarnim zanosom, baš kao i s anticipacijom njegova kasnijeg stradanja:

Bilo je i biće zvezdanih noći nad kasabom, i raskošnih sazvežđa i mesečina, ali nije bilo i bogzna da li će još biti mladića koji u takvim razgovorima sa takvim mislima i osećanjima bdiju na kapiji. To je naraštaj pobunjenih anđela, u onom kratkom trenutku dok još imaju svu moć i sva prava anđela i plamenu gordost pobunjenika.[22]

I ovdje je, kao i na drugim mjestima u romanu, više nego očita sličnost s Andrićevim književnim dijelom iz vremena Mlade Bosne i uopće s mladobosanskom književnom tradicijom, posebno u smislu ovdje ključne predstave o mladobosanskim pobunjenicima kao „pobunjenim anđelima“, a na isti način bit će prikazan i kod Andrića izrazito važni lik Tome Galusa, njegova – kako je spomenuto – naročitog književnog alter ega. Oblikovan i u Andrićevim pripovijetkama iz tzv. tamničkog ciklusa, uključujući i prozu Postružnikovo carstvo, odnosno jedno od poglavlja autorova nedovršenog romana Na sunčanoj strani, a gdje Austro-Ugarskoj između ostalog poručuje: „Mi Srbi smo u temeljima ove carevine. Tu mi kopamo, a to možemo jer smo mali“[23], Galus se i u romanu Na Drini ćuprija pojavljuje s istom revolucionarnom idejom, čija je sličnost s Andrićevim riječima iz razgovora s Ljubom Jandrićem također jasno vidljiva:

On je sa živošću koja mu je bila urođena i rečnikom koji tada vladao u omladinskoj nacionalističkoj literaturi nabrajao planove i zadatke revolucionarne omladine. Sve žive snage rase biće probuđene i stavljene u dejstvo. Pod njihovim udarcima raspašće se Austro-Ugarska Monarhija, ta tamnica naroda, kao što se raspala evropska Turska. Sve antinacionalne i reakcionarne sile koje danas sputavaju, dele i uspavljuju naše nacionalne snage biće pobeđene i potisnute. Sve će to moći biti izvedeno, jer je duh vremena u kome živimo naš najbolji saveznik, jer su i napori ostalih malih i porobljenih naroda sa nama. Savremeni nacionalizam trijumfovaće nad konfesionalnim razlikama i zastarelim predrasudama, oslobiće narod stranih nenarodnih uticaja i tuđinske eksploatacije. I tada će se roditi nacionalna država.

Galus je tada opisivao preimućstva i lepote te nove nacionalne države koja će oko Srbije kao Pijemonta okupiti sve Južne Slovene na osnovi potpune plemenske ravnopravnosti, verske snošljivosti i građanske jednakosti.[24]

Ovakav Galusov zanos razlog je i njegova stradanja, krivica bez stvarne krivice, kako to prikazuje Andrić, a što je istaknuto već u naslovu rane autorove pripovijetke Zanos i stradanje Tome Galusa, koja je s romanom Na Drini ćuprija u očitoj, vrlo bliskoj vezi. A ovakvo što – sve zajedno – reći će to da je upravo Na Drini ćuprija Andrićevo ključno djelo onda kad je u pitanju tekstualiziranje i memoriranje, odnosno reprezentacija i memorijalizacija Sarajevskog atentata, a preko njega i mladobosanske ideje uopće, tim prije što je roman dodatno ovjeren hroničarskim, tj. prividno objektivnim stilom pripovijedanja, pri čemu ovaj roman u sebi memorira te memorijalizira sve ono što je tematika ove vrste u ostatku autorova književnog djela, od Prve proljetne pjesme pa nadalje, ali, isto tako, na važan način nastavlja i tradiciju književnosti Mlade Bosne, s u osnovi manje-više istim temeljnim značenjem i smislom, iako, naravno, u bitno drugačijem književnom prosedeu i s drugim važnim poetičkim te širim promjenama koje su se u međuvremenu desile u autorovu književnom radu.

