SAFVET-BEG BAŠAGIĆ: Istok i Zapad, srce i um

Na današnji dan navršava se ravno 150 godina od rođenja dr. Safvet-bega Bašagića, rođenog 6. maja 1870. godine u Nevesinju. Bašagić je jedna od temeljnih figura u cjelokupnoj novijoj povijesti Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Bio je znameniti bošnjački pisac te snažno angažirani kulturni, naučni i društveni poslenik, odnosno jedan od začetnika novije bošnjačke književnosti, prvi bošnjački doktor nauka i začetnik bošnjačke književne, kulturne i društvene historiografije, a bio je i potpredsjednik te predsjednik Bosanskog sabora. Također, Bašagić je jedan od utemeljitelja i prvi predsjednik društva „Gajret“ osnovanog 20. februara 1903. godine, društva koje je preteča i pravni prethodnik današnje Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“. Veliki jubilej svog prvog predsjednika Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ namjeravala je obilježiti nizom kulturnih, naučno-obrazovnih i izdavačkih programa i projekata, a što su, nažalost, aktivnosti koje su morale biti odgođene s obzirom na trenutnu epidemiološku situaciju. U datim okolnostima, a u čast njegovog rođenja, Safvet-bega Bašagića prigodno se prisjećamo studijom aktuelnog predsjednika Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ prof. dr. Sanjina Kodrića, nadajući se skoroj realizaciji i svih drugih naših planiranih programa i projekata vezanih za veliki Bašagićev jubilej.
 SAFVET-BEG BAŠAGIĆ: Istok i Zapad, srce i um

Piše: Prof. dr. Sanjin Kodrić

1.

Ukupna bošnjačka književnost, kao i ukupna bosanskohercegovačka književna praksa, izrazito je složena i u užem – književnom i u širem – kulturalnom smislu, odnosno u pitanju je naročito složen kulturalnomemorijski sistem i vrlo složena pojava s obzirom na ono što su interliterarni procesi čiji je dio.[1] To se posebno odnosi na bošnjačko književno stvaranje nakon austrougarske okupacije dotadašnje osmanske Bosne 1878. godine, kad se počinje konstituirati ukupna moderna kultura Bošnjaka, pa tako i novija bošnjačka književnost, koja je počev od kraja 19. st. pa nadalje, sve do danas, dio prije svega zapadno-evropskog kulturalnog i književnog sistema, za razliku od starije bošnjačke književne prakse kao dijela prvenstveno orijentalno-islamske kulturalne i književne tradicije. Ovoj njezinoj izrazitoj složenosti posebno doprinose kulturalno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibridni oblici, koji, naime, upravo vrlo vidno karakteriziraju ukupnost povijesti novije bošnjačke književnosti te igraju bitnu ulogu u kreiranju osobenosti njezinih kako književnih, tako i kulturalnih identiteta, pri čemu se o relativno sličnim pojavama može govoriti i onda kad je riječ o starijoj bošnjačkoj književnoj baštini.[2]

Po svojoj prirodi, kulturalno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibridni oblici jedan su od temeljnih modusa pamćenja same književnosti, odnosno u pitanju je forma tzv. književnog samopamćenja, a koja se u pravilu ostvaruje na način intertekstualne književno-kulturalne mnemonike u onom smislu kako ovakvo što, između ostalih, određuje i Renate Lachmann.[3] Mogu se javiti na različitim književnim razinama, počev od najjednostavnije – tematsko-motivske pa nadalje, poput kulturalno-poetičke razine ili kad u naročiti interliterarni odnos dolaze različite književnohistorijske jedinice, sve do pojedinačnih književnih tradicija i pojedinačnih književnosti, odnosno sve do interliterarnih zajednica i različitih drugih interliterarnih pojava, zaključno s globalnim književnim sistemom.[4] Upravo ovakvo što slučaj je u novijoj bošnjačkoj, a onda i ukupnoj novijoj bosanskohercegovačkoj književnosti.

U bosanskohercegovačkom, a posebno bošnjačkom književnom slučaju kulturalno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibridni oblici nesumnjivo jesu u vrlo važnoj vezi naročito s činjenicom da je cjelokupna povijest i bošnjačke i uopće bosanskohercegovačke književnosti počev od 19. st. pa nadalje bitno obilježena višestrukim kako stvarnim, tako i simboličkim graničnim položajima ovih književnosti. Riječ je, naravno, prije svega o naročitom položaju između Istoka i Zapada, pri čemu su sami počeci novije i bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti ključno određeni stanjem vrlo složene i usto dramatične i traumatične „migracije“ cjeline bosanskohercegovačkog kulturalnog prostora iz okvira orijentalno-islamske u okvire zapadno-evropske kulture i civilizacije. U pitanju je široko povijesno zbivanje s dalekosežnim učincima koje započinje već 1878. godine kao povijesnim trenutkom državno-političkog izdvajanja Bosne i Hercegovine iz okvira Osmanskog carstva i njezina priključenja Austro-Ugarskoj monarhiji, a što se odrazilo u svim sferama života, a na vrlo važan način u kulturi te, posebno, u književnosti. Pa ipak, iako ovakvo što jeste, naravno, najčešći slučaj, pogrešno bi, međutim, bilo zaključiti da su kulturalno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibridni oblici u bošnjačko-bosanskohercegovačkom književno-kulturalnom prostoru vezani isključivo za odnos orijentalno-islamsko – zapadno-evropsko. Naime, čak i onda ako se posebno fokusira upravo bošnjačka književnost kao južnoslavenska književna pojava muslimanske provenijencije, njezine osobenosti – kako to s razlogom ističe Enes Duraković – „ne izviru samo iz vrela orijentalno-islamske kulture i duhovnosti, nego su se u bošnjačkoj kulturi od srednjovjekovlja do naše suvremenosti taložila i ‘primala’ raznovrsna književna iskustva, oblici i konvencije“, pri čemu se ovi složeni procesi daju i trebaju pratiti prvenstveno „u poetskoj a ne historijsko-dokumentarnoj suštini i vrijednosti“, i to počev od preobrazbe „srednjovjekovnog zapisa na stećku u epigraf na bašluku (nišanu)“ pa sve do „paradigmatičnog i simboličkog susreta i slivanja bejta i soneta na razmeđu 19. i 20. vijeka“, uz napomenu da se slično odnosi i na kasniji razvoj novije bošnjačke književnosti.[5]

Ovako gledano, kulturalno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibridni oblici u novijoj bošnjačkoj književnosti, kao i u novijoj bosanskohercegovačkoj književnoj praksi uopće, u najužoj su vezi s jednim od temeljnih makrofenomena i bošnjačke i ukupne bosanskohercegovačke književne te kulturalne povijesti – s fenomenom „raskršća“. Riječ je, naime, o plodnoj metafori koja ima svoju dužu povijest, a koju je nakon sličnih razumijevanja bošnjačko-bosanskohercegovačke književne i kulturalne pozicije kod niza njezinih ranijih istraživača počev od Safvet-bega Bašagića pa nadalje u savremena razumijevanja domaće književne baštine u ovom obliku uveo i na kojoj je posebno insistirao Midhat Begić, jedan od ključnih autora savremene književne bosnistike. Begićeva ideja „raskršća“ postaje posebno utjecajna nakon njegova važnog eseja Naš muslimanski pisac i njegova raskršća (1973),[6] pri čemu kod niza drugih, kasnijih autora ovaj pojam funkcionira prvenstveno na način označavanja osobenih mjesta liminalnosti, odnosno mjesta istovremenog i razilaženja i susretanja ili kreativnog prožimanja dotad odvojenih i/ili neukrštenih kulturalno-civilizacijskih, književnopovijesnih i poetičkih te brojnih drugih užih imanentnoknjiževnih pojava. Istina, Begić je u profiliranju svoje ideje „raskršća“ na umu imao prvenstveno specifičnu identitetsku poziciju „našeg muslimanskog pisca“ u uvjetima burne i složene povijesti, ali ona nesumnjivo ima i u međuvremenu je ostvarila i znatno širi konceptualni potencijal:[7]

Biti Musliman, a pisac, svakako je mučna samospoznaja, kao što je uvijek bila povoljnija pripadnost što jasnijim i što većim nacionalnim strukturama. […] Za bosanskohercegovačkog Muslimana a pisca to je odavno psihološka slabost, mučnina, vječni dodir ništavila, pa čak i onda je to tako bilo kada je pod turskom carevinom imao povlašćen položaj, za delikatnije duhove pogotovu tada. Jer Bosnom se nikad nije mogao zaodjeti nacionalno, razvrstavajući i sam sebe po vjeri umjesto po nacionalnosti kao što su ga i svi drugi time označavali. Nazivao se tada turskim imenom u svekolikom i sveopštem religijskom konfesijskom odnosu, za razliku od Osmanlija, Turkuša, koje su predstavljali došljaci iz Turske. Otuda je pitanje njegova identiteta njegova čvorna nedaća, mučnina i problematika, koja sigurno nije bila manja njegovim pristajanjem uz druga nacionalna određenja, čak ni njegovim uklapanjem u evropski civilizacijski stil i životni oblik.[8]

Također, kulturalno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibridni oblici u slučaju novije bošnjačke, a onda, dobrim dijelom, i ukupne novije bosanskohercegovačke književnosti u suštinski su važnoj vezi i s još jednim ključnim makrofenomenom obiju ovih literatura – fenomenom „ponornice“ i „poniranja“, koji kao upravo ključno poetičko obilježje prije svega novije bošnjačke književnosti u studiji Poetika bošnjačke književnosti prepoznaje Muhsin Rizvić, najznačajniji istraživač bošnjačke književne povijesti.[9] Riječ je o fenomenu osobene tradicijske „repetitivnosti“ ili fenomenu neke vrste „dijahronijskog, vertikalnog (ili čak međužanrovskog) autokomparativizma“ bošnjačke književnosti, a koji Rizvić razlikuje od njezina „sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prošlosti, pa prema hrvatskoj i srpskoj književnosti, te evropskim književnostima u naše doba“. Tad, prema Rizviću, „jedna osobenost bošnjačke književnosti, kada se ona razmatra u svojoj cjelovitosti, organskom jedinstvu i genetsko-strukturalnom kontinuitetu, od najstarijih vremena […], sve do današnjih dana, jeste, upravo, pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji“, a što Rizvić prepoznaje u nizu pojava iz bošnjačke književne povijesti:

Iz predislamske srednjovjekovne Bosne proizlazi bogumilsko-manihejska poetika Maka Dizdara; patarenska hereza se poredi sa hamzevijskom, koja nalazi izlaza u romanima Meše Selimovića i Derviša Sušića; bošnjačko orijentalsko stvaranje sa mevlevijskim misticizmom otkriva se kao inspiracija Bašagića, Ćatića, pa Hume, Skendera Kulenovića i nekoliko suvremenih mladih pjesnika, Kajana, Latića, Hajdarevića, a u prozi kod Selimovića […]. […] Ali i u najnovijoj prozi kao da izbijaju inspiracije iz još dalje književne prošlosti: rezonance historije i životna aroma turskih vremena ili Istoka dokumentarno, estetski ili likovno ulaze u djela Derviša Sušića, Nedžada Ibrišimovića, Irfana Horozovića, Dževada Karahasana.[10]

Ovako shvaćena Rizvićeva ideja o „ponornici“ ili „ponornom“ karakteru bošnjačke književne povijesti u najužoj je vezi s Begićevom idejom „raskršća“. Rizvić, naime, dalje razvija Begićeve polazne ideje, pri čemu se Rizvićeva ideja „ponornice“ direktno temelji na Begićevoj ideji „raskršća“, odnosno direktno proizlazi iz nje. U tom smislu Rizvić ističe da se upravo Begiću „književno stvaranje ‘bošnjačkog pisca na raskršću’, u središtu ravnotežnih sila, uz dramatično samoposmatranje i samoispitivanje, samoosjećanje položaja vlastitog i kolektivnog bića, i svijest o stalnom, neprekidnom raskrsnom ravnotežnom bivstvu kao, tradicijskom i modernom, estetsko-psihološkom postojanju, entitetu u koji se stječe sva svoja tradicija i prelamaju djela i iskustva drugih – otkrilo […] ne samo kao individualni estetsko-stvaralački impuls, nego i kao književnohistorijski produktivna činjenica, kao ‘cjelina jedne književnosti kroz historiju'“:

I dok je položaj između Istoka i Zapada u doba preporoda doživljavan kao razvojno oplođavanje i duhovno-estetsko posredništvo, od međuratnog razdoblja u jednom dijelu bošnjačkih književnih stvaralaca on postaje „Orijent na Zapadu“ i počinje narastati kao svojevrsna drama istovremenog duhovnog sabijanja i ekspanzije na raskršćima civilizacija i kultura. Ali, upravo u tome prenapregnutom položaju između, napon raspinjanja doživljava stvaralačku eksploziju u djelima Skendera Kulenovića, Maka Dizdara i Meše Selimovića, u kritici Midhata Begića.

