San o zemlji Bosni Alije Izetbegovića

U skladu sa novom naredbom Kriznog štaba Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo prema kojoj nije dozvoljeno okupljanje više od 30 osoba u zatvorenom prostoru, u sarajevskoj Vijećnici su morali otkazati prijem gostiju na Akademiju u povodu obilježavanja 17. godišnjice smrti Alije Izetbegovića. U cilju očuvanja sjećanja na prvog predsjednika nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, u Vijećnici je predstavljena izložba koja obuhvata fotografije, eksponate i dokumente iz privatnog i političkog života Alije Izetbegovića. JU Muzej "Alija Izetbegović" izložbu organizuje u saradnji sa Fondacijom "Alija Izetbegović". Direktorica Javne ustanove Muzej "Alija Izetbegović" Nađa Berberović-Dizdarević podsjetila je da večeras Muzej u Vijećnici organizuje 17. akademiju povodom godišnjice smrti Alije Izetbegovića. Dosad je, kako je kazala, Muzej "Alija Izetbegović" organizovao akademiju u Narodnom pozorištu, a prvi put ove godine se obilježava u sarajevskoj Vijećnici. Propraćena je i prigodnom izložbom koju je Muzej organizovao u saradnji sa Fondacijom "Alija Izetbegović". Izložba će trajati od 19. do 29. oktobra, a gosti će imati priliku da vide eksponate, fotografije i lične dokumente iz privatne arhive porodice Izetbegović, kao i neke eksponate iz Muzeja „Alija Izetbegović“. Jedan od govornika na Akademiji u sarajevskoj Vijećnici bio je predsjednik BZK „Preporod“ prof. dr. Sanjin Kodrić. Njegov govor prenosimo u cijelosti:
 San o zemlji Bosni Alije Izetbegovića

Prof. dr. Sanjin Kodrić, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“

Nesumnjivo ključna tačka goleme povijesne ostavštine Alije Izetbegovića jeste, prije svega, činjenica da je Izetbegović bio bosanski državnik u punom i suštinskom smislu ovih riječi. Jer, manje-više sve što je Alija Izetbegović činio u društvu i politici tokom cijelog svojeg života svoj vrhunac i konačni smisao imat će upravo u njegovu državništvu i Bosni kao konačnoj okosnici njegova društveno-političkog djelovanja. Kao prvi predsjednik nazavisne Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović onaj je koji je Bosnu uveo u svjetsku zajednicu međunarodno priznatih država, ali i onaj koji je, kao vrhovni komandant bosanske vojske, predvodio i izborio borbu za njezinu slobodu i opstanak kao države. Međutim, iako izgleda da je to najvrednije što jedan državnik može uraditi za svoju zemlju, Alija Izetbegović učinio je i još više od ovog: on je nastojao Bosnu sačuvati i graditi i kao društvenu, ali i kao kulturalnu pojavu, a to znači da ju je nastojao sačuvati i graditi i u suštinskom smislu. Valja se vrlo ozbiljno zamisliti nad ovim činjenicama jer to su, neupitno, činjenice nulte historijske vrijednosti, pri čemu je riječ i o činjenicama u kojima je vjerovatno i sama srž Izetbegovićeve povijesne, a posebno državničke ostavštine.

Bosna je, dakle, samo središte državničkog djela Alije Izetbegovića, i stoga je iznimno važno – barem u najkraćem – razumjeti i Izetbegovićev diskurs o Bosni, odnosno ono što bi se jednostavno moglo nazvati snom o zemlji Bosni Alije Izetbegovića.

S ovim u vezi, u Izetbegovićevoj bogatoj pisanoj arhivi posebno se nameće nekoliko njegovih javnih obraćanja, od kojih su sva nastala u specifičnim okolnostima zalaganja za Bosnu i Hercegovinu, njezinu državnost i njezin opstanak kao države, ali i za njezin opstanak kao društvene i kulturalne činjenice. Prvi u ovom nizu mogao bi biti npr. Izetbegovićev govor povodom Dana ZAVNOBiH-a 25. novembra 1991. godine, govor koji nastaje u trenucima kad raspad Jugoslavije nezaustavljivo ide ka svojem krvavom raspletu i kad ova krvava opasnost najžešće prijeti upravo Bosni i Hercegovini, i to ne samo zbog njezina osobenog geopolitičkog položaja već i zbog onog što je njezina unutrašnja zbilja, tj. upravo njezina specifična društvena i kulturalna pojavnost. Tad, anticipirajući mogući slijed zbivanja i opasnosti koje Bosni i Hercegovini prijete i u suštinskom smislu, Alija Izetbegović upozorava, između svega ostalog, posebno na to da je Bosna, kako kaže, „kulturno-civilizacijski unikat“, pri čemu, naravno, misli na njezinu stoljećima oblikovanu multietničnost i multikulturalnost kao temeljnu odrednicu Bosne. Pritom, a da bi se pred ratom koji prijeti sačuvala ovakva bosanska država i ovakvo njezino društvo, Alija Izetbegović mogući izlaz vidi upravo i u kulturi – u kulturi po kojoj Bosna jeste Bosna, baš takva kakva jeste, a koja ima snagu sačuvati državu i društvo na okupu iznutra. Zato svoj govor poentira sljedećim riječima:

