RIZVANBEGOVIĆ: Bio bih nesretan čovjek kada bih imao samo jedan identitet

Razgovarao: Filip Mursel Begović

Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović umirovljeni je redovni profesor na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Rodio se u Stocu 4. februara 1945. godine. Studirao je i 1968. diplomirao na grupi Južnoslavenski jezici i komparativna književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1982. odbranio magistarsku radnju Književno djelo Hamida Dizdara, a 1986. doktorsku disertaciju Pripovjedna proza Skendera Kulenovića. Područje njegova naučnoistraživačkog bavljenja jeste književna historija i književna kritika, prvenstveno u vezi s bošnjačkom književnošću, s posebnim naglaskom na sintetiziranju te pojedinačnoj analizi putopisa u bošnjačkoj književnosti. Objavio je tri autorske knjige (Svjetlosti divanhane: Pripovjedna proza Skendera Kulenovića, 1990; Književno djelo Hamida Dizdara, 2004; Tišina i samoća teksta, 2004), jedan udžbenik (Čitanka za prvi razred gimnazije, 1994) i preko stotinu različitih priloga u nizu književnih i naučnih časopisa i u drugim referentnim publikacijama (Život, Sarajevo, Most, Mostar, Danas, Zagreb, Rival, Rijeka, Enciklopedija Jugoslavije…) te priredio više knjiga izbora iz djela bošnjačkih pisaca, izbor iz kritike (Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga 6, 1998, s Enesom Durakovićem) i dvije antologije (Antologija bošnjačkog putopisa XX vijeka, 1997; Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka, 2000, s Gordanom Muzaferijom i Vojislavom Vujanovićem). Sudjelovao je s referatima na brojnim naučnim skupovima.

Član je brojnih redakcija časopisa i edicija iz književnosti, kao i član prve redakcije biblioteke Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Jedan je od obnovitelja Kulturnog društva Bošnjaka “Preporod”, gdje je bio član prvoga Glavnog i Izvršnog odbora i član Savjeta, te član Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Bio je dugogodišnji predsjednik manifestacije “Slovo Gorčina” u Stocu. Od 1996. do 2000. godine obavljao je dužnost ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. Od 1979. do 1993. godine radio je kao profesor na Pedagoškoj akademiji Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, gdje je obavljao i funkciju prodekana i dekana. Nakon šestomjesečnog boravka u logoru Dretelj, dolazi u Sarajevo, gdje je 1994. godine izabran u zvanje vanrednog profesora na predmetu bošnjačka književnost na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta, a 2004. izabran je za redovnog profesora na istom predmetu. Na Filozofskom fakultetu obavljao je i dužnost prodekana te bio mentor, predsjednik i član komisija za izradu i odbranu više magistarskih radnji i doktorskih disertacija.

 U 2016. godini Vi ste nakon više od 40 godina radnog staža u visokom obrazovanju otišli u mirovinu. U kakvom ste stanju zatekli studije bosnistike, u kakvom ste ih ostavili?

Otići studirati u Zagreb 1964. godine i otići iz prostora proučavanja jugoslovenske književnosti, ovdje govorim u jednini, i doći u Zagreb i vidjeti da se tamo proučava književnost SHS (srpska, hrvatska i slovenska) i ne imati priliku da prigovoriš tome, ni jednom ni drugom konceptu, za mene je bio jedan izvanredan izazov. Zato sam uradio svoju diplomsku radnju, trebate znati da se Makov „Kameni spavač“ pojavio 1966. a ja sam diplomirao 1968. godine na temu “Mak Dizdar, bosanski pjesnik“. Prijavio sam je, dakako namjerno, na katedri za srpsku književnost, na što profesor Vice Zaninović nije pristao, nego mi je ponudio da uzmem Hamida Dizdara, Makova brata, kao srpskoga pisca, što je za mene bila izvanredna šansa da odem kod profesora Ive Frangeša, na katedri hrvatske književnost, i prijavim Hamida Dizdara kao bosanskog pjesnika. Ta  je „igra“ bila u skladu sa studentskim pokretom iz 1968. godine i našom parolom „budimo realni, tražimo  nemoguće“. Kad je Frangeš rekao „ne, možete uzeti Maka, on je hrvatski pjesnik, Hamid je srpski pjesnik“,  to je bila za mene prilika da profesoru Frangešu kažem tačno zašto ja to radim. Dakle, želio sam, tim apsurdnim prijedlozima, odbraniti bosansku književnost u vrijeme kad još nemamo ni bošnjačke/muslimanske nacije kao takve, mi smo još bili „neopredjeljeni“. Mi tada i dotada još nismo bili dobili ono što smo u ZAVNOBIH-u i AVNOJ-u kao imali. Bosna je i srpska, i hrvatska i muslimanska do 1945. godine. Od 1945. više nije muslimanska, nego su ti treći bili neopredjeljeni između Srba i Hrvata. Tako i zato su dva brata Dizdara, Hamid i Mehmedalija/Mak 1967. bili jedan srpski a drugi hrvatski pisac, a ustvari su oba bila bosanski. Kad sam diplomirao i došao u školu da predajem kao profesor, nije bilo bošnjačkih pisaca u nastavnom planu i programu. To je, u Zagrebu, pa u Stocu, bio početak nekakvoga moga viđenja nacionalnih književnosti u tadašnjoj Jugoslaviji iz neke druge perspektive. Još se nije moglo ništa uraditi sve do 1972. godine kada je Alija Isaković objavio Biserje, nakon čega se sklonio u Stolac iščekujući šta će se desiti. A odnio je Biserje na portirnicu Centralnog komiteta BiH i predao ga „drugu Branku Mikuliću“ (na kuverti je tako napisao adresu).

Sve do 1978. godine traju polemike i sukobi, pa iako se objavljuju djela i iz prošlosti i savremena  bošnjačka književnost, do onog pokreta izmjene nastavnih planova i programa na fakultetima ne proučavaju se književnosti naroda Bosne i Hercegovine i dakako ne predaju u srednjim školama. Taj je koncept ostao do moga penzioniranja. Nažalost, ta koncepcija je uvijek iznova napadana od onih površnih neodgovornih, smutljivih, pa i zlonamjernih ljudi koji sebe predstavljaju nekakvim liberalima, a ustvari su oni koji ne čitaju, ne znaju i ne pamte. Danas unutar akademske zajednice, što se bavi ovim pitanjem i ljudi koji proučavaju književnosti naroda BiH, imamo jednu „fenomenalnu“ situaciju. Samo se bošnjačka književnost, kao takva, proučava na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a institucionalno se, govorim o državnim univerzitetima, ne proučava ni u Tuzli, ni u Bihaću, ni u Zenici, ni u Mostaru. Dakle, otišao sam u penziju pomalo iznenađen time da nije promijenjena jedna davna, krajnje mutna, matrica o nekakvoj „jedinstvenoj“ i jednodimenzionalnoj književnosti  u glavama naših „liberala“, a stvarnih dogmata. Bosanskohercegovačka književnost kao rezultantna i kao kompozitna književnost, da to do kraja pojednostavim, fenomen je koji je kroz naučne simpozije, knjige i stotine tekstova elaboriran i objašnjen. To je za mene bilo i ostalo nešto što je zaista passé.

Međutim, sada kada mirnije promatram uviđam da to nije baš tako bezazleno i da je nužno da se mladi ljudi koji rade na poslovima nastavnih planova i programa uvijek i iznova moraju boriti za ono za što smo se izborili vrlo teško i vrlo mučno u tim godinama do 1978. Paradoksalno je da Biserje, kao prvu antologiju bošnjačke književnosti napadaju Husein Tahmiščić i Muhamed Nuhić, jedan kao pjesnik i drugi kao profesor, a brani Branko Mikulić, političar (zaista, da li dogmata?). To je jedan neobičan fenomen. Prolazeći kroz te razne faze osvajanja slobode i stvaranja institucija koje će tu slobodu moći odbraniti i aktivno učestvujući u toj borbi i iz perspektive čovjeka koji je proveo život u obrazovanju, čini mi se da je ogroman iskorak napravljen, a ovi jalovi pokušaji da se sve to vrati na neki jugoslavenski koncept unutar Bosne i Hercegovine zapravo je, u suštini propala stvar. Ja sam se jedne prilike našalio i rekao da razumijem da postoji bosanska književnost, ali mi nije jasno kako može da postoji bosanskohercegovačka književnost. Neka mi neko objasni kako može postojati bosanskohercegovačka književnost tako dogmatski pojednostavljene “anacionalne“ koncepcije ako je pisac u Sandžaku, a Bošnjak je? Kako je moguće da postoji bosanskohercegovačka književnost ako ne znamo gdje ćemo smjestiti Muniba Delalića koji je trenutno Norvežanin, a Bošnjak? Kako je moguće da Enes Kišević koji više nije u Bosni i koji je hrvatski državljanin, da bude “samo“ bosanskohercegovački pisac? Postoji jedan veliki broj pisaca koji žive po svijetu i koji su rođeni u svijetu, a Bošnjaci su – kome „kanonu“ pripadaju, kad ih već „kanoniziramo“?  Nijedan drugi narod se nije odrekao tih svojih pisaca i stalno ih proučava. Mi imamo antologije hrvatske iseljeničke poezije u podosta izdanja i uvijek su to hrvatski pisci. Isto je i sa srpskim piscima, a i sa onima koje istovremeno proučavamo u više „kanona“. Nema nikakvog razloga da mi sužavamo kulturalni i literarni prostor na državu. Prostor kulture, književnosti, identiteta nikada nije samo državna dimenzija problema.

Mi nismo još izišli iz pseudoliberalne matrice onih koji su bili kritičari socijalizma. Ti sada kritizeri svega postojećega, kako se to tada govorilo, su zaista doprinijeli da se liberalizira jugoslavenski prostor 80-tih godina. Ali oni su ostali u toj matrici i ne mogu izići iz nje. Ja bih bio nesretan čovjek kada bih imao samo jedan identitet, bilo nacionalni, bilo etnički, bilo kakav samo jedan. Ja imam sto identiteta kao i svako drugi, ali, kada je fenomen etničke pripadnosti  bošnjačkom identitetu u pitanju, ne vidim razloga da iko ima sumnje. Svako bi trebao polaziti od toga da je identitet ona kapljica što je sadržinom more, zapravo zaista sedam mora. Upravo to je ono što je vrlo jednostavno. Ili ima ili nema mora. Mak Dizdar je more, ali Mak Dizdar je sedam mora zato što je kapljica koja sadrži univerzum okeana.

Znameniti hrvatski profesor, akademik Ivo Frangeš želio Vas je postaviti za asistenta na Katedri za povijest hrvatske književnosti, ali Vi ste se nenandano odlučili da napustite Zagreb i vratite se u rodni Stolac gdje ste predavali u Srednjoškolskom centru. Jeste li kada zažalili nad tom odlukom?

To je nešto što je možda poseban fenomen u tim vremenima. Biti u Zagrebu i studirati u Zagrebu književnost i imati privilegiju da budeš među najboljim studentima generacije i onda imati privilegiju da vam akademik, ugledni profesor Frangeš ponudi poziciju asistenta, u to vrijeme je zaista bila posebna čast. Međutim, ja sam imao projekat. Moji mnogi rođaci i preci koji su studirali u Istanbulu, Beogradu, Zagrebu, Beču itd. su ili ostajali tamo gdje su studirali, ili su se vraćali u Sarajevo, što je najbliže Stocu. Nisu dalje od Sarajeva išli prema Begovini. Ja sam smatrao da je Begovina prvorazredni spomenik kulture, jer takvih stambenih naselja mi nemamo do Stambola. To sam tada osjećao kao mlad čovjek i to i danas znam kao star čovjek. Dakle, to je za mene bio jedan izazov. Ja sam rekao sebi da ću se vratiti i da ću biti prvi od Rizvanbegovića koji će se, kao intelektualac, kao neko ko je akademski građanin, vratiti u Begovinu i pokazati da se tamo može živjeti. Pozvao sam svoju braću i rođake da i oni to učine. I upravo to se i dogodilo i oni su se vratili. Mi smo zaista Begovinu obnovili tako čestito i tako dobro da je ona bila nešto što je bilo magnet za mnoge ljude koji su tamo dolazili, ili kao prijatelji ili kao znatiželjnici ili kao turisti…

Sjećam se da je profesor Frangeš, nakon odbrane moga doktorata u Zagrebu, i kad smo već bili prijatelji, s gospođom Vesnom spavao na dušeku u mojoj kući, ustao ujutru i izgovorio jednu neobičnu rečenicu: „Sad znam zašto si odbio da budeš moj asistent“. Vjerovatno je to zaključio kada je vidio ljepotu u kojoj sam živio. Rekao je još i ovo: „Sad znam zašto si ti mogao uraditi Skenderovu prozu, jer si ti taj život živio“. Vratiti se u Stolac bio izazov prvog reda i ja sam odlučio da se vratim bez ikakva kolebanja. U to vrijeme nije bilo mjesta da radim čak ni kao profesor u gimnaziji u Stocu. Pristao sam da se zaposlim u popravnom domu za maloljetne delinkvente kojima sam predavao tri i po godine. Prvi dan su mi štićenici, mangupi, ukrali olovku iz unutrašnjeg džepa sakoa.

Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu predavali ste Stariju bošnjačku književnost koja je dominatno pisana na osmanskom, perzijskom i arapskom jeziku, a ipak je bošnjačka. Po čemu?

Taj fenomen bošnjačke književnosti na orijentalnim jezicima ili hrvatske književnosti na latinskom ili mađarskom jeziku dakako da postoji, u cijelom svijetu ti fenomeni postoje. Pisano je o tome i ozbiljno i akribično i dobronamjerno i zlonamjerno. Pisano je kako je to “samo“  osmanska književnost. Pa dakako da je osmanska, ali dakako da je i bošnjačka. Svi naši pisci na orijentalnim jezicima pripadaju i književnostima na tim jezicima i osmanskoj književnosti kao nadnacionalnoj književnost, književnosti imperije, ali to nikako ne znači da su se onaj Alžirac, ili onaj Egipćanin, ili onaj Perzijanac, odrekli svoje književnosti. Mi možemo prepoznati teme, motive, sevdalinku naprimjer, kod naših pisaca koji pišu na orijentalnim jezicima. To nije pravi problem s našim piscima na orijentalnim ili drugim jezicima na kojima su pisali. Naš problem je to što mi nismo uradili onaj korak koji dolazi nakon filološke faze, pozitivističke faze izučavanja bošnjačke književnosti na orijentalnim jezicima. Nismo učinili savremenom književnost klasika, naših klasika u osmanskoj književnosti. Nismo je približili savremenom čitaocu. To je problem s nedostatkom prepjeva, s nedostatkom atraktivnog pristupa toj književnosti. Mi još uvijek nemamo boljih prepjeva nego što su to neki Bašagićevi prepjevi naših autora na orijentalnim jezicima. To je tužna činjenica. Mi moramo imati one naučnike i talentirane pjesnike koji će se baviti prepjevavanjem naše književnosti na orijentalnim jezicima, prepjeve koji će našim studentima, našim čitaocima tu književnost učiniti modernom i klasičnom, da vidimo, da senzibiliziramo te metafore, teme, stilske vrijednosti… koje savremeni čitalac osjeća kao svoje.  Pa kako će mladi ljudi, studenti, tu poeziju osjetiti kao veliku ako joj nismo u stanju udahnuti kakav-takav ritam. To je tako s prevođenjem koje je inače složen problem, a šta je tek s prepjevanjem. Jako je zahtjevno napraviti takav iskorak.

Hvala Bogu da smo mi prošli jednu fazu registriranja naših pisaca i onu fazu filološko-pozitivističkoga, ili fazu činjenica i da možemo sada iz te faze prevođenja iskoračiti dalje u fazu senzibiliteta, u fazu “lovljenja“ onih vrijednosti koje te pisce predstavljaju kao pjesnike, a ne kao pjesnike-književne činjenice. Dakako da se nikada ne možemo odužiti onima koji su uradili onaj mukotrpni posao prije nas. Ostalo je jako puno neprevedenoga, ostalo je jako puno nerealiziranoga i to ne samo u književnosti. Mi imamo posla za generacije i generacije studenata i kasnije stručnjaka i orijentalne filologije i drugih znanosti koji imaju posla i kao historičari, i kao kulturni historičari, književnici, književni kritičari, historičari književnosti, historičari arhitekture i drugih oblasti proučavanja umjetnosti, nauke i svekolikih znanja. Sva ta široka znanja koja mi svi dobijamo u prvim godinama studija moramo kasnije kanalizirati i prema bosanskim temama. Ne mislim da je dobro da se naših puno ljudi bavi pitanjima arapske gramatike i pitanjima turske gramatike i nekim lingvističkim temama, baš kao da nema dovoljno Turaka i Arapa koji će se time baviti, ali nema dovoljno Bosanaca koji će proučavati svoju prošlost, historiju, književnost, pravo, filozofiju i socijalnu misao…

Jeste li ikada zažalili što ste se odlučili da uđete u politiku? Neki će to smatrati spornim mjestom Vaše univerzitetske karijere, drugi će pak reći da ste upravo Vi kao ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta u dva mandata omogućili i potakli mnoge projekte od nacionalnog i državnog značaja. Uostalom, ima li uopće kulture bez politike, ima li ičega bez politike?

Bit ću cinik pa ću reći da mnogi ljudi iz akademske zajednice žele biti u politici i da mnogi ljudi iz politike žele biti u akademskoj zajednici. Mnogi ljudi iz akademske zajednice su i zavidni onima koji su ušli u politiku. Pitanje je da li se može u politici ostati čist i da li se iz politike može izići čist? Da li se može svojim kolegama i svojim prijateljima pogledati u oči i reći: „Da, ja sam tamo bio, ja sam to radio u jednom periodu svoga života kada je to bilo najpotrebnije, ja sam dobro uradio neke poslove…“ Ja to zaista za sebe mogu reći. Imao sam  polemiku s jednim od takvih, nakon čega sam ga upozorio da se u mome mandatu izdalo 372 naslova potpuno novih udžbenika, u šest miliona primjeraka, koji su besplatno podijeljeni djeci. Nesretan sam što još uvijek nismo iskoristili to što smo napravili tada, pa da i danas djeca imaju besplatne udžbenike, a ne da lobiji u izdavačkim kućama pobjede  plemenitu ideju da sva naša djeca, bez izuzetka, dobiju knjige, vraćaju ih u biblioteke, nakon čega ih ponovo dobiju druga djeca. Sretan sam da su se tada izdale Antologije bošnjačke književnosti XX vijeka. Sretan sam da su se tada izdale Antologije bosanskohercegovačke književnosti XX vijeka i onih kapitalnih šest tomova hrestomatija bošnjačke književne kritike. Sretan sam da smo napravili u to vrijeme pet kola Bošnjačke književnosti u 100 knjiga. Sretan sam da je tada izdata i Gramatika bosanskoga jezika, da je izdat Pravopis bosanskoga jezika, da je izdata Historija Bošnjaka, prijevod Hiljadu i jedne noći, da je muzej Ars aevi tada dobio punu podršku ministarstva, da smo uporno i kvalitetno organizirali izložbe slikara, nastupe filharmonije u Parizu, nastupe milanske La Scale ovdje u Sarajevu. Drago mi je da je rehabilitirana Ajvatovica, da je počela obnova Vijećnice, Staroga mosta, Nacionalne galerije, Nacionalne biblioteke, da je promjenjen krov Zemaljskoga muzeja. Tada se pojavila i ideja Matice hrvatske da se izda Hrvatska književnost u 100 knjiga, tada su se pokrenula Likovna akademija u Širokom Brijegu koju je Ministarstvo zdušno podupiralo. Tada se pokrenula obnova i spomenika kulture i tada je pokrenuta ideja o obnovi samostana Plehan uz angažman izvanrednog profesora Ugljena čiji je ovo projekat. U tome sam učestvovao aktivno.bPokrenuta je inicijativa za obnovu i rekonstrukciju manastira u Žitomislićima i jevrejske havre u Stocu… Mislim da smo napravili zaista nešto što je od izvanredne važnosti. Tada smo napravili i Fondaciju za kinematografiju, Fondaciju za izdavačku djelatnost, Fondaciju za obnovu bibliotečkih fondova.

Sretan sam da su tada popravljene ili iznova napravljene škole i fakulteti. Tada su urađeni Federalni nastavni planovi i programi za osnovne i srednje škole uz učešće najboljih stručnjaka. Dakako da nisam ja to uradio. Uradili su sve ovo i još puno toga stručnjaci i entuzijasti. Moja je zasluga što sam znao prepoznavati vrijedne projekte, osigurati mogućnost da ih Vlada, Ministarstvo i mnogobrojni donatori prepoznaju i podupru. Prilikom svih ovih projekata niko nikada nije optužio Ministarstvo niti mene lično za neku korupciju ili za nešto slično. To je bio jedan entuzijazam kakav je možda i primjeren vremenu neposredno nakon završetka rata. Bio sam u to vrijeme ministar, ali mislim da sam uvijek bio entuzijasta i da sam uvijek bio dobrovoljac, a nikada plaćenik.

Malo je poznato da ste upravo Vi bili inicijator izrade Federalnog Nastavnog plana i programa. I on je još 1998., kada je izrađen, u sebi sadržavao pristup koji je bio prihvatljiv svim nacijama. S obzirom na to što Vi mislite o tezama, odnosno podvalama, da postoje bošnjačke čitanke, i na koji način gledate na tzv. anacionalni pristup u izradi Nastavnog plana i programa u FBiH?

Godine 1997. bila je pokrenuta inicijativa da se izrade nastavni planovi i programi za Federaciju Bosne i Hercegovine. To je bio mukotrpni posao. Najprije trebalo zaustaviti paralelno djelovanje institucija Herceg-Bosne i donesu  sve odluke koje će objediniti, vrlo fleksibilno, federalni obrazovni sistem, vodeći računa o nadležnosti kantona i koordinirajućoj ulozi Federalnog ministarstva. Trebalo je tada napraviti onaj najteži iskorak i priznati diplome Herceg-Bosne i diplome Republike BiH. Kako omogućiti studentima koji dolaze iz Livna, Odžaka ili Orašja da se upišu na Univerzitet u Sarajevu? Uglavnom su to bili Bošnjaci sa diplomama Herceg-Bosne i studentima Hrvatima iz škola iz Sarajeva, Tuzle ili Zenice da se upišu na Sveučilište u Mostar. Trebalo je tada imati snage pa reći: „Priznajemo diplome Herceg-Bosne.“ Pokrenuo sam tu ideju  i to sa jednim ciljem, a to je da se ide ka stvaranju jednoga i jedinstvenoga nastavnog plana i programa za sve kantone u Federaciji. Taj projekat su prihvatili i Američka ambasada, i OSCE, i UNESCO, i sve one međunarodne institucije koje su se bavile obrazovanjem, i bio je prihvaćen na tzv. Forumu Federacije. I tada, tog 24. 12. 1997. godine, nakon tog Foruma Federacije, imenovan je ekspertni tim za utvrđivanje obima zajedničkih programskih jezgri za cijelu Federaciju BiH. Tada sam kao ministar, uz saglasnost i potpis moga zamjenika, čestititoga Jakova Pehara, formirao 19 ekspertnih timova za izradu nastavnih programa za osnovne i srednje škole. U tih 19 ekspertnih timova bilo je 98 stručnjaka i eksperata za razne oblasti. Ti ekspertni timovi su utvrdili obim programskih jezgri za predmete u osnovnoj i srednjoj školi i to tako da nastavni planovi i programi trebaju da polaze od globalnih ciljeva koji će uvažavati integritet države Bosne i Hercegovine, status Federacije Bosne i Hercegovine, nacionalnu samobitnost njezinih naroda, suživot, ljudska prava, osnovne slobode građana kao i njihovu težnju za izgradnjom univerzalnih kulturnih vrijednosti i demokratski oblikovane multikulturalnosti na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Tada je kao prelazno i privremeno rješenje donesena odluka, opet na Forumu Federacije i uz saglasnost svih međunarodnih organizacija, da se škole koje rade po dva nastavna plana i programa stave pod jedan krov – famozne dvije škole pod jednim krovom.

Paradoks je da ovaj koncept nisu srušili ni vlasti Bošnjaka ni Hrvata koji su bili u vlasti u Federaciji, nego su se odjednom podigle nevladine organizacije. O njima, nažalost, imam najgore mišljenje. Mnoge „nevladine organizacije“ nisu ni vladine niti antivladine ni nevladine. One su upregnute u lične interese i stvaraju se za sebe i zbog sebe. One imaju svoje mentore koji od njih zahtijevaju kako treba da djeluju. Govorim o onim organizacijama koje se bave obrazovanjem, naukom, kulturom i sportom. Dakako da cijenim nevladine organizacije koji su potreba i nužnost svakoga demokratskog društva i koje su izvanredan korektiv u svakoj zemlji. Govorim o onima koji zloupotrebljavaju svoju ulogu. Te organizacije su ovo što se uradilo proglasile nekakvim aparthejdom i to je do danas tako. Ja nisam imao priliku evo do današnjega dana nikad da progovorim o ovome u našim medijima, a imao sam priliku da ovo kažem za CNN. Meni je došla, niko drugi do Christiane Amanpour, nakon toga što je ovo proglašeno nekim aparthejdom. Kada me gospođa Amanpour snimala za CNN, sa zaprepašćenjem je rekla: „Ja uopće nemam reportažu. Ovdje nije riječ o onome zbog čega sam ja ovdje kod vas došla.“ Rekao sam da sam u potpunosti iznenađen da ona dolazi a da nije dovoljno obaviještena o čemu se tu zapravo radi. Ona je došla kod mene da razgovara s „fašistom“. To je na CNN-u ispalo sasvim afirmativno. Tada je nastao fenomen “Dvije škole pod jednim krovom“.

„Dvije škole pod jednim krovom“ pojam je koji se često u javnosti koristi kao primjer radikalnih podjela u bh društvu. Međutim, možete li nam iz prve ruke reći kako je nastala ta ideja, šta je bila osnovna zamisao i imamo li pogrešnu predstavu o okolnostima koji su tu ideju promovirali u spasonosno rješenje za sredine poput Stoca?

Bio sam u Gornjem Vakufu gdje je grad podijeljen na dva dijela. U jednome dijelu djeca sjede u 16 učionica, zapravo dućana koje su zastrte najlonom, a u drugom dijelu grada su bila djeca koja imaju u školi centralno grijanje. Dakako da je meni bilo stalo da prvo sastavim tu djecu u učionice koje imaju centralno grijanje, u učionice u kojima će se na početku djeca međusobno susretati na odmorima, u kojima će se nastavnici susretati u zbornici, u kojima će nastavnici jedan drugome možda govoriti „kako smo vas ovdje, kako smo vas ondje najurili“, u kojem će učenici međusobno jedni drugima govoriti i ružne riječi, ali nakon nekoliko dana moralo se dogoditi da ljudi počnu normalno razgovarati, da se djeca počnu normalno igrati. To je bilo jedno normalno očekivanje. Nažalost, nakon ovoga, oni koji su bili protiv jedinstvenih planova i programa, a to su bili uglavnom političari iz HDZ-a iskoristili su nepromišljene i nekorektne javne hajke, smijenili su čestitoga i krasnoga čovjeka profesora Pehara i tada su stvari krenule potpuno drugim tokom.

Ogromna šteta koju su nanijele te “nevladine organizacije“ i učinile da ovaj projekat ostane do danas zaleđen, a ovo se dešavalo skoro prije dvadeset godina, je zaista nemjerljiva. Tada se dešavala masovna haranga po medijima. Nijedan medij nije nijedan dan propustio a da me ne napadne. Međutim, da smo mi tada usvojili ove zajedničke jezgre, da smo usvojili federalni nastavni plan i program po kome bi radile sve škole u Federaciji, a ne kao sada škole “sa bošnjačkom većinom“, mi bismo danas imali jedinstvene jezgre zajedničkih nastavnih planova i programa i imali bismo zapravo mogućnost da dijete koje dolazi iz jednog kantona u drugi, koje dolazi iz jednoga entiteta u drugi, koji dolazi iz jednoga grada u drugi zbog posla, roditelja, studija itd., da ne mora polagati nikakvu razliku i da ima koliko-toliko ujednačena znanja. Evo, to smo propustili tada, a nažalost oni koji su došli poslije mene nisu uradili na tom planu ništa i do dana današnjega stvari stoje zaleđene. Istina, to je omogućilo da se djeca u Stocu, Žepču, Vakufu, Livnu itd. iz privatnih kuća, iz prodavnica i raznih skladišta vrate u učionice i da budu zajedno s djecom u tim osnovnim školama i srednjoškolskim centrima. Ali treba iskoračiti i vratiti se onim jezgrima koje su radili ti eksperti. Konačno, treba reći da mi imamo osnovu, a to je Federalni nastavni plan i program, a svi ovi zlonamjernici koji ga proglašavaju bošnjačkim su zaista zlonamjerni. Oni apsolutno neće nikada da pogledaju i neće da vide sadržaje tih nastavnih planova i programa, neće da vide koliko je tu Bosne  i Hercegovine, koliko je te famozne multikulturalnosti, koliko je tu u tim jezgrima zapravo fleksibilnih mogućnosti. U tih 30 posto fleksibilnih  programa i 70 posto obaveznog onoga zajedničkog u kome svi proučavaju i A. B. Šimića, i Šantića i Maka, recimo, morat će opet biti kad –tad na stolu. To je zapravo bio cilj tih programa. Nažalost, meni nikada nije data prilika ni na jednoj televiziji da o ovome govorim. Eto!

Kako Vi gledate na prijedloge u vezi anacionalnog pristupa obrazovanju?

Anacionalni pristup je podvala neznalica i/ili zlonamjernih i podlih ljudi. Okupljaju se oko jednoga beznačajnoga časopisa i beznačajnih portala i govore o književnosti s vrlo malo znanja, puno predrasuda, puno etiketa i vjerovatno s podosta lične koristi. Ti ljudi koji su malo čitali, ne mogu čak ni nabrojati recimo tri knjige profesora Enesa Durakovića, a ja sam testirao neke od njih i u to se neposredno uvjerio. Nisu znali čak ni naslov nijedne njegove knjige, a “znali“ su da je on nesumnjivo nacionalist. Nisu pročitali nijednu knjigu profesora Muhsina Rizvića, a znali su da je nacionalist. Inače, to je jedan sramni pokušaj da se vratimo na ono što je davno raspravljeno i o čemu su napisane knjige i knjige. Dakle, šta to uopće znači raditi nastavne programe u kojima se neće proučavati bošnjački pisci? Pa gdje bi se onda trebali proučavati bošnjački pisci? Gdje bi se trebali hrvatski bosanski pisci proučavati? Njih nema u nastavnim programima u Zagrebu ili ih je jako, jako malo. Jedne prilike sam Anđelku Vuletiću rekao: „Ti si Anđelko deveto čudo na Istoku u Zagrebu, a ovdje si mogao biti velik kao mrav” ( to su naslovi njegovog romana i njegove zbirke pjesama). Dakle, budi velik kao mrav u svojoj domaji, budi velik kao mrav u svojoj Bosni, a nemoj biti deveto čudo na Istoku u Zagrebu. Ovdje oni pripadaju, dakako i u Zagrebu, ako ih tamo žele izučavati. Nema nikakva razloga da se ne prihvati onaj koncept o kojem se raspravljalo jedno cijelo desetljeće, da pisci koji pripadaju Bosni ili koji pripadaju narodima Bosne budu proučavani u Bosni. Ne može se kroz bosanskohercegovačku književnost proučavati književnost Hrvata koji nisu u Bosni i Hercegovini. Kroz takav naziv predmeta se ne može proučavati hrvatska književnost od Kovačića do Desnice ili Krleže. Ne može. Ta književnost pripada hrvatskom narodu, bez obzira je li on u Bosni hrvatski narod ili je u Hrvatskoj. Mi moramo omogućiti da se Crnjanski proučava kao srpski pisac ovdje, ali da se proučava sa Šantićem, Kočićem itd.

Ali, ovaj koncept tzv. anacionalni dakako da najviše pogađa i opet najteži je udar na bošnjačku književnost. Ja ću vas upozoriti na jednu notornu činjenicu: dok sam bio đak, nijedan bošnjački pisac nije proučavan u gimnaziji. Dok je moj babo bio đak gimnazije u Mostaru, nijedan bošnjački pisac nije bio proučavan u mostarskoj Velikoj gimnaziji. Nijedan bošnjački pisac ili „obični“ čitalac nije mogao, osim ako nije bio krajnje uporan, ili imao u svojoj kući, kao što sam ja imao, sreću da ih moj babo ima, pročitati pjesme Safvet-bega Bašagića ili Muse Ćazima Ćatića, jer oni jednostavno nisu bili u nastavnim programima. A da ne spominjem Osmana Đikića, Edhema Mulabdića, Osman Nuri Hadžića, Hivziju Bjelevca itd. Evo zašto! Bašagićeve pjesme su posljednji put bile izdate 1913. godine, a poslije toga je prošlo 58 godina dok rahmetli profesor Muhsin Rizvić nije priredio njegova Izabrana djela 1971. Pjesme Avdu Karabegovića Hasanbegova, izdate su  tek nakon 80 godina; Musa Ćazim Ćatić, Izabrane pjesme štampane su 1928. (Ćatić je već bio umro 1915. godine) pa je prošlo 38 godina da bi se u Tešnju, u jednoj lokalnoj zajednici, pojavile njegove pjesme, ali između Izabranih pjesama iz 1928. godine i Izabranih pjesama koje je izdala Svjetlost 1988. prošlo je 60 godiina. Dakle, Musa Ćazim Ćatić se nije čitao u Bosni dugih 60 godina. Osman Đikić nije štampan 68 godina, Edhem Mulabdić 76 godina, Osman Nuri Hadžić Ago Šarić 86 godina, Bez nade 85 godina, Bez svrhe 83 godine, Hivzija Bjelevac 65 godina, Šemsudin Sarajlić 66 godina, Nafija Sarajlić 72 godine. Isto važi i za dramu i ovo vam mogu nabrajati do u beskonačnost.

Do 1972. godine nema nijedne antologije bošnjačke književnosti. To je bio argument čestitome Branku Mikuliću koji je na Plenumu CK SK-a mogao reći: „A postoje li antologije hrvatske književnosti? A postoje li antologije srpske književnosti? Pa zašto onda ne može postojati antologija bošnjačke književnosti kad barem od prošle godine na popisu stanovništva imamo naciju Muslimani?“ To je nešto što je poseban fenomen. S druge strane, živjeti desetljećima u takvom  okruženju i  sa stigmom negiranja jedne, bošnjačke, književnosti, a danas nuditi  nešto što je anacionalno i onemogućiti da se opet ne proučavaju ovi pisci koji za jednu naciju znače kulturne činjenice, književno-historijske činjenice, i ono što je najbolje, estetske činjenice, zapravo je pokušavanje da se ta književnost ponovo protjera iz nastave, da se prešuti i pokaže da nije u kontinuitetu, da nije kanonizirana. Dakle, ostaju institucije (i nastavni programi) koje proučavaju i hrvatsku i srpsku književnost i u Zagrebu i u Beogradu, i na fakultetima u Banjoj Luci, Mostaru, Bijeljini, a samo ne postoje ni instituti ni nastavni fakultetski planovi i programi (izuzme li se Filozofski fakultet u Sarajevu na koji se podlo atakuje i javno i, naročito, tajno da promijeni koncept studija) na kojima se institucionalno izučava bošnjačka književnost. Koncept izučavanja književnosti naroda BiH zapravo je onaj koncept koji omogućuje i potvrđuje tu famoznu multikulturalnost i multiidentitarnost. Nije to ni bošnjački, ni hrvatski, ni srpski koncept, već je to zaista koncept koji je promišljen i o kome su napisane mnogobrojne studije.

 Bošnjački književni kanon je uveliko oblikovan, ali je li bošnjačka književnost dovoljna etablirana? Što nam uopće znači kanon ako nemamo svijest o njemu?

Zapravo, ako imamo cijeli niz antologija, cijeli niz hrestomatija, cijeli niz izdatih djela od osamdesetih godina pa na ovamo, i ako imamo izučavanje i kanoniziranje te književnosti, zaista je skoro besmisleno da se ta književnost ne proučava na svim javnim univerzitetima u BiH, isto kao što bi bilo besmisleno da se na tim univerzitetima ne proučava srpska, hrvatska, jevrejska književnost kao takva. Dakle to je nešto što se čini da se podrazumijeva, da je normalno, a očito nije tako. Dovođenje u pitanje bošnjačke književnosti kao što se u pitanje dovodi  bosanski jezik je jedno spinovanje koje je zapravo prošlost. Mislim da je nepotrebno da se od toga branimo. Mi trebamo ići dalje, mi trebamo raditi dalje, moramo napraviti historiju bošnjačke književnosti i to bezobzirno. Nakon toga je treba ponuditi čitaocima koji će onda to prihvatati malo drugačije nego do sada. Rekao sam da, kada bi univerziteti imali imalo svijesti o tome šta znače nacionalne grupe predmeta, onda bi tu rezultantnost i tu komponentnost bosanske kulture, pa i historije bosanske književnosti prihvaćali bez imalo otpora. To bi bio doprinos zbližavanju i upoznavanju ljudi, upoznavanju njihovog identiteta, kulture i tradicije. To podrazumijeva jednu otvorenost, dakako.

Ovi koji se pojavljuju kao protivnici kanoniziranja bošnjačke književnosti kao samobitne i samostalne, stalno podvaljuju i podmeću jednu mantru: ko god se bavi pitanjem bošnjačke književnosti on je nužno nacionalist. Ja pristajem na to da sam nacionalist ako proučavam svoju književnost, književnost svoga naroda. Je li to nešto što je normalno u cijeloj Evropi? Svaki Francuz je onda nacionalist, svaki Nijemac i Amerikanac je nacionalist. Zašto mi Bosanci onda ne bismo bili bosanski nacionalisti? Ovi novi igrači u staroj igri čak, da bi pojačali svoje etikete, upotrebljavaju jedan krajnje opasan izraz – rasist. Znamo da je potpuno besmisleno da se prevodi jedan termin koji se javlja u evropskim jezicima na ovo značenje potpuno pogrešno i doslovno. Znaju to i oni, dakako, ali i znaju koliki je negativan efekat tradicionalnog značenja riječi rasizam.  Mi trebamo bezobzirno proučavati svoju književnost i suvereno nuditi sebi i svima sve ljepote te književnosti. Dakako da ona mora biti otvorena i da se mora prožimati sa drugim književnostima koje nastaju na ovom prostoru, ali i književnostima koje i ne nastaju na ovom području. Walt Whitman je više utjecao na Maka Dizdara nego srpski ili hrvatski pisci. Otvorenost je otpor provincijalizaciji i samoizolaciji, bar to znamo kroz cijelu povijest.

Često s pravom osuđujemo represivni period komunizma. Međutim, nismo li ponekad odveć isključivi zanemarujući činjenicu da su upravo u komunizmu nastale temeljne knjige za bošnjačku kulturu? Ili, to vrijeme treba zaboraviti jer se na njega i njegove modelske izazove više ne možemo osloniti pa treba isključivo promišljati sadašnje realne uvjete?

Pomalo mi je nekada smiješno s kojim neznanjem i s kojom odioznošću neki ljudi koji su učesnici vremena komunizma govore o komunizmu. Valjda je ta savjest vražja stvar. Period komunizma traži periodizaciju. Nije isti komunizam do 1966. i od 1966. ili od 1974. godine. To su potpuno  različiti periodi u historiji Jugoslavije pa samim tim i Bosne i Hercegovine. Do 1966. godine imamo taj dogmatski komunizam. No bez obzira na taj dogmatizam, a zahvaljujući prvo Krleži i njegovom čuvenom referatu na Ljubljanskom kongresu pisaca 1952. pa dalje, oslobađao se prostor za pisanje. Mi smo onda imali u cijeloj Jugoslaviji velike stvaralačke slobode. Kod nas tzv. socijalistički realizam nije dugo trajao i nije dugo utjecao na stvaralačke slobode. O tome je puno pisano. Drugo su ovi nekakvi revizionist koji se stalno pojavljuju i govore o herezi da bi je mogli progoniti, bez obzira što je nema. Njih i ne zanima hereza, nego ih zanimaju heretici. Oni zapravo progone heretike, a ne herezu. Sedamdesetih godina nakon demokratizacije tadašnjeg jugoslavenskog društva, demokratizacije u okviru tadašnjega komunizma, jer se ne radi tu sada o savremenoj demokratizaciji, društvo se postepeno rasterećuje tih dogmatizama i afirmira one vrijednosti koje su karakteristične za prostore izvan centra. Tada se postepeno Jugoslavija konfederalizira ili federalizira i sve manje je unitarna.

Svi pisci koji su nešto značili u Jugoslaviji prošli su kroz moju kuću. Od Andrića do Skendera Kulenovića, od slovenskih pisaca do makedonskih, od makedonskih do hrvatskih akademika. Sve je to prošlo kroz moju kuću jer sam dugo godina bio predsjednik manifestacije Slovo Gorčina i moja kuća je bila neka vrsta književnoga salona. Zapravo, to oslobađanje nakon antologije bošnjačke, muslimanske književnosti Alije Isakovića, oslobodilo je bošnjački korpus, jer tada više nisu bili neopredjeljeni, bili su Muslimani s famoznim velikim M. Dakle, priznati su kao nacija. Otada pa dalje Muslimani afirmiraju one svoje vrijednosti koje su zapretane, sklonjene, skrajnute do krajnih granica. Malo prije sam vam nabrajao koliko je bilo književnih djela koja nisu mogla doživjeti svoje novo izdanje. To „skrivanje“ bošnjačkih pisaca je nešto što govori da bošnjački pisac nije imao one senzibilne uzore, one senzibilne treptaje u svojim prethodnicima, a koji su u književnosti itekako nužni. To je nešto što su oni samouko, samostalno i kriomice tražili. Zar nije neobično da se od 1966. do 1968. godine pojave tolika kapitalna kapitalna djela bošnjačke književnosti? Taj fenomen tih godina zaista treba izučiti. Pogledajte o čemu ti pisci pišu ili najvećim dijelom pišu. Pogledajte Derviša Sušića, sve su to romani iz daleke prošlosti. Pogledajte roman Derviš i smrt, pogledajte Maka Dizdara i njegov Kameni spavač. Oni se zapravo kamufliraju u teme iz prošlosti da bi mogli govoriti o sadašnjosti. Ta afirmacija bošnjačke književnosti je  oslobodila prostor za savremene teme. Tako su se onda stvarale mogućnosti za moderne teme i moderne priče. To ne znači da oni koji su pisali i teme iz prošlosti, da su pisali historijske romane, već su koristili historijske teme da bi mogli pisati o savremenosti. To je ono što je karakteristično za taj period. Dakle, kanoniziranje bošnjačke književnosti je završeno. Čak i najzloglasniji kritičari taj rad na kanoniziranju priznaju. Te usputne, površne reakcije nekih zlonamjernika, kao što je to Jergović nedavno učinio sa Alijom Isakovićem, Skenderom Kulenovićem, Hamzom Humom, je zapravo stav jednog površnog čovjeka koji se nije dovoljno unosio u probleme, pa je onda doživio da mu se argumentima i nepobitnim činjenicama, a u činjenicama je istina, to vrati. Mislim da na to ne treba obraćati pažnju. to treba kritizirati, ali tome ne treba pridavati prevelik značaj. To i ne zaslužuje da mu se da značaj.

Prof. dr. Muhsin Rizvić je u komunizmu optužen za muslimanski fundementalizam i podrivanje bratstva i jedinstva, a danas se spori njegov pozitivizam u metodološkom smislu i njegov navodni nacional-romantizam u pristupu književnosti. Aliju Isakovića su neki zlonamjerno uspoređivali s Dobricom Ćosićem. Prijeteljevali ste s obojicom i podrobno ste upoznati s njihovim djelom i okolnostima (kulturnim, političkim i općedruštvenim) u kojima su radili. Ima li u njihovom djelu i životu osnova za takve prosudbe?

Skoro bih rekao da sa smješkom slušam te teze o rahmetli profesoru Rizviću, rahmetli profesoru Begiću, profesoru Durakoviću, o Isakoviću, Ovi koji lijepe nekakve etikete zapravo imaju pregršt  adjektivnih sintagmi koje stalno nose u džepovima i skoro da ništa drugo i ne rade, nego ih lijepe po nalozima i na nagovor stvarnih nacionalista i idejnih „očeva“ tek minulih zločina i agresije. Potpuno je irelevantno koji su od njih svjesno, a koji ne znaju „šta rade“, upregnuti u taj “pothvat“.  Zapravo nikada oni nisu ni čitali recimo tih dvadesetak knjiga rahmetli profesora Rizvića. Da su oni ozbiljno pogledali tih dvadesetak knjiga vidjeli bi koliko je to bio jedan ozbiljan, akribičan, izvanredan naučnik. U njihovim glavama mislim da nije raščišćeno šta je to pozitivizam, a šta proučavanje činjenica. Da profesorski vrlo pojednostavljeno kažem: pozitivizam je pravac, metodologija u jednom vremenu, a temelj proučavanja historije, književnosti i svega onoga što jest nauka su upravo činjenice. Dakako da Rizvić nije mogao, a ni oni što dolaze poslije njega drugačije raditi. Moraju se prvo proučiti činjenice pa tek onda izvoditi interpretacija. Profesor Rizvić je imao nesreću da nije imao prethodnike osim davnoga Bašagića, te da je morao doslovno kopati po zatrpanim djelima, časopisima, arhivima i dalekim bibliotekama kako bi došao do nekih činjenica do kojih je bilo jako teško doći. Zadivljen sam kada pomislim da je profesor Rizvić to radio olovkom i svojom poznatom tekom. U to vrijeme, znate, nije bilo kopirnih aparata.

Facinantna je i činjenica da je kupio fotografski aparat kako bi mogao fotografirati neke tekstove, jer nije mogao ostajati dugo, bilo  u Zagrebu, bilo u Beogradu i drugdje, jer mu je to bilo preskupo. Zbog toga je kupio fotografski aparat Mamiya koji je bio vrlo kvalitetan, a kojim je on fotografirao tekstove i izrađivao fotografije da bi mogao čitati tekstove i dokumente do kojih je dolazio. Čini mi se da većina ljudi i ne zna da je profesor Rizvić među prvim prikazima knjiga napravio prikaz knjige Alije Isakovića Sunce o desno rame. To je bila potpuno moderna proza i tu se može vidjeti metodološki pristup mladoga Rizvića. Prisiljen da se bavi činjenicama nikada nije pristao na pozitivizam, nego na isključivo bavljenje činjenicama. Nebavljenje činjenicama najbolje pokazuje jedan, ovako usputan primjer kada je jedan naš kolega pišući o Musi Ćazimu Ćatiću i njegovoj pjesmi Zambak izveo cijele akrobacije kako je ta pjesma preuzeta od Matoša, a onda je profesor Duraković u svojoj studiji pokazao da je Zambak nastao dvije godine prije Matoševe „Srodnosti“. Teze proizišle da li iz kolonijalnog mentaliteta začas su pale u vodu jer su ignorirale bar minimum činjenica. Činjenice su tvrdoglave, u činjenicama je istina! Interpretacija književnih tekstova je talenat i sposobnost književnog kritičara. Ta sposobnost i mukotrpni rad na utvrđivanju, pronalaženju i interpretaciji činjenica je jedno, a talenat kritičara je nešto sasvim drugo. To dvoje spojeno u jedno, to je rahmetli profesor Muhsin Rizvić. Priča o nekom nacional-romantizmu itd., sve su to one podvale onih ljudi koji su osamdesetih godina lakejski pisali o profesoru Rizviću, a on te tekstove nije čitao, nego ih sakupljao iz novina i časopisa, pa ih stavljao u kovertu koju više nije otvarao. To njega nije puno diralo.

Proveli smo godine i godine zajedno prijateljujući i ljetujući po Turskoj, po 20 ili mjesec dana, te sam imao priliku da ga izbliza upoznam. To je bio jedan tako dobar čovjek i tako otvoren čovjek koga su voljeli i u Beogradu i u Zagrebu, i u Zadru oni koji su bili otvoreni i koji su željeli otvorenost. Profesor Frangeš je bio najbolji prijatelj sa profesorom Rizvićem. Profesor Ivanišin iz Zadra je bio jedan od onih najboljih, bliskih, kućnih, intimnih prijatelja s profesorom Rizvićem. Zatim profesor Vučenov, pa Blaže Koneski, zatim Jure Kaštelan… Cijeli niz ljudi su bili prijatelji s profesorom Rizvićem, mogao bih nabrajati jako dugo. Profesor je gostovao na zagrebačkom sveučilištu i to stalno, gostovao je u Beogradu, u Zadru, na turskim univerzitetima je držao katedre, nije tu bilo riječ samo o jednom ili dva predavanja. Profesor Rizvić je bio omiljeni profesor koji je imao jednu veliku mahanu. Prošao je jednu torturu policijskih drilova krajem četrdesetih godina i svoja predavanja je čitao, pa je bio nezanimljiv jer je brzo čitao. Ali imao je zanimljiv običaj da sjedne sa svojim postdiplomantima u kafanu da se druži i da s njima iscrpno priča o književnim, kulturnim, društvenim, filozofskim temama. Jedne prilike sam ga upitao: „Pa dobro profesore, ovo što vi čitate tako brzo i nezanimljivo, ljudi uopće ne slušaju, a ono što pričate u kafani su zapravo vaša predavanja.“ Tada mi je objasnio kako je prošao kroz mnoge nedaće, te da, ako bude bilo kakvih problema, ima dokument šta je tačno na svojim predavanjima rekao, odnosno pročitao. Sjećam se da sam mu kazao: „Pa profesore, oni sa sobom donose dokument i vaš dokument ne bi vrijedio ni pet para. Ili će vam dovesti ljude koji će vam potvrditi da vi niste čitali to što ste čitali, nego da ste govorili nešto sasvim drugo.“ On se tada iznenadio kao malo dijete. U tom pogledu bio je vrlo naivan i stvari je gledao iz pozicije jednog građanski odgojenog gospodina.

Kada je riječ o njegovom progonu tokom osamdesetih godina, treba samo pogledati dva teksta Pere Šimunovića šta je sve tu profesoru Rizviću zamjereno. Paradigmatski! A zapravo je Šimunović bio glasnogovornik jedne grupe velikosrpskih ideologa na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i koji su kasnije otišli iz Sarajeva i koji su potpisnici Memoranduma SANU. Zapravo su oni nesretnog Šimunovića uzeli u svoje ruke, ucjenjivali i on je pisao te tekstove po nalogu. I ne samo on! Treba ih pogledati i vidjeti koliko je to neutemeljeno i bezočno, koliko su to upravo ove iste etikete kakve danas vrlo često slušamo o profesoru Rizviću.  Ono što je ostalo iza profesora Rizvića, to je suština. Sve ostalo su zaista izmišljotine i etikete neznalica koji nisu htjeli da čitaju profesora Rizvića. O tezi o Aliji Isakoviću kao bošnjačkom Dobrici Ćosiću, koju je, čini mi se prvi poturio Nenad Ivanković u ratu, a iz zavjetrine dalekog Berlina, te nedavno aktuelizirao Miljenko Jergović i na svom portalu prenio Ivan Lovrenović, s neskrivenim gađenjem odbijam i govoriti.

Rizvića će mnogi procjenjivati kroz prizmu knjige Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu, odnosno polemičkog otvaranja jedne od mogućih recepcija Andrića. Koje su bile okolnosti nastanka te knjige, a potom izdavanja 1995. godine kada je Rizvić već bio rahmetlija?

Andrić je jedan zaista poseban fenomen. U pristupu Andriću  uglavnom se pojavljuju dva  pristupa koja bih želio naglasiti. Prvo: Andrić je samo pisac i traži se samo imanentan pristup njegovom djelu i, drugo: Andrić je bio pisac, ideolog, diplomata, političar, autor disertacije, historičar, autor mnogobrojnih tekstova o piscima, političarima, političkim i etničkim pitanjima i još mnogo toga. Nikako se nismo složili oko toga kako pristupiti Andriću. Zapravo, ne moramo se ni složiti, ali moramo imati na umu da Andrić jeste pisac, ali da je i sve ono što su drugi rekli o njemu tačno, jer imamo tekstove iz kojih se eksplicite i implicite može iščitati i ono drugo. Monizmi, bilo da su prvi ili drugi u pitanju, traže da se stave u stranu i da se nekako Andriću pristupi polimetodološki i  polisemiotički. Tek tada preuveličavanje značaja vanjskih pristupa i pretjerano ignoriranje vanjskih pristupa Andrićevim tekstovima koji ne spadaju u umjetnički  izričaj, mogu biti predmet ozbiljnog pristupa, jednom od najkontraverznijih i najkontradiktornijih naših pisaca. To je jedna strana problema. Druga, nikako zanemariva je recepcija Andrićeva djela. Andrić je sama kontradiktornost, i  u čitalačkoj i u stručno čitalačkoj recepciji, jer je objekat pored ostalog i manipulacija različitih razloga i povoda čitanja. Andrić je velikim dijelom mit. Nedodirljivost je redovita karakteristika mita. Ali, Andrić je i sam stvarao mit o sebi.Tim izuzetnim umijećem omogućio je tipičnu balkansku ali i tipičnu evropocentričnu sliku povijesti, bilo da je  u pitanju njegova disertacija, bilo da je umjetnički izričaj u pitanju. Mitomanija kao osnova pristupa Andrićevu djelu omogućila je sve te pohvale i sve te pokude u svim jednostranostima ideološkog čitanja.

Kada smo pronašli u zaostavštini knjigu profesora Rizvića, a znao sam cijelo vrijeme da ona nastaje i imao sam priliku da vidim kako ona nastaje, a priredio ju je Hadžem Hajdarević, vijest je dočekana potpuno kontraverzno. S jedne strane je pretjerano hvaljena, s druge strane je bezobzirno kuđena. Dakle, Andrićevo djelo kao fenomen, kako ga je Rizvić postavio u svom neizbrušenom i nedovršenom tekstu, je ne samo moguć, nego i poželjan pristup, makar se mi prema njemu odnosili  i  na najkritičniji način. Ali, odbacivanje promišljanja profesora Rizvića i unaprijed odbacivanje svake komunikacije s Andrićevim djelom iz konkretne Rizvićeve perspektive, mislim da je nekorektno. Zar zbog toga što se ne slažem s nečim, da ne branim njegovo pravo na mišljenje? Pa zar se zaista i danas treba pozivati na Voltairea? Svjedok sam da je profesor Rizvić cijenio Andrića mnogo više nego što Rizvićevi kritičari cijene profesora Rizvića. Kritičari Rizvićeve knjige postavljaju tezu pa je bezobzirno dokazuju ne uvažavajući nimalo ona druga mjesta u knjizi koja o Andriću govore toliko dobro da bi svaki od nas poželio da tako nešto može napisati o Andriću. On nesumnjivo Andrića cijeni kao velikoga umjetnika, ali otkriva ono njegovo tretiranje Bosne u literaturi koje pokazuje jednu njegovu tamnu stranu. Ali, to nimalo ne umanjuje  umjetničke vrijednosti  Andrićeva djela. I to je Rizvić zaista cijenio.

Zbog mnogo čega Vas s nelagodom pitam: „Čiji je pjesnik Mak Dizdar?“ Jer, lijepo je kad Vas i drugi vole, a da mi ne pomišljamo o svojatanju iz bilo kakvih pobuda. Pristajete li na bilateralnu tezu da je on i hrvatski pisac? Može li njegovo pjesništvo, baš kao i bosanski stećak, biti zajednička kulturna baština dvije ili više zemalja?

Tema čiji je neko pisac je zaista toliko potrošena i toliko besmislena da skoro nemam želje da o njoj govorim. Kao što sam rekao, pisao sam svoju diplomsku radnju “Mak Dizdar – bosanski pjesnik“ 1968. godine. Nakon toga sam imao zadovoljstvo, na preporuku profesora Frangeša da navratim kod Maka u Sarajevo i da ga pitam da li je on zaista hrvatski  pjesnik. Mak mi je tada rekao da nikada nije rekao da je hrvatski pisac. Na moje pitanje da li je ikada rekao da nije hrvatski pisac, on je odgovorio da ni to nikada nije izgovorio. Nakon toga sam se družio s Makom i imao sam priliku da se uvjerim da je on istinu govorio kada je rekao: „Zapravo, ja sam ti Dobri Bošnjanin.“ Mak je jednom došao u Stolac i ja sam ga odveo u Begovinu. Kada smo došli u avliju, zatekli smo moju majku kako je mete. Kada smo tako bahnuli a da se nismo prethodno najavili, ona se malo zbunila, brzo se pokupila i rekla: „Evo, sad ću ja, samo da se presvučem.“ Došla je, stavila kahvu pred nas i taman tad se pojavio moj babo na vratima i izgovorio za mene tada jednu nevjerovatnu stvar. Rekao je: „Odakle ovaj jarac ovdje?“ Možete misliti jednog mladog čovjeka, tek završenog studenta koji s velikim Makom sjedi u svojoj kući, a babo ga tako „bruka“. Rekao sam tada: „Babo, znaš li ti ko je ovo?“ On mi je odgovorio: „Dakako da znam! Meho!“ Tada sam se dodatno zaprepastio, jer sam mislio da očito ne zna o kome se radi. „Babo, ovo nije Meho, ovo je Mak. Pitaj ga kako mu je ime, ko je.“ Okrenem se Maku i kažem mu: „Ja uopće ne razumijem o čemu se ovdje radi.“ Na to mi Mak, kroz onaj njegov karakteristični smješak odgovori: „Da, ja sam Mehmedalija, a zvali su me i Meho.“ I onda je moj babo rekao: „Ma dosta je on meni jada zadavo dok smo bili mladići. Ja sam ašikovao s tvojom majkom, a on bi čekao da ja odem niz mahalu, pa bi onda iz nekog šipka iskočio i počeo joj se udvarati.“ Razumije se, kasnije sam pitao majku jel’ to baš tako bilo. Ona mi je odgovorila „Neke mi je pjesmice slao što je meni tada bilo smiješno.“ Mak se zapravo družio s mojim babom dugi niz godina te sam ga upoznao i iz te babine i majkine perspektive. Kanije sam pronašao Makov rodni list u Islamskoj zajednici, jer je matični ured bio u konfesionalnim zajednicama. Fotografirao sam ga i dostavio u Muzej književnosti gdje se i danas nalazi taj primjerak.

Maka sam mnogo puta pitao o prisvajanju pisaca i tu temu smo često načinjali. On mi je govorio: „Ma to ti je jednostavna stvar. Pisci su sujetni, pisci nemaju priliku da objavljuju djela zbog čega pristaju na mnogo šta a kasnije historija književnosti ne bi trebala držati do tih zapravo manipulacija. Međutim, ja danas pitam, da li se Makova poezija objavljuje u Hrvatskoj, da li se predaje u hrvatskim školama, koliko se predaje na fakultetu? Te su sve teme isprane već odavno. Drama bošnjačkog pisca je ogromna. Reći ću vam nešto što sam usput istražio, a odnosi se na to da su ti ljudi živjeli  teške unutarnje lomove i najčešće živjeli dvostrukim životom. Na jednoj strani bili su afirmatori identiteta Bošnjaka, a na drugoj strani bili su pritiskani od društva koje je već 1945. „zaboravilo“ onu  ZAVNOBIH-ovsku parolu: i srpska i hrvatska i muslimanska. Zapravo je nestalo one treće atribucije, a to je nosilo dugoročne posljedice! Pa kad vam kažem da je Mak Dizdar umro u 54. godini života od srčanog udara, da je Skender Kulenović umro u 68. godini od srčanog udara, da je Alija Isaković umro u 65. godini od srčanog udara, da je Midhat Begić umro u 72. godini od karcinoma, da je Kasim Prohić umro u 47. godini od karcinoma, da je Meša Selimović umro od moždanog udara u 72. godini, da je Enver Čolaković umro u 63. godini od srčanoga udara, da je Nedžad Ibrišimović umro u 71. godini od srčanog udara, da je Derviš Sušić umro u 65. godini od moždanog udara i da je Muhsin Rizvić umro u 64. godini od karcinoma, moramo se zapitati da li to govori o unutarnjoj drami ovih ljudi? Zar je baš moguće da svi oni, svi ti veliki ljudi umru na ovaj način i relativno mladi. Upravo to govori o javnom, direktnom i prikrivenom i tajnom pritisku koji je vršen na njih. Zaista sam bio uvjeren da nakon tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što smo obrazložili razloge postojanja bošnjačke književnosti, postojanja bošnjačke nacije, da se više neće pojaviti svojatanje bošnjačkih pisaca.