Pojam raskršća je emocionalno-estetski neurotičan po svojoj stvaralačko-duhovnoj strukturi i potencijalu, i historijski složen od više raskršća, koja se ponekad, reverzivno, ponavljaju. On zapravo proizlazi iz pojma između, koji je kretanje u književno-historijskom vremenu i prostoru, u interpolarnoj otvorenosti i izloženosti, i poredbenosti, u odnosu srodnosti, pomirenja, tolerancije i uzajamnosti, ili antagonizma, razmirja i nerazumijevanja, sa kulturnim razvojem obiju strana, uz vlastitost i osobenost svoga duhovno-estetskog bića, imanentnog književnog puta i kulturnog razvoja. Pojam raskršća podrazumijeva onu kritičnu tačku dileme opstanka, egzistencije, pojedinca i naroda, na kojoj započinje unutarnja drama, najprije između duhovno i estetski, ideološki, zapravo životno, klasno, starog, tradicijskog nekad konzervativnog, nekad još svježeg, što je nastavilo da živi u reinkarnaciji, obnovi, kristalizaciji – i novog, duhovno modernog, stvaralački suvremenog, ali uz opasnost napuštanja vlastitog bića. To je i zastanak, ili dramatični ostanak, u nesigurnom i tjeskobnom trenutku pitanja, u neizvijesnosti duhovnog i stvaralačkog opredjeljenja: da li nastaviti dotadašnji pravac na putu kojim se išlo, ili raskrsti sa svojim bićem, i krenuti na desno ili na lijevo, za Bošnjake kao malehan narod na jugoslavenskom prostoru, konkretno, na hrvatsku ili na srpsku stranu, po alternativnoj liniji koja horizontalno, u prostoru, i sinhronijski, u vremenu, presijeca vertikalu književno-historijskog identiteta, razvojni put iz vlastite tradicije u budućnost modernog doba. Nakon starog, prevaziđenog ili još trajućeg, duhovnog i kulturno-civilizacijskog raspuća između Orijenta i Okcidenta, nova raskrsna linija je muslimanskim piscima i intelektualcima prethodno i prvobitno značila raskršće između kršćanske i hrišćanske evropske civilizacije, kulture i duha, na kome u južnoslavenskim nacionalno-političkim prostorima oni mogu krenuti samo u jednom od ta dva pravca, ili slijediti put i razvoj po inerciji i impulsu vlastitog, duhovno svojevrsnog i estetski osobenog entiteta. Ako se zadrži na raskršću svih tih svjetova […], ili napravi otklon jednim od raskrsnih puteva, u takvom stvaraocu-putniku, svejedno, ostane i dalje dramatična trauma neispunjenja ili iznevjerenja, sudbina bića i kompleks izvorišta, porijekla, korjenike u podsvijesti, ili dvoličje duha i stalno napeta mimikrija prilagođavanja. I u jednom i u drugom slučaju to je velik stvaralački potencijal koji, kao i svaka neprevaziđena ili neprevazilazna dilema, u umjetnički nadarenom pojedincu-stvaraocu dovodi do prenapregnutosti i usijanja iz kojeg izbija djelo osobene i visoke vrijednosti.[11]

Kako to Rizvić tumači, ova specifična pozicija bošnjačkog pisca, odnosno ovaj naročiti položaj bošnjačke književnosti i kulture uopće, jesu temeljni razlozi upravo za pojavu „ponornih“ fenomena u bošnjačkom književnom stvaranju, pa se baš zato i stječe dojam da „književna tradicija, u razvoju bosansko-muslimanske književnosti, izbija iz stvaralačkih gena kao ponornica u djelima pjesnika, pripovjedača, dramatičara, i nema ni jednog značajnijeg pisca koji nije povukao, na bilo kakav način, genetsku liniju duha, estetike, atmosfere, tematike, motiva, emocionalne arome, makar asimilirano, modernizirano, ili u eksperimentalnoj interpolaciji, asocijativno“.[12]

Ma koliko na prvi pogled izgledala tek kao puki „dojam“, kao, dakle, zanimljiva, ali književnonaučno teško održiva zamisao, Rizvićeva teza o osobenom „ponornom“ karakteru bošnjačke književne povijesti, baš kao i ranija Begićeva koncepcija bošnjačko-bosanskohercegovačkih „raskršća“, teze su koje imaju realno književnohistorijsko utemeljenje, pri čemu su ovo i postavke od ključne važnosti za tumačenje kulturalno-poetičkih sinkretizama i liminalno-hibridnih oblika u novijoj bošnjačkoj književnosti. Obje ove teze, kao i tezu o izraženoj pojavi kulturalno-poetičkih sinkretizama i liminalno-hibridnih oblika u novijoj bošnjačkoj književnosti potvrđuje i dodatno književnonaučno fundira i savremena kulturalno orijentirana književnoteorijska i književnohistorijska praksa, jednako kao i savremena teorija interliterarnog procesa i na njoj zasnovana interliterarna historija književnosti.[13] Naime, u ovoj perspektivi novija bošnjačka književnost pokazuje se ne tek kao uobičajeni „nestabilan sistem“ poput većine drugih južnoslavenskih književnosti,[14] već zapravo – lotmanovski govoreći – i kao takav „semiotički prostor“ ili „semiosfera“ čija ključna obilježja jesu, prije svega, naročito intenzivno izražena „raznorodnost“, „asimetričnost“, „graničnost“ i „mehanizam dijaloga“,[15] ali i kao književnost koju, uza stanje kulturalne traume, posebno karakterizira i „smisao za historiju“ te „okrenutost tradiciji“, odnosno ono što je također intenzivno izražena pojava složenih interliterarnih odnosa i veza te različitih interliterarnih tvorbi.[16] Tragom onoga što je u njihovim devetnaestostoljetnim počecima, u devetnaestostoljetnim te kasnijim „raskršćima“ i „poniranjima“, dramatično-traumatičnim tranzicijskim procesima i stanjima radikalne liminalnosti, razvoj ukupne novije bošnjačke književnosti može se, pritom, opisati i posebno naglašenom „heterogenošću i heterofunkcionalnošću jezikâ“ (shvaćenih prvenstveno u širem, semiotičkom smislu, ali, isto tako, i s mogućnošću njihova užeg, lingvističkog razumijevanja), ovdje sasvim zornim a naglim „upadima“ čak i cijelih slojeva druge, drugačije kulture, pri čemu pogotovo „ovdje ne ‘radi’ posljednji vremenski presjek, već cijela masa tekstova kulture“, kako bi se to kazalo u kontekstu lotmanovske ideje semiosfere. Uz ovo, a i dalje u pogledu općih značajki novije bošnjačke književnosti, posebno ovdje „u suštini sve što sadrži aktuelno pamćenje kulture direktno ili posredno uključuje se u njenu sinhroniju“, pri čemu što sve ovo zajedno u bošnjačkoj književnosti, naročito tokom 20. st., podrazumijeva između ostalog i posebno izraženo „stanje uzbuđenosti“, a kad, nakon osobenog „pasivnog upijanja“, bošnjačka književna praksa naročito „strastveno počinje da oslobađa nove tekstove, bombardirajući druge strukture, među kojima i svog ‘uzbuđivača'“, kako to manje ili više pokazuje slučaj svakog od autora na koje u prilog afirmaciji svoje teze referira Muhsin Rizvić.[17]

U ovakvoj situaciji, pojava kulturalno-poetičkih sinkretizama i liminalno-hibridnih oblika u novijoj bošnjačkoj kao njezin osobeni fenomen formira se već u tzv. preporodnom dobu, odnosnu u folklornom romantizmu i prosvjetiteljskom realizmu u bošnjačkoj književnoj praksi s kraja 19. i početka 20. st., tj. upravo u trenutku one dramatične i traumatične „migracije“ cjeline bosanskohercegovačkog kulturalnog prostora iz okvira orijentalno-islamske u okvire zapadno-evropske kulture i civilizacije, a što reprezentativno može pokazati prvenstveno slučaj ranog pjesničkog djela Safvet-bega Bašagića, najistaknutije književne i uopće kulturne figure u bošnjačkoj književnosti ovog vremena.[18]

 2.

Safvet-beg Bašagić autor je čiji je ukupni kulturni, pa tako i književni rad neupitna „temeljnica poetsko-duhovne konstitucije bosanskohercegovačkih Muslimana u fazi njihova snažnog i istorijski nezaobilaznog kretanja ka modernom svijetu, modernom utemeljenju duha i senzibiliteta“, kako je to svojevremeno efektno sažeo Midhat Begić[19]. Drugim riječima, Bašagić je, dakle, autor koji najreprezentativnije predstavlja onaj višestruko složeni povijesni trenutak u razvoju novije bošnjačke književnosti i kulture koji je u znaku krajnje nesigurnog početka nove, zapadno-evropske književne i kulturalne interakcije u ovom kontekstu, a kad je u ukupnom bosanskohercegovačkom, a naročito bošnjačkom književno-kulturalnom prostoru „umjesto dosadašnjeg orijentalnog inspirativnog vrela trebala doći zapadnjačka književnost kao jedan novi umjetnički putokaz“, kako to također efektno sažima Maximilian Braun u svojoj knjizi Anfänge der Europäisierung im Kunstschrifttum der moslimischen Slaven in Bosnien und Herzegowina (1934).[20] Kao takav, Bašagić je stoga i autor koji ključno obilježava onu situaciju bošnjačke književnosti i kulture u trenutku kad one još uvijek traže svoj novi axis mundi, pa tako i autor u čijem su djelu kao cjelini posebno vidljivi tek prvi pokušaji i početnička mučna nastojanja stapanja dotad u bošnjačkoj književnosti i kulturi još uvijek nespojenih i/ili nespojivih književnih i kulturalnih svjetova – domaćeg i stranog, tradicionalnog i modernog, orijentalno-islamskog i zapadno-evropskog, ali i onog koji pripada sistemu pisane književnosti i onog koji je dio usmeno-folklornog književno-kulturalnog sistema.