Pa ipak, u svemu ovom postoje i neke isto tako važne razlike.

Andrić roman Na Drini ćuprija piše u Drugom svjetskom ratu u okupiranom Beogradu  – u vremenu kad one Jugoslavije u čijem su ostvarivanju učestvovali i mladobosanci praktično više nema, s golemim iskustvom i brojnim iznevjerenim očekivanjima jer, između svega ostalog, tad je i bivši jugoslavenski kraljevski ambasador kod Trećeg Reicha, čija mu ideologija, međutim, nije bila bliska. A u ovakvoj perspektivi, složenoj i iznutra kontradiktornoj, u vremenu kad je cijelu Evropu i ostatak svijeta razdirao još jedan veliki rat, u konačnoj slici učinaka Sarajevskog atentata, kao i uopće onog što su mladobosanski ideali, znatno je manje zanosa i mnogo više stradanja. Uz jasno sugeriranu distancu, kad se Sarajevski atentat i mladobosanski ideali sagledavaju i s naznakama neke vrste uglavnom sažaljivog (auto)ironijskog odmaka spram mladalačkih, neiskusnih, pa i naivnih snova jednog pokoljenja, u konačnici nesvjesnog dalekosežnosti svojeg djela i nerazrješive složenosti povijesnog postojanja (a što može manje ili više asocirati i autorov različit odnos prema Prvoj proljetnoj pjesmi u različitim okolnostima neposrednog života i aktuelnog historijskog trenutka), roman se završava tzv. otvorenim krajem, ambivalentnim po svojoj prirodi, pri čemu se u njegovoj posljednjoj sceni javlja lik konzervativnog, ali čestitog Ali-hodže Mutevelića, koji nad slikom teško oštećenog mosta izdiše dok Kraljeva, srpska vojska ulazi u grad, dakle u onoj situaciji koju je oslikala još Andrićeva Prva proljetna pjesma. To, međutim, ovdje označava i željeni oslobodilački čin, ali između ostalog i konačan, bespovratan kraj čitavog jednog, historijski dotrajalog svijeta, slično onom kako razvoj mladobosanske revolucije vidi Toma Galus („sve antinacionalne i reakcionarne sile koje danas sputavaju, dele i uspavljuju naše nacionalne snage biće pobeđene i potisnute“), a zapravo početak jednog novog, žuđenog, ali ipak na kraju ne nužno mnogo sretnijeg vremena. Ovakvo što odnosi se ne samo na konzervativnu bosanskomuslimansku zajednicu kakvu prikazuje roman, a čiji je simbol upravo Ali-hodža, već i na tzv. „Principovo pleme“, tj. zajednicu koja je nakon progona „Turaka“ i okončanja višestoljetne osmanske vlasti u atentatorskom djelu Gavrila Principa i drugova vidjela ostvarenje mitski i epski davnog sna s Kosova polja, baš na 525. godišnjicu Kosovske bitke, galusovski stremeći onom što su „preimućstva i lepote te nove nacionalne države koja će oko Srbije kao Pijemonta okupiti sve Južne Slovene na osnovi potpune plemenske ravnopravnosti, verske snošljivosti i građanske jednakosti“. No, sve ovo neće, naravno, kazati da Andrićeva predodžba Sarajevskog atentata i mladobosanskog djela uopće ovdje prelaze iz pozitivne u negativnu – naprotiv, riječ je tek o paradoksalnoj vezi zanosa i stradanja, koju je Andrić iz vlastitog ljudskog opreza i straha osjetio još u ranoj mladosti, a onda u širokim okvirima složenog romana kakav je roman Na Drini ćuprija misaono-filozofski produbio i književno oblikovao. Kad je riječ o perspektivi srpske zajednice kao perspektivi iz koje je (uz, naravno, druge, različite individualne i kolektivne narativne glasove) ponajviše pripovijedan roman,[25] u pitanju je, pritom, i novo, dodatno memorijalizacijsko preoblikovanje Sarajevskog atentata i mladobosanskog djela, i to ovaj put u duhu još više naglašene kosovske tragike, gdje su kao trajne kategorije zanos i stradanje također neodvojivi, kako je to Andrić pokazao i u svojem glasovitom eseju Njegoš kao tragični junak kosovske misli (1935).

