O prvom tomu zbirke bošnjačke usmene epike Koste Hörmanna
Piše: Elmir Spahić
Deset godina nakon što je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, 1888. godine, objavljena je prva knjiga zbirke Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini Koste Hörmanna, prvog direktora Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.[1] Godinu dana poslije (1889) objavljena je druga knjiga zbirke.[2] Prva knjiga broji 39, a druga 36 pjesama. Hörmann je najavljivao i treći tom zbirke (u Pripomeni drugog toma) koji nikad nije publiciran. Prvo izdanje (oba toma) rasprodano je još za vrijeme autorova života, a drugo izdanje urađeno je 1933. godine. I drugo izdanje veoma je brzo rasprodano – najveći dio naklade izdanja otkupila je Vakufska direkcija u Sarajevu.[3] Termini Muhamedovci i muhamedovski iz prvog izdanja (u oba toma) zamijenjeni su u drugom izdanju (također u oba toma) pojmovima Muslimani i muslimanski. U drugom izdanju zabilježene su neke promjene – odnose se na različita obilježavanja glasova, glagola, pridjeva, red riječi, etc. Kad je riječ o prvim intervencijama Hörmannove rukopisne ostavštine, oni su djelo Alije Nametka iz 1957. godine – riječ je o 23 pjesme iz Hörmannove ostavštine, koje je Nametak prekucao i uvezao u dvije priručne knjige.[4] To je, naravno, poslije učinila i Đenana Buturović (objavljena su 23 nova teksta u periodu 1964-˗1965) te Hajrudin Ćurić (riječ je o jednoj pjesmi, objavljenoj 1967. godine). No, bitnost Hörmannove zbirke posebno je u tome što je narodne pjesme objavljene u zbirci izdvojio iz cjelokupnog fonda jugoslovenske epske poezije, ne smatrajući ih ni srpskim ni hrvatskim, zbog čega je zbirka privukla pažnju velikog broja jugoslovenskih kritičara.
U Pristupu prvog toma zbirke Kosta Hörmann piše o razlozima njena nastajanja; deset godina boravka u Bosni i Hercegovini uvjetovalo ga je da uđe u domove odličnih naših muhamedovskih domorodaca s kojima je provodio ugodni časak u ugodnu razgovoru i prijateljskoj zabavi. U takvim ambijentima, odnosno sijelima, kako ih je nazvao, prepoznao je u njima radost kad zagude javor-gusle, nakon čega uz njih iz pjevačeva zvonka grla zaori tanko glasovito pjesma: ‘O junaštvu i o dobrim konjima’. Nadalje, kako je to obrazložio, inspirirali su ga u prikupljanju bošnjačke usmene epike begovi i age u trenucima kad su slušali pjesme o starim slavama i junacima – kad spomene viteškog Mustaj-bega, hrabrog buljugbašu Muja i njegovog brata gojenog Halila, Osmana Arnauta, bega Ljubovića i tanke bajraktare Orlanovića, Đulića, Vrsića i druge. U takvim pjesmama Hörmann je, doslovce, vidio plemenita blaga, koja je htio prikupiti kako bi se sav narod tim mogao okoristiti. Iako druge kulture, bio je oduševljen krasotom koja se krila po ovakvim konacima, jer je, kako je govorio prijateljima, trebalo taj biser sabrati. Prikupljanje tih pjesama za njega je značilo čuvanje od propadanja uspomena na stare slave i junake, na njihove djedove. U vezi s tim, ponudio se da to cvijeće ukiti u šarenu kitu, u čemu bi mu narod pomogao u tome da ga samo priberu, što je odmah prihvaćeno pa se bošnjačka usmena epika marljivo počela skupljati. Dakako, nije slučajnost da u Pristupu piše o prijatelju Mehmed-begu Kapetanoviću koji je u uvodu svoje pjesme o boju pod Banja Lukom pozdravio Hörmannov naum da se sve te pjesme saberu i čim prije štampaju. I sve je to, pisao je Hörmann, bilo srdačno dočekano, jer su mu dolazili sa svih krajeva, a i mnogi begovi kazivali su mu pjesme, ko je koju upamtio, ali i gdje bi mogao zabilježiti neke druge.[5] Također, u Pristupu prvog toma zbirke Hörmann najavljuje drugi tom, koji je tada već bio zaključen i koji je samo čekao na objavljivanje; što je bilo godinu dana poslije (1889). Jer, pisao je, junačke i druge pjesme Muhamedanaca (odnosno Bošnjaka) sve dotad bile skrivene u zabiti te da pjesme ove zbirke uopće ne kaskaju za pjesmama krštenog naroda, pod čim podrazumijeva da su ove pjesme zasebne. Veoma slikovito piše o tome; Što je dosad čamilo u tami, to sad izlazi na svjetlost, da cvjeta i miriše. U nastavku spominje Narodno blago Mehmeda-bega Kapetanovića, koji je prvi uveo i muhamedovsku braću u kolo naših narodnih književnika. Hörmann je pjesme[6] podijelo na pjesme epskog značaja, pjesničko pričanje i ženske (šeherske) pjesme, ističući da se odlučio za fonetički pravopis a južni, ijekavski, izgovor, slijedeći po načinu pisanja Đuru Daničića.