Ovo stanje reflektiralo se i u Bašagićevoj publicistici te u njegovu naučnom radu, koji će i sam biti određen osjećajem onog što je, s jedne strane, izgubljena prošlost i, s druge strane, nesigurna sadašnjost i neizvjesna budućnost koje nekako treba premostiti i međusobno pomiriti, a što se vidi i u njegovoj bečkoj doktorskoj disertaciji Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der Orientalischen Literatur (1910), odnosno knjizi Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (1912):

Jedan narod može izgubiti moć i gospodstvo, slava njegova oružja može isplaviti, bajrak pod kojim je vojevao može postati plijenom neprijatelja, njegova prava i pravice mogu se pretvoriti u mrtva slova – kratko rečeno: jedan narod može doživiti pravi politički, socijalni i ekonomski fiasco u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom. U tome carstvu ni sila ni slučaj, dapače ni zub vremena ne može pomrčati umne stečevine naroda, koje je privrijedio kad je pobijedio varvarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje navijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima.[21]

Osjećajući sudbonosnu važnost tad aktuelnog povijesnog trenutka, Bašagić, dakle, odlučno skreće pažnju na opasnosti zaboravljanja vlastite prošlosti i otuđenja od nje, što je proces koji se već zbiva u njegovo vrijeme. Međutim, Bašagić istovremeno upozorava i na izazove novog vremena i njegove povijesno važne zahtjeve, koji se ni na koji način ne smiju ignorirati, baš kao što se ni prošlost ne smije zaboraviti. U tom smislu, tražeći rješenje za ovaj položaj između prošlosti i sadašnjosti, Bašagić naročito insistira na nužnosti daljnjeg očuvanja te daljnjeg tradiranja nekadašnje, predačke baštine i njezine slave, koja se treba i sačuvati, ali i na nov, novom vremenu primjeren način nastaviti, predstavljajući tako upravo sponu između nekadašnjeg i sadašnjeg, a posebno između Istoka i Zapada – njihov spoj u nešto novo, kako kaže Bašagić, i to baš s obzirom na ono što je granični položaj zajednice o kojoj govori i kojoj se prvenstveno obraća:

Sada je pako dužnost mlađeg islamskog naraštaja u Bosni i Hercegovini da ta dična imena dalje predaje, da ta dragocjena djela dalje čuva kao amanete i – gledajući na stari ponos – posegne za istočnom i zapadnom knjigom, pa prema duhu svoga naroda iz oboga stvori nešto novo, jer on stojeći na granici

Može da goji,
Može da spoji
Istok i Zapad, pjesmu i um![22]

Na samom kraju knjige, u njezinim završnim napomenama, Bašagić se osvrće i na širi kontekst kojem pripada, te u tom smislu upozorava ne neodrživost u ovom vremenu već uveliko raširene „tamnovilajetske“ predstave o Bosni. S jedne strane, to je još jedan vid nastojanja međusobnog izmirenja i premoštavanja onog što je prošlost i sadašnjost njegove zajednice i njezina šireg okruženja, odnosno opet Istoka i Zapada. S druge strane, pak, uspostavljajući s istim suštinskim smislom sasvim razložnu paralelu s hrvatskim latinitetom te hrvatskom književnošću na italijanskom jeziku, Bašagić isto tako upozorava i na neosnovanost onog viđenja njegove zajednice i njezine književno-kulturalne povijesti kao inkongruentnih evropskom Zapadu, uprkos nekadašnjim religijskim antagonizmima na relaciji judeo-kršćanstvo – islam, koje Bašagić smatra prevaziđenim:

Tome ću još da napomenem da ovo djelce nije ništa drugo nego kratka uputa u jedno poglavlje naše kulturne historije da dokaže onima koji veoma malo, ili nikako nemaju pojma o našoj prošlosti, da su Bosna i Hercegovina do konca XVIII vijeka bile kulturne zemlje i možda kulturnije nego susjedne pokrajine u monarhiji prije 1848. Ishitrena fraza, koja se često čuje od pozvanih i nepozvanih faktora, naime: da je naša domovina za turskog gospodstva čamila u tmini i ropstvu, treba jednom da prestane, jer smo mi do godine 1840. i politički i ekonomski bolje stajali negoli susjedne zemlje, u kojima su dvije trećine pučanstva biče glebae adstricti.

Osim toga svrha je ovoj disertaciji da svrati pažnju literarnih historika, kad pišu o Južnim Slavenima, koji su pjevali i pisali u latinskom ili talijanskom jeziku, da progovore koju i o našim zemljacima, koji su pjevali i pisali u arapskom, persijskom ili turskom jeziku. U dvadesetom vijeku vjera ne treba da pravi razliku; prosvjeta je prosvjeta, pa došla ona sa Istoka ili sa Zapada. Jedan Gâibija, kako god je izvojštio odlično mjesto među istočnim spisateljima, da je pisao latinski, isto takovo mjesto u ono doba mogao je izvojštiti u Evropi. Kafija, Nerkesija, Mezakija i dr. isto tako ako ne i više.

Ako mi bude pošlo za rukom od to troje postići barem jedno, smatraću ovu disertaciju korisnim djelom.[23]

Kao ovakva, Bašagićeva doktorska disertacija, odnosno knjiga Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti dio je njegova šireg preporodnog nastojanja, izazov i iskušenje njegova vremena, te je na naučnoj razini nastojala ostvariti u osnovi isto ono čemu je težio njegov cjelokupni književni, pa tako i pjesnički rad – „da izrazom i medijem pjesničkog jezika njeguje i spoji Istok i Zapad kao poetske, duhovne i kulturne prostore“.[24] U Bašagićevu književnom stvaranju, pak, to je slučaj već u njegovoj ranoj autopoetičkoj, programskoj pjesmi Čarobna kćeri!, čiji se stihovi autocitatno javljaju i u autorovoj spomenutoj knjizi, istina bez hrvatskog nacionalnog „opredjeljenja“ kao posljedice procesa „nacionaliziranja muslimana“ na hrvatsku ili srpsku stranu kao još jednog od izazova Bašagićeva vremena u bošnjačkoj književnosti i kulturi.[25] Pritom, ova Bašagićeva težnja ovdje je potpuno eksplicitna i programski transparentna upravo u smislu sinkretičkih i liminalno-hibridnih spajanja i stapanja različitosti:

Čarobna kćeri, prirode majske
Otvori svoje kapije rajske,
O daj me pusti u bajni dvor!
Gdje milo poje pjesmice svoje
Istočnih vila veseli kor.

Da njima kajde u naše pjesme
Slijem, da teku ko rajske česme,
Jer hrvatskog jezika šum
Može da goji
Može da spoji
Istok i zapad, pjesmu i um.

Sad silno huči, ko burno more,
Sad blago kao kroz vilin-dvore
Tajnih duhova čarobni poj,
A sada bruji,
Kao da zuji
Kroz bašču pčela prognani roj.

Sad opet nježno kao da tuži
Bulbulče malo na rumen-ruži
Jadeći gorko na udes svoj. –
Tako se milje
I sve se smilje
U tebi stapa, jeziče moj![26]

I pjesničko djelo Safvet-bega Bašagića okvir je, dakle, unutar kojeg će također biti evidentni brojni kulturalno-poetički lomovi, rasjedi i procjepi, mnoge kulturalno-poetičke brazde, praznine i pukotine, baš kao i različiti pokušaji kulturalno-poetičkih i liminalno-hibridnih prevođenja jednog sistema i njegovih tekovina i vrijednosti u drugi, vidljivi nerijetko i u pojedinačnom pjesničkom tekstu, a što je uz njegov kasniji pjesnički rad – pjesničke zbirke Misli i čuvstva (1905) i Izabrane pjesme (1913), odnosno Mevlud (1924), vidljivo već u Bašagićevim pjesničkim počecima, pa tako i u njegovoj prvoj pjesničkoj zbirci Trofanda iz hercegovačke dubrave (1896).[27] Ovakvo što Bašagić će ostvariti unutar poetike folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba,[28] a koja će se krajem 19. i početkom 20. st. razviti na način tzv. ubrzanog književnog razvoja, odnosno na način naročitog, vremenski pomjerenog miješanja poetika romantizma i realizma, uz jaku folklornu osnovu i prosvjetiteljsku intenciju. Pritom, poetika folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma u bošnjačkoj književnosti preporodnog doba uopće, pa tako i kod Bašagića bit će u znaku upravo izgradnje novog, novim ukupnim egzistencijalnim okolnostima primjerenog bošnjačkog književnog i kulturalnog sistema, tj. onog koji će imati kapacitet da uspješno odgovori na izazov i iskušenje izmirenja i međusobnog povezivanja upravo Istoka i Zapada, ali i tradicije i modernosti općenito. Jedan od njezin temeljnih zadataka u kulturalnom smislu bilo je stoga upravo izmirenje prošlosti i sadašnjosti zajednice koju je takorekuć preko noći zadesio jedan od najradikalnijih obrata u njezinoj sveukupnoj povijesti, sve to s ciljem osiguranja i izgradnje njezine sigurnije budućnosti, a uprkos zebnji od onog što je neposredna opasnost „evropeizacije kroz uništenje“[29]. Upravo ovakav je slučaj kod Bašagićevih različitih pjesničkih pokušaja intencionalnog repatriranja u širi južnoslavenski i evropski kontekst kako na sinhronijskoj, tako i na dijahronijskoj razini, a kad, između ostalog, Bašagić svojim stilom, pjesničkim oblikom ili na neki drugi način traži svoje uporište u nekoj od južnoslavenskih, a kasnije i drugih evropskih književnosti i kultura, u njihovim aktuelnim praksama ili povijesti, s kojom se naknadno identificira kao sa zajedničkim a zaboravljenim naslijeđem. U istom kontekstu valja posmatrati i autorovo istovremeno ispisivanje različitih pjesničkih formi orijentalno-islamske književnosti i kulture ne više na nekom od orijentalnih jezika već sad na bosanskom, ovaj put, dakle, na način sasvim drugačijeg pokušaja kulturalno-poetičkog i liminalno-hibridnog kompromisa, ali i nostalgije za nekadašnjom kulturalno-civilizacijskom maticom. I u jednom i u drugom slučaju u pitanju je, dakle, pokušaj novog, novom vremenu primjerenog kulturalnog „udomljenja“.

U Bašagićevu pjesničkom radu brojni su primjeri i jednog i drugog. Tako je već i u ranoj pjesmi Na tanhani u pjanoj mejhani, objavljenoj na prvim stranicama njegove početničke pjesničke zbirke Trofanda iz hercegovačke dubrave,[30] koja će se onovremenom južnoslavenskom i uopće zapadno-evropskom književno-kulturalnom stanju, njegovu duhu i ukusu, približiti i poetički – prvenstveno romantičarskom pjesničkom stilizacijom i drugim imanentnim pjesničkim sredstvima, ali i na razini pjesničke vizije i literarne reprezentacije. U tom smislu, uz karakteristični romantičarski poetski repertoar, već u naizgled usputnoj povijesnoj reminiscenciji pjesnik priziva zajedničku širu južnoslavensku prošlost i južnoslavensko zajedništvo uopće (spominjući i ono što je „Adrije naše lik“), a što je još više slučaj u pjesničkom insceniranju ključnih poglavlja povijesti vlastite uže zajednice, čije početke i temelje Bašagić širi i na evropski srednji vijek, odnosno na ono što je predosmanski povijesni trenutak rodne mu grude, dotad uglavnom potisnut i gotovo u potpunosti zaboravljen u kolektivnom pamćenju pjesnikove zajednice i zaziranju od njezinih predislamskih korijena. Bašagić tako uspostavlja i nedvojben kontinuitet srednjovjekovne prošlosti vlastite zajednice s kasnijom, osmanskom poviješću, s istim povijesnim značenjem i smislom svetosti cjeline predačkog naslijeđa, bez izuzetka i bilo kakvog redukcionizma, odnosno sa sviješću o važnosti potpune iskrene potomačke zahvalnosti:

Blagaj ko ostrvo malo strši sa zidinam svojim,
Na njemu vidi se još staroga ponosa trag.

Premda je tisuć ljeta letom preko njega prešlo,
Sudbine kivne zub ne sruši njegov zid.

Premda je tisuć ljeta letom preko njega prešlo,
Junački odbija sve – topove, buru i grom.

Dolje ispod njega huči vrelo čarobne Bune,
Prirode divlje vas tu se odrazuje čar.

Nigdje bojama ljepšim, nigdje vještijim kistom
Priroda nije svoj na kršu slikala lik.

Svaki je kamen tude narod okitio pričom,
Tude je narodni duh sebi sagradio hram.

Eno ti pećine male, gdje se sad orlovi legu,
Tude je mila kći Hercega vezla vez.

