Pjesma „Moj grob“ Ivana Gorana Kovačića kao snoviđenje tragične smrti i epitaf samom sebi

Piše: Elmir Spahić, MA

Danas nije godišnjica ni rođenja ni smrti pjesnika, pripovjedača, esejiste i prevodioca, Ivana Gorana Kovačića, što nužno ne isključuje važnost prisjećanja na njega i što ne umanjuje niti marginalizira njegov duboki humani domet doslovce utjelovljen u njegov književni opus. Pjesnikov život okončan je tragičnom smrću, za koju se može kazati da je i naslutio u pjesmi Moj grob (1937) („U planini mrkoj nek mi bude hum“), čineći je epitafom samom sebi. Pjesnikovo tijelo do dan-danas nije pronađeno, a njegovi obrisi, ipak dovoljno živi i s glasom, (po)stoje u njegovim stihovima.

Ivan Goran Kovačić rođen je 21. marta 1913. godine u Lukovdolu u Gorskome Kotoru, gdje je proveo djetinjstvo i završio osnovnu školu. U Zagrebu je završio gimnaziju i polazio studij slavistike na Filozofskome fakultetu do 1935. godine. Od tada se posvetio književnom i publicističkom djelovanju. Bio je saradnik i urednik u Hrvatskom dnevniku (1936–1940) i Novostima (1939–1941). Potkraj 1942. godine odlazi u partizane.

U književnost je skromno ušao 1929. godine kao srednjoškolac, proznim zapisom Ševina tužaljka, objavljenom u časopisu Omladina. U pripovjednome opusu ovaj je književnik iznimno okupljen motivima smrti, kao i u poeziji, trajno stigmatiziran iskustvima smrti u porodici, gdje u kratkom vremenu ostaje bez oca i dvije sestre, kojima je posvetio pjesme Mrtvačko proljeće, Mak i ciklame, Smrt vodenih cvjetova, Na grobek sestrici mojoj, Sestrin grob, Balada, Moji spominki. Tako je njegov književni opus prenapregnut motivima smrti kao antropološkog pojma. Specifično credo postoji u razumijevanju humanosti na primjeru težakog života i njegove tlapnje, naprimjer u zbirci pripovijetki Dani gnjeva (1936). Nikada nije stigao finalizirati romane Brod na potoku, čiji su fragmenti objavljivani u časopisu Hrvatska revija, 1937. i 1939. godine. i Božji bubanj u časopisu Republika, 1946. godine. Pjesnička zbirka Ognji i rože objavljena je posthumno, 1945. godine.

Ivana Gorana Kovačića najviše je proslavila antiratna i vizionarska poema Jama (1943), za koju je Miroslav Šicel kazao da je njegov najveći umjetnički, ali i ljudski, duboko humani akt, jer je u doba ratne klaonice bilo nemoguće pisati književnost vesela znaka. Ova poema, pored poeme Stojanka majka Knežopoljka (1942) Skendera Kulenovića, najznačajnije je književno ostvarenje nastalo u vremenu NOB-a u kojoj je pjesnik prikazao ratni vapaj u kojem se raspoznaje golgota čovjeka, koji je izgubio svjetlo, estetiku, slobodu, a koji je, u sužnju, bezrazložno bačen u jamu; tamu. I smrt. Upravo je tako, od fašističke ruke (četnika), 12. jula 1943. u blizini Foče stradao Ivan Goran Kovačić, koji time nikada neće dočekati 31. godinu života, koji nikad neće moći dovršiti započete romane, koji nikad neće moći pisati ditiramb i poeziju zaljubljenika. Pored Ivana Gorana Kovačića, u Drugom svjetskom ratu domaći izdajnici mučki su ubili i Hasana Kikića, Ziju Dizdarevića, etc.

U pjesmi Moj grob (1937) Ivana Gorana Kovačića, u šest dvostiha, sintetiziraju se lirske slike same smrti, uvezujući tamnu ambijentalnost počivanja s urlicima, a tako čineći sinesteziju, s narednim lirskim slikama u kojoj smrt doslovce stoji, zakovana, u ciklusu prirode, daleko od gradskog meteža, tamo gdje i pripada. U ovoj pjesmi Goran je, kao poeta vates, već vidio vlastito stradanje, „besput“, nedokučivost do njegova groba, i danas nevidljivog, neprobojnog i strmog. Do njegova groba ne može se doći, niti mu se ući u trag. Niko se s njegovog groba nije vratio niti mu poravnao trag. Opisivao je smrt. Smrt je opisala njega.

MOJ GROB

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dodje, do prijatelj drag, –
I kada se vrati, nek poravna trag.