Povodom izdanja prvog toma Hörmannove zbirke bošnjačke usmene epike 1888. godine Vatroslav Jagić i Luka Marjanović napisali su detaljne priloge, a zapažene osvrte napisali su Tihomir Ostojić, Jan M. Černý i Bronislaw Grabowski. Zanimljiv osvrt donosi i Agramer Zeitung u 65. broju 1888. godine, ali nepotpisan.[7]
Bitno je spomenuti da su radovi navedenih autora o Hörmannovoj zbirci različiti, jer se najčešće svode na ocjenu isključivo sakupljača, redaktora, urednika, kulturnog i javnog i političkog radnika, a mnogo rjeđe su to ocjene o narodnom stvaralaštvu same zbirke. U tome se izdvaja osvrt Luke Marjanovića koji rigidno negira samu zbirku, ali je u tome gotovo usamljen. No, zajedničke kritike su u zamjeranju ujednačavanja jezika pjesama, a posebno dosljedno ijekaviziranje teksta (Marjanović, Jagić, Černý, Grabowski, Ostojić, Schmaus). Osim toga, kao propust navode to što Hörmann nije naveo imena pjevača, njihovu starost, životne prilike, proces učenja pjesama (Marjanović, Jagić, Černý) te da Hörmann nije pjesme bilježio na licu mjesta, niti ih je bilježio direktno od pjevača, nego ih je sakupljao preko posrednika u raznim krajevima (Marjanović, Ostojić). Također, zajednička kritika je i to da je nepotpun tumač orijentalnih riječi (Marjanović, Jagić, Černý, Grabowski).[8] S obzirom na to da je Hörmann zbirku bošnjačke usmene epike izdvojio iz cjelokupnog fonda jugoslovenske epske poezije, ne smatrajući ih ni srpskim ni hrvatskim, određen broj kritičara (tačnije; Jagić, Marjanović i Ostojić) pokušao ih je vezati za jednu ili drugu stranu.