Eno ti zidina kule, koju je Vladislav Vukčić
Na goli podigo krš, da progna oca svog,

Eno ti zidina pustih drevnoga Blagaj-grada,
Kojega prošlost svu Buna od iskona zna.

Meni se čini ko da žubor mi Bune priča:
Jelene kraljice sjaj i kralja Mihajla moć,

Koga je tude slavno, junačko prestolje bilo;
Njega se plašio dužd i silni bizantski car.

Tu su i sandžak-bezi mnogo proživili dane
Jedući krvav kruh, braneći mili dom.

Tu se i Redžep paša konjskijem hranio mesom,
Kada je mletački lav harao narod naš.

To je najbolja knjiga, koja nam nauku daje:
Prolazno da je sve – bogatstvo, sila i sjaj.

Jedino slavne pregje narod na srcu čuva,
I ko amanet svet daje ih potomstvu svom.

Blagaj i njegovi krši, to ti je svetinja naša.
Riznica alema svih, prošlosti mile hram.[31]

Pri svemu ovom, cijela ova Bašagićeva pjesma uokvirena je kao svojim mottom stihovima perzijskog klasika Hafiza („Gdje da znaju naše jade, koji breme šalom nose“), inače jednog od trajnih Bašagićevih pjesničkih uzora i izazova, ali i autora koji, u simboličkom smislu, predstavlja važnu sponu s onim što je tradicija književnosti orijentalno-islamskog kulturalno-civilizacijskog kruga, a što kao semiotički znak višeg reda samu pjesmu vezuje i za ovu, nezapadnu i neevropsku književnu tradiciju i kulturu. Usto, Bašagićeva pjesma u ove okvire dodatno se smješta i po svojim formalnim pjesničkim obilježjima – pojavom forme distiha, odnosno „bejta“ kao karakterističnog nadstihovnog obilježja upravo klasičnog pjesništva orijentalno-islamske kulture i civilizacije, nastojeći i na ovaj način, u kombinaciji evropske romantičarske poetike i relikata orijentalno-islamskog klasičnog pjesništva, dovesti u vezu, približiti i pomiriti te međusobno prožeti Istok i Zapad, tradiciju i modernost, odnosno uopće prošlost pjesnikove zajednice i njezinu sadašnjost i budućnost.

Slična je situacija i drugdje u Bašagićevu pjesništvu, uključujući ponovo i ono najranije, pri čemu su u ovom smislu naročito indikativne upravo one dionice njegova pjesništva koje su epsko-rodoljubivog nadahnuća, gdje su, baš zbog nekadašnje izrazite povijesne agonalnosti, nastojanja pomirenja i međusobnog prožimanja nekoć nepremostivih suprotnosti posebno vidna i složena. Uz brojne druge primjere (među kojima je i jedan broj onih koji su Bašagićev očit danak spomenutom devetnaestostoljetnom nacional-romantičarskom „nacionaliziranju muslimana“ s hrvatske i srpske strane, poput pjesme Čarobna kćeri!), takav je slučaj, također, i u pjesmi Bošnjaci na Kosovu, objavljenoj isto tako u pjesničkoj zbirci Trofanda iz hercegovačke dubrave. Ovdje, doduše, Bašagić ne evocira bošnjačku predosmansku i predislamsku povijest svoje zajednice,[32] ali ipak zadire u neke od delikatnijih elemenata njezina povijesnog pamćenja, pa ovaj put ispisuje čak i stihove očitog antiosmanskog stava, jednako kao i stihove za njegovu zajednicu bitno drugačije, nove kulturalne svijesti – one koja je, u skladu s evropskim romantičarskim konceptom „duha naroda“, okupljena oko ideje nacionalne zajednice, a ne više oko nekadašnje ideje „ummeta“, kao muslimanske zajednice vjernika, sve to uz prekomponiranje domaće epske tradicije i njezinu novu, romantičarski uobličenu funkcionalizaciju, sličnu onoj u drugim južnoslavenskim sredinama:

Ili grmi, il sieva,
Il se nebo prolieva? –
Niti grmi, ni sieva,
Nit se nebo prolieva,
Već zapada stoji jeka,
Od Bosne se kreće Zmaju
Na Kosovo ravno polje,
Rešid paša gdje ga čeka
Za ponosne Bosne prava,
Da se s njime krvi, kolje.

Zmaj junački pred junacim
Na Kosovo ravno stupa,
Jer osveta njega vuče,
Da u krvi handžar kupa.

Ma da njega to stratište
Na sudbinu Srba sjeti,
Ne požali za ognjište
Milo svoje umrieti,
Već ponosno oko

Baci kao soko,
Pa naćera konja prvi,
Ko lav gladan kad nasrne
Željan mesa, žedan krvi.

Stade jeka
Od boja topova,
Stade zveka
Ljutije načeva,
Stade njiska
Čilije jedeka,
Stade piska
Ranjenih junaka,
Stade vriska
Biesnih Bošnjaka:
„Stani, stani krvoloče kleti,
Da sin oca na sinu osveti!“[33]

Ovo približavanje južnoslavenskom i evropskom svjetonazoru i uopće južnoslavenskom i evropskom kulturalnom obrascu kod Bašagića, međutim, nije apsolutno niti potpuno ili uvijek dosljedno, već, naprotiv, podrazumijeva i različite kompromise i nedosljednosti, sasvim u skladu s Bašagićevom i ličnom i kolektivnom „raskrsnom“ pozicijom, odnosno onom situacijom bošnjačke zajednice Bašagićeva vremena i pojedinca unutar nje kad ona i dalje traži svoj novi axis mundi, nadajući se konačnoj uspostavi nove tačke ravnoteže između Istoka i Zapada, tradicije i modernosti te prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U tom smislu, u Bašagićevu pjesništvu prisutni su također i brojni manji ili veći „ispadi“ iz južnoslavenskog ili evropskog kulturalnog poretka, kao i primjeri različitih vidova kulturalnih nepodudarnosti i suprotnosti, čak i onda kad je riječ o već u njegovu vremenu nedvojbeno afirmiranim ili kanoniziranim vrijednostima. Upravo takav slučaj jeste i s Bašagićevim pjesmama Na grobu Dede paše Čengića i, posebno, Pogibija Čengić age, također objavljenim u pjesničkoj zbirci Trofanda iz hercegovačke dubrave, koje tematsko-motivski referiraju u osnovi isto ono što i glasoviti spjev Smrt Smail-age Čengića (1846) Ivana Mažuranića, ali tako da u potpunosti odstupaju od njegove etablirane vizije junačke pobjede nad „zlim Turčinom“,[34] o čemu je Bašagić iz historijske perspektive pisao između ostalog i u svojim knjigama Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1900) i Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini (1931).[35] Nasuprot ovom, a u skladu s bošnjačkom slikom o Smail-agi Čengiću kao konkurentskom epsko-povijesnom vizijom,[36] Bašagićeva pjesma Pogibija Čengić age inscenira tragičnu smrt i mučko ubistvo od kukavičke „dušmanske ruke“, i to u dominantnom baladičnom, manje epskom, a više lirskom tonu, dakle s onim emotivnim odnosom prema ličnosti (i liku) Smail-age Čengića koji je dominantan prvenstveno u bošnjačkoj kulturi sjećanja a stran širem južnoslavenskom kontekstu:

Gluho doba nekako bijaše,
Kad sve tiho i mirno počiva,
Mjesecu se traga ne vigjaše;
Smajil aga čudan sanak sniva.

Dok silnije konja stade njiska,
Ko megju njih da udriše vuci,
U to straža iz grla povika:
„Vlasi, vlasi, ha na noge Turci!“

Skoči aga na noge junačke,
Pušku meće, britku sablju paše;
Traži, viče: „Galešu mi amo!“
Al Galeše nigdje ne bijaše.

Kad u mraku sagje, konjče nagje,
Uzjaha ga, a ćordu izvuče,
Kud gogj ide za njim trag se vlači
Ko megj’ ovce kad upane vuče.

Dok iz mraka ljuta šara vrisnu,
Megju oči zrno ga cjeliva;
Smajil age – zmaja ognjenoga
Mrtvo tielo na zemlji počiva.[37]

Slično je i u drugom primjeru, tj. u pjesmi Na grobu Dede paše Čengića, gdje se javlja dužničko sjećanje potomaka na predačku bespoštednu i nekompromisnu požrtvovanost u cilju ostvarenja interesa zajednice i njezina povijesnog spasa i opstanka. Budući da je Bašagić po ženskoj liniji potomak i porodice Čengić, odnosno praunuk Smail-age Čengića, ovakvo što kod Bašagića podrazumijeva i dodatnu emotivnu dimenziju, no ovaj lični aspekt u cjelini pjesme univerzalizira se, pa pjesma postaje eksponent kulture sjećanja koju u svojoj zajednici nastoji očuvati i dalje razviti Bašagić. Pritom, Bašagić će na kraju pjesme svojim i doslovnim i figurativnim potomačkim primjerom pozvati i na nastavak apostrofirane stare junačke borbe u novim životnim okolnostima, i to novim, evropskim sredstvima moći – znanjem i obrazovanjem, dakle sasvim u skladu s onim što je poetika prosvjetiteljskog realizma koju, uz folklorni romantizam, u bošnjačkoj književnosti preporodnog doba oblikuje i Bašagićev pjesnički, odnosno njegov ukupni književni rad:

Žego si žarkim žarom, sabljom si sjekao svietlom
Junački u naš dom ko bi se drznuo tać’.

S tobom je slavni sine naše – viteške slave
Zašao zadnji trak ovaj u hladni grob.

Sada de miruj žrtvo junačkog naroda svoga!
Naše slobode lik Davorov ne krije plašt.

Novo je oružje sada, s kojim se boriti treba
Junačkom potomstvu tvom svoga za naroda spas.

Orlovo pero mjesto tvoje demisije ljute
Krči nam slavi put, brani nam djedovsku čast.

Miruj o časna sjeno jer tvoje unuče evo
Svjesno je biti štit domu i narodu svom.[38]

Očito, obje Bašagićeve pjesme – i Pogibija Čengić age i Na grobu Dede paše Čengića – u potpunosti odstupaju od one slike Čengićâ koja je već u Bašagićevo vrijeme dokraja kanonizirana vrijednost šireg južnoslavenskog konteksta. Bašagić je nesumnjivo bio svjestan ove činjenice, štaviše jasno je da je negativna slika Čengićâ bila i jedan od razloga zbog kojih je Bašagić napisao obje ove pjesme, kao vlastiti glas o vlastitoj slici vlastite prošlosti. S ovim u vezi, međutim, vrijedi također napomenuti i to da je pjesma Pogibija Čengić age objavljena u dvije različite verzije u prvom (1896) i drugom (1928) izdanju Trofande iz hercegovačke dubrave,[39] i tako da je u drugom izdanju u cijelosti izostavljeno čak pet njezinih završnih strofa, a koje u prvoj verziji slijede nakon prethodno navedenih:

O slavljeni srpski vitezovi,
Sedam Brda i te Crne Gore,
Zar na vjeri biju se junaci,
Ka u klancu lakonoge srne?

Još na danu – ali na mejdanu
Ne ubiste ni jednog junaka.
Nego vazda na vjeri viteškoj –
Iz busije i iz crna mraka.

Na vjeri ste smakli Redžep pašu,
Na vjeri ste smakli Mušovića,
Na vjeri ste smakli Bošatliju,
Pa napokon i silna Čengića

Kamo vjera? ona vas ubila!
Zar prevara junaštvo se zove?
Sakrite se pred svietlim licem
Vitezova zemlje Hercegove.

