Poetika socrealizma u akcionom romanu za djecu i omladinu “Istočni prolaz je slobodan” (1960) Derviša Sušića

Piše: Elmir Spahić, MA

Književnoteorijsko određenje pojma roman za djecu i omladinu i pojma akcioni roman za djecu i omladinu

Najprije je važno podsjetiti se na to da je roman, kao i pripovijetka, bajka i dječija poezija, osnovna vrsta dječije književnosti.[1] Milan Crnković će za dječiji roman kazati da se pod tim pojmom ne misli na bilo koji roman namijenjen djetetu kao čitaocu (naprimjer pustolovni roman, historijski roman, roman o životinjama) nego da je to samo onaj roman u kojem se kao junaci pojavljuju djeca i koji se naziva i romanom o djetinjstvu,[2] dok će, s druge strane, Ivo Zalar dječiji roman najviše posmatrati oponentno romanu za odrasle, ističući to da dječiji roman ima nedostatke u vidu neeksperimentalnosti i neraznovrnosti, odnosno prednosti koje se tiču avanturizma, akcionosti, igre i sl.[3]

Dječiji roman se kao povijesno, tematsko i strukturno protežit i sveobuhvatan žanr izvan stručnih promišljanja dječije književnosti unekoliko doživljava kao sinegdoha dječije književnosti uopće; nije neuobičajeno da je prva izvanstrukovna asocijacija povezana s dječijom književnosti često upravo iz romanesknog korpusa, od Twainovih devetnaestostoljetnih dječijih romana i njegovih romanesknih junaka (Pustolovine Toma Sawyera, 1876, hr. [1927), preko asocijacija o karakterističnim romanesknim tematskim podražajima ponajviše okupljenima oko dječačke družine ili grupe, poput Molnarovih Junaka Pavlove ulice (1907, hr. 1933), Lewisove serije Kronike iz Narnije (1950–1956, hr. 2002–2005) ili Lovrakovih romana o dječačkim poduhvatima, pa sve do recentnijih romana hitova poput ciklusa romana o Harryju Potteru.[4] Nadalje, odrednice definicije dječijeg romana uglavnom se uspostavljaju samostalno, i to u sljedećim kategorijama: likovi, koji su u dječijem romanu uglavnom dječiji, udruživanje likova u družine, pustolovnost / avanturizam / akcija i dječija igra.[5] Na koncu, kad je riječ o akcionom romanu (što i jeste roman Istočni prolaz je slobodan), definiran je kao roman u kojem je glavni junak dijete ili grupa djece koja, pokrenuta nekim unutarnjim impulsom ili spletom izvanvanjskih okolnosti, stremi ispunjenju plemenitog zadatka,  savladavanju prepreka i opasnosti koje on sobom nameće i potencira.[6] Na primjeru ovog romana riječ je o savladavanju prepreka i opasnosti koje su izazvane spletom izvanvanjskih okolnosti dvojice glavnih junaka, uvjetovanim Drugim svjetskim ratom.

