Pruščakova djela čitao je i sultan
Piše: Hamza Ridžal
Proteklo je više od četiri stotine godina od smrti jednog od najvećih bošnjačkih pisaca i mislilaca u oblasti tradicionalnih islamskih nauka i disciplina – Hasana Kafije Pruščaka. Kafijino djelo zabilježio je Ata’i neposredno nakon njegove smrti, a nešto kasnije, 1660. godine, i znameniti putopisac Evlija Čelebija tokom boravka u Pruscu. Čelebija je spomenuo “preuzvišenog šejha Kafiju” koji je “stekao veliko obrazovanje iz raznovrsnih nauka i napisao po jedan ogled i raspravu iz svih grana znanosti”.
Kafijin životopis može se rekonstruirati zahvaljujući ponajviše njegovoj autobiografiji dopisanoj na kraju djela Nizam al-‘ulema ila hatam al-anbiya (Niz učenjaka do posljednjeg Poslanika), završenog 1600. godine. Hasan Kafija al-Aqhisari al-Bosnawi rođen je u petak mjeseca ramazana 951. hidžretske godine (1544). Njegov pradjed Jakub doselio je iz Skadra u selo Zib kod Prusca koncem 15. stoljeća, kada su osvojeni Prusac i njegova okolina. Kafijina autobiografija ne daje mnogo podataka o njegovom djetinjstvu. Iz nje možemo saznati da se počeo školovati u dvanaestoj godini. Na studije u Istanbul otišao je kad je “završio početne nauke u našoj zemlji, u početku vladavine sultana Selima II”, što znači u jesen ili zimu 1566. godine. Hazim Šabanović u knjizi Hasan Kafija Pruščak pretpostavlja da se Kafija prije odlaska u Istanbul školovao u jednoj od triju tada postojećih sarajevskih medresa.
U Istanbulu je Pruščak nastavu pohađao kod efendije Kara Jilana, koji je bio asistent čuvenog Kemal-paše zadea, o kojem Kafija piše kao o “obnovitelju islama u 10. stoljeću po hidžri i najvećim teoretičarem hanefijske pravne škole”. Pruščak zatim sluša predavanja kod profesora Mula Ahmeda Ensarija iz tefsira i fikha, a ubrzo potom, godine 1575., vraća se u Prusac, gdje počinje držati predavanja učenicima. Osam godina kasnije imenovan je za prusačkog kadiju. Tu funkciju obavljao je dvadeset mjeseci, što je bio uobičajeni mandat.
Iz autobiografije saznajemo da je nakon službe ponovo otputovao za Istanbul. Iste godine imenovan je za kadiju u srijemskom vilajetu (Sremska Mitrovica ili Ilok), gdje je pored obavljanja sudskih poslova također držao predavanja i pisao svoja djela. Upravo je tokom boravka u srijemskom vilajetu Kafija počeo pisati djelo Metod uvođenja u jurisprudenciju. Dovršio ga je 1000. godine po hidžri, kada je išao na hodočašće u Mekku, te ga pokazao učenim alimima koji su pozitivno ocijenili Pruščakovo djelo. Na povratku s hadža, Kafija se u Istanbulu pridružuje sultanovim jedinicama u opsjedanju Egra, koji je pao u osmanske ruke u oktobru 1596. godine, mjesec nakon što se Kafija priključio vojsci.
“Kafija je iskoristio priliku što se nalazio u blizini velikodostojnika, posebno Bošnjaka Ibrahim-paše, pa mu je pokazao svoje djelo Uṣūl al-ḥikam fī niẓām al-‘ālam (Temelji mudrosti o uređenju svijeta), koje je napisao godinu ranije. Ovo djelo spada u žanr sijasetnama, dijela u kojima se analiziraju aktuelne društvene prilike i u kojima učeni ljudi savjetuju sultana ili vezire kako otkloniti teškoće u koje je zapalo osmansko društvo. (…) Po preporuci uglednih učenjaka i vojskovođa, ovo je djelo trebalo prevesti i protumačiti na turskom jeziku kako bi se sultan njime lakše mogao koristiti. Kafija se vratio u Prusac, gdje je do proljeća iduće godine (1597.) radio na prevođenju i tumačenju ovog djela. Potom je otputovao u Carigrad i predao djelo Ibrahim-paši, koji je sultanu skrenuo na njega pažnju. Djelo je bilo uistinu dobro primljeno, što dokazuje podatak da je sultan svojom rukom napisao ispravu kojom Kafiji dodjeljuje prusački kadiluk kao doživotnu mirovinu”, navode Amir Ljubović i Fehim Nametak u knjizi Hasan Kafija Pruščak.
