Poezija: Munira Kovač-Devlić
ŽENA
Ne plačem, ne cvilim, ne hulim
Ne proklinjem zlu sudbu jer je ženi sav teret na pleća spustila
Smijem se i kada iz utrobe jecaji prolamaju
Dušu koja je od dunjaluka veća
Ne plačem a žena sam
I u muškom odijelu „muški“ gazim
Dok me ilovača tamom ne pokrije
Žena sam i hrabro šeretski se smješkam
Svima onima koji vide samo ženu u meni
Koja kleči, koja moli, koja je nečija
Jer svoja biti ne smije
Žena sam a ničija nisam
U čelo ljubim oca, u obraz sina, usnama ljubim voljenog
Ali ničija pod čizmom nikada biti neću
Žena sam i šeretski se smijem
Dok vam srdžba izbija na licu
I ženama koje okreću glavu jer ženi ne priliči
Da ne bude očeva, njegova, sinova
Ona pod čizmom, ona pored praga ponizna
Žena sam i šeretski vam se smijem
Jer život rađam, jer život rukama mazim,
Odgajam, odhranim, ispod srca iščupam
Žena sam i šeretski vam se smijem
Iz vašeg bijesa prezira prijekora
Izrastam moćnija
Žena sam koja kroz život hrabro gazi i sanja
Žena sam…i samo Njemu se klanjam
ZAKLETVA
Tako mi vremena koje prolazi
I ljubavi koja nikad proći neće
Tako mi snage, strpljenja i želje
Da svako vrijeme zaustavim
Da mi te ne uzme ni život ni smrt.
Tako mi vremena koje prolazi
Stojim na peronu i čekam
Pratim vozove, prozori mali a pogled im do beskraja
Zvuk im odzvanja beznađem
A svjetlost nadom miriše.
Neka onaj zadnji bude naš
I u njemu samo jedan trenutak
Samo jedna riječ, jedan uzdah
Jedna želja, jedna nada
Da sjediš makar u tom posljednjem vozu
Neka posljednji vagon bude naš
Tako mi vremena koje prolazi
Čekat ću te i kada taj posljednji prođe
Kada se posljednji vagon izgubi u magli
Čekat ću te
I kada svako vrijeme prođe, i kada svaka nada umre
I kada svi snovi odsanjani budu,
I kada svaki život utihne a smrt pokuca na vrata
Tako mi vremena čekat ću te
I kada vremena više ne bude.
Munira Kovač-Devlić rođena je 12. novembra 1981. godine. Osnovnu školu i Opću gimnaziju završila je u Jablanici. Godine 2005. diplomirala je na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističku nauka u Mostaru, stekavši zvanje profesora bosanskog jezika i književnosti. Godine 2017. upisuje se na postdiplomski studij komunikologije i stječe zvanje magistra komunikologije. Objavljivala je poeziju, prozu i dramu. Godine 2013. prvi je put predstavila svoj rad široj publici – monodramu Naša priča na Sajmu inkluzije u Sarajevu. Objavljeni pjesnički radovi su: pjesma Otac (zbirka Mostovi svjetlosti, 7. međunarodni književni susreti Književnog kluba „Nova svjetlost“, 2015) te u zbirci Garavi sokak Književnog kluba „Miroslav Mika Antić“, pjesma Usamljenost (zbornik radova Književnog kluba „Miroslav Mika Antić“, 2016), O pjesniku pjesmom govorim (zbornik radova za nagradu „Musa Ćazim Ćatić“, 2017), Izgubljene duše (8. međunarodni književni susreti Književnog kluba „Nova svjetlost“, 2018). Napisala je i režirala drame Moj ćale je ministar, Ona pokreće svijet, Majka i Vratite nam djetinjstvo (prevedena na turski jezik). Značajan uspjeh ostvarila je i u proznom stvaralaštvu: pripovijetka Šapat lišća (3. nagrada na konkursu „ANEA-MG“ za najbolju kratku priču, 2016), priča Vižle (zbirka Bajramske priče, Udruženje „Musa Ćazim Ćatić“, 2017), pripovijetka Šampionka (3. nagrada Udruženja „Musa Ćazim Ćatić“, 2019. i Nagrada „Pero“ KNS za najbolju neobjavljenu priču, 2020), roman Tišina (2019, drugo izdanje 2022) i roman Slika za četiri zida (2023). Autorica je scenarija za dokumentarni film To Earn, Not to Get (2019). Radi kao profesorica bosanskog jezika i književnosti.
Magazin za kulturu i društvo Biserje izdvojio je posebnu rubriku “Htio bih da pišem još manje. I još bolje…” za predstavljanje Vaših neobjavljenih pjesama, a u cilju promoviranja savremenih pjesnika / pjesnikinja.
Rubrika “Htio bih da pišem još manje. I još bolje…” nadahnuta je stihovima barda bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti Mehmedalije Maka Dizdara i kao takva je potreban poetski prostor predviđen za Vašu poeziju.
Na e-mail adresu info@biserje.ba potrebno je poslati dvije pjesme, uz priloženu kratku biografiju (sa fotografijom).
