Pablo Neruda: „Da bi me mogla čuti“
riječi su mi
ponekad tanahne
poput tragova galebova na žalu.
Ogrlica, pijani praporac
za tvoje ruke nježne poput grožđa.
Gledam te svoje daleke riječi.
Iako moje, one su ponajviše tvoje.
Poput bržljana penju se u moju drevnu bol.
Penju se tako po vlažnim zidovima.
Zbog tebe se zbiva ta krvava igra.
One bježe iz moga mračnog skrovišta.
Sve ispunjavaš ti, baš sve.
Prije tebe ispunile su samoću koju zauzimaš
i više od tebe navikle su se na moj jad.
Sada hoću da kažu ono što ti želim reći,
da me ti čuješ kako želim da me čuješ.
Vjetar tjeskobe još ih uzvitlati znade.
Uragani snova još ih ponekad obore.
Druge glasove slušaš u mom bolnom glasu.
Plač usta starih, krv molitva drevnih.
Voli me, družice, ne ostavljaj me. Pođi za mnom.
Slijedi me, družice, na tom valu tjeskobe.
Ali riječi se moje tvojom ljubavlju boje.
Sve ispunjavaš ti, baš sve.
Od svih riječi beskonačnu kolajnu pravim
za ruke tvoje bijele, slatke kano grožđe.
IZVOR: Pablo Neruda, 20 ljubavnih pjesama i jedna očajnikova, Euroknjiga, Zagreb, 2004.