Od svih Pruščakovih djela, rasprava Temelji mudrosti o uređenju svijeta pobuđivala je najveću pažnju islamskih mislilaca, orijentalista i drugih istraživača. To je djelo čitao i sam sultan, što je doprinijelo Kafijinom ugledu u cijelom Osmanskom carstvu koje se tada prostiralo na trima kontinentima. Prvi prijevod, kako navode Ljubović i Nametak, sačinjen je 1732. godine na francuskom jeziku, a prevodilac je Jean Victor Choquet. Ovaj prijevod sačuvan je u rukopisnom primjerku u Nacionalnoj biblioteci u Parizu. Ipak, prošlo je gotovo stotinu godina do njegovo objavljivanja francuskom čitalaštvu i to u sasvim drugom prijevodu.
“Francuski orijentalista Garcin de Tassy pronašao je Kafijino djelo Uṣūl al-ḥikam fī niẓām al-‘ālam u Istanbulu, preveo ga na francuski jezik i objavio 1824. u časopisu Journal Asiatique pod naslovom Principes de Sagesse touchant l’art de gouverner par Rizwan-ben-abd’oul-mannan Ac-hissari. Nakon što je De Tassy predstavio Kafiju čitateljstvu Zapada, Imre Karácson prevodi ovo djelo na mađarski jezik i publicira ga 1909. u Budimpešti pod naslovom Az Egri török emlékirat a kormányzás módjáról Eger vára elfoglalása alkalmával az 1596. évben írta Molla Haszán Elkjáfi. Zanimljivo je da Karácson upoređuje Hasana Kafiju s Macchiavellijem u Italiji i s Montesquieuem u Francuskoj. Dvije godine kasnije, 1911. godine, Lajos Thallóczy, privučen idejnom snagom i smjelošću ovog rada, prevodi ga na njemački jezik i objavljuje ga u časopisu Archiv für slawische Philologie pod naslovom Eine Staatsschrift des bosnischen Muhammedaners Molla Hasan Elkjafi über die Art und Weise des Regierens. Zatim slijede prevodi na bosanski jezik. Safet-beg Bašagić objavljuje prijevod 1919. u Glasniku zemaljskog muzeja u Sarajevu, a Amir Ljubović 1983. u knjizi Hasan Kafija Pruščak, Izabrani spisi”, navela je Dževada Šuško, direktorica Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka.
Djelo Temelji mudrosti o uređenju svijeta snažan je argument Pruščakove društvene angažiranosti. To je pokušaj doprinosa društvenoj reformi Osmanskog carstva. Pruščak je već krajem 16. stoljeća uvidio znakove slabosti moćnog carstva koji su se ogledali u sve većem broju vojnih neuspjeha, unutrašnjim nemirima i bunama, sukobima između ortodoksne i heterodoksne uleme, porastu nasilja i opadanju sultanovog autoriteta. Ovu je poslanicu pisao ne samo kao teorijski udžbenik iz politologije nego je smatrao da ona ima praktičnu i upotrebnu vrijednost te da će pomoći sultanu Selimu III da zaustavi propadanje carstva čiji su znakovi za Pruščaka bili sasvim očiti. Treba istaći da se ova poslanica, pored mudrih savjeta i sjajne analize društvenih prilika u Osmanskom carstvu, smatra i stilskim remek-djelom. U svom arapskom izvorniku pisana je u rimovanoj prozi, a prijevod i komentar na turskom jeziku obogaćen je brojnim stihovima na perzijskom.