„A kada ova oluja jednog dana prođe, morat ćemo se vratiti sebi samima. Morat ćemo se upitati koliko znamo o samima sebi? Gdje su kapitalni radovi o kulturnoj i civilizacijskoj baštini Bosne i Hercegovine? Kulturne godišnjice prolaze nam gotovo neprimijećeno. Gotovo ništa, ili tek malo – o svemu ovome što čini prošlost Bosne znaju njeni mlađi naraštaji, a time se ne mogu pohvaliti ni oni stariji. Tu nas čeka veliki posao.“

Alija Izetbegović, dakle, znao je da je identitet svakog naroda i svake zajednice upravo u kulturi tog naroda ili zajednice. Znao je da kultura suštinski gradi svaki narod i svako društvo, da ga suštinski čini onim što jeste i da ga tako uvezuje u čvrstu, neraskidivu cjelinu. Nema nijednog naroda niti ima ijednog društva bez suptilnih, a suštinskih unutrašnjih veza koje stvara kultura – potpuno je jasno to bilo Aliji Izetbegoviću, i baš zato u vremenu predosjećanja ratne kataklizme i mogućnosti egzistencijalnog ponora Bosne Izetbegović stavlja akcent upravo na kulturu. To ga, naravno, otkriva kao intelektualca visoke razine, ali i kao državnika koji suštinski razumijeva državu i društvo, odnosno kulturu kao njihov temelj.

I prije same Agresije, Alija Izetbegović i na ovaj način nastojao je očuvati i odbraniti Bosnu i Hercegovinu. To posebno radi sve vrijeme rata, uključujući i mnoge prilike javnih zagovaranja te mučnih pregovora o okončanju rata i sudbini Bosne. Tako, npr., na Londonskoj konferenciji 26. augusta 1992. godine Bosnu, takvu kakva društveno i kulturalno jeste, međunarodnoj javnosti predstavlja kao svojevrsni sukus Evrope, kao paradigmu onog što Evropa u suštini jeste kao multietničko i mutikulturalno društvo, te poručuje da baš zbog multikulturalnog karaktera bosanskog društva suštinska budućnost Evrope zavisi od upravo Bosne:

„Evropa se danas i brani i gradi – i možda – sahranjuje u Bosni. Neko je rekao da je poslije Auschwitza poezija besmislena. Poslije srušenog Sarajeva i porobljene Bosne i Hercegovine, svaki razgovor o novoj Evropi postat će, također, besmislen.“

Opet je, dakle, kultura središte diskursa o Bosni Alije Izetbegovića i opet, naravno, ono čime se suštinski nastoji odbraniti opstanak Bosne kao države i društva.

Na isti način Izetbegović govori i nakon rata, čak i onda kad se obraća prekaljenim ratnicima, tj. onima koji su Bosnu branili svojim životima. Tako je, npr., i u prilici velikog narodnog zbora povodom godišnjice Bitke na Žuči 8. juna 1996. godine, kad predsjednik i vrhovni komandant ne govori samo o herojskim podvizima branitelja Bosne već i o kulturi Bosne:

„Često smo govorili da Bosna nije samo parče zemlje na brdovitom Balkanu. Za mnoge od nas Bosna je ideja, san o zemlji na razmeđu svjetova, na velikoj granici između Istoka i Zapada. To je zemlja više vjera i nacija, pa stoga i zemlja tolerancije, gdje svako može da misli i vjeruje kako želi, gdje ne smije biti nasilja nad čovjekom i gdje neće biti nepravde. To je bio naš san o Bosni i samo takva Bosna može da postoji i opstane.“

San o zemlji Bosni Alije Izetbegovića jeste, dakle, ne samo san o državi kao geografsko-pravnoj činjenici već i san o bosanskom društvu, a posebno o kulturi koja suštinski sačinjava i to društvo i tu državu. Kulturu Bosne kao fundament i bosansko društvo koje ona suštinski sačinjava Izetbegović je duboko poznavao i prisno osjećao. Zato Alija Izetbegović i jeste bio bosanski državnik u punom i suštinskom smislu ovih riječi – ne samo onaj koji je državni prvak već i onaj koji istinski zna i stvarno osjeća svoju zemlju i koji je stoga u punom kapacitetu vodi, brani i gradi i s ovim svojim znanjem i osjećanjem.

Fotografije: Agencija Anadolija

Podijeli