Jagić sve pjesme iz Hörmannove zbirke naziva pjesmama Srba muhamedove vjere, podvrstom srpske epike.[9]Njegova teza ustvari je prva javna ocjena zbirke – pišući da je ona neotkrivena tekovina naroda te skrećući pažnju na njene specifičnosti u odnosu na dotad poznatu epiku, dodajući da se njenom pojavom postavlja i pitanje okvira narodne poezije srpskohrvatskog termina. Nadalje, Jagić uočava i postavlja dobar broj značajnih kulturno-˗historijskih problema. Za njega bi poseban tip ovih pjesama uputio na razliku po pitanju porijekla, tj. na vlastitu razvojnu fazu. No, nije pokušavao objasniti tu razvojnu fazu, što, vjerovatno, ima veze sa tim da je u vrijeme objavljivanja recenzije Hörmannove zbirke bio protivnik hrvatstva Starčevićeve koncepcije, pobornik šire slovenske uzajamnosti, odnosno protivnik hrvatskog i srpskog nacionalizma.[10] Jagić je vrijednost ove epike vidio isključivo u okvirima srpske. No, veoma je bitno što u bošnjačkoj usmenoj epici uočava njenu originalnost – osjeća novi epski svijet i nove osobenosti epike u Bosni i Hercegovini. Jagić, kao i Grabowski poslije, pjesmu Filip Madžarin i gojeni Halil smatra najboljim produktom narodne poezije i biserom zbirke. Uočava, nadalje, da poezija ove zbirke ističe bošnjačke junake Bosne kao istaknute junake vilajeta, odnosno odnos tih junaka prema Carevini s jedne, i Bosni, s druge strane. No, baš zbog toga, Jagić novootkriveni epski svijet ne može posve uklopiti u teoriju da je riječ o podlozi srpske narodne epike. Predstavnici bošnjačke usmene epike za Jagića su feudalni gospodari i otmjena gospoda, čime ih predstavlja u uzusima građanske koncepcije 19. stoljeća. Time je odbacio tezu za duže postojanje bošnjačke usmene epike, a Đerzeleza, epskog junaka sa kraja 15. stoljeća, uvrstio je u junake 17. stoljeća. Uočava učestalu upotrebu termina Turčin, ali ne i to da se njim obilježava vjerska pripadnost Bošnjaka, dok ideju autonomne Bosne svodi na lokalno obilježje, a ne naglašava bilo koji drugi zajednički ideal ličnosti pjesama osim vjere i odanosti sultanu. Još jedna njegova omaška jeste naziv turska pjesma u vezi sa najtipičnijim pjesmama Bošnjaka. Kad je riječ o kompoziciji pjesama, navodi da u njenoj opširnosti i specifičnostima vidi utjecaj orijentalne pjesme.
Zanimanje Luke Marjanovića za usmenu ekipu Bošnjaka datira iz 1886. godine, dakle – dvije godine prije objavljivanja prvog toma Hörmannove zbirke. S velikim pravom kaže se da je upravo Marjanović utemeljitelj bitnih terenskih proučavanja ove epike, s tim da je bitno kazati da su ga ideološka ubjeđenja u tom proučavanju itekako omeđila. Samo za period 1886-˗1888. Marjanović je sa saradnicima sakupio i zabilježio 320 pjesama. Marjanovićeva kritika Hörmannove zbirke bošnjačke usmene epike ustvari je uperena ličnim narativima protiv samog Hörmanna – kritizira i negira zbirku zbog toga što se pojavljuje kao nenajavljena preteča zbirci bošnjačke usmene epike koju su pripremali on i njegovi pomagači te i kao ideju da se u njoj prikupljene pjesme donose kao narodno stvaralaštvo jednog naroda Bosne i Hercegovine.[11] Zamjera Hörmannu što pjesme nije nazvao srpskim ili hrvatskim te mu, zbog upotrebe izraza muhamedanski, dodaje da će odgovarati pred Bogom, narodom i učenim svijetom. Marjanović sumnja u to da se Hörmann za ove pjesme počeo interesirati zbog dolaska u Bosnu i Hercegovinu te spominje da je Hörmann još godinu dana prije objavljivanja prvog toma zbirke pozvao sve okružne i kotarske predstojnike i gradske načelnike da svaki u svom kraju sakupi i bilježi pjesme te da ih šalje u Sarajevo. Hörmann je odbijao svaku tezu u vezi sa njegovim interesom za narod i njegov položaj i moć u vladi. No, Marjanović je itekako imao pravo tvrdeći da je Hörmann trebao navesti i podatke o instrumentima uz koje su pjevači pjevali pjesme. Zanimljivo je to što je Marjanović učestalost turcizama vidio kao lošu stranu same zbirke. Đenana Buturović u vezi sa Marjanovićevom kritikom Hörmannove zbirke tvrdi da Marjanović nije imao dovoljno razumijevanja za karakteristike bošnjačke usmene epike koje je prezentirala Hörmannova zbirka, npr. vezirske epske pjesme, karakteristične za centralnu Bosnu.[12]
Kad je riječ o osvrtima na Hörmannovu zbirku, Ostojić, pak, smatra da su prikupljene pjesme samo ogranak srpske narodne poezije, dok njegova reakcija na pojam muhamedanski narod u vezi je s tim da na Balkanu postoje samo dva jezika – srpski i bugarski.[13] Grabowski je mišljenja da je Hörmann izdvajanjem ovih pjesama podržao tezu o trećem narodu u Bosni i Hercegovini, smatrajući da su muslimani (Bošnjaci) iste nacionalnosti kao i kršćani.[14] Černý je još 1888. godine vidjevši autentičnost ove poezije kazao da pripada slavenskom stanovništvu Bosne, a ne turskom, odnosno osmanskom.[15] Nepoznati autor Agramer Zeitunga mišljenja je da zbirka predstavlja nastavak rada Mehmeda-bega Kapetanovića, kao i to da je iz narodnog stvaralaštva izabrano ono što narod posjeduje u svojoj tradicionalnoj literaturi.
