“Bosanska i hercegovačka književnost” Fra Grge Martića – prvi poznati tekst o književnosti Bosne i Hercegovine

 “Bosanska i hercegovačka književnost” Fra Grge Martića – prvi poznati tekst o književnosti Bosne i Hercegovine

Piše: Prof. dr. Sanjin Kodrić

Bosanska i hercegovačka književnost fra Grge Martića – prvi poznati tekst o književnosti Bosne i Hercegovine

 

Uz dugu povijest statusno-identitetskog nepriznavanja ili negiranja književnosti Bosne i Hercegovine kao cjeline ili u pojedinim njezinim segmentima, postoji, ipak, i povijest sasvim suprotnih procesa, istina znatno manje izražena. S obzirom na njezin odnos s dugo vremena dominantnim pristupima književnom stvaranju u Bosni i Hercegovini, ova povijest mogla bi se u značajnoj mjeri opisati i kao alternativna, odnosno u nekim slučajevima i kao stvarna „povijest odozdo“, pa i kao subalterno-subverzivni diskurs kojim su se nastojala promaknuti drugačija razumijevanja književne prakse vezane za bosanskohercegovački kontekst. Uz manje ili više diskretne elemente drugačijih pristupa i kod pojedinih autora koji su zvanično učestvovali u procesima „nacionaliziranja muslimana“, a kakvi su, između ostalih, i Safvet-beg Bašagić, Abdurahman Nametak ili Enver Čolaković, takvo što svjedoči i razvoj ove povijesti, koji, međutim, nije dokraja kontinuiran, te je u pojedinim periodima bivao prekidan dominantnim pogledima na književnu praksu u Bosni i Hercegovini, naročito u ranijim razdobljima, a tekao je najprije u smislu manje-više laički oblikovanih elemenata svijesti o posebnosti i osobenostima bosanskohercegovačkog književnog stvaranja, a potom i na način prvih naučno-stručnih definiranja književne prakse u Bosni i Hercegovini, nakon čega, znatno kasnije, uslijedili su i procesi koji su vodili cjelovitijoj afirmaciji dotad „nepostojećih“ književnih pojava bosanskohercegovačke te, potom, bošnjačke književnosti.

Prema dostupnim pokazateljima, razvoj svijesti o književnosti Bosne i Hercegovine jasno će započeti već sredinom 19. st., dakle u posljednjim desetljećima osmanske vlasti u Bosni, kad se, naime, javljaju prvi tekstovi posvećeni književnoj praksi u Bosni i Hercegovini, s tim što nije isključena mogućnost i još ranijih bavljenja nekim od pitanja vezanih za pojedine vidove bosanskohercegovačkog književnog stvaranja. Naime, u tom smislu mogle bi se eventualno posmatrati već i prve vijesti o bošnjačkom i bosanskohercegovačkom usmenoknjiževnom stvaranju, počev od, npr., prvih spominjanja bošnjačke usmene epike ili sevdalinke iz 15. i 16. st., preko folklorističkih zapažanja osmanskog putopisca Evliye Çelebija iz 17. st., odnosno fragmenta o glasovitoj baladi Hasanaginica kod Alberta Fortisa iz 18. st., pa nadalje. Takvi su naročito folkloristički zapisi sarajevskog ljetopisca Mula-Mustafe Bašeskije, također iz 18. st., te drugi, kasniji brojni folkloristički i slični spomeni i crtice, a potom i cijeli osvrti u kojima se artikuliraju neke od specifičnosti književnog stvaranja u Bosni, mada je, naravno, u ovim i ovakvim slučajevima u pitanju tek puki prazačetak mišljenja o književnim pojavama vezanim za bosanskohercegovački kontekst, ostvaren prije svega implicitno, a ne u eksplicitnom smislu.[1]

