SABIT UŽIČANIN: Ramazanija

RAMAZANIJA, NAT ČASNI
Ponosno se postroji vojska sultana Posta u hitri čas
Na držačima bajraka polumjesec se ukaza, mlada mjeseca putokaz
Počast učini svojim dolaskom mjesec svjetlosti vjere
Niko ne može poljubiti, ah, njegove mubarek uzengije
Pojavi se oku jasnim jedna strana noćne potkovice srebrene
Čim od vode po nozi musafira cara Posta, kao počast, prosu svjetleće kandilje
Mladi mjesec ramazanski prema zadnjem danu šabana poteže, podbode
Uzengijama srebrenim, brzog ata pokretljiva što sve odnese
Čudo je li ako Šaban-efendija tabane podigne, trčeć’ kol’ko ga noge nose
Spiskao je svoju kesicu s novcem u mjesecu gdje se glasine ne prenose
Sat svemira je taj što vrijeme određuje – tačan dan sa noći punom mjesečine
Rubove mjeseca jasno pokazuje, kad se mjesec smjenjuje
Nema veze ako od njegova platna pokaže vlaknaste Ulker-Plejade te
Porez uzimamo – mi smo Mušteri-Jupiter, mušterije njegove svake godine
Za onog koji moć i vrijednost srebrene perjanice njegove poznaje
Porez Bizantije, vrijednost mu je, po načinu kako se uzima – za poređenje
Za svečanu gozbu, zijafet, mjesec njegov nijet donese
Tog dana, prve noći njegove – ako mišljenje svoje ne preokrene
Slično pismu Farukovom, što izvor milosti, rahmeta, postade
I učini da na nebu nad Misirom Nil iz Mliječnoga puta potekne
Ove noći mjesec posta, prvi dan svoj vidje u snoviđenju mašte
Na polumjesec prstom pokazuje i tehlil, postojanje Boga jednoga očituje
Svjetlost noći prvog dana to nije, to se ukazuju plamenovi vatre
Za unutrašnjost kozmičke džamije kandilj-svjetlo upališe
U noći berat-sudbine, izgleda, da se svi oni spustiše na postolje za svijeće
Sagorje ta svijeća što svjetlost daje, nešto posve malo ostade
Izvadi sa tabljom od polukruga mjesečeva – pola svega za iftara
Ostatak halke što preostade, nebo-škrtac za sehura odvuče
Prosu se zakuska od jela prefinjenoga nebeskoga kola sudbine
U ruci njenoj drška ostade, torba se okrenu naglavačke
Jedna koščica sa bokova bez tijela, bez mesa ostade
Otkako umanji hranu svoju, i ona polumjesec postade
Za iftar sačini grozd od uvojaka nebeskih, bez muke
Sa suhom korom i zrnom boba prigotovi jedno parče
Je li čudo ako bi građanin ovog vremena pokazivao vrh srmali trake
Eto smotala se maramica oko ćulaha noći što je poput lole!
Odmah, vele – Riba-sazviježđe kao drška vani ostade!
Skroz u krajnje sfere nebesa uđe, kako li se desi da se fitilj splete
Na ivicu kubeta komadić sapuna spustio se
Sa osjećajem, ljubazno zagudi ovaj crni gavran, pokvaren bez mjere
Donio je nijet za klanjanje teravije i do preginjanja, do rukua dođe,
Svakako sa puno odgoja i mjere biće, ako popravi svoje ruknpokrete
Da je puni mjesec bio, sa ovim zrcalom žudnje i čistoće
Postao bi kandilj-svjetiljka turbetu Cara poslanstva i objave
Imam sastajališta vjere, šejh ćursa tajne, te’vil-spoznaje
Posredstvo Objave jasne, car sa deredžom onog što se objavljuje
Vodič putevima dobra, čistote i duhovoga savršenstva ispoljavanje
Časni u skupini poslanika, gospodin bezgrješni i pravi čovjek istine
Predvodnik riznice šefaata, vođa što se prima u pročelje
Liječnik brige teške, miljenik Gospodara kojega svi slave
Vodič za Džennet uživanja i početak puta prave upute
Napućivač na pute Sreće, sredstvo za dosegnuće Istine…
(…) Trudih se da dosegnem tvoga šefaata skute
Pa i da se ruka odstrani ili, ne daj Bože, da se podere krajičak te perde
Piće opisa ljepote tvoje takvo je da je postalo dio moje želje
Slatkoću slavljenja Boga daje slast potvrđivanja jednoće Njegove
Za plodove značenja Nata časnoga postavio sam kao uvjet da je