Socijalistički realizam određuje se kao normativna književna doktrina koja se konstituirala u tridesetim godinama unutar ruske sovjetske književnosti i obuhvatila druge nacionalne književnosti Sovjetskog Saveza, a poslije Drugog svjetskog rata njene su se temeljne norme priznavale i u književnostima drugih zemalja koje su prihvatile socijalistički model kakav se razvio u SSSR-u.[7] Termin socijalističkog realizma prihvaćen je u sovjetskoj književnoj kritici između 1932. godine, kad su odlukom CKSKP (b) raspuštene mnogobrojne književne organizacije, koje su se pojavile u sovjetskim dvadesetim godinama, povodom stvaranja jedinstva sovjetskih pisaca, i nastojanja oko izgradnje jedinstvenog normativnog modela koji bi književnost stavio u službu velikog napora na kolektivizaciji zemlje. Sam termin, iako se pojavljivao i ranije, pripisivan je Staljinu i njegovim razgovorima sa Gorkim, a obaveznost metode socijalističkog realizma za cijelu sovjetsku književnost ozakonjena je na Prvom kongresu sovjetskih pisaca 1934. godine statutom Saveza sovjetskih pisaca, dok je sama metoda protumačena u temeljnom referatu Maksima Gorkog i sl.[8] Mataga, zbog same važnosti, navodi pokrete Proletkult i RAPP (Ruska asocijacija proleterskih pisaca), jer su njihovi stavovi u mnogim aspektima izvor osnovnih postavki teorije socijalističkog realizma. Pokret Proletkult formiran je u predrevolucionarnom razdoblju i nudio je koncept umjetnosti kojem je cilj bio privesti radnike umjetničkom stvaranju. Odbacili su kulturu i umjetnost prošlosti nazivajući tu kulturu i umjetnost buržoaskom. Takva šablonska pojava u književnosti uvjetovala je nemogućnost individualnog mišljenja.[9] Kao stilska formacija, socijalistički realizam slijedi jedan od svojih prvih modela, to je roman Maksima Gorkog Mati (1906) te njegova druga djela. Priznajući obaveznost realističke tradicije (u čemu je veliku ulogu imao Lukacs kao književni teoretičar) i normativnost, ova je književnost spojila različite nacionalne književnosti unutar Sovjetskog Saveza. Od realizma je socijalistički realizam preuzeo vrijednosti romana kao vrste koja dozvoljava modeliranje društvenih odnosa na temelju antitetičnih likova i karaktera. Revolucija je postala transcendentalni označitelj koji je dao značenje svim ostalim znakovima. Tako se književnost homogenizirala u doktrirarni normativni sistem, izgubila estetsko-artističku funkciju – književni izražaj itekako je bio siromašan. Pragmatizam socijalističkog realizma tražio je prihvatanje svijesti ideološke dogme kolektivnog osjećanja dužnosti i afirmacije društvenih vrijednosti. No, zbog toga što bi predstavljao dekadentnost, pesimizam nije bio dozvoljen.

U Jugoslaviji je metoda socijalističkog realizma prihvaćena na književnoj ljevici također u tridesetim godinama, ali je, zbog cenzure, primjenjivan pojam novog realizma, pa je ovom pojmu suprotstavljen i pojam dijalektičkog realizma koji bi mogao odgovarati književnostima drugih tradicija i njihovom položaju u kapitalističkim zemljama.[10] Tadašnje društveno uređenje donijelo je brojne novine u svim poljima iskaza i predstavljanja. Nakon NOB-a, književnosti koja je obuhvatila djela iz perioda borbe protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja, koja su stvarana na oslobođenoj teritoriji, u okupiranim gradovima, fašističkim logorima i zarobljenim lagerima i u kojima je slikana oslobodilačka borba, uslijedio je posve novi stil. Slijedeći tad aktuelne književne zakonomjernosti socijalističkog realizma, koje su zavisile od samog socijalizma, Sušić je u časopisu Zora pisao o tematici za koju je mislio da bi svaki pisac u Jugoslaviji trebao imati za vlastiti cilj. Tekst je objavljen 1950. godine, pod naslovom Tematika našeg sela i njena književna obrada, u kom autor Jugoslaviju opisuje kao jednu od najzaostalijih zemalja u Evropi koja je krenula naprijed – pretvarala je svoju poljoprivredu u društvenu, socijalističku, mehanizirala se najmodernijim mašinama, što je bilo u koraku sa džinovskim napretkom ostalih grana privrede. Ni dnevna štampa nije mogla upratiti sva otvorena zadružna mjesta, jer je tempo socijalizma bio zaista brz. Učmala zabačela sela, kako ih je Sušić nazvao, oživjela su novim načinom tretiranja. Seoske partijske organizacije upinjale su sve snage da prihvate i srede sve nove radne zadruge, plod svog strpljivog sistematskog rada. Mi je postalo sve, umjesto ja. Preobražaj sela tad je bio ogroman, masivan i brz, ali stvaranje radnih zadruga nije bilo nimalo glatko i lagano. No, u doba socijalističkog realizma nije baš bilo jednostavno pisati drugačije – bili su osuđivani svi moderni pjesnički, likovni izražajni pokreti i stilovi koji su čak i na mala vrata bili prisutni.[11] Značajan odjek povodom poziva na napuštanje rigidne socrealističke poetike bio je Krležin referat na Kongresu književnika u Ljubljani 1952. godine, gdje je naglasio autonomnost i svrhu književnosti koja se ne treba ticati politizacije i ideološke jednostranosti, već treba biti slobodna i samosvojna, čime je aktuelizirao sintagmu “Umjetnost radi same umjetnosti”.