S obzirom na to da sistematična istraživanja ove vrste nisu još uvijek izvršena, otvoreno je i pitanje da li se o bošnjačkom ili bosanskohercegovačkom književnom stvaranju kao takvom cjelovitije raspravljalo i u radovima Bošnjaka na orijentalno-islamskim jezicima, s tim da je neosporno da su i ovi autori ostali čvrsto povezani upravo s Bosnom kao svojom domovinom i zavičajem, o čemu svjedoče između svega ostalog i njihova česta pjesnička imena, odnosno mahlasi s bosansko-bošnjačkom ili drugom zavičajnom odrednicom. A da je takvih radova moglo biti, mogu barem posredno sugerirati i npr. kratki osvrti na književno stvaranje pojedinih bošnjačkih autora na orijentalno-islamskim jezicima koje je objavljivao Ibrahim-beg Bašagić, otac Safvet-begov, u bosanskim salnamama, odnosno godišnjacima-kalendarima na turskom jeziku tokom osamdesetih,[2] kao i Mehmed Teufik Okić u časopisu Vatan, također na turskom jeziku, tokom devedesetih godina 19. st., dakle u vremenu austrougarske okupacije Bosne.[3] U širem bosanskohercegovačkom kontekstu ovom je potrebno dodati i npr. bibliografije bosanskih franjevaca iz 18. st. fra Filipa Lastrića i fra Emerika Pavića, posebno Lastrićev Catalogus Scriptorum Bosnen. provintiae iz 1765. godine,[4] s tim što je ovdje riječ o tekstovima na latinskom jeziku i, naravno, radovima prvenstvenog bibliografskog karaktera, no sve ovo, pritom, i samo je od posebnog značaja u povijesti ideje književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini.

U nešto manje od dva stoljeća dugoj povijesti eksplicitnog razvoja svijesti o književnosti Bosne i Hercegovine, ili ideje o bosanskohercegovačkom književnom stvaranju,[5] kao zasad prvi poznati tekst u kojem se izrijekom govori o bosanskohercegovačkoj književnosti kao takvoj smatra se danas uglavnom zaboravljeni tekst Bosanska i hercegovačka književnost Ljubomira Martića Hercegovca, tj. fra Grge Martića, bosanskog franjevca i iliraca, jednog od najznačajnijih pisaca bosanskog franciskanizma tokom 19. st.[6] Tragom integralističkih ideja na Slavenskom jugu ovog vremena, Martićev tekst izvorno je objavljen u Serbskom narodnom listu u Pešti 1844. godine, i prije je prosvjetiteljski poziv na nužnost „sopstvene slovesnosti“ među bosanskim svijetom Martićeva vremena negoli iole cjelovitije uobličen osvrt na pojavnost književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, kako to njegov naslov najavljuje. Pa ipak, uprkos ovom, Martićev tekst izrazito je značajan te zaslužuje posebnu pažnju, i to ne samo kao dosad prvi poznati tekst u povijesti ideje bosanskohercegovačke književnosti već, između ostalog, i po tome kako je ovdje sama bosanskohercegovačka književnost predstavljena, bez obzira na njegovu nepotpunost i druge njegove nedostatke, inače sasvim razumljive s obzirom na vrijeme i uopće kontekst kojem ovaj tekst pripada. U tom smislu, viđenje književnosti Bosne i Hercegovine koje kao „svjedok vremena“ donosi  Martić vrlo je važno i za suštinsko razumijevanje stvarnih povijesnorazvojnih procesa i pojava književnih praksi u Bosni i Hercegovini, a posebno, naravno, za razumijevanje povijesti ideje bosanskohercegovačke književnosti, pri čemu treba napomenuti da u skladu sa svojim vremenom Martić podrazumijeva najšire određenje književnosti, manje-više u smislu svega vezanog za pisanu riječ i knjigu.

Na početku teksta, Martić, kao ilirac i zagovornik integrativnih procesa na širem prostoru Slavenskog juga, ističe kako u Bosni, „u divnim ovim klasičkoromantičeskim predjelima“, živi „narod koljena slavenskog“, podrazumijevajući, kao i fra Ivan Franjo Jukić, etničku jedinstvenog bosanskog, odnosno bošnjačkog naroda u onom smislu kakav je bio karakterističan za Bosnu prije procesa nacionalnog raslojavanja tragom tradicionalnih religijsko-konfesionalnih razlikovanja krajem 19. st.[7] U tom kontekstu treba razumijevati i naslov Martićeva rada, gdje ideja „bosanske i hercegovačke književnosti“ implicira također neku vrstu književne cjelovitosti, barem u smislu zajedničkog bosanskohercegovačkog okvira i utemeljenosti u jedinstvenom etnosu, onom što je Martić na početku istaknuo kao „narod koljena slavenskog“. Istina, u istoj ovoj, prvoj rečenici svojeg teksta Martić konstatira da bosanski narod u osnovi i nema svoju književnost „skoro četiri stoljeća“, aludirajući prvenstveno na ono što smatra prosvjetnom zapuštenosti Bosne tokom vremena osmanske uprave u ovim krajevima, a što je ključno polazište za snažan kritički pristup koji inače obilježava cijeli Martićev tekst.[8]