Sakrite se pa se ne pokažite
Više nigda na bielu danu,
Kao što se niste pokazali
Junacima na bojnu mejdanu![40]

Izostavljanje ovih strofa u drugoj verzije pjesme doprinijelo je, vjerovatno, njezinu književno-estetski efektnijem završetku, ali je gotovo nesumnjivo da je ovdje u pitanju i Bašagićev čin autocenzure u skladu s novim kulturalnim (a to će reći i društvenim, političkim i ideološkim) kontekstom u kojem se nakon njezina prvobitnog objavljivanja ova pjesma ponovo javlja 32 godine kasnije, u vremenu Kraljevine Jugoslavije. Ovakvo što dodatno potvrđuje prethodno istaknuti „ispadni“ karakter kako ove pjesme, tako i pjesme Na grobu Dede paše Čengića u širem južnoslavenskom kontekstu (i) u vrijeme njihova prvog objavljivanja, s jedne strane, dok, s druge strane, dodatno ukazuje i na vrlo složenu dinamiku približavanja južnoslavenskom i/ili evropskom kulturalnom modelu kako kod samog Bašagića, tako i uopće u bošnjačkoj književnosti njegova vremena. Sve ovo, konačno, pokazuje i to da je proces uspostave kulturalno-poetičkih sinkretizama i liminalno-hibridnih oblika u novijoj bošnjačkoj književnosti također bio izrazito složen i dinamičan i da ga upravo kao takvog treba razumijevati – kao proces, odnosno kao sistemsku pojavu bošnjačke književne prakse koja nije ostvarena „preko noći“, odjednom, već je u pitanju kontinuirani fenomen, a koji se kao takav javlja i dalje razvija tokom cijelog 20. st., uključujući i savremeni period, odnosno recentni književni trenutak.

3.

I pjesništvo Safvet-bega Bašagića čisto lirskog, a pretežno ljubavno-intimnog žanrovskog okvira u znaku je kulturalno-poetičkih sinkretizama i liminalno-hibridnih oblika. U ovom segmentu svojeg pjesničkog djela Bašagić, naime, karakterističnu orijentalno senzualiziranu folklorno-sevdahlijsku ašiklijsko-bekrijansku osnovu, a katkad i različite relikte klasičnog pjesništva orijentalno-islamskog kruga, komponira s tipičnim zapadno-evropskim romantičarskim doživljajem svijeta i života, najčešće vrlo skladno. Takvo što ostvaruje kako s obzirom na realne, neposredne podudarnosti tradicionalnog bošnjačkog, u orijentalno-islamskoj kulturi utemeljenog sevdahlijskog ašiklijsko-bekrijanskog i zapadno-evropskog romantičarskog pjesništva, a zapravo njihova zajedničkog emotivno napregnutog univerzalnog jezika ljubavnog intimizma, tako i s obzirom na važne kreativne impulse što ih je zapadno-evropska romantičarska poetika dobila upravo (i) iz orijentalno-islamske pjesničke tradicije, odnosno barem njezine zapadno-evropske interpretacije. Brojne su, čak vjerovatno i najbrojnije, Bašagićeve pjesme ove vrste, pri čemu će upravo njihov značajni folklorni element udružen s karakterističnom romantičarskom stilizacijom biti i osnova Bašagićeva folklornog romantizma kao, zajedno s prosvjetiteljskim realizmom, općenitog određenja njegove poetike u cijelosti, a što je slučaj i s poetikom najvećeg dijela preporodne književne prakse uopće, utoliko prije što je upravo Bašagić bitno obilježava. Uz niz drugih sličnih primjera, ovakvo što vidljivo je i u pjesmi Zapad pliva, jednoj od također Bašagićevih ranih pjesma iz pjesničke zbirke Trofanda iz hercegovačke dubrave:

Zapad pliva u bajnome ruju,
Tiho veče po zemlji se širi,
Miris-zefir popuhuje blago,
Rumen-ruža po has-bašči miri.

A ja sjedim pokraj svoga zlata,
Oko mene katmeri i ruže,
Ispod mene žubore potoci,
Iznad mene bulbuli se tuže.

[…]

Pogleda me moje dilber-luče,
A iz oka suzica joj kane;
Sinu lice, ko kad žarko sunce
Iz rumeni na istoku plane.

A ja šapnuh: čestitam ti Bože!
To je uprav čarobno stvorenje;
Hafiz bi se mamom pomamio,
Da sad vidi divne oči njene.[41]

Slično se odnosi i na refleksivno pjesništvo Safvet-bega Bašagića, a naročito na autorove pjesme religijskog nadahnuća, koje se također najčešće ostvaruju na način složenih kulturalno-poetičkih sinkretiziranja i liminalno-hibridnih uobličenja. Pritom, upravo u ovom žanrovskom okviru Bašagić možda i najočiglednije nastavlja predzapadnu i predevropsku bošnjačku književnu tradiciju, posebno onu vezanu za žanr ilahije kao naročite vrste muslimanske pobožne pjesme, prisutan kako u mahom pučkoj utilitarno-didaktičnoj alhamijado književnosti, tako i u „visokoj“, elitnoj književnoj praksi na orijentalnim jezicima, posebno u okvirima tzv. divanskog pjesništva.[42] Pored više drugih mogućih primjera, to je slučaj i u pjesmi Svemogućemu, objavljenoj također u pjesničkoj zbirci Trofanda iz hercegovačke dubrave:

Noć je tiha, nebo plavo
Ko da živim ognjem gori,
Nebrojeno zlatno zviežgje
U jednome glasu zbori:

Slava tebi vječni Bože!
Koji svojim žićem živi,
Koji svojom moću može,
Da zastraši i zadivi.

[…]

U bezbroju svih stvorenja,
Što ti vječnu slavu poju,
Diveći se eno Mirza
Oprema Ti pjesmu svoju:

Slava tebi vječni Bože!
Koji svojim glasom zbori,
Koji svojom moću može,
Da od ništa svemir stvori.[43]

Valja, međutim, napomenuti također i to da je, za razliku od njegova ljubavno-intimnog pjesništva i njegove pretežno folklorno-romantičarske stilizacije, ovaj Bašagićev pjesnički tok u pojedinim primjerima i propedeutički angažiran te budničarskog karaktera, po čemu se posebno utemeljuje i u okvirima prosvjetiteljskorealističke poetike, koja također obilježava Bašagićev pjesnički rad i njegovo učešće u devetnaestostoljetnom preporodnom „pripovijedanju Nacije“.[44] S ovim u vezi posebno je vidljiva veza s tradicijom alhamijado literature, čije elemente Bašagić „prevodi“ u njegov aktuelni književni trenutak, kao npr. u pjesmi Na bajram iz iste pjesničke zbirke – Trofanda iz hercegovačke dubrave:

Velik si Bože,
Tvoja veličina je neizmjerna,
Pram njoj je ništa svesioni sviet.

Vječan si Bože!
A sva su druga stvorenja,
Pram vječnosti Tvojoj truhla sniet.

Moćan si Bože!
Moć ti je bezgranična
Sve pred njom pada u slabi prah.

[…]

Blag si o Bože!
Tvoja Blagost je veličajna,
Sva dobra ljudska njezin su plod;
S uzdanjem u nju i mi se jatimo evo,
Da mladim silam radimo za rod.

Svesilni Bože!
Tisuć duša jednim te glasom moli:
Nazatku strašan, napretku budi blag,
Da naša majka u sjaju prosvjete sine,
Da svakoj hrgji zatare se trag!

Uslišaj Bože!
Uslišaj skromnu želju srdaca mladih,
Kud narodne misli sebi grade tok;
Čista su srca naša ko čisto planinsko vrelo –
Za više kulturne težnje iz njih ciedi sok.[45]

Jasno je da je sa svojim propedeutičko-budničarskim elementima poezija ovog tipa direktni Bašagićev danak širem preporodnom kulturalnom stanju njegova vremena. Pa ipak, uprkos pojavi ovih i ovakvih elemenata u nekim slučajevima, upravo u domenu refleksivno-religijske poezije orijentalno-islamskog utemeljenja Safvet-beg Bašagić ostvario je i neke od svojih najuspješnijih stihova, baš kao i neke od najizrazitijih primjera kulturalno-poetičkih sinkretizama i liminalno-hibridnih oblika onda kad je riječ o njegovu pjesništvu kao cjelini, sa značajnim mjestom u ovom smislu čak i onda kad je riječ o ukupnosti novijeg bošnjačkog pjesništva uopće. Uz poemu-ciklus Na pučini svjetla iz zbirke Misli i čuvstva, u tom smislu poseban značaj ima poema U Harabatu, kojom se kao njezinom finalnom, istaknutom pozicijom završava Bašagićeva prva pjesnička zbirka Trofanda iz hercegovačke dubrave.

Poema U Harabatu pjesma je s potpuno zornom, neposrednom duhovnom osnovom u sufijsko-tesavvufskom, odnosno mističko-ezoterijskom učenju islama. Riječ je o svetom nauku koji je fundamentalno obilježen osobenom težnjom ka „umijeću čuvanja duše otvorene prema pritjecanju Božanskog“,[46] odnosno u pitanju je izrazito spiritualan, univerzalistički širok i simbolički slojevit okvir susreta čovjeka s Božanskim Apsolutom, istinskog približavanja Njemu i saobražavanja s Njim, bez bilo kakvih opterećenja zemne isključivosti i pojednostavljenja. Pritom, u ovakvom, unutrašnjem razumijevanju islama, odnosno Božije Poruke, Božanski Apsolut prepoznaje se preko djela Njegova stvaranja u svemu kao Istina i Ljepota:

Orijentalni čovjek […] sin je velikog Sve, njegov sastavni dio; on živi njegovim ritmom i iz osjećaja srodnosti s njim crpi svoju snagu i postiže svoju trajnost. Šuma, planina, voda, pustinja, sunce, tišina, zvjezdano nebo itd. njegovi su bliski drugovi u kojima on osluškuje šum svoga srca, sagledava svoju nadu, potvrđuje svoj mir. […] Istina je sveobuhvatna […] i jedini put k njoj je duboko i osvjedočeno međuprožimanje velikog Sve i čovječjeg bića, tj. velika i potpuna harmonija duha čovjeka i duha univerzuma.[47]

Upravo suštinski ovakav svijet Apsolutnosti insceniraju obje poeme Safvet-bega Bašagića – U Harabatu i Na pučini svjetla, s tim da poema U Harabatu, u svojem podnaslovu označena kao „fantazija“, funkcionira i kao neka vrsta snovitog, a zapravo u osnovi duhovnog putovanja ili uzašašća spram Božanskog Apsoluta. Bašagić, naime, vjerovatno referira i ono što je posebna metafizička vrijednost sna u islamu kao moguće veze s Onostranošću, ali i ono što je islamsko učenje o „isri i miradžu“, tj. noćnom putovanju i uzdignuću poslanika Muhammeda, a.s., u Nebo,[48] a nročito dugu i bogatu tradiciju pjesništva o ovoj temi na orijentalno-islamskih jezicima, uključujući i stariju bošnjačku pjesničku baštinu.[49] Pritom, sam put ka Božanskom Apsolutu ovdje je derviško-tarikatski kao u konačnici jedna od realno-praktičnih manifestacija sufijsko-tesavvufskog islamskog nauka:

Išo sam dugo po tužnom svietu
Tražio, gledo – što mogo veće,
Kao što pčela po šarnom cvietu,
Nu nigdje – nigdje ne nagjoh sreće.

Samo u zemlji istine svete
Rekoše ima palača sjajna,
Gdje vječna sreća vience plete,
Gdje vječno cvate ružica bajna.

Za ludom glavom trčo sam dugo
Pun mlade volje, pun slatke nade;
Svak mi se smijo, svak mi se rugo,
Al nagjoh vrata žugjene zgrade.

Pred sobom vidim palanku tvrdu,
Reko bi sva je od suha zlata;
Pogledam strmo, pogledam brdu
„Harabat“ piše viš njenih vrata.

Ovo je dakle palača divna
Istina sveta gdje no se štuje,
Gdje posla nema sebičnost kivna
Pakošću svojom da ljude truje.