S druge strane, autoritet normativne poetike socrealizma podrazumijevao je brisanje kulturnih razlika. Sama socijalistička nadzorna ideja svakoj kulturnoj zasebnosti, odnosno bošnjačkoj književnosti u ovom slučaju, imperativno je nametala strani jezik. Bošnjačka književnost sve do šezdesetih godina 20. stoljeća bila je prekrivena mimikrijskim oblicima društveno-političke legitimacije koncepta jugoslovenske književnosti, i to zasnovanog na mitskom narativu srpske i hrvatske nacional-romantičarske književnosti 19. stoljeća. Kad je riječ o socrealističkoj prozi za djecu i omladinu, predstavlja je roman Dobijeni svijet (1979) Zaima Topčića, romani Dobroćudni ratnici (1964), Dva i po borca (1972) i Dječaci iz Ulice Zmaja od Bosne (1981), zbirka priča Drugovi (1973) i Prava puška (1978) Advana Hozića, romaniNusreta Idrizovića Ne zaboravi sviralu baćo (1956) koji je naknadno, sa vidljivim promjenama, objavljen pod nazivom Mrav i aždaja (1961).

Interpetacija romana Istočni prolaz je slobodan (1960)

Poštivajući jaku poziciju teksta, koju, između ostalog, čini sam naslov djela, u ovom ćemo slučaju primijetiti da je riječ o naslovu koji je, najprije, vojnoga, odnosno ratnoga predznaka ili ratne poruke; leksema slobodno je u tom slučaju odbranjena ili osvojena teritorija, strateški cilj u ratu, što je na primjeru ovog naslova značenje da je istočni dio grada slobodan / odbranjen. Simpomatično je, dakle, to što se jedna takva terminologija, kao i sama tema, najčešća u književnosti za odrasle, najprimjer u historijskim romanima ili ratnim reportažama, sada odnosi (i) na roman za djecu i omladinu. Poznajući definiciju akcionog romana, koja je prethodno predočena, upravo je ovaj roman tip akcionog romana za djecu i omladinu, u kojem prepoznajemo želju junaka za plemenitim zadatkom. Time su glavni junaci, ako posmatramo Fryeovu podjelu, zbog simboličke nadmoći nad drugim (i nad svojim vršnjacima i nad svijetom odraslih), ustvari junaci visokomimetskog modusa.[12] Dječaci su tako reprezenti svijeta djece, koji su, zajedno sa partizanima / svijetu odraslih naroda kojem pripadaju, oponenti svijetu odraslih neprijatelja, okupatora, odnosno posljednjih njemačkih snajperista koji se nalaze na nepoznatim pozicijama s kojih ubijaju. Samo prisustvo smrti u ovome je romanu značajno naglašeno, jer organiziranost teksta recipijentu nalaže i kazuje da će otkrivanje neprijateljskih pozicija, što će značiti konačni mir i izuzeće opasnosti, biti moguće samo ako to učine dječaci Momo i Lutvo. Simbolički posmatrano, ako partizani (kao reprezenti odraslog svijeta) ne mogu pronaći, odnosno otkriti položaje neprijatelja (također iz svijeta odraslih), onda se lahko prepoznaje motiv dječije snalažljivosti i inteligencije, i to ne u igri, nego u vremenu ratnog zbivanja, gdje su izloženi kao i svi ostali i gdje nisu privilegizirani. Vrijedi se vratiti jednoj od definicija junaka; najsvrsihodniji način opisa junaka je onaj preko opisa zadaće koju junak treba obaviti[13], a zadaća dvojice junaka u ovome romanu itekako je velika, pa u nekim trenucima i nadnaravna. A da bi tako velik cilj bio i ostvaren, Greimas kaže da junak tad treba imati kompetenciju u samom cilju.[14] Kao i većina Sušićevih djela iz korpusa književnosti za odrasle, i ovaj roman, kao i roman za djecu i omladinu Kurir (1964) se, dakle, zasniva se na figuri rata i ratnika.[15] Od sporednih likova, prisutni su likovi majora, poručnika, drugih partizana, špijuna Glajsa, njegove žene Ruže, njegove majke, Nijemaca, i sl., ali esencijalni likovi su dvojica dječaka, jer vide i pokreću ono što svijet odraslih nikako ne može, čime je simboličkointelektualna snaga isključivo na njihovoj strani. Riječ je o tipičnoj crno-bijeloj tehnici socrealističkog realizma književnosti za odrasle; polaritet dobra i zla istančano je naveden: na jednoj strani su partizani, nosioci revolucije i odbrane zemlje, a na drugoj Nijemci i ustaše, njihovi neprijatelji, što je uobičajena slika realije za period 1941–1945. Zbog naglašenosti kolektivnih zbivanja i gibanja, potisnute su individualne ličnosti i dublji psihološki zahvati likova, a sam topos romana nije naveden, jer predstavlja simboličku sliku čitave Jugoslavije u vremenu Drugog svjetskog rata,odnosno pri samome kraju 1945. godine, kako je i naznačeno.