U nastavku teksta, već u narednoj rečenici, Martić za bosanski „narod koljena slavenskog“ piše, pak, sljedeće: „Njega vjerozakon dvostrano, na ismailstvo sireč i hristijanstvo, dijeli“, a radi se zapravo o religijskoj diferencijaciji na muslimane i kršćane u Bosni, pri čemu Martić potom razlikuje i „rišćane“, tj. pravoslavce, te „kršćane“, tj. katolike: „Bijedno hristijanstvo pod imenom rišćani i kršćani razdvojeno jest“, odnosno „prvi su istočnoj, a posljednji zapadnoj crkvi vjerni“.[9] Napomene o ovim podjelama kod Martića nisu, međutim, tek usputne ili slučajne, već su u suštinskoj vezi s onim što su povijesnorazvojni procesi i pojave u književnosti Bosne i Hercegovine, pa će u cjelini teksta Martić pojavu „bosanske i hercegovačke književnosti“ predstavljati u tri njezina zasebna, međusobno odvojena i različita književna toka – u muslimanskom, pravoslavnom i katoličkom, gotovo kao tri zasebne književnosti, ali objedinjene zajedničkim bosanskohercegovačkim okvirom.

Martiću je, očito, najmanje blizak i najslabije poznat muslimanski tok „bosanske i hercegovačke književnosti“, za koji u osnovi konstatira da zapravo uopće i ne postoji na bilo koji način. Evidentno, Martić je bio neupućen u bosanskomuslimansku književnu praksu na orijentalno-islamskim jezicima, ili barem nije držao do nje kao do stvarnog oblika književnosti bosanskih muslimana (možda baš i zbog toga što nije pisana na slavenskom jeziku?), a nigdje ne pokazuje ni poznavanje pojave bošnjačke alhamijado književnosti (mada je ova književnost pisana slavenskim – bosanskim jezikom, istina arebicom, tj. bosanskom jeziku prilagođenim stranim, arapskim pismom), odnosno strana su mu i nepoznata oba temeljna pravca razvoja bosanskomuslimanske pisane književnosti tokom vremena osmanske uprave u Bosni. Osim općenito negativnog odnosa prema islamu i muslimanstvu kao takvom (što je sasvim razumljivo za jednog kršćanskog svećenika iz 19. st.), ovakvo što vjerovatno je i glavni razlog zbog kojeg Martić iznosi tezu o nepostojanju književnog stvaranja kod bosanskih muslimana, a što u tekstu objašnjava i svojim (pogrešnim) tumačenjem islamske teologije i muslimanske kulturalne prakse, po kojem je muslimanima književnost, navodno, uopće nepotrebna, suvišna, pa čak i vjerski neprimjerena, odnosno uopće nesvojstvena:

Islamita, Turčin ili bolje poturica Bošnjak Ala-Ćerimu (promislu Božijem, kao što riječ hoće, premda ona u praksi ne znači drugo nego fatum coecum) povjeren, kao takov svaku nauku i izobraženost za izlišnu i nepotrebitu drži. Njemu njegov Al-Koran jest magazin u kog Bog po Mohamedu – premda je on poslije ovog smrti sastavljen – svu mudrost svoju sprati; ondje je štogođ čovjek znati može, – on je i sam Bog na kararu, tj. sovršen; sljedovateljno štogođ je izvan njega jest nesavršeno, sujevjerno, niti je potrebno od tog. Babo, ako je mogućniji mladića pošalje u mejtef, odtud u medresu, gdje za nekoliko mjeseci nauči čitati, pisati, nešto računati, klanjati s nekoliko glava iz Al-Korana duha prezriteljnog na sve ono što muhamedanizam na čelu ne nosi, pridodavši jošte njekoja lukave politike pravila, i diklice posmijateljne (Sarchasmos) u mjesto člena prava rimski, koja s nekim iznimkom propisana imadu za zvaničnosti javne: svu teoretičnu nauku svrši, svrhu koje babo kod ognjišta preko kamiša nastavljenja praktična: kako će konja jašit, šešanu nosit, kmetove globit i pr(oče) osniva, – i tude su lés belles letres i sva diplomatika mu; te ovo su književnici, pravdopravnici, sudije i gospoda![10]

