PARGAN: Srpska kraljica je voljela moga djeda

MOJA KRALJEVSKA LOZA ILI KAKO JE NASTAO MIT O KRALJIČINOM LJUBAVNIKU

Mom djedu Sabitu, članu Garde

kralja Aleksandra Karađorđevića

Srpska kraljica je voljela moga djeda.

Potajno je i sa požudom

gledala njegova mlada koščata pleća.

Pleća sitnog bosanskog paora

dignutog na vojsku devet stotina trideset prve.

Osam godina na kraljevskom hajatu

snio je polja podno Majevice.

I njen svileni ogrtač a la Marseille,

kojim je jesenje jutro devetsto trideset treće

učinila neobičnim.

Paor na dvoru, poslušan i tih, dodirnuo je

njene ruke –

bile su drukčije od drugih koje je znao.

Mekane kao vime junice. Svilenkaste kao dim

konjske balege.

Čohana odora člana kraljevske garde

bila je natopljena francuskim mirisima,

ulijepljena pramenjem kose…

Sjećanje vrelim uzdasima.

Djed je bio tek tjelesna straža

kraljice Marije Rumunske,

udove ubijenoga Aleksandra.

I nije imao plavu krv – a kraljica,

ona je poslije Marseillea htjela sve drugo.

Osim krvi.

A svaki čovjek počini grešku.

Djed, nije trebao tridest godina poslije

u povjerenju nikome govoriti.

Ako ne možeš sam sačuvati tajnu

kako je drugi za tebe očuvati može.

On nije smio prekršiti dvorski

gardijski zavjet o šutnji.

Samo je jednim ušima kazao.

I priča je potekla, zažuborila,

a onda tiho, kao što teče samo velika rijeka,

došla do ušiju nas potomaka.

Knjige historije smo listali.

U maloljetnom kralju Petru, prijestolonasljedniku

prepoznavali svoje lice, oblik nosa, zaliske.

Na koga je više ličio Petar,

posljednji srpski kralj.

Imao je zasigurno osmijeh poput našega.

I koščata ramena – na djeda.

Djed je već odavno bio otišao na bolji svijet

i niko nije mogao priču potvrditi, niti osporiti.

Jedno nestašno jutro,

nemir sitnog bosanskog paora

osobnog čuvara kraljevske loze,

i mala avantura usamljene kraljice,

promijenili su možda i povijest.

Marija Rumunjska,

kćerka Marije od Saskoko-burga i Gote,

aristokratske loze,

od kćerke Marije Aleksandrovne,

koja je opet kći ruskoga kralja Aleksandra Drugoga,

legla je toga jutra, za ime povijesti.

I postala naš mit.

Maglovito jutro devet stotina devedeset druge.

Nad Drinom topovske salve

prebiru posljednji krov.

Pod crnim zastavama Za kralja i otadžbinu

bradate utvare pale sitne krovove

na padinama Majevice.

U dim se pretvara i kuća kraljevskog mezimca

Sabita Hrustića, Allah rahmetile.

Posljednji moj pogled prema Majevici,

prije odlaska zauvijek.

I osmijeh, onaj pravi kraljevski,

kao u maloga Petra:

– Sve gori – to Kralj se Aleksandar i mrtav sveti

za dirnutu Marijinu čednost.

Ako je tako, onda mu praštam

sve krovove svijeta!!!