Roman se temelji na četiri osnovna modela socrealističkog realizma, a to su partijnost, odgojnost, narodnost i tipičnost,[16] iznimno podsjećajući na autorov roman za djecu Kurir u kojem dječak Nešo suštinski pomaže partizanima u njihovoj borbi s neprijateljima, također u Drugom svjetskom ratu. Pomalo je i šokantna scena (ili čak scene) kojoj svjedoče dječaci Lutvo i Memo, kad komesar, pogođen metkom, pada s konja i takvo što je samo najava potencijalnih situacija kojima će i dalje svjedočiti. Misiju dječaka da otkriju neprijateljske položaje umnogome otežava Lutvino prisjećanje najvažnijih detalja, odnosno onog ključnog što je primijetio, a čega se ne može sjetiti. Možemo kazati da je to uspješan postupak samog autora, jer je time rasplet romana učinio iznimno napetijim; Lutvina trauma iskorištena je kao konstantno odlaganje / prolongiranje pronalaska snajperista, pa time i samog sretnog završetka. Takvo što dodatno obogaćuje akciju, koja postaje bitni konstituens fabule[17] i, nadalje, anomaliju u vezi sa prisjećanjem klasificira kao nešto što je u službi ili koristi samom neprijatelju.

Lutvo je zbog toga mnogo značajniji lik za radnju ili, još preciznije, za peripetiju, u romanu od Meme, jer njegovo sjećanje ne samo da kreira slijed presudnih događaja nego ga i uvjetuje. Njegova prisjećanja, ustvari, mogu ili ne mogu spasiti živote i ona su kauzalna za konačni cilj; otkrivanje neprijateljskih položaja. Nakon što strada još jedan oficir, major upravo od Lutve saznaje da se snajperista vješto sakriva u muslimanskom groblju, nakon čega hitro odlazi u potragu. U romanu je, dakle, prezentirana bitnost mlađih naraštaja, čak i u očima odraslih, pogotovo kad ranjeni oficir još na samrti majoru naglašava da mu Lutvo ima nešto veoma važno kazati ili kad na kraju romana komesar želi vidjeti “svoje drugove”, dječake. Time je naznačena jednakost između svijeta odraslih i svijeta djece, ne po godinama, jer je to unaprijed zadano i fiksirano, nego po samome statusu i ulogi. U tome je očito da je ovom vrstom organizacije teksta i njegovom tematikom svijet odraslih i svijet djece iznimno blizak, interaktivan, uobičajen, naravno uz naglašenost da odrasli uvažavaju svijet djece. Važan je motiv, odnosno postupak, imitacija u svijetu dječaka; svijet odraslih, koji predstavljaju partizani, konstruiran je na kultu herojstva i odbrane zemlje, čemu se dječaci i dive, pa im se žele približiti, a što je moguće isključivo imitiranjem. Riječ je o njihovoj simulaciji visokomimetskog svijeta odraslih, jer i oni žele biti dio stvarnosti i povijesti koja se temelji na velikim događajima i herojima, ali i ne samo to – dječaci su nosioci narednih naraštaja socijalističke ideje i reprezent socijalizma koji se treba nastaviti i koji predstavlja sigurni napredak. Lutvo i Momo, i pored slika ranjenih i ubijenih partizana, a riječ je o prizorima zastrašujućim i svijetu odraslih,  ne odustaju od svojih nakana, ne plaše se takve stvarnosti, već žurno žele pomoći u misiji da konačno oslobode grad od njemačkih vojnika / snajperista, ali i ustaša. Dječaci nisu reprezenti puke maštarije nego tipični junaci; jer je junak čovjek akcije, a ne vizije.[18]