Ovo je dakle palača slavna,
Vileni ljudi gdje mirno žive,
Gdje duša duši u svemu ravna
Prirodi čarnoj skupa se dive.

Ovo je dakle palača krasna,
Gdje saki služi, kalender pije,
Gdje s piri-muganom družina časna
Istinu svetu u pjesmi vije.[50]

Kao motto poeme Bašagić navodi stihove pjesnika Nizamija, jednog od najznačajnijih autora divanskog pjesništva cjeline orijentalno-islamske književne tradicije, „Ovo je Harabat, u kome su članovi: musloman, ermen, kršćanin i jevrej“, pri čemu u podnožnoj napomeni koja prati poemu u prvom izdanju pjesničke zbirke Trofanda iz hercegovačke dubrave pojavu i pojam harabata opisuje na sljedeći način:

Harabat – ta socijalno pjesnička zgrada, koju je stvorila živa mašta perzijskoga naroda, nešto je svoje vrsti u cijeloj svjetskoj književnosti. Nije grčki Parnas, jer „harabat“ prvotno znački: mejhana, krčma. Ta mejhana je s početka bila otvorena svim pjesnicima, a kasnije, kad se čisti perzijski romantizam počeo udaljavati od narodnoga duha i protkivati misticizmom, i Harabat se ogradi neprelaznim zidom, preko kojega je prelazilo samo nekoliko odabranih smrtnika. Za tim bujna perzijska fantazija u tijem zidinama malo po malo satvori neku vrst republike, koja treba da bude model ljudskoga društva. Predsjednik toga društva je najstariji član, a zove se „piri mugan“ (stari mag), pojedini član „rind“ množina „rindan“. Saki je krčmarica, a ima ih više. Inače opis zgrade nalazi se u pjesmi, koji sam ja naslikao djelomice po Nizamiji, Hatifi Isfibaniji, Hadže Ismetu i drugim pjesnicima, a djelomice popunio neovisno.[51]

U drugom izdanju pjesničke zbirke Trofanda iz hercegovačke dubrave opis harabata bitno je drugačiji, ali opet indikativan:

Harabat = stara krčma. Kad su Arapi osvojili Perziju, kod starih gradova podigli su nove varoši. Stari gradovi prepušteni su sudbini, rušili su se malo po malo; u njima su stanovali obično inovjerci. I ako je u islamu zabranjeno prodavati alkoholna pića, ipak su pristaše Zoroastrove vjere držali tajne krčme u tim predgrađima. Tako su obično išli prijatelji čaše i priređivali sastanke. Tako je u mističnoj poeziji „Harabat“ dobio značenje neke vrste kluba, gdje su se ročili slobodoumni pjesnici i izmjenjivali misli. Šeihi Nizami i Hađe Ismeti Buhari opjevali su „Harabat“ u oduljim pjesmama.[52]

Prostor harabata jeste, dakle, i zemno-realan i snovito-irealan, i konkretno-egzistencijalan i spiritualno-metafizički, i ovostran i onostran, i ovdje i tamo, dakle u osnovi heterotopijski, pa tako, u izvjesnom smislu, i sinkretički te liminalno-hibridan u svojoj suštini. Pri svemu ovom, prostor harabata kod Bašagića je i ostvaren upravo sinkretički i liminalno-hibridno, i to u smislu međusobnog ispreplitanja, spajanja i stapanja u početku profano-erotskih slika i dojmova, potom čisto sufijsko-tesavvufskih senzacija i vizija, kao i, konačno, naročitog erotičkog simbolizma zasnovanog na islamskoj mističko-ezoterijskoj filozofiji. A to će reći da prostor harabata Bašagić oblikuje u potpunosti u skladu s onim što je kreativni postupak i stvaralački doživljaj u tzv. divanskom pjesništvu kao osobenoj pjesničkoj književnoj praksi na orijentalno-islamskim jezicima kojoj pripada i estetski najuspjeliji segment starije bošnjačke književnosti,[53] uključujući i cjelokupan njegov karakteristični metaforičko-figurativni instrumentarij:

Svijet metaforičnog iskustva izražen je u ovoj poeziji pomoću slika predislamske tradicije, kao što su vino, krčmarica, krčma i pijanice, sve ono što je zabranjeno u Kur'anu u spoljnjoj, egzistencijalnoj formi ovih pojmova. Sufi-pjesnici uzimali su te riječi i kroz svoju duhovnu hermeneutiku interpretirali ih na metaforično-psihološkoj ravni. Tako je vino u njihovoj poeziji simbol za ekstazu koji pomaže mistiku da bude pri sebi kada prisustvuje viziji ili emanaciji Voljene Ličnosti, tj. Boga. To je simbol apsoluta manifestiranog u sadašnjosti. Vino je katalizator koji uzrokuje pokret između mistikove duše i spiritualne vizije; a za mistika to je ljubav koja je sebi svrha traženja, i čak, paradoksalno, oblik najveće prepreke za tragaoca.

Krčmarica, saki, nudi pjesnika da pije, a to je, u stvari, njeno podsticanje da on traga za Bogom. Krčmarica donosi vino ljubavi i bolesti, raspoloženja i bola, i simbolizira šejha koji upućuje i vodi pjesnika da pije od božanske spoznaje.

Krčma simbolizira srce mistika, stanište ljubavi, ljubavi koja razapinje putnikovo srce. Prodavač vina ili vinarski trgovac je savršeni sljedbenik koji zna osobine Boga i suštinu Muhammeda. Biti „čest posjetilac krčmi“ je biti oslobođen od sebe, i to uz pomoć mističkog pounutarnjenja u traganju za spoznajom. Krčma je zato svetilište koja nema konkretnog mjesta, ona je gnijezdo duše.

Pijanice su zaljubljeni u Boga, ljubavnici Boga, to su sufije koji su se udavili u moru jedinstva i savršenstva, koji su se upoznali sa tajanstvima, ali su nesvjesni promjena ovog svijeta. Oni su ljudi koji imaju viziju Voljene Ličnosti, koja nema predstave i podobnosti za senzibilitet konvencionalnog svijeta bivstvovanja.

Koprena, zastor, zavjesa – simbolizira drugi aspekt sebe za mističnog pjesnika. Koprene su osjećanja grijeha, krivice u duši, pa tako biti zastrt koprenom je biti postiđen zašto što si griješan. Kada se mistik vezuje uz šejha, prijatelja Boga, on ostavlja njemu svoje koprene i svoj stid, i prilazi, tako oslobođen intimnije i neposrednije Bogu.

Ovaj mističko-simbolički postupak nije se zaustavio samo na glavnim pojmovima pjesnikovog svijeta i njegovog putovanja u potrazi za Voljenom (tj. za Bogom) i sjedinjenjem s Njim, nego je zalazio i u simbolizaciju pojedinosti: tako je lice ljubavnog objekta predstavljalo kozmos, uvojci – misteriju Božijeg lica itd.[54]

Cijeli ovaj složeni pjesnički svijet i njegove osobene unutrašnje zakonitosti i njihovu naročitu duhovnu podlogu podrazumijeva, dakle, Bašagićeva poema U Harabatu, pa je tako u Bašagićev bosanski jezik i njegovu zapadno-evropsku pismenost ušao i svijet koji su stoljećima ranije oblikovali brojni mističko-ezoterijski, sufijsko-tesavvufski pjesnici širom muslimanskog Orijenta, među njima i klasici ovog pjesništva, ali i šejh Husejn Lamekani, Bašagićev zemljak – bošnjački divanski pjesnik iz 16/17. st.:

Dođi na mjesto Harabata da šetamo,
Da tamo gledamo krčmaricu mladu, dođi.
Da žrtvujemo razum, srce i vjeru za lûk njenih obrva,
Da dušu stavimo štitom od strijele njenih trepavica, dođi.
Da se poklonimo prema mihrabu njenih obrva,
Da onaj madež na njenu licu učinimo svijetlom našeg vida, dođi.
Možda će jedan gutljaj natočiti, od vina svojih rubinskih usana.[55]

Pa ipak, ni ovdje, u svojoj poemi U Harabatu, Bašagić, naravno, ne ponavlja doslovno ono što je njegova neposredna tradicijska osnova i poticaj. Naime, Bašagićev orijentalno-islamski, sufijsko-tesavvufski svijet harabata, uz predložak u mistici i ezoteriji divanskog pjesništva, oblikovat će također i poetika romantizma, i to ovaj put u značajnoj mjeri i poetika izvornog evropskog romantizma, u njezinoj i kontemplativnoj, a ne više isključivo u folklornoj varijanti kakva je bila najčešće svojstvena Slavenskom jugu, dakle i ono što je naslijeđe ključnih autora evropskog romantičarskog pjesništva i njegove filozofije. To je vidljivo ne samo u ovdje prisutnoj karakterističnoj romantičarskoj književnoj stilizaciji, pjesničkom izrazu i senzibilitetu, već, možda čak i prije svega, na konceptualnoj razini, pogotovo onda kad je riječ o razumijevanju prirode i funkcije pjesme, pjesništva i pjesničkog čina, koje je u poemi U Harabatu istovremeno i tipično sufijsko-tesavvufsko, ali i osobeno romantičarsko – pjesnički čin jeste čin dosluha s Božanskim, koje se preko pjesnika i njegova pjesničkog „božanskog ludila“, teofanijske inspiracije i transa ili vrhunaravnog nadahnuća i obuzetosti, prelijeva u pjesničko stvaranje, pjesništvo i samu pjesmu, koja je podjednako govor i ljudskog i Božanskog:

Pjesma imade božanske moći,
Zolizam[56] pred njom u bezdan bježi;
Ona je silna, ona će doći
Do ideala, za kojim teži.[57]

Bašagićeva poema, očito, na svoj, nov način ostvarila je sintezu Istoka i Zapada, baš onako kako se za to Bašagić zalagao i u ostatku svojeg kako književnog, tako i naučnog djela, a sve u kontekstu naročite težnje izmirenja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti autorove zajednice u vremenu kad je ona još uvijek žalovala zbog povijesnog rastanka sa svojom orijentalno-islamskom maticom i, isto tako, strahovala zbog suočenja s njoj dotad stranim i nepoznatim svijetom evropskog Zapada. Štaviše, Bašagićevo implicitno, suštinsko insistiranje na istočno-zapadnoj sintezi ovdje je toliko jako i autorski bitno da se ono u jednom trenutku javlja i sa svojom eksplicitnom, programskom rezonancom. To je, naime, slučaj u onom inače manje romantičarskom, a više prosvjetiteljskorealističkom (pa tako i književno-estetski manje uspješnom) dijelu poeme U Harabatu koji, nakon što pjesniku – harabatskom putniku i hodočasniku prva kap vina istine „u grlo stiže“, predočava istinsko stanje svijeta i njegovih zabluda, grešno i nepoćudno, odnosno neprimjereno prirodnom, čovjeku božanski datom poretku stvari. Pritom, opet upravo pjesma jeste i treba biti vrhunaravno i upravo prirodno oličenje mirnog i harmoničnog istočno-zapadnog spoja:

Kolo se sreće okolo kreće,
A lovor vile u kose pletu,
Jer ljudi sloge i mira ne će,
Svaki se bori za svoju metu.

Jednoga blago u krilo mami,
Drugi za čašću i slavom gori,
Treći u skrajnjoj nevolji čami,
Četvrti silnog Amora dvori.

Koliko ljudi, toliko ćudi,
Stazama raznim miso ih vodi;
Pjesnik po plavom eteru bludi,
Mudrac po sinjoj pučini brodi.

Al vrlo često oba se tuče
U bajnom carstvu prirode mile,
Gdje slavuj pjeva, gdje golub guče,
Gdje vode kolo vesele vile.