Napraviti ovog dana bašču za razmišljanje o onom što na Pravi put upućuje
A ako onom koji se u tvoje osobine osvjedočuje, sve to podesno nije
Taj stas, držanje, što dušu ushićuje, i ovakva odjeća trošne vanjštine
Ako treba da se odjeću sačini, moja čista pjesnička priroda krojač za zlato je
Komadićem tkanine duše voljene, ona bi još da dodatke šije
Značenja od riječi uzimajući, o Sabite, poznavatelju tajne spoznaje
Mišlju preciznom, u tančine, ti ne dulji priču previše
Baš kao što za lovljenje polumjeseca “skuše” kao dio sudbine:
Kockanje je – ka tom moru crnome – pokazivati put kroz zvijezde…
RAMAZANIJA ZA BALTADŽI MEHMED-PAŠU
Dok su prijatelji cijedili širu za razgovor o jevmi-šekku
Iznenada dolazeći, nadglednik šehri-ramazan pritegnu
Podiže tas od vage vatre šejtanove
Svođenje računa mubarek ramazan otpoče
U osamu bez vesvese uđe, osami se zahid;
– Sve dok se ramazan ne okonča zatočen je šejtan
Pijanica svoje ruke i usta od pića očisti
Testiju za vino odmah ibrikom za abdest učini
(…)Sruši se zvijezda grješniku što iz flaše pije
Ne misli da čuvar što razbacuje planete pušta da kandilji lete
Da li se Mushaf od ramazanskih sufija oduzme
Kad čovjek ne dočeka red za rahle!?
Mjesečna naknada, berat dobrih djela pozlatila je
Oni što kandilje pale, tražeći spas, ulaze tamo gdje se zlato razbacuje
Kandilji kubeta jesu krug od šare što cvjetnim šarama uljepšana je
Za svjetlost gnijezda pokornosti – strop od žbuke pozlaćene
U svakoj ukrašenoj džamiji po jedno gumno svjetlosti nastade
Njen luk premjeren kandiljima – staklenka što sjaj daje
Kao srce vjernika, mesdžid je zdanje utjehe
Kao srce grješnika, mejhana ruševina i ruina je.
Kad se table za šećerke crvenim (mevludskim) šećerkama napuniše
Svaki ugao Istanbula u trg od korala pretvoriše…
Za rahat-lokum život žrtvovat će onaj što slatku robuje
Ako sa iscrpljenošću zbog posta duša u grlo dođe
Neko veseljakov štapić halve, dok abdest uzmaše
Umjesto velikog misvaka u usta stavio je
U ruci škembe fenjer, iza zembilj-torba za sehura što je
U vrijeme raspoređivanja hrane za stomak navečer, to šetnja je
Od ugodna amberova mirisa u vrijeme imsaka, prije zore
Onom ko se navikao, jedna lula duhana za iftar ugodnija je
Koliko velika čaša posve ispunjena radosti daje
Za onog ko kahvu pije, jedan fildžan težak, vrijedan je
Nad svim tonovima, mekamima, u vrijeme iftara prednost se daje
Skladnome tonu blaga milozvuka dugah-mekama što od zuba nastaje.
A od blagodeti ovoga mjeseca velikoga i ova je:
Da i kod siromaha ramazanskih trpeza raznobojno ukrašena bude
Kuhinju posta ključem vjerovanja otvorit će
Prijatelji koji zapečaćenih usta promatraju otvaranje dnevne zarade.
O AUTORU: Alaudin Sabit Užičanin
Pjesnik Sabit Alaudin Užičanin (1650–1712) poznat je po svom osobenom stilskom izrazu u divanskoj književnosti. Safvet-beg Bašagić u knjizi Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti čak smatra da je Sabit najoriginalniji pjesnik na turskom jeziku. O njegovoj biografiji dosta je pisano. Jedan dio istraživača pretpostavlja da je rođen oko 1650. godine. Sabit je 1700. godine postavljen za bosanskog mulu, sa sjedištem u Sarajevu, gdje je boravio vrlo kratko, te je, zbog ranijih zaduženja, morao tražiti neko mjesto s većim prihodima, budući da je to bio period obnove Sarajeva nakon paljevina i ruševina koje je iza sebe ostavio Eugen Savojski. Sabit je, između ostalog, poznat i po svojim kasidama, a osobito po kasidi o Miradžu (Miradžiji) i kasidama o ramazanu (ramazanijjama) i kasidama o bajramima (idijjama).