Oni predstavljaju idealni kolektiv, socrealistički, najprije na fonu svijeta djece. Sama relacija djeca – odrasli nije kreirana i opisana tako da bi izgledala daleka i nepodudarna, antitetična, već čini svijet saradnje i komunikacije, dosluha, koji na kraju donosi i konačnu pobjedu, i to kolektivnu, odnosno revolucionarnu.[19] Slika svijeta u ovom romanu ponajviše je i skoro isključivo muškoga predznaka, likovi koji predstavljaju partizane isključivo su muškarci, bez ijednog spomena, čak i usputnog, partizanke, a ženski likovi postoje samo u liku Glajsove žene i njezine majke. Od ta dva lika jedino je Ružin lik značajno opisan, i to kao projekcija histeričnosti i zablude, čak kao neko ko uopće ne utječe na dinamiku zapleta i raspleta radnje. Njen lik postavljen je kao lik koji ne pomaže u procesu ispitivanja i traganja za Glajsom. Ne postoji tipičan primjer ženskog lika, partizanke. Štaviše, važni konci u svim segmentima radnje romana pripadaju isključivo muškim likovima.

Naratološka analiza predstavlja nam različite pozicije pričanja – prvo se Lutvo sjeća razgovora jednog civila s Nijemcima, da bi na kraju svima rekao da je civil bio Jozef Glajs, vlasnik kafane koju je posjećivao njegov otac, kao i Momin. Druga, pak, naratološka pozicija u vezi s tim jeste pozicija sveznajućeg pripovjedača koji u priči naknadno opisuje samoga Glajsa koji se doselio u grad odmah poslije Prvog svjetskog rata i kome je suđeno zbog nekog smaknuća. Ovom paralelnom naracijom autor dinamizira radnju i recipijenta ne ostavlja u unaprijed viđenoj završnici. Riječ je o sinu vojvođanskih Nijemaca, koji je sarađivao sa Gestapovcima i koji svakog mjeseca za špijunski posao dobija svežanj novčanica. Ista pozicija naratora, prije nego to doznaju dječaci i partizani, otkriva i to da je vodič Gestapoa pozvao Glajsa i upoznao ga s posljednjim obavještenjem – s jednim ustaškim oficirom rasporedit će dvojicu najboljih njemačkih snajperista i jednog ustaškog po najskrovitijim mjestima istočne periferije grada i oni će sa tih pozicija četiri dana ubijati samo vojnike s odličjima. Svake noći po njih je dolazio Glajs koji ih je vodio do Štaba. Čim major, zahvaljujući Lutvinim informacijama, posjeti Glajsovu kafanu i privede njegovu ženu Ružu, čija majka odlazi u podrum koji je bio Glajsovo skrovište i kori ga govoreći da je on kriv zbog tog što su priveli njezinu kćer, Glajs je ubija dugim nožem. Otkriće neprijateljskih pozicija partizanima ne bi bilo dokučivo bez pomoći dječaka, što ih zbog toga i čini herojima – uprkos na prvi pogled vještim i mudrim pokušajima partizana da otkriju pozicije snajperista, rezultata nije bilo. To vojnu strategiju i takav diskurs u ovom romanu za djecu predstavlja kao nedovoljnu, pa tronizira najprije dječiji svijet i zapažanje dječaka Lutve, čak i pored njegove traume. Tako dječija znatiželja, želja za dokazivanjem u svijetu revolucije koje se ne plaše, postaje najvažniji segment u čitavom procesu otkrivanja neprijatelja, pored toliko moćne i oružane partizanske vojske, odnosno svijeta odraslih, ipak su nenaoružani dječaci najzaslužniji za pobjedu protiv neprijatelja.

Igra u dječijem svijetu u ovom romanu nije omogućena, jer je ambijent egzistencijalni, kao i sama tema; povijesna i revolucionarna, pa je sama stvarnost dječaka lišena igre, uzrokovana ratnim stanjem, odnosno težnjom da se grad konačno oslobodi neprijateljskih očiju / vojnika. To je humana motiviranost. U svijet dječaka autor je sintetizirao socrealističke paradigme, čitavu revoluciju, jer Momo i Lutvo kao nagradu za pomoć ne dobijaju uobičajene dječije nagrade, igračke, već obilježja samog rata i revolucije – opasač, titovke (kape) i sl.

Kad je riječ o svijetu odraslih, tj. o partizanima, njihova je slika posve uređena i harmonična, pogotovo etički, jer narator partizane opisuje kao etički pristojne, koji imaju doista human pristup neprijateljima zarobljenicima, pogotovo civilima, uz motiv prijateljstva i čak mentorstva sa svijetom djece, koji je naglašen i stalno prisutan. S druge strane, da bi naglasio crno-bijelu tehniku, neprijatelji su opisani kao nečasna masa koja ubija civile i djecu, jer je socijalistički realizam u romanu pored monumentalnog junaka, u ovom slučaju riječ je o množini, Lutvi i Memi, morao ići i stereotipizirani lik negativca, za šta je primjer sam špijun Glajs.

Sam kraj romana predočava dvije pobjede – jednu opću, kolektivnu i narodnu, a drugu individualnu, Lutvinu. U prvoj je riječ o konačnoj pobjedi nad neprijateljima, što je i najviši cilj, jer je grad posve oslobođen od snajperista, a u drugoj o Lutvinom pobjedi nad zaboravljanjem, čemu je najviše doprinio očinski pristup majora prema njemu, zbog čega je dječak u miru pobijedio svoju najveću manu, koju je također uvjetovao sam rat. Time je autor i jednu i drugu pobjedu isključivo i samo pripisao svijetu djece.

[1] Berislav Majhut, Pustolov, siroče i dječja služba: hrvatski dječji roman do 1945., FF press, Zagreb, 2005, str. 33.

[2] Berislav Majhut, Pustolov, siroče i dječja služba: hrvatski dječji roman do 1945., FF press, Zagreb, 2005, str. 33.

[3] Berislav Majhut, Pustolov, siroče i dječja služba: hrvatski dječji roman do 1945., FF press, Zagreb, 2005, str. 34.

[4] Marijana Hameršak i Dubravka Zima, Uvod u dječju književnost, Leykam international, Zagreb, 2015, str. 197.

[5] Marijana Hameršak i Dubravka Zima, Uvod u dječju književnost, Leykam international, Zagreb, 2015, str. 200.

[6] Zorica Turjačanin, “Roman za djecu sa tematikom iz narodnooslobodilačke borbe i narodne revolucije napisan na srpskohrvatskom jeziku”, u: Treći program Radio Sarajevo, ur. N. Miljanović, god. IV, br. 10, 1975, Sarajevo, str. 283–296.

[7] Aleksandar Flaker, Stilske formacije, Liber, Zagreb, 1976, str. 301.

[8] Aleksandar Flaker, Stilske formacije, Liber, Zagreb, 1976, str. 302.

[9] Vojislav Mataga, Književna kritika i teorija socijalističkog realizma, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1987, str. 17.

[10] Andrew Baruch Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije: Književna i kulturna politika u Bosni i Hercegovini, Bošnjačka asocijacija, Sarajevo, 2010, str. 271.

[11] Midhat Begić, Raskršća, knj. I, prir. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 69.

[12] Berislav Majhut, Pustolov, siroče i dječja služba: hrvatski dječji roman do 1945., FF press, Zagreb, 2005, str. 82.

[13] Berislav Majhut, Pustolov, siroče i dječja služba: hrvatski dječji roman do 1945., FF press, Zagreb, 2005, str. 126.

[14] Berislav Majhut, Pustolov, siroče i dječja služba: hrvatski dječji roman do 1945., FF press, Zagreb, 2005, str. 126.

[15] Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012, str. 128.

[16] Vojislav Mataga, Književna kritika i teorija socijalističkog realizma, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1987, str. 139.

[17] Zorica Turjačanin, “Roman za djecu sa tematikom iz narodnooslobodilačke borbe i narodne revolucije napisan na srpskohrvatskom jeziku”, u: Treći program Radio Sarajevo, ur. N. Miljanović, god. IV, br. 10, 1975, Sarajevo, str. 284.

[18] Berislav Majhut, Pustolov, siroče i dječja služba: hrvatski dječji roman do 1945., FF press, Zagreb, 2005, str. 173.

[19] Zorica Turjačanin, “Roman za djecu sa tematikom iz narodnooslobodilačke borbe i narodne revolucije napisan na srpskohrvatskom jeziku”, u: Treći program Radio Sarajevo, ur. N. Miljanović, god. IV, br. 10, 1975, Sarajevo, str. 284.

Izvori i literatura