Gdje zapad sunca livade zlati,
Gdje cvate čarno, mirisno cvieće;
Dok tu se srce s razumom brati
Nikada pjesme nestati ne će![58]

Pri svemu ovom, Istok se kod Bašagića imaginira s obzirom na ono što je „srce“ – kao „oblast i sinonim pjesme“, dok se u ovoj naročitoj dihotomiji Zapad izjednačava sa „sferom i sinonimom uma“, kako je to na svoj način primijetio i Muhsin Rizvić,[59] a što je Bašagić također programski proklamirao i u svojoj pjesmi Čarobna kćeri!, kao uostalom i u cjelini svojeg djela. Ovu težnju međusobnog povezivanja, spajanja i stapanja različitosti u sinkretičku i liminalno-hibridnu cjelinu već u svojem ranom pjesničkom djelu, odnosno u zbirci Trofanda iz hercegovačke dubrave, Bašagić je, pritom, i dodatno ostvarivao, i to i prisustvom čitavog niza različitih motiva i simbola kako iz orijentalno-islamske, tako i iz zapadno-evropske književne i kulturne tradicije, nerijetko ujedinjenih čak i u istom pjesničkom tekstu, čime je praktično posredovao između različitih književno-kulturalnih sistema te „prevodio“ tako jednu književnost i kulturu u drugu. Time je već i njegovo početničko pjesništvo zadobilo i izraziti kulturalnomemorijski karakter, ali postalo i izrazito interliterarno, a ne samo pjesništvo s „jakim utjecajima“ poetika muslimanskog Istoka i evropskog Zapada, kako se to može, učiniti na prvi pogled, naročito u tradicionalnoj književnonaučnoj perspektivi. Na ovaj način već rano Bašagićevo pjesničko djelo ostvarilo je osobenu kulturalnomemorijsku prezervaciju orijentalno-islamskog književno-kulturalnog naslijeđa u bošnjačkoj književnosti te u drugačijem svjetlu aktueliziralo ono što je književno-kulturalna baština muslimanskog Orijenta, s jedne strane, dok je, s druge strane, interliterarnim proaktivnim komuniciranjem ovog naslijeđa sa zapadno-evropskim književno-kulturalnim sistemom u bošnjačkom kontekstu promijenilo i ono što su književno-kulturalne stečevine evropskog Zapada. Stoga se Bašagićevo rano pjesničko djelo oblikovalo i kao za cjelokupnu kasniju noviju bošnjačku književnost presudno važno mjesto začetka njezine liminalnosti, odnosno kao mjesto inicijalnog istovremenog i razilaženja i susretanja ili mjesto kreativnog prožimanja dotad odvojenih i/ili neukrštenih kulturalno-civilizacijskih, književnopovijesnih, poetičkih i brojnih drugih užih imanentnoknjiževnih pojava u bošnjačkoj književnosti, fundirajući i bitno predoblikujući manje-više sve kasnije kulturalnomemorijske i interliterarne procese ove vrste u novijoj bošnjačkoj književnoj praksi, ali i u širem bosanskohercegovačkom kontekstu.

S Bašagićem, dakle, praktično cjelovitije započinju osobena književno-kulturalna „raskršća“ i „poniranja“ bošnjačke književnosti. Pa ipak, sve ovo neće, naravno, reći da je Bašagić u svojem ranom pjesničkom djelu iz zbirke Trofanda iz hercegovačke dubrave uspio cjelovito razriješiti bilo ličnu, bilo kolektivnu dramu i traumu „migracije“ bošnjačko-bosanskohercegovačkog kulturalnog prostora iz okvira orijentalno-islamske u okvire zapadno-evropske kulture i civilizacije. Uz druge moguće primjere, to će, naime, pokazati i njegova pjesma Jednome kritičaru, objavljena svega nekoliko godina kasnije, a koja će iznova ponoviti ono što su karakteristična polazišta Bašagićeva pjesničkog rada, ali će sad eksplicirati i sumnju u njihovu kongruentnost sa zapadno-evropskim književno-kulturalnim okvirom. Riječ je, naime, o skepsi u smislu književno-kulturalnih nerazumijevanja i stranstvovanja na relaciji Istok – Zapad ili tradicija – modernost, a što se u ovoj pjesmi kod Bašagića javlja gotovo na način rezigniranog odustajanja od nastojanja istočno-zapadne i tradicionalno-moderne sinkretičke i liminalno-hibridne sinteze:

Ti, koji ne znaš strogog beduina,
Ti, koji ne znaš Perzijanca bludna,
Ti, koji ne znaš Turčina-bekriju,
Tebi ne će prijat – moja pjesma čudna.

Ti, što ne ćutiš djevičanske boli,
Narodne pjesme iz naših krajeva,
Koj Mujo Fati pod pendžerom pjeva,
Tebe moja pjesma nigda ne zagr'jeva.

Što da je čitaš, da se dosagjivaš,
Kad ona za te nije ispjevana,
Već za gondže-Muju, da je dilber-Fati
Popjeva uz žubor bistra šadervana.

Pusti je u miru! Kad te ne zanima,
Ima je ko čitat, jer naš sv'jet nije
Pokvario ukus „s pjevanijom novom“;
U njemu još tinja iskra poezije.[60]

Istina, ove sumnje u mogućnosti dovođenja u vezu Istoka i Zapada, odnosno prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zajednice kojoj pripada i kojoj se svojim djelom prvenstveno obraća, kod Bašagića nisu česte, a pogotovo nisu pravilo, ali jesu još jedna važna indikacija onog što su trajući izazovi i iskušenja Bašagićeva povijesnog vremena. Slično se, međutim, odnosi i na kasniju povijest novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, tokom cijelog 20. st. i praktično sve do savremenom doba i recentnog književnog trenutka. I tu će, također, i dalje, iako na drugačije načine i s drugačijim učincima, kao konstanta biti prisutne težnje i različitih kulturalno-poetičkih sinkretiziranja i liminalno-hibridnih književnih uobličenja, naravno sve to već s manje početničkih nesnalaženja i sa znatno više književno-estetske sugestivnosti, a samim tim i sa sretnijom aksiološkom perspektivom.

[1] Usp. npr.: Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

[2] Usp.: Adnan Kadrić, „Liminalno-heterogena poetika starije bošnjačke književnosti u kontekstu zapadnobalkanske kulturološke polifonije“, Islam i muzułmanie w kulturze, literaturze i językach Słowian Południowych, ur. Anetta Buras-Marciniak, Wydawnictwo Uniwersytetu Łodzkiego, Lođ, 2016, str. 89-96.

[3] Usp.: Renate Lachmann, „Mnemonic and Intertextual Aspects of Literature“, u: Astrid Erll, Ansgar Nünning i Sara B. Young, ur., Cultural Memory Studies: An International and Interdisciplinary Handbook, 301-310, De Gruyter, Berlin / New York, 2008; odnosno: Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

[4] Usp. npr.: Dioniz Đurišin, Šta je svetska književnost?, prev. Miroslav Dudok, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci / Novi Sad, 1997.

[5] Enes Duraković, „Bošnjačke i bosanske književnopovijesne neminovnosti“, Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, Vrijeme, Zenica, 2003, str. 173-174.

[6] Usp.: Midhat Begić, „Naš muslimanski pisac i njegova raskršća”, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselin Masleša / Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 130-142.

[7] Usp. npr.: Nirman Moranjak-Bamburać, „Povlaštena raskrsnica (Metafora raskrsnice & jezik prostora i njegovi efekti)“, Forum Bosnae, br. 5, Sarajevo, 1999, str. 47-58; odnosno: Nirman Moranjak-Bamburać, „Ideologija i poetika (Interdiskursivna analiza kulturoloških strategija i taktika“, Radovi, knj. XII, Filozofski fakultet, Sarajevo, 2000, str. 105-142.

[8] Midhat Begić, „Naš muslimanski pisac i njegova raskršća”, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselin Masleša / Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 131.

[9] Usp.: Muhsin Rizvić, „Poetika bošnjačke književnosti“, Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 7-42.

[10] Muhsin Rizvić, „Poetika bošnjačke književnosti“, Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 34-35.

[11] Muhsin Rizvić, „Poetika bošnjačke književnosti“, Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 36-39.

[12] Muhsin Rizvić, „Poetika bošnjačke književnosti“, Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 34-35.

[13] Usp.: Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012; odnosno: Dioniz Đurišin, Šta je svetska književnost?, prev. Miroslav Dudok, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci / Novi Sad, 1997.

[14] Usp.: Klaudio Giljen, Književnost kao sistem: Ogledi o teoriji književne istorije, prev. Tihomir Vučković, Nolit, Beograd, 1982.

[15] Usp.: Jurij M. Lotman, Semiosfera: U svetu mišljenja. Čovek – tekst – semiosfera –istorija, prev. Veselka Santini i Bogdan Terzić, Svetovi, Novi Sad, 2004.

[16] Usp.: Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

[17] Usp.: Jurij M. Lotman, Semiosfera: U svetu mišljenja. Čovek – tekst – semiosfera –istorija, prev. Veselka Santini i Bogdan Terzić, Svetovi, Novi Sad, 2004.

[18] Usp. npr.: Muhsin Rizvić, Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887–1918), El-Kalem, Sarajevo, 1990; odnosno: Muhidin Džanko, Dr. Safvet-beg Bašagić (Mirza Safvet: Vitez pera i mejdana): Intelektualna povijest i ideologijska upotreba djela, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2006; Philippe Gelez, Safvet-beg Bašagić (1870–1934): Aux racines intellectuelles de la pensée nationale chez les musulmans de Bosnie-Herzégovine, École française d’Athènes, Atina, 2010. i sl.

[19] Midhat Begić, „Izabrana djela Safveta Bašagića“, Raskršća IV: Bosanskohercegovačke književne teme, Djela, knj. V, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselin Masleša / Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 194.

[20] Maximilian Braun, Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini, prev. Ibrahim Dizdar i Suada Hedžić, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009, str. 51.

[21] Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti: Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, Izabrana djela, knj. 3, prir. Džemal Ćehajić i Amir Ljubović, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 20.

[22] Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti: Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, Izabrana djela, knj. 3, prir. Džemal Ćehajić i Amir Ljubović, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 21.

[23] Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti: Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, Izabrana djela, knj. 3, prir. Džemal Ćehajić i Amir Ljubović, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 223-224.

[24] Muhsin Rizvić, „Poezija Safvet-bega Bašagića između Istoka i Zapada“, Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 185. Usp. i: „Kao kulturni istoričar, kao pisac i pjesnik, Bašagić je pokušao da spoji u sebi i Istok i Zapad, iz čega je proizlazilo i njegovo shvatanje književnosti i odnosa spram muslimanskog književnog nasljeđa na orijentalnim jezicima, kao kulturnog fenomena. […] Bašagić je pravilno shvatio taj trenutak Bosne, koja je na razmeđu Istoka i Zapada, već u njegovo vrijeme imala i potrebu i mogućnosti, ne odričući se svoga tradicionalnoislamskog bića i orijentalnoislamskog književnog i kulturnog nasljeđa, da prihvati zapadnu nauku i prosvjetu. On vidi rješenje u sintezi istočne i zapadne kulture. Kultura je opšte dobro i ma gdje se stvarala, na Istoku ili Zapadu, treba je usvojiti. Takav program prezentira Bašagić, koji uvijek, u svim djelima, izbija kao prosvjetitelj i pedagog Muslimana u Bosni i Hercegovini.“ (Džemal Ćehajić, „Pogovor“, u: Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti: Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, Izabrana djela, knj. 3, prir. Džemal Ćehajić i Amir Ljubović, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 268-269.)