 

Nakon kratkog osvrta na, po njemu, u osnovi nepostojeće bosanskomuslimansko književno stvaranje, u daljnjem prikazu stanja „bosanske i hercegovačke književnosti“ Martić fokusira književni rad „rišćana“, tj. bosanskih pravoslavaca. Pravoslavno književno stvaranje u Bosni Martiću je bliže i poznatije, čak prema njemu Martić gaji i izvjesnu neskrivenu simpatiju, bilo po osjećanju slavenskog, bilo po osjećanju kršćanskog zajedništva, a posebno s obzirom na „zulum turskij“ i „duh prezriteljni“ na „sve ono što muhamedanizam na čelu ne nosi“. No, i u slučaju književne prakse bosanskih pravoslavaca Martićeva ocjena književnog rada negativna je, a za takvo stanje prema Martiću kriva je prvenstveno „turska“ vlast, ali i Pravoslavna crkva:

 

Tužni rišćanin teško se potpuno u glavnim točkama Crkve svoje naučiti može od nevoljni(h) po sudbini sveštenika, a jadno ti mu ga književno razabranje! Po sudbini, velim, nevoljni, jerbo se njima od kojih bi se moglo i moralo ne samo ne pomaže, dali odmaže… Guli aga, guli spahija, guli vezir i vezirevci, a vladikina vreća bez dna,… njegovci zađu pa čupaju, i odnesu ono što bi puk mogao svom popu dati da što nauči te njima kaže, a ne ore i kosi, pa kad ga pitati dođu kad će svetkovina biti da jim u prste gata… […] Nije se, dakle, čuditi što prije rekosmo da se rišćani teško u glavnim vjeroizpovijedanja svog členovima uputiti mogu, a kamoli u čem drugom plemenitije naravstvenosti, ili pone, koju bi sav zulum turskij, i domaće siromaštvo kakvu takvu dopustilo, književnosti.[11]

 

Pa ipak, u nastavku Martić piše i sljedeće:

 

No, međutim, mi bismo griješili kad bi, kakovu takovu, i u Bosni rišćana tajili slovesnost. Oni imaju i nekoliko svoji(h), gdje su revnosniji hamze (trgovine) počitatelji, kao u Sarajevu, Mostaru, Livnu. Oni usput saobraćenja po zvanju svom sa Austrijom, Serbijom i Italijom zračnije oči otvore. Znadu i za Dositeja, i Rajića. Čuju ne samo šta u komšije Mehe kavani, nego i u Beogradu, Zagrebu – a može biti – Pešti i Beču novog biva. S našom gospodom Sarajlijam i Mostarlijam možemo se ne tek prijatno prostodušno i iskreno divaniti, da li i po načinu europejskom malo izglađenije i učtivije ophađati i prodišputirati. Pravo! pravo, moje mile Mostarlije i Sarajlije, ni kod Vas se devetnajsti vijek u vreću sakriti ne zna.[12]

 

Martić, dakle, upozorava i na razvoj nove, građanske klase kod bosanskih pravoslavaca i upravo s njom u vezi vidi mogućnosti književnog razvoja, kao i uopće razvoja kulture i prosvjete među bosanskim pravoslavnim svijetom, a posebno je značajna informacija o književnim i kulturnim vezama izvan matičnog okvira, naročito o poznavanju, odnosno recepciji djela istaknutih srpskih prosvjetitelja Dositeja Obradovića i Jovana Rajića.

Katoličko književno stvaranje u Bosni Martiću je, naravno, dosta dobro poznato i on ga doživljava kao neposredno svoje. O njemu ima i najpozitivniji vrednosni sud, pri čemu, sasvim razumljivo, posebno s ovim u vezi ističe katoličko svećenstvo, odnosno bosanske franjevce kao nosioce književnog života među bosanskim katolicima, dok sam katolički puk smatra još uvijek književno nerazvijenim:

 