Studije Đenane Buturović Studija o Hörmannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama (1976) te Bosanskomuslimanska usmena epika (1992) itekako su afirmirale narodne pjesme Bošnjaka, tj. nastavile njihovu afirmaciju nakon Hörmannove zbirke. Đ. Buturović u knjizi Studija o Hörmannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama (1976) podcrtava osnovne varijante bošnjačke usmene epike: a) razvijene epske pjesme koje po sadržaju i tradiciji pripadaju tradicionalnoj epskoj školi srednje Bosne; b) pjesme o krajiškim junacima koje pokazuju tekstualno jaču zapadnobosansku lokaciju; c) kraći oblici pjesama o krajiškim junacima koje pokazuju izrazite sličnosti s pjesmama crnogorsko-hercegovačkog tipa; d) hercegovački tip pjesme o krajiškim junacima; e) pjesme o krajiškim junacima s tematikom iz hajdučke muslimanske sredine; f) pjesme o krajiškim junacima tipa pjesama Jukić-Martićeve zbirke koje pokazuju sličnost sa pjesmama treće varijante; g) pojednostavljene, konfesionalno neobilježene epske pjesme; h) crnogorsko-hercegovački tip muslimanske epske pjesme.[16] Nadalje, autorica, također, naglašava najbitnije oznake narodne pjesme Bošnjaka: a) izgrađivana je na historijskoj pozadini burnih zbivanja na Balkanu u toku četiri puna stoljeća, bosanska muslimanska epska pjesma je sačuvala bosanskohercegovački ambijent, neospornu bosanskohercegovačku lokalizaciju i južnoslavensku epsku osnovu; b) sadržajem i ideologijom koju odražava ona predstavlja muslimansku epsku narodnu tradiciju čitavog bosanskohercegovačkog prostora i nema elemenata koji bi njenu autohtonost dovodili u pitanje; c) posmatrana u tokovima jugoslovenske usmene epske tradicije, muslimanska epska pjesma prerasta političko-konfesionalne konflikte i različite suprotnosti te u cjelini uzeta kao izraz naroda teži zajedništvu, usmjeruje se ka sporazumu i prilagođavanju, što je, prije svega, bilo uvjetovano zajedničkim životom i istim porijeklom junaka o kojima pjeva.[17] U studiji Bosanskomuslimanska usmena epika (1992) Đenane Buturović, prvi dio tiče se uvoda u historiju bosanskomuslimanske epike te pravaca proučavanja bosanskmuslimanske epike, dok Drugi dio prezentira ranu južnoslavensku muslimansku tradiciju Osmanskog perioda, bosanskomuslimansku epiku u 18. stoljeću, zatim bosanskomuslimansku epiku u 19. i 20. stoljeću, njeno bilježenje i njene najpoznatije objavljene zbornike i, na samom kraju, karakteristike i osobenosti bosanskomuslimanske epike. Muslimansku epiku ili, kako je to kasnije, u narednim studijama nazvano, narodne pjesme Bošnjaka, Đ. Buturović prezentira kao usmenu epiku koja je nastajala na znatno širem prostoru nego što ga čini današnja Bosna i Hercegovina, što će kazati da je ona stvarana u dugom periodu i na drugim područjima u kojima su živjeli ili još žive Bošnjaci; u Novopazarskom sandžaku, u znatnim dijelovima Crne Gore, Metohije i Kosova.