Uprkos ovom osobenom povijesnom tragizmu i pesimizmu koji se javlja na kraju romana, a koji je dovoljno jasno vidljiv, roman Na Drini ćuprija Ive Andrića objavljen je odmah po oslobođenju Beograda, već u martu 1945. godine, kao – po svoj prilici – prvi domaći roman u tek oslobođenoj Jugoslaviji. Iako na prvi pogled paradoksalno, tad je – u jugoslavenskoj socrealističkoj interpretacijskoj matrici – nimalo slučajno predočen bitno drugačije i pritom znatno optimističnije – kao roman o „vječitoj borbi naših naroda i narodnosti za slobodu“, odnosno kao roman o neprekinutoj povijesti narodnog oslobođenja i historijskoj nužnosti narodne pobjede upravo od bitke na Kosovu polju pa nadalje, sve do partizanske savremenosti i socijalističkog trenutka, odnosno opet, dakle, kao roman o jednom naročitom, mada ipak nešto drugačijem zanosu i stradanju, uz naglašavanje njegove općeljudske, humanističke strane i estetskog idealizma. U najnovije vrijeme, pak, s raspadom zajedničkog jugoslavenskog književno-kulturalnog interpretacijskog prostora i javljanjem novih društvenih, političkih i ideoloških okolnosti, dolazi do pojave niza različitih, nerijetko i potpuno suprotstavljenih i međusobno isključujućih čitanja Andrićeva romana uopće, pa tako i predstave o Sarajevskom atentatu koju oblikuje, a u kojima mladobosanski zanos i stradanje znače, opet, i uvijek, nešto drugo. Uz čitav repertoar drugih mogućnosti, ovakvo što uključuje i ona dokraja oprečna razumijevanja poput ili predodžbe o prije svega slavnoj, junačkoj višestoljetnoj borbi za svenarodno ujedinjenje i otadžbinu prvenstveno jednog, državotvornog naroda, na jednoj strani, ili – sasvim drugačije – predodžbe o jednom od kobnih trenutaka u dugoj i složenoj povijesti jedne uporne izrazito nacionalističke ideologije i njezina velikodržavnog projekta, na drugoj strani. A sve to danas, cijelo stoljeće nakon sarajevskih pucnjeva što su promijenili svijet, još više usložnjava sliku Mlade Bosne i Sarajevskog atentata, i to ne samo u književnom djelu Ive Andrića, već uopće u cjelini postjugoslavenskih kultura i društava.

Izvorno objavljeno u: Sanjin Kodrić, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme), Slavistički komitet, Sarajevo, 2018, str. 193-209.

[1] Predrag Palavestra, Književnost Mlade Bosne, knj. I, Svjetlost, Sarajevo, 1965, str. 11.

[2] Usp. npr.: Žaneta Đukić Perišić, Pisac i priča: Stvaralačka biografija Ive Andrića, Akademska knjiga, Novi Sad, 2012; Miroslav Karaulac, Rani Andrić, Prosveta / Svjetlost, Beograd / Sarajevo, 1980; Predrag Palavestra, Skriveni pesnik: Prilog kritičkoj biografiji Ive Andrića, Slovo ljubve, Beograd, 1981; Radovan Popović, Ivo Andrić – život, Jugoslovenska revija, Beograd, 1989. i sl.

[3] Ivo Andrić, Znakovi pored puta, Sabrana djela, prir. Vera Stojić i dr., knj. XVI, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 231.

