O BLEIBURGU: Potpuno neprirodna veza između križa, