Prvi ljekari i ljekarije u Sarajevu
Piše: Hamid Dizdar
Danas se sve udružilo da čovjeku pomogne i sačuva mu zdravlje. Svi nastoje da mu život produže. Ljekari, apotekari, bolnice – svi se utrkuju ko ce savjesnije pomoći u njegovoj borbi protiv smrti. U hemijskim laboratorijama vrše se eksperimenti, ulažu milioni za opite i pronalaske, stvaraju se industrije lijekova i specijalnih sanitetskih sprava, fabrikuju brda seruma. Čitav sistem zdravstvene zaštite stoji na rasplaganju čovjeku u njegovoj brizi za zdravlje.
Ali do nedavno nije bilo tako. Za sve te uređaje i naprave modernog vremena nije se do nedavno znalo i ljudi su svakodnevno “umirali od smrti”, kako se govorilo, bez prethodnih preventivnih mjera, bez ljekarskih preventivnih mjera, bez ljekarskih intervencija i pomoći koju danas ljekari specijalisti pružaju svakom građaninu. U starom Sarajevu sve do sredine prošlog stoljeća nije bilo ni pomena o zdravstvenoj zaštiti. Tek 1864. godine bivša turska uprava otvorila je u Sarajevu prvu vojnu bolnicu, koja je, u isto vrijeme, bila i prva bolnica uopšte na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prva građanska, civilna bolnica, takođe u Sarajevu, bila je Vakufska bolnica, otvorena iste godine. Današnja državna bolnica otvorena je tek 1894. dakle koncem prošlog stoljeća.
Tek polovinom prošlog vijeka u Sarajevu se pojavljuju i prvi ljekari sa fakultetskom spremom i solidnijim stručnim medicinskim znanjem. Dotle su i medicina i sanitet u ovim krajevima bili prepušteni nadriljekarstvu i njegovim posljedicama. Prvi školovani ljekari u Sarajevu bili su Jevreji, a poslije njih su dolazili i drugi naročito bolji ljekari od kojih su mnogi bili stranci. Među prvim ljekarima u Sarajevu pominje se doktor Isak Salom i doktor Ješua Sumbul, koji su medicinske nauke završili u Italiji. U to vrijeme bilo je već nekoliko poznatih turskih vojnih ljekara, kao pukovnik doktor Velibeg, šef ljekara, doktor Alibeg, lični ljekar vezira Topal Osman-paše, doktor Josef Kečep i drugi. Mnogi od pomenutih turskih ljekara pokrijeklom su bili iz Austrije i Mađarske. Oni su napustili svoju otadžbinu i primili islam i prešli u službu turske vojske.
Osim pomenutih ljekara u Sarajevu je tada, kao i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, bilo i franjevaca koji su se bavili liječenjem i ljekarstvom. Neki od njih bili su kvalifikovani ljekari sa fakultetskom spremom, dok su se drugi bavili pomalo vračanjem i nadriljekarstvom, kao hodže i Cigani. Cigani su bili u ono vrijeme priznati kao izvrsni hirurzi, vještaci za vađenje kamenca iz mokraćne bešike i “u pravljenju prelomljenih udova”. Pri tome su se služili sa dva glavna oruđa: običnom čakijom i jednom malom zavrnutom kašikom. Kad bi se neko htio operisati, dolazio je Ciganinu, ili bi Ciganin došao do njega, pa su se najprije pogodili za cijenu operacije. Kada je pogodba bila sklopljena, pacijent je morao potpisati izjavu da odgovara za eventualne posljedice operacije, nakon čega je Ciganin pristupio operativnom zahvatu. U tome se, kako kažu stari zapisi, naročito odlikovao neki Ciganin Salko iz Visokog poznat pod imenom “hećim šećer Salihaga”. Tako ga je nazivao svijet od dragosti. On je operacije vađenja mokraćnoga kamenca ovako obavljao: pacijenta bi dobro svezali za dasku ili bi ga držalo nekoliko jakih ljudi. Ciganin operator je, zatim, ljutom rakijom dobro natrljao mjesto koje će rezati a zatim bi opet običnom čakijom napravio potrebne rezove. Poslije toga je uvlačio kašiku i vadio kamen iz mokraćne bešike. Kažu da se za ovu priliku upotrebljavala naročita čakija ili kašika napravljena od srebra. Za šivanje rana nije se znalo niti je to bilo u običaju. Ona bi se pustila da sama od sebe zaraste. Kažu da u Sarajevu i danas žive dva vrlo stara čovjeka, koje je nekad davno operisao neki Ciganin. Godine 1879. bivša austrougarska vlada izdala je prvu naredbu, po kojoj je regulisano pitanje liječničke, apotekarske i babičke službe i prakse zabranivši javni rad nekvalifikovanim ljekarima i vračarima.
U starom Sarajevu svaki je ljekar imao svoju vlastitu apoteku. Kako nije bilo bolnica, nije bilo ni apoteka. Kasnije su kvalifikovani ljekari, koji su imali medicinski fakultet, poslije pregleda bolesnika odmah propisivali potrebne lijekove, pa ih naravno prodavali iz svojih apoteka. Lijekove su poručivali iz inostransva, ali su ih pravili sami prema vlastitim receptima. Takođe u to vrijeme bilo je nešto takozvanih narodnih apoteka u kojima su se prodavali narodni lijekovi i trave svake vrste. Ove radnje zvale su se attari. Attari su, ponekad, osim domaćih lijekova i raznih kozmetičih sredstava, prodavali i lijekove koje su propisivali ljekari, a koje su oni nabavljali preko Dubrovnika i Venecije. Posljednja takva apoteka odnesena je iz Sarajeva poslije okupacije zbog toga što joj je bio vlasnik Jevrej. Ustaške vlasti ustupile su je Muzeju za povijest zdravstva u Zagrebu, odakle je prije nekoliko godina vraćena Muzeju grada Sarajeva. Prva javna apoteka međutim otvorena je u Sarajevu 1852. godine. U attarskim radnjama mogli su se naći lijekovi za svaku bolest. Nije bilo te bolesti za koju trgovac attar ne bi u svom dućančiću imao potrebne lijekove pa bili oni u obliku trave, korijenja raznog zrnja, hapova, balzama ili posebno spremljenih ljekarima u kojima se moglo naći i raznih rekvizita iz narodnog vjerovanja i čaranja: “za sve rane i bolove od uboda noža od ljubavnih nevolja i patnji”.
Godine 1878. otvorena je prva moderna javna apoteka u Sarajevu i Banjaluci. Sljedeće godine otvorena je još jedna u Brčkom, Prijedoru, Bihaću a 1880. u Bijeljini, 1881. u Bosanskoj Gradiški, 1882. u Derventi i Stocu dok su Travnik i Trebinje dobili apoteku godinu dana iza toga. Godine 1909. bilo je u Bosni i Hercegovini ukupno 66 apoteka.
Hamid Dizdar, “Prvi ljekari i ljekarije u Sarajevu”, Sarajevske novine, br. 8, 1962, str. 8.