[4] Žaneta Đukić Perišić, Pisac i priča: Stvaralačka biografija Ive Andrića, Akademska knjiga, Novi Sad, 2012, str. 134.

[5] Ljubo Jandrić, Sa Ivom Andrićem, Srpska književna zadruga, Beograd, 1977, str. 73.

[6] Usp.: „Ja sam nacionalista Jugosloven. Moja je težnja ujediniti sve Jugoslovene u kojoj bilo državnoj formi i osloboditi ih od Austrije.“ (Citirano prema: Žaneta Đukić Perišić, Pisac i priča: Stvaralačka biografija Ive Andrića, Akademska knjiga, Novi Sad, 2012, str. 140.)

[7] Ivo Andrić, Sveske, Sabrana djela, prir. Vera Stojić i dr., knj. XVII, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 242.

[8] Ivo Andrić, Sveske, Sabrana djela, prir. Vera Stojić i dr., knj. XVII, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 16.

[9] Citirano prema: Žaneta Đukić Perišić, Pisac i priča: Stvaralačka biografija Ive Andrića, Akademska knjiga, Novi Sad, 2012, str. 141.

[10] Usp.: Kristijan Đordano, Ogledi o interkulturnoj komunikaciji, prev. Tomislav Bekić i Vladislava Gordić, XX vek, Beograd, 2001, str. 87.

[11] Citirano prema: Kristijan Đordano, Ogledi o interkulturnoj komunikaciji, prev. Tomislav Bekić i Vladislava Gordić, XX vek, Beograd, 2001, str. 85.

[12] Ivo Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Lirika, Sabrana djela, prir. Vera Stojić i dr., knj. XI, Svjetlost, Sarajevo, 1984, str. 147.

[13] Usp.: Žaneta Đukić Perišić, Pisac i priča: Stvaralačka biografija Ive Andrića, Akademska knjiga, Novi Sad, 2012, str. 170.

[14] Usp.: Ivo Andrić, Šta sanjam i šta mi se događa: Pesme i pesme u prozi, prir. Petar Džadžić, Prosveta, Beograd, 1976.

[15] Usp.: Vladimir Dedijer, Sarajevo 1914, Državna založba Slovenije / Prosveta / Svjetlost, Ljubljana / Beograd / Sarajevo, 1965.

[16] Citirano prema: Žaneta Đukić Perišić, Pisac i priča: Stvaralačka biografija Ive Andrića, Akademska knjiga, Novi Sad, 2012, str. 167.

[17] Ivo Andrić, Umetnik i njegovo delo, Sabrana djela, prir. Vera Stojić i dr., knj. XIII, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 194.

[18] Usp.: Žaneta Đukić Perišić, Pisac i priča: Stvaralačka biografija Ive Andrića, Akademska knjiga, Novi Sad, 2012, str. 326-328.

[19] Ivo Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Lirika, Sabrana djela, prir. Vera Stojić i dr., knj. XI, Svjetlost, Sarajevo, 1984, str. 23.

[20] Usp.: Anders Österling, Award Ceremony Speech, http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/literature/laureates/1961/press.html.

[21] Ivo Andrić, Na Drini ćuprija, Sabrana djela, prir. Vera Stojić i dr., knj. I, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 328-329.

[22] Ivo Andrić, Na Drini ćuprija, Sabrana djela, prir. Vera Stojić i dr., knj. I, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 286.

[23] Ivo Andrić, Na sunčanoj strani (Rekonstrukcija romana), prir. Žaneta Đukić Perišić, Matica srpska, Novi Sad, 1994, str. 93.

[24] Ivo Andrić, Na Drini ćuprija, Sabrana djela, prir. Vera Stojić i dr., knj. I, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 301-302.

[25] Usp.: Žaneta Đukić Perišić, Pisac i priča: Stvaralačka biografija Ive Andrića, Akademska knjiga, Novi Sad, 2012, str. 417.

 

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.