ŠABAN GADŽO: Kurban i moj džan

Veliki dio svog života proveo je uz hadži hafiza Halid-efendiju Hadžimulića, sarajevskog mesnevihana i hatiba Careve džamije. Pored hadži hafiza Hadžimulića, družio se i s drugim bošnjačkim duhovnim kolosima druge polovine 20. stoljeća, kakav je zasigurno bio i šejh Halid ef. Salihagić. Ta su druženja s velikim ljudima, prije svega s hadži hafizom Hadžimulićem, ostavila snažnog traga na njega i njegovu poeziju, a napisao je neke od najljepših ilahija i kasida na bosanskom jeziku. Među njima su "Kad procvatu behari", "Jakubova tužaljka", "Ej vatan", "Dođe Gazi Husrev-beg"… Ime mu je Šaban Gadžo. Za magazin "Biserje" je povodom nastupajućeg Kurban Bajrama poslao svoju pjesmu "Kurban i moj džan".
 ŠABAN GADŽO: Kurban i moj džan

KURBAN I MOJ DŽAN

 

I

Dok sam bio d'jete, naivno i čedno,

Kurban i moj džan bili su tad jedno.

Ja – mamino janje, on – znak moga džana

I oba smo mogli biti žrtvovana.

Trčali smo skupa kroz šareno polje,

Igrali se sretni do mile nam volje.

On je bir'o travke, zelene i sočne,

A ja brao cv'jeće za suzice očne.

Onda, ja bih sjeo u hlad pokraj r'jeke,

A on bi mi priš'o uz pozdrav od bleke.

Jedan pored drugog ležali bi tada,

Uživajuć nimet Allahova hlada.

Sve sam njemu prič'o što mi srce mori,

A on, sve bi shvać'o, samo što ne zbori.

Nikada me nije ni pogledo pr'jeko,

Još sam stalno prič'o, on – r'ječ nije reko.

Nisam nešto tada bio s puno rana,

Možda što sam imo ovna za jarana!!!

 

II

Dok bi sjene Sunca u vrh brda rasle,

Ovce, i on s njima, otmjeno su pasle.

Gled'o sam ga nježno u taj suton vlažan:

Kako je gospodski, i muški odvažan!

Rogovi se svili blago nad očima,

A runo mu skoro vlači se po tlima;

Pa taj hod otmjeni, otmjeno držanje…

Bio je ko dječak, a zvao se – janje.

Gled'o sam ga tako dok se noć spuštala,

Izdaleka, majka, kući bi nas zvala.

Obadva nas tople čekale su loge,

I druženja nova, i radosti mnoge.

Zaspao bih slatko na njega misleći:

Dugo smo još skupa! računam brojeći.

Sve iz dana  u dan radosti druženja,

Bez maske i laži i podlog laskanja…

 

III

Tad bi doš'o babo i… odveo njega,

Kroz rosu od trava jutra posljednjega.

Oči bi se naše i tog jutra srele,

Pekle bi ih suze kao ljubav vrele.

Gledam u to grlo: Kud’ će duša-ptica,

Kad na zemlju s vrata padne ogrlica?

Dok njegove oči sa mahramom vežu,

Konopci rastanka moje grudi stežu.

A babo bi prič'o pov'jest Ismaila,

Milujuć mi kosu žuljavim rukama.

Kapale su suze na babine r'ječi,

Zboreć: Od života, dug Bogu je preči!

Zanesen u pov'jest časnog Ismaila,

Stigao bih maštom do džennetskih vrela…

Dok u jutra žrtve maštam ritmom bila,

I ne znajuć kako – krv bi se prolila.

 

IV

Rastao sam tako do novog kurbana,

I gledao sebe Bogu žrtvovana.

Godine i ljudi odn'ješe mi snove,

Sad u moru briga moje misli plove.

Krvari mi srce k'o grkljan kurbana,

Odavno je moja duša uplakana.

Po baštama grudi haraju hajduci,

B'jela stada moja pokradoše vuci.

Babo, gdje si sada? Pričaj Ismaila!

Tvoja bi me riječ u život vratila.

Pomiluj mi kosu, taj žbun prepun inja,

Tvoja ruka l'ječi svojim žuljevima.

Daj, vrati me tamo gdje još Sunce sija,

Gdje su srca topla, a r'ječ ljubaznija.

Povrati mi snove, moja b'jela stada,

Kurbane i cv'jeće sa čednih livada.

Vrati onu radost, one sretne dane,

Ja bih da sam dječak, da čuvam kurbane.

Fotografija: Velija Hasanbegović / STAV

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.