Enciklopedijska raskoš Pruščakova znanja vidljiva je iz raznovrsnih područja znanosti kojima se bavi u svojim djelima. Sulejman Grozdanić u predgovoru knjige Hasan Kafija Pruščak, koju su priredili Amir Ljubović i Fehim Nametak, ističe da nije postojala znanost u koju Pruščak nije bio upućen. “Islamske teološke discipline, pravo, filozofija (opet, uvjetno), zatim historija, administracija, politika, te najzad, filologija, to su predmeti iz kojih je on stekao znanja. S druge strane, početak očite krize društva, i to na jednom širem fonu, od obrazovnog, kulturnog i moralnog do ekonomskog, političkog, vojnog i administrativnog, predstavljao je za takvog Pruščaka izazov da istražuje uzroke i ponudi rješenja. Ta dva momenta su, ergo, odredila teme i sadržaj njegovog stvaralaštva”, objašnjava Grozdanić. Pišući svoja djela, Pruščak se referirao na izvanredno veliki broj navoda iz Kur’ana, hadisa, dijela filozofa, historičara, pjesnika, pravnika, filologa, teologa… Pritom se koristio ne samo autorima iz orijentalno‑islamskog kulturnog kruga već i onima iz stare Grčke i drevne Perzije. Sve to govori o naporu kojeg je Pruščak činio radeći na svojim djelima.
Utemeljitelj srednjeg puta
Glavno je Pruščakovo djelo iz akaida (islamskog vjerovanja) Rewdatul-džennat (Rajske bašče). U prvoj bašči Pruščak govori o bitnosti vjerovanja, suštinskoj odvojenosti vjerovanja i djelovanja, imanu i islamu te, ostajući čvrsto uz tradiciju naših dobrih prethodnika, zaključuje: “I znaj da je Božija vjera na nebu i zemlji samo jedna, a to je islam, jer Allah, dž.š., kaže: ‘Samo je islam kod Boga priznata vjera.’ On je sredina između pretjerivanja (guluv) i uskraćivanja (taksir); sredina između mišljenja onih koji Boga prispodobljavaju Njegovim stvorenjima (tešbih) i mišljenja onih koji niječu Božija svojstva (ta’til); sredina između onih koji poriču slobodnu volju čovjeka (džebr) i onih koji smatraju da je čovjek u svojim postupcima potpuno samostalan (kader); sredina između osjećanja sigurnosti (amn) i očaja (je’s).”
U ovom se djelu Pruščak jasno opredijelio za srednji put islama u Bosni, koji počiva na hanefijskom mezhebu u fikhu i maturidijskom mezhebu u akaidu, koji su i danas, po Ustavu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, temelj islama u našoj zemlji. Zagovarao je ljubav i poštovanje prema četverici halifa, kao i prema Poslanikovoj porodici: “U cijeloj Osmanskoj imperiji (pa tako i u tradicionalnoj Bosni) gajen je i podstican jedan vid snažne ljubavi prema Ālu l-bajtu. Međutim, da bi Osmanska imperija suzbila ultrašīʻījsko i bāṭinijsko djelovanje, da bi suzbila propagandu kizilbaša itd., ʻulamāʼ je u Osmanskoj imperiji razvila mnoge oblike i načine gajenja ljubavi prema Poslanikovoj porodici, pa time i prema Aliji, Ḥasanu i Ḥusaynu. (Spomenimo da su na zidovima velikih džamija Osmanske imperije, uz imena prve četverice Pravovjernih ẖalīfa, dodate i levhe s imenima Ḥasana i Ḥusayna)”, navodi Karić u kontekstu Pruščakovog odnosa prema Poslanikovoj porodici, koji se i danas njeguje u tradicionalnom bosanskom islamu.
Hasan Kafija Pruščak značajan je ne samo kao autor velikih dijela iz klasičnih islamskih disciplina već i kao utemeljitelj vakufa u Pruscu. Podigao je džamiju, medresu, han, mekteb te obnovio vodovod kojeg je proveo Ajvaz-dedo. Manje je poznato da se bavio i kaligrafijom, čak i drvorezbarijom, na što nas podsjeća levha izrezbarena u borovini koja se nalazi u njegovoj džamiji u Pruscu, a na kojoj su ispisani njegovo ime i zanimanje te godina izrade. Na bolji svijet preselio je uoči 17. ramazana 1024. godine (9. oktobra 1615.) i ukopan je u skromnom turbetu pod istim krovom s medresom u kojoj je predavao svojim učenicima.
(izvor: stav.ba)