O kršćanima drugim govoriti valja tonom. Oni pomoću promisla crkve rimske i neumrlog cesara Josifa II. mladiće za slova Božjeg navjestitelje i pastire opredijeljene u Ungariju i Italiju na nauke i vospitanje šalju, koji pocrpivši kroz šest ili osam puni(h) godina po mogućstvu blage darove muza u milo svoje otečestvo, kao pčelice iz bogatocvjetni(h) livada naprćene vraćaju se, gdje puk svoj u strahu božijem, i nravstvenosti hrane i uzdrže. U nravstvenosti, reko(h), i strahu Božijem ne dodavši više ništa o onom o čemu bi čitatelji mili da se rekne želili, tj. o književnosti strogog smisla, o njoj, ukoliko se na prosti puk odnosi, malo što više nego o rišćanima pripovijedati smijemo, ako prem njihovi sveštenici u tri samostana nasljednike svoje u gimnazijalnim slobodnim hudožestvom nastavljajuć, tri prekrasna i od dan do dan bogatija knjigohranilišta uzdržavajuć, i čitanje ljubeći, nju počituju.[13]

 

Ostatak Martićeva teksta (odnosno više od jedne polovine cijelog teksta) posvećen je upravo katoličkom toku u „bosanskoj i hercegovačkoj književnosti“. Martić, pritom, predstavlja više autora i djela katoličkog književnog stvaranja u Bosni, ističući, između ostalog, da „odlikovali su se od vijeka 17. njeki Divković iz Jelašak i Margitić od Jajca, koji(h) se djela jošt podrpana i začađila u narodu nalaze“, te donosi i druge različite pojedinosti iz povijesti književnosti i književnog života bosanskih katolika do njegova vremena. Razlog za najopširniji pristup upravo katoličkom toku „bosanske i hercegovačke književnosti“ nije samo Martićeva ipak sasvim razumljiva pristranost, odnosno posebna važnost i pažnja koju posvećuje vlastitoj religijsko-konfesionalnoj zajednici, već prije činjenica da je Martić, po prirodi stvari, najbolje poznavao upravo katolički književni rad u Bosni, a naročito to što je u katoličkom književnom stvaraju Martić vidio najprogresivniju snagu „bosanske i hercegovačke književnosti“, tj. onu književnu praksu koja je najbliže onom što je tad savremeni „devetnajsti vijek“. Zato, po Martiću, nosioci književnog razvoja „bosanske i hercegovačke književnosti“ jesu upravo bosanski katolici, odnosno prije svega bosanski franjevci, a jedina stvarna književnost koja postoji u Bosni jeste upravo njihova – katolička, odnosno franjevačka.

Jasno je, naravno, da Martićeve povijesne predstave o stanju i razvoju „bosanske i hercegovačke književnosti“ nisu književnohistorijski uvijek pouzdane niti uvijek tačne. To je slučaj i onda kad je riječ o katoličkoj književnoj praksi o Bosni (npr. glasoviti Matija Divković, autor prve štampane bosanske knjige, za Martića je tek „njeki Divković iz Jelašak“), a takvo što posebno je evidentno ako se, npr., uporede činjenice o književnom stvaranju bosanskih muslimana na orijentalno-islamskim jezicima, pa i u okvirima alhamijado pismenosti s onim što o bosanskomuslimanskoj književnoj praksi navodi Martić, a slično se odnosi i na književni rad bosanskih pravoslavaca.[14] Od Martića se, uostalom, i nije moglo očekivati stvarno, odnosno uvijek pouzdano i potpuno književnohistorijsko znanje, ali sve to, međutim, ne poništava vrijednost njegova teksta.

U čemu je, onda, naročiti značaj Bosanske i hercegovačke književnosti fra Grge Martića mimo njegove puke hronološki inicijalne pozicije, i šta je to ovdje posebno važno za suštinsko razumijevanje stvarnih povijesnorazvojnih procesa i pojava književnih praksi u Bosni i Hercegovini, odnosno po čemu je ovaj tekst vrlo bitan u povijesti ideje bosanskohercegovačkog književnog stvaranja?