Mi treba da idemo svojim putem i trebamo da proučavamo svoju književnost onako kako smo to i do sada činili. Mislim da nema nikakav razlog da se osvrćemo na to hoće li neko reći da je Mak Dizdar hrvatski pjesnik ili Meša Selimović srpski romansijer. Da vas iznenadim jednom anegdotom. Imali smo žustru polemiku oko tzv. opredjeljenja Meše Selimovića za srpsku književnost. Sjećam se dobro kada je Alija Isaković  rekao: „Pa dobro, šta smeta da jedan srpski pisac počinje svoje djelo Bismillom?“ To bih isto ja mogao reći i za Maka. Dodiri Maka sa nekim od hrvatskih pjesnika, one influence koje se uvijek pojavljuju, zapravo su samo ona srodstva u kojem su pjesnik i pjesnik uvijek rođaci. Ili, to je onaj pjesnički zajam u kojem su pjesnici uvijek “pošteni zajmoprimci i pošteni zajmodavci“. Parafrazirao sam Skendera Kulenovića povodom Grozdanina kikota Hamze Hume. Dakle, ti pošteni zajmoprimci ne mogu biti sada zloupotrebljivani zbog toga.

Skoro da s nelagodom upozoravam na jednu užasnu činjenicu. Majka i sestra Maka Dizdara su ubijene u logoru Jasenovac. Bista Maka Dizdara, koja bila je u Stocu od početka manifestacije Slovo Gorčina posvećene njemu, nalazi se danas u Bošnjačkom institutu u Sarajevu, njezina kopija sada je u Stocu. Probijena je ta glava biste s nekoliko metaka HVO-a. Ja nisam čuo da tako neko ubija “svoje“ pisce.

Godine 1993, kao i mnogi drugi Stočani, odvedeni ste u zloglasni hrvatski logor Dretelj zatim u zatvor u Ljubuškom, ali, studirali ste u Zagrebu, drugovali ste s mnogim hrvatskim piscima poput Jure Kaštelana, pa nas zanima kako ste u sebi pomirili te dvije slike – uspomene na Juru (Kaštelana) i realnost u pojavi jednog Bobana (Mate). Jeste li ikada generalizirali, jeste li oprostili?

Neko ko je, kako bi se reklo, hrvatski đak, neko ko je cijeli život održavao prijateljske odnose sa profesorom Frangešom, profesoricom Dunjom Fališevac s kojom sam zajedno studirao, sa Krunoslavom Pranjićem  i s velikim brojem intelektualaca koji su na kraju potpisali jednu peticiju Franji Tuđmanu da me se pusti iz koncentracionog logora u Dretelju u kojem sam proveo tri i po mjeseci, od prvog dana otvaranja, do posljednjeg dana zatvaranja, a nakon toga u zatvoru u Ljubuškom još tri mjeseca, nakon svih tortura, patnji, prebijanja, izbijanja zuba, lijeganja na asfalt da gledam u sunce dok potpuno ne oslijepim, da mi se stoji na prsima sa puškom naslonjenom na čelo a da ja ležim na asfaltu sa raširenim rukama kao što su mi govorili „kao Isus“, prije svega toga i nakon svega toga ja sam znao da to rade zločinci, da to ne rade Hrvati. Ja sam uvijek to znao.

Niko čovjeka ne može poniziti ako on ne pristane na poniženje. Nikada nisam pristao da se osjećam poniženo. Sva ta zlodjela koja su se vršila, sva ta izgladnjivanja (izašao sam iz logora sa 54 kilograma i bez  zuba), nisam nikad doživljavao kao nešto što su uradili Hrvati, a niti sam mrzio one jadnike kojima je bilo naređeno da me muče. Zapravo, nikada nikoga nisam mrzio. Ni danas ne mrzim. Puno me se puta na raznim televizijama pitalo o mržnji. Čak mi je i sudija u Haagu kada sam svjedočio protiv zločinca Prlića i njegove grupe, postavio pitanje da li  mrzim Hrvate. Ja sam mu tada dogovorio da sam zaprepašten njegovim pitanjem. „Ne želim i ne mogu pristati da se otrujem mržnjom. Ako na to pristanem  patit ću cijeloga života. Želim da osudite ove ljude ako su učinili zločin, a ja tvrdim da jesu. Želim da znate da je potpuno besmisleno pitanje da li oprostiti i da li zaboraviti. Pa ne mogu ja zaboraviti, nije to stvar htijenja. Ja molim dragoga Boga da im oprosti, a vi ih osudite“, to sam rekao sudiji u Haagu. Dakako da s velikim zadovoljstvom govorim o Juri Kaštelanu koji je u moju kuću dolazio i koji je prvi put kada je došao i prošao kroz cijelu kuću, sjedio je i šutio dugo vremena. Onda je profesor Rizvić, koji ga je prvi put doveo kod mene, upitao: „Dobro Jure, šta kažeš na ovo?“ Rekao je: „Nikad nisam bio u muslimanskoj kući, ali ovolike ljepote u ovolikoj jednostavnosti nikad nisam doživio!“ I rado je navraćao.

U Haagu ste svjedočili o okolnostima rušenja svoje obiteljske imovine u Stocu, glasovite Begovine Vašeg pretka Ali-paše Rizvanbegovića Stočanina. Zločinci su netaknutim ostavili tek toalete, a na Begovini ste zatekli natpis „Ovo je WC“. O tome ste svjedočili i u Haagu. Šta je poručivala ta poruka i da li možete reći da je ona i danas na snazi, barem što se tiče politike HDZ-a u Stocu?

Nažalost zločinci su ne samo tu kuću srušili, nego cijeli kompleks Begovine su srušili. Ne samo Begovinu, nego cijeli Stolac su srušili i uništili su jedan grad koji je bio uzor u očuvanju kulturne baštine i interpolacije novoga u stare aglomeracije. Zaista sam zaprepašten da i ja, koji sam musliman i koji sam Bošnjak i moji drugovi koji su Hrvati i koji su katolici i koji su ateisti, ne osjećaju manastir Žitomislići kao svoj. Zaista sam zaprepašten da oni koji su naredili da se Stolac onako krvnički razruši da bi mu se promijenio identitet i značenje i danas kao omeđuju tzv. hrvatski prostor . To sam nedavno čuo, i to opetovano, od nesretnog Dragana Čovića. Da li zaista misle da i Begovina nije njihovo kulturno naslijeđe? Da li oni zaista misle da njima nije bolje ako imaju Begovinu, ako imaju Počitelj, ako imaju Šarića kuću, ako imaju stećke, da li zaista misle da to nije za njih šansa u budućnosti ako već ne mogu ovoga časa ili onoga časa kad su bili prisiljeni da učestvuju u tom rušilačkom pohodu, zar nemaju danas svijesti, dvadeset godina nakon rata, da kažu da je to bila ludost i da se mora ići dalje u katarziranu budućnost.

Ovih dana smo svjedoci groznih događaja u Stocu u kome se jedna vladavina i bezobzirni teror nad ljudima u Stocu pokušava iskoristiti za raznorazne svrhe. Sve je to sastavni dio političkih igara, ali da neko izjavi da je Stolac hrvatski prostor i to onda ponovi je zaista za mene frapantno. Nažalost  tog nesretnika činjenice su zaista neumoljive. Uputio bih ga na popise stanovništva, a oni se mogu naći u statističkim godišnjacima za 1991. ili za 1981. ili za 1971. godinu. Po popisu iz 1991. godine Bošnjaka u Stocu je bilo 8101, a Hrvata 6188 i Srba 3917. U gradu Stocu Bošnjaka je bilo 3426, Hrvata 653, a Srba 1111. Dakle pet puta je više Bošnjaka nego Hrvata u Stocu. Da ne bismo ostali samo na 1991. godini, pogledajmo 1981. godinu. Tada je u Stocu bilo 7359 Bošnjaka, 6400 Hrvata i 4333 Srba. U gradu Stocu bilo je 3113 Bošnjaka, 586 Hrvata i 882 Srba, ne dodajem ovdje Jugoslovene koji su mahom bili Bošnjaci. Dakle, za taj grad koji je i po svojim urbanističkim rješenjima, i po svojim arhitektonskim vizurama, i po svojoj duhovnoj baštini koja je iznjedrila mnogobrojne i pjesnike i filozofe i naučnike i sociologe i akademske građanine, Stolac se nikako ne bi smio proglasiti nečijim gradom. Kada bi čovjek bio prisiljen da to kaže, a zaista bi morao biti prisiljen, onda bi mogao reći da je Stolac bošnjački grad, ali to mi ne pada na pamet da ikad kažem. Stolac je grad ljudi u Stocu, to je grad koji pripada svima. Stolac je otvoreni grad. Stolac je grad kakvih nema u Bosni i Hercegovini.