[18] Nadalje, autorica bitno podvlači da je epika Bošnjaka zabilježena u 19. stoljeću uglavnom bilježena na području današnje Bosne i Hercegovine, a u 20. stoljeću, osim što je bilježena u Bosni i Hercegovini, bilježena je i na području bivšeg Novopazarskog sandžaka i djelimično u Crnoj Gori. Od velikog je značaja za ovu epiku sama promjena granica Bosne u osmanskom periodu, kao i sami povijesni događaji u kojim su Bošnjaci bili značajni sudionici. Svuda su sa sobom nosili svoje pjesme, ali ih, naravno, i stvarali u dalekim krajevima i po povratku u domovinu. Autorica kao bitno napominje krajišku (krajinsku ili krajišničku) epiku čiji je sadržaj vezan za zbivanja u samoj Krajini (regiji) i na krajini (granici), što joj i određuje ime. Nadalje, naglašava se i sama važnost varijanti u epici, odnosno dva prenosioca: kazivača prenosioca i guslara pjevača. Kad je riječ o epici dotadašnjih proučavanja, navodi se opažanje Aloisa Schamusa o mnogim neriješenim pitanjima bošnjačke (tad muslimanske) epike, spomenuvši i problem njene nedovoljne definiranosti u tadašnjoj jugoslovenskoj nauci o narodnoj književnosti. Schamus je tvrdio da je takva epika izraz vlastitog etničkog puta Bošnjaka, što se svodi na isticanje autonomnosti bošnjačke epike koja se ogleda ponajviše u samoj kompoziciji epske pjesme. Kao prve sakupljače bošnjačke epike navodi Vuka Vrčevića, Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Kostu Hörmanna, Friedricha S. Kraussa, koji su i sami izricali opažanja o njenoj originalnosti, s tim da je veliki doprinos bošnjačkoj epici dao Luka Marjanović, koji je utemeljio terensko-studijsko proučavanje bošnjačke epike. Iako su Marjanovićeva proučavanja provedena na suženoj teritoriji, pa su samim tim parcijalna, ona su sistematična i veoma bitna. Osim njega, važni su doprinosi Murka, Gesemanna i Schmausa. Upravo će Murkov utjecaj pokrenuti tzv. američku homerološku školu s osnivačem Milmanom Parryjem i Albertom B. Lordom. Summa summarum ove studije pokazala je da prve ocjene karakteristike bošnjačke epike dugujemo folkoristici i književnoj historiografiji. Njeno otkriće i naučnu identifikaciju dugujemo upravo Matiji Murku, Aloisu Schmaussu, Gerhardu Gesemannu, Maximilianu Braunu i drugima. A noviju dimenziju proučavanja bošnjačke epike dugujemo Milmanu Parryju i Albertu B. Lordu. Đenana Buturović u Antologiji bošnjačke usmene epike (1997) još jednom podcrtava da su neosporne Hörmannove zasluge u sakupljanju bošnjačkih pjesama za period 1884-1914. Nadalje, autorica Hörmannovu zbirku naziva kapitalnom zbirkom bošnjačke epike.
LITERATURA
Buturović, Đenana (1888), Epska narodna tradicija Muslimana Bosne i Hercegovine od početka 16. v. do pojave zbirke Koste Höranna, GZM, Sarajevo.
Buturović, Đenana (1976), Studija o Hörmannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama, Svjetlost, Sarajevo.
Buturović, Đenana (1992), Bosanskomuslimanska usmena epika, Institut za književnost, Sarajevo.
Buturović, Đenana (1997), Antologija bošnjačke usmene epike, Mladinska knjiga, Sarajevo.
Černý, Jan M., „Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, sabrao Kosta Hörmann, kn. I“, Musea kràlevství českeho, LXII, sv. IV, str. 501.
Grabowski, Bronislaw, „Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, sabrao Kosta Hörmann, knj. I“, Miesiecnik gieografiezno-etnograficzny, tom III, Warszawa, 1889, str. 417-421.
Hörmann, Kosta (1996), Narodne pjesme Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, knj. I, Preporod, Sarajevo.
Jagić, Vatroslav, „Narodne pjesne Muhamedovaca, sabrao Kosta Hörmann, knj. I, Kritischer Anzeiger, 8. 10, 624, Berlin, 1888, str. 427.