Prije svega, riječ je o tome da je Martić vjerovatno prvi koji uvodi pojam bosanskohercegovačke književnosti, što praktično znači da je bosanskohercegovačka književna odrednica kao takva stara dosta dugo, tek nešto manje od dva stoljeća. Ona se, pritom, kod Martića ne javlja kao ideološki nametnuta s neke više državne ili režimske razine, nego, uz Martićevu ličnu ilirističko-integralističku orijentaciju, ona proizlazi iz zbilje Bosne kao povijesne činjenice i povijesno oblikovane bosanske cjelovitosti, uprkos svim unutrašnjim, također povijesno uvjetovanim razlikama u Bosni. A to će onda reći da, s obzirom na svoju povijesnu dimenziju, ideja bosanskohercegovačke književnosti nije ideološki konstrukt, niti je sama bosanskohercegovačka književnost ideološki proizvedena vještačka konstrukcija, kako se koncepciji bosanskohercegovačke književnosti također dugo prigovaralo uz tvrdnje da je ona tek puki rezultat prije svega austrougarske politike integralnog bosanstva, odnosno bošnjaštva u devetnaestostoljetnom smislu riječi, a potom, u novijem, socijalističko-jugoslavenskom vremenu, učinak partijskog kompromisa u korist republičke samobitnosti Bosne i Hercegovine u nekadašnjoj jugoslavenskoj federaciji. U prilog ovakvom čemu ide i činjenica da Martićev primjer nije, naravno, i jedini, pa se bosanskohercegovačka – ili ovdje sinonimska bosanska – književna odrednica javlja i kod drugih autora kako u Martićevu vremenu, tako i kasnije, između ostalih i kod također bosanskih franjevaca Ivana Franje Jukića i Antuna Kneževića.

Martić, dakle, kao prirodnost vidi i razumijeva cjelinu „bosanske i hercegovačke književnosti“, ali je istovremeno svjestan i njezine unutrašnje složenosti. Ma koliko bila cjelina, za Martića „bosansku i hercegovačku književnost“ čine tri paralelna književna toka – muslimanski, pravoslavni i katolički, koji su očito odvojeni jedan od drugog i zasebni u većoj ili manjoj mjeri, ali također specifični i u odnosu na druge književnosti. Kao ilirac i zagovornik integracija na Slavenskom jugu Martić nesumnjivo teži približavanju triju pojedinačnih književnih tokova u Bosni, kao i njihovom približavanju prema drugim južnoslavenskim i slavenskim književnostima, naročito prema hrvatskoj i srpskoj književnosti, kao i uopće njihovu progresu u smislu tad savremene evropske prosvjetiteljsko-romantičarske ideje. No, Martić je svjestan religijsko-konfesionalne diferenciranosti i odvojenosti književnog života u Bosni, pa zato bosanskohercegovačko književno stanje i posmatra u tri zasebna segmenta, a o tome dodatno svjedoči i Martićevo slabo ili čak nikakvo poznavanje književnosti pravoslavne te, posebno, muslimanske zajednice. Književnohistorijskom interpretacijom Martićeva teksta mogao bi se izvesti i zaključak da Martić implicira i različite povijesnorazvojne procese i pojave u književnim tokovima bosanskih muslimana, pravoslavaca i katolika, ali i specifičnosti književnog razvoja pravoslavaca i katolika u Bosni u odnosu na književne prakse drugih, susjednih i istojezičkih južnoslavenskih pravoslavnih i katoličkih zajednica, tj. spram srpske i hrvatske književnosti u bosanskom susjedstvu, što je uostalom bila i književnopovijesna zbilja.

Kao i svijest o nadreligijskoj i natkonfesionalnoj bosanskohercegovačkoj cjelovitosti te potrebi veze sa širim kontekstom, i svijest o unutarbosanskohercegovačkoj religijsko-konfesionalnoj raznolikosti kod Martića sasvim je književnohistorijski i kulturalnohistorijski činjenična i realna, pa Martićevo razumijevanje „bosanske i hercegovačke književnosti“ u osnovi podrazumijeva osobeno dvojstvo – ideju cjelovitosti bosanskohercegovačke književnosti, posebno u kontekstu povijesnog bića Bosne te prema vani, ali i ideju njezine istovremene višestrukosti na unutrašnjem planu. Ovakvo što najznačajniji je i trajni doprinos Martićeva teksta razumijevanju fenomena bosanskohercegovačkog književnog stvaranja, pa nije bez činjenično-realnog utemeljenja i mogući zaključak da Martićeva vizija bosanskohercegovačkog književnog stanja na neki način predstavlja daleku anticipaciju ideje tzv. „kompozitne integralnosti“ bosanskohercegovačke književnosti koju će znatno kasnije, počev od sedamdesetih godina 20. st. pa nadalje, razvijati bosanskohercegovačka književnohistorijska nauka. Naravno, time se Martić nipošto ne proglašava „prorokom“ sposobnim da iz svoje sredine 19. st. riješi problem fenomena bosanskohercegovačke književnosti onako kako će to uraditi kasnija bosanskohercegovačka književna historiografija, ali je činjenica da je Martić, uprkos nizu nedostataka prisutnim u njegovu tekstu, barem u elementarnim naznakama uspio prodrijeti u neke od suštinskih aspekata stanja i razvoja fenomena književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini. Po tome je Martić nesumnjivo bio znatno ispred svojeg vremena i to je, konačno, ono što njegovo razumijevanje književnosti Bosne i Hercegovine i danas može činiti produktivnim, uključujući i mogućnosti definiranja književnohistorijskog statusa i identiteta književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, a što je onaj aspekt Martićeva djela koji ranije nije bio adekvatno uočen niti vrednovan.

