PROHIĆ: Krletka prostora
Prostor se izvorno doživljava pa onda misli. On nije pomaknut na distancu da bismo ga mogli percipirati kao “predmet”, nije izvan nas već smo mi u njemu, tako da svoj život ne možemo da mislimo bez te gipke uokvirenosti koju najčešće i ne imenujemo. To odsustvo čovjekove potrebe da se prostor “opredmećuje” potiče iz doživljaja prostora kao arhetipske zavičajnosti koja nam je data kao prirodno osjećanje kosmičnosti.
Tek kada to osjećanje postane bitno neodređeno utoliko što se čovjek počinje intimno opredjeljivati za prostornu “ekspanziju” ili za bojažljivo sužavanje prostornih granica, njihovu striktnost koja je za njega fiksiranost mjesta, počinje se kosmičnost ljudskog bića misliti kao nesigurnost postojanja, napuštenost u beskraju, čijoj smo diktaturi, kao slučajni, usudno prepušteni. Od Pascalovog vremena, prostor nas sve više užasava, jer sve više osjećamo da “pozitivitet” svog bića gradimo na masivnosti Ništavila, na njegovom kanceroznom tkivu koje se rapidno širi, tako da nam se čini da samo u strogom imenovanju njegovih pojavnih formi postoji spas od kosmičke epidemije svođenja na nultu tačku, gdje se život i smrt-neživot stižu u neponovljivu trenutku jedinstva nepomirljivosti. Što se prostor više širi, to on za nas sve više postaje krletka: naša omađijanost stalnim pomicanjem njegovih granica, u realnoj metafizici kosmičkih letova, rezultira fizikom prostora koji doživljavamo kao metafizički: satjerani u konvencionalne prostorne rupe, još uvijek ne znamo smisao tajne da osvajanje svemirskog beskraja i zatočenost u hotelsku sobu idu zajedno.
Ako je izvorni motiv filozofije čuđenje, onda taj životni paradoks filozofska misao mora uzeti ozbiljno ako neće da istrajava u narcizmu svoje “nadživotne” pozicije. U moderno “doba slike svijeta” hotelska soba je postala Ime za našu Bezimenost, simbol onog života koji sve manje vjeruje u simboliku i transcendenciju. Njeno institucionalno uskrsnuće je znak legitimnosti univerzalne ljudske nesigurnosti pred stalno rastućom prostornom disperzijom. Ta letargična predanost “samoobjektiviraju” pred okom koje sve vidi, prihvatanje diktature gledanog i vidljivog kao našeg autentičnog “izlaska u svijet” ne govori, kako se čini, o smislenosti našeg zajedničkog htijenja da participiramo na nekoj apsolutnoj instanciji, već naprotiv, o gubitku univerzalnog smisla i paradigme.
Istina, naša sudbina da smo sami kao da otvara nove povijesne perspektive u onim rijetkim zvjezdanim trenucima historije kada se praznina linearnog vremena stvaralački steže do eksplozivne gustoće, odnosno kada se živa konkretnost pojedinačnog postojanja ne žrtvuje nekoj apstrakciji višeg reda (Logosu, Apsolutnom duhu, Univerzalnoj ideji, toj onto-teologiji koja historiju misli kao konzervaciju već dogođenog i potpuno osmišljenog), nego povijesnom smislu koji zdušno ostvarujemo. No, i tada ne možemo bez Boga i njegovog plana-proviđenja, jer Vođa je, u stvari, njegova ovovremena inkarnacija. Nekada je Bog vodio čovjeka (Lukács), pa mu je hod bio osiguran brižnošću Tvorca, dok je danas sve više Vođa za koje apriori mislimo da su i sami slijepci.
U modernom životnom “parlamentarizmu” sve se rastače u jednoj institucionalnoj ravni gdje postoji maksimalni pluralizam mišljenja o smislu, zapravo gdje svaki čovjek živi svoj posebni “smisao”. Najčešće on nije refleksivno posredovan, nego prožima život kao njegova ponornica vitaliteta, nesvjesni napor da se traje, da se trajanje izdržava. U vremenu kada tlo na kojemu stojimo izgleda zastrašujuće porozno, kada nam smisao nije dat, nego zadat (kao normativna ideja, postulat, “projekt”), pa ga moramo osvajati i prepoznavati u fragmentima historijske cjeline, jedna od mogućnosti da se životu povrati uzornost, da povjerujemo u sabiralačku moć nove paradigme leži u odluci da se život živi kao cjelina, kao umjetničko djelo, tj. da se on, povijesnim smislom koji iz njega zrači, nametne kao novo smisleno središte. I to ne tako što bi se pokušavala imitirati njegova neponovljivost, već što bi se spoznalo njegovo povijesno značenje s obzirom na transcendiranje individualnog slučaja-sudbine.
Takvi životi su velike rijetkosti u vremenu konfekcijsko-parazitskog postojanja, kao što se i tradicionalno filozofsko mišljenje kategorijalno iscrplo, tako da svojim pojmovnim shematizmom ne može da “prati” sam povijesni život. Izgubivši kritičku konotaciju, filozofski pojam se sklerotizira, značenjski obezvređuje i denaturiše. Fleksibilna i otvorena, postulatorna i imanentna istovremeno, Slutnja ne obitava samo u našem privatnom doživljajno-misaonom svijetu, već postaje pravo ime za nadu i sumnju, za ljudski egzistencijalan rizik i ozrez. Lišena svog prizemnog značenja, ona je poziv na rasanjivanje i misaonu odvažnost.
Ulomak iz: Kasim Prohić, “Eseji”, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2007.