Marjanović, Luka, „Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, sabrao Kosta Hörmann, knj. I“, Vienac zabavi i pouci, XX, Zagreb, 1888, str. 478-591.
Ostojić, Tihomir, Tri zbirke narodnih pjesama, 6. 10, br. 40, Stražilovo, 1888, str. 483.
[1] Kosta Hörmann 1888. godine postavljen je za direktora Zemaljskog muzeja i ovu je dužnost obavljao sve do 1894. godine kad je postavljen za stalnog direktora muzeja. (Đenana Buturović, Bosanskomuslimanska epika, Svjetlost, Sarajevo, 1992, 516.)
[2] Izdavač – Zemaljska štamparija, format oba toma – 15 X 23, 5 cm, a pisana su latinicom. (Đenana Buturović, Studija o Hörmannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama, Svjetlost, Sarajevo, 1976, str. 49-50.)
[3] Godine 1937, na inicijativu Fehima Spahe, osnovan je Odbor za širenje pismenosti među bosanskohercegovačkim muslimanima putem analfabetskih tečajvea, Hörmannove pjesme dijeljene su kao nagrada opismenjacima. (Đenana Buturović, Studija o Hörmannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama, Svjetlost, Sarajevo, 1976, str. 51.)
[4] Kosta Hörmann, Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini (1888. i 1889), prir. Alija Nametak, Rukopisi Odsjeka za duhovnu kulturu Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Ms 46.
[5] Pod naslovom Imena onijeh rodoljuba, koji me potpomogoše pri sabiranju i uređivanju narodnih pjesana bosansko-hercegovačkih Muhamedovaca Kosta Hörmann navodi 36 pomagača.
[6] Originalna varijanta je pjesna, tj. pjesne.
[7] Vatroslav Jagić kratkim prikazom obilježio je i objavljivanje drugog toma zbirke, 1889. godine. Opširniji prikaz dao je Tomo Maretić. Na obje knjige osvrnuli su se Ljuba Stojanović i Vladimir Ćorović. O zbirci su pisali i Ivan Esih, Jovan Kršić, Alois Schmaus, Alija Nametak, Muhsin Rizvić i dr.
[8] Na Tumač u drugom tomu zbirke osvrnuo se Jagić, smatrajući da je bolji od Tumača u prvom tomu zbirke.
[9] Vatroslav Jagić, „Narodne pjesne Muhamedovaca, sabrao Kosta Hörmann, knj. I, Kritischer Anzeiger, 8. 10, 624, Berlin, 1888, str. 427.
[10] Maja Bošković-Stulli, „Neka pitanja naše narodne poezije i Vatroslav Jagić“, Pregled, časopis za društvena pitanja, br. 6, god. X, knj. I, Sarajevo, 1958, str. 558.
[11] Luka Marjanović, „Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, sabrao Kosta Hörmann, knj. I“, Vienac zabavi i pouci, XX, Zagreb, 1888, str. 488.
[12] Đenana Buturović, Studija o Hörmannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama, Svjetlost, Sarajevo, 1976, str. 68.
[13] Tihomir Ostojić, Tri zbirke narodnih pjesama, 6. 10, br. 40, Stražilovo, 1888, str. 483.
[14] Bronislaw Grabowski, „Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, sabrao Kosta Hörmann, knj. I“, Miesiecnik gieografiezno-etnograficzny, tom III, Warszawa, 1889, str. 417-421.
[15] Jan M. Černý, „Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, sabrao Kosta Hörmann, kn. I“, Musea kràlevství českeho, LXII, sv. IV, str. 501.
[16] Đenana Buturović, Studija o Hörmannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama, Svjetlost, Sarajevo, 1976, str. 155.
[17] Đenana Buturović, Studija o Hörmannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama, Svjetlost, Sarajevo, 1976, str. 166.
[18] Đenana Buturović, Bosanskomuslimanska usmena epika, Svjetlost, Sarajevo, 1992, str. 13.
IZVOR: Elmir Spahić, “130 godina od objavljivanja prvog toma hörmannove zbirke bošnjačke usmene epike”, Godišnjak, god. XVIII, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2018, str. 421–429.