[25] Pitanje Bašagićeve prohrvatske orijentacije, jednako kao i pitanje prohrvatskog ili prosrpskog nacionalnog „opredjeljivanja“ niza bošnjačkih autora sve do vremena zvaničnog priznavanja najprije bosanskohercegovačke, a potom i bošnjačke književnosti počev od sedamdesetih godina 20. st., poseban je književnohistorijski i kulturnohistorijski problem kojim sam se bavio u knjizi Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini) (Dobra knjiga, Sarajevo, 2018). U osnovi, riječ je o učincima dugotrajnih i upornih procesa kojima su se tragom devetnaestostoljetnih nacional-romantičarskih velikonacionalnih i velikodržavnih ideja bosanski muslimani nastojali predstaviti kao Hrvati ili Srbi, pri čemu se u načelu radi uglavnom o formalnom priklanjanju bošnjačkih autora tuđoj nacionalnoj ideji. Uz raniju bošnjačku, ali i kratkotrajnu prosrpsku orijentaciju, u Bašagićevu slučaju tek formalni karakter njegova „hrvatstva“ može potvrdi i sjećanje Stjepana Radića, glasovitog hrvatskog političara i uopće jedne od posebno značajnih ličnosti u novijoj hrvatskoj povijesti, koji je na sljedeći način zapamtio jedan susret s Bašagićem i razgovor o „muslimanskom pitanju“ koji su tom prilikom Radić i Bašagić vodili: „Bosanskih Muslimana ima oko 600 tisuća. Tu se sada dosta raspravlja i tom, što su oni, Hrvati ili Srbi. Ja sam se uvjerio, da nisu ni jedno ni drugo. Kad sam jednom zgodom razgovarao o tom negdje na bečkom Prateru prije 13 godina, s pjesnikom Bašagićem, rekao sam mu: Dragi beže, ti si izdao pjesme, ja sam ih čitao i ja vidim iz njih da si ti Turčin i Hercegovac, ali ti nisi Hrvat, ti mi možeš to priznati ili poreći, ali ja to vidim, i mene bi zanimalo, ako možeš, da mi istinu kažeš. Na to je naš beg malo zašutio, a onda mi je mirno kazao. Ni ja ni jedan drugi Musliman u Bosni nije Hrvat ni Srbin.“ (Citirano prema: Muhidin Džanko, Dr. Safvet-beg Bašagić (Mirza Safvet: Vitez pera i mejdana): Intelektualna povijest i ideologijska upotreba djela, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2006, str. 27.)

[26] Safvet-beg Bašagić, Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890–1894), Vlastitom nakladom pisca, Zagreb, 1896, str. 80.

[27] Bašagićeva pjesnička zbirka Trofanda iz hercegovačke dubrave nije prva pjesnička zbirka nekog bošnjačkog autora objavljena nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, već je to pjesnička zbirka Pjesme Riza-bega Kapetanovića Ljubušaka (1893). Pa ipak, upravo Bašagić sa svojom Trofandom iz hercegovačke dubrave smatra se istinskim začetnikom novijeg bošnjačkog pjesništva, tim prije što je kao pjesnik te uopće kao pisac i kulturni radnik bošnjačkom pjesništvu i uopće bošnjačkoj književnoj praksi s kraja 19. i početka 20. st. dao presudan početni impuls i temelj, znatno veći i izrazitiji negoli je onaj u Ljubušakovoj pjesničkoj zbirci.

[28] Usp.: Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012, str. 104-118.

[29] Maximilian Braun, Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini, prev. Ibrahim Dizdar i Suada Hedžić, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009, str. 43.

[30] U drugom izdanju Trofande iz hercegovačke dubrave (1928) ista pjesma bit će objavljena pod izmijenjenim naslovom – Pogled s Buska na Bunu (usp.: Safvet-beg Bašagić, „Pogled s Buska na Bunu“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (Prve pjesme), Nakladom knjižare „Pogled“, Sarajevo, 1928, str. 11-15). Promjena naslova kao tzv. jake pozicije teksta nije, naravno, bez učinka na ono što su značenjske mogućnosti pjesme kao cjeline, no to u gorenjem kontekstu nema veću važnost.

[31] Safvet-beg Bašagić, „Na tanhani u pjanoj mejhani“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890–1894), Vlastitom nakladom pisca, Zagreb, 1896, str. 8-9.

[32] Iako to isprva može sugerirati naslov pjesme, ona, naime, ne inscenira Boj na Kosovu iz 1389, već okršaj Husein-kapetana Gradaščevića – Zmaja od Bosne, vođe bosanskog autonomaškog pokreta, s osmanskim velikim vezirom Mehmedom Rešid-pašom na Kosovu 1831. godine, kao jednu od važnih bitki iz vremena Gradaščevićeva ustanka (usp. npr.: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1997). Ipak, naslov pjesme nije nimalo slučajan (tim prije što pjesma spominje i ono što je zlosretna kosovska „sudba Srba“), te u smislu kulturalno tradiranog pamćenja podrazumijeva i u značenjske potencijale pjesme unosi i simboličko značenje Boja na Kosovu iz 1389.

[33] Safvet-beg Bašagić, „Bošnjaci na Kosovu“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890–1894), Vlastitom nakladom pisca, Zagreb, 1896, str. 8-9, str. 135-137.

[34] Usp. npr.: Božidar Jezernik, ur., Imaginarni Turčin, prev. Alen Bešić i Igor Cvijanović, Biblioteka XX vek / Knjižara Krug, Beograd, 2010.

[35] Usp.: Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463–1850.), Sarajevo, 1900; odnosno: Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Matica hrvatska, Zagreb, 1931.

[36] Usp. npr.: Ismail-aga Čengić, prir. Muhidin Džanko, Dobra knjiga, Sarajevo, 2017.

[37] Safvet-beg Bašagić, „Pogibija Čengić age“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890–1894), Vlastitom nakladom pisca, Zagreb, 1896, str. 8-9, str. 160-161.

[38] Safvet-beg Bašagić, „Na grobu Dede paše Čengića“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890–1894), Vlastitom nakladom pisca, Zagreb, 1896, str. 8-9, str. 100-101.

[39] Usp.: Safvet-beg Bašagić, „Pogibija Čengić age“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890–1894), Vlastitom nakladom pisca, Zagreb, 1896, str. 8-9, str. 158-162; odnosno: Safvet-beg Bašagić, „Pogled s Buska na Bunu“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (Prve pjesme), Nakladom knjižare „Pogled“, Sarajevo, 1928, str. 160-163.

[40] Safvet-beg Bašagić, „Pogibija Čengić age“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890–1894), Vlastitom nakladom pisca, Zagreb, 1896, str. 8-9, str. 161-162.

[41] Safvet-beg Bašagić, „Zapad pliva“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890–1894), Vlastitom nakladom pisca, Zagreb, 1896, str. 25-26.

[42] Usp.: Fehim Nametak, Divanska književnost Bošnjaka, Orijentalni institut, Sarajevo, 1997; odnosno: Fehim Nametak, Pojmovnik divanske i tesavvufske književnosti, Orijentalni institut, Sarajevo, 2007.

[43] Safvet-beg Bašagić, „Svemogućemu“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890–1894), Vlastitom nakladom pisca, Zagreb, 1896, str. 76-78.

[44] Usp.: Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

[45] Safvet-beg Bašagić, „Na bajram“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890–1894), Vlastitom nakladom pisca, Zagreb, 1896, str. 75-76.

[46] Titus Burckhardt (Ibrahim Izz ad-Din), Uputa prema unutarnjem učenju islama, prev. Rusmir Mahmutćehajić, Sebil, Zagreb, 1994, str. 47.

[47] Nerkez Smailagić, „Duša Orijenta“, Uvod u Kur'ān: Historijat – Tematika – Tumačenja, Zagreb, 1975, str. XI.

[48] Usp. npr.: Abdullhalim Mahmud, Isra’ i mi'radž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje), prev. Ismail Ahmetagić, El-Kalem, Sarajevo, 1995.

[49] Usp.: Fehim Nametak, Divanska književnost Bošnjaka, Orijentalni institut, Sarajevo, 1997; odnosno: Fehim Nametak, Pojmovnik divanske i tesavvufske književnosti, Orijentalni institut, Sarajevo, 2007.

[50] Safvet-beg Bašagić, „U Harabatu“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890–1894), Vlastitom nakladom pisca, Zagreb, 1896, str. 176-177.

[51] Safvet-beg Bašagić, „U Harabatu“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890–1894), Vlastitom nakladom pisca, Zagreb, 1896, str. 191.

[52] Safvet-beg Bašagić, „U Harabatu“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (Prve pjesme), Nakladom knjižare „Pogled“, Sarajevo, 1928, str. 193.

[53] Usp.: Muhsin Rizvić, „Stvaralački doživljaj i čitalačka recepcija u orijentalskoj književnosti Bošnjaka“, Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994; odnosno: Fehim Nametak, Divanska književnost Bošnjaka, Orijentalni institut, Sarajevo, 1997.

[54] Usp.: Muhsin Rizvić, „Stvaralački doživljaj i čitalačka recepcija u orijentalskoj književnosti Bošnjaka“, Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 81-83.

[55] Husejn Lamekani, „Dođi na mjesto Harabata da šetamo…“, Biserje: Izbor iz muslimanske književnosti, prir. Alija Isaković, Stvarnost, Zagreb, 1972, str. 225.

[56] Referira na ono što je predmet „surovog realizma“ utemeljitelja naturalizma u književnosti i „neprijatelja romantike“ Émila Zole. Vjerovatno zbog mogućnosti kontekstualne nesigurnosti ili nejasne čitljivosti ovog značenja, u drugom izdanju pjesničke zbirke Trofanda iz hercegovačke dubrave riječ „zolizam“ Bašagić je zamijenio riječju „realnost“ (usp.: Safvet-beg Bašagić, „U Harabatu“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (Prve pjesme), Nakladom knjižare „Pogled“, Sarajevo, 1928, str. 193). (Ova uzgredna opaska otvara i uvid u Bašagićevo nesumnjivo poznavanje i evropske književne klasike te onovremene tekuće književne prakse.)

[57] Safvet-beg Bašagić, „U Harabatu“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890–1894), Vlastitom nakladom pisca, Zagreb, 1896, str. 190.

[58] Safvet-beg Bašagić, „U Harabatu“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890–1894), Vlastitom nakladom pisca, Zagreb, 1896, str. 189-190. (Treba također napomenuti i to da je uz sitnije, uglavnom jezičko-pravopisne intervencije, poema U Harabatu u prvom i drugom izdanju pjesničke zbirke Trofanda iz hercegovačke dubrave doživjela i nekoliko nešto većih izmjena u pojedinim gore navedenim stihovima. Tako, stih „Svaki se bori za svoju metu“ izmijenjen je u stih „Na ovom pustom, sebičnom sv'jetu“, stih „Jednoga blago u krilo mami“ u stih „Jednoga blago i zlato mami“, stih „Stazama raznim miso ih vodi“ u stih „Stazama raznim želja ih vodi“, dok je stih „Pjesnik po plavom eteru bludi“ izmijenjen u stih „Pjesnik po višim sferama bludi“. Sve ovo jesu promjene kojima Bašagić dodatno nastoji insistirati na prikazu grešnosti, odnosno s obzirom na božanski prirodni poredak nepoćudne egoistične, pohlepne i niskonagonske strane ljudskog bića, na jednoj strani, te na suštinskoj izuzetnosti pjesnika i vrhunaravnosti pjesništva, na drugoj strani [usp.: Safvet-beg Bašagić, „U Harabatu“, Trofanda iz hercegovačke dubrave (Prve pjesme), Nakladom knjižare „Pogled“, Sarajevo, 1928, str.192]).

[59] Muhsin Rizvić, „Poezija Safvet-bega Bašagića između Istoka i Zapada“, Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 185.

[60] Safvet-beg Bašagić, „Jednome kritičaru“, Nada, god. IX, br. 3, Sarajevo, 1903, str. 34. (Bašagić će kasnije, u pjesničkoj zbirci Misli i čuvstva iz 1905. godine, napraviti nekoliko manjih izmjena u ovoj svojoj pjesmi, no ne u suštinskom već tek u stilskom smislu i sl., a riječ je o danas poznatijoj verziji koja započinje stihom „Ti, koji ne znaš ozbiljna Arapa…“; usp.: Safvet-beg Bašagić, Misli i čuvstva (Nove pjesme), Sarajevo, 1905, str. 51-52.)

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.