 

Izvorno objavljeno u: Sanjin Kodrić, Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini), Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.

 

[1] Usp.: Sanjin Kodrić, „Status i identitet bošnjačke književnosti i usmena književnost Bošnjaka do kraja 19. stoljeća“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme), Slavistički komitet, Sarajevo, 2018, str. 23-108.

[2] Usp.: Bisera Nurudinović, „Bosanske salname (1866–1878. i 1882–1893)“, Prilozi za orijentalnu filologiju, sv. X-XI, Orijentalni institut, Sarajevo, 1960-1961, str. 262-263.

[3] Usp.: Lejla Gazić, Naučno i stručno djelo dr. Safvet-bega Bašagića, Orijentalni institut, Sarajevo, 2010, str. 7, 19-20.

[4] Usp.: Slavko Harni, „Bibliografski rad Ivana Franje Jukića i kraj kulturne povijesti. Bibliografije kao izvor za povijest knjige i kulturnu povijest“, Libellarium, god. I, br. 1, Zadar, 2008, str. 34.

[5] Usp. npr.: Staniša Tutnjević, „Razvoj svijesti o književnosti Bosne i Hercegovine“, Razmeđa književnih tokova na Slovenskom Jugu, Službeni glasnik, Beograd, 2011, str. 182-220.

[6] Usp.: „Bosanska i hercegovačka književnost od Ljubomira Martića Hercegovca“, Serbski narodni list, god. IX, br. 12, 13, Pešta, 1844, str. 90–93, 97–102; odnosno: Grgo Martić, „Bosanska i hercegovačka književnost“, Izabrana djela, knj. III, prir. Branko Letić, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 159-169.

[7] Usp. npr.: Srećko Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine: Predemancipacijsko razdoblje 1463.–1804.,ZIRAL, Mostar, 1999; odnosno: Edin Radušić, „Nacionalne ideje i nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini 19. stoljeća – od vjerskog prema nacionalnom identitetu“, Facing the Past, Searching for the Future: The History of Yugoslavia in the 20thCentury / Suočavanje s prošlošću – Put ka budućnosti: Istorija Jugoslavije 1918–1991, Institute for Historical Justice and Reconciliation / Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje Novi Sad / Fakultet za evropske pravno-političke studije Sremska Kamenica, Novi Sad, 2010, str. 247-262; Adib Đozić, „Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta“, Bošnjačka pismohrana, sv. 11, Zbornik radova Europski identitet Bošnjaka od minulog iskustva do suvremene afirmacije, Zagreb, 2012, str. 165-181. i sl.

[8] Grgo Martić, „Bosanska i hercegovačka književnost“, Izabrana djela, knj. III, prir. Branko Letić, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 159.

[9] Grgo Martić, „Bosanska i hercegovačka književnost“, Izabrana djela, knj. III, prir. Branko Letić, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 159-160.

[10] Grgo Martić, „Bosanska i hercegovačka književnost“, Izabrana djela, knj. III, prir. Branko Letić, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 159-160.

[11] Grgo Martić, „Bosanska i hercegovačka književnost“, Izabrana djela, knj. III, prir. Branko Letić, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 160-161.

[12] Grgo Martić, „Bosanska i hercegovačka književnost“, Izabrana djela, knj. III, prir. Branko Letić, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 161-162.

[13] Grgo Martić, „Bosanska i hercegovačka književnost“, Izabrana djela, knj. III, prir. Branko Letić, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 162-163.

[14] Usp. npr.: Muhsin Rizvić, Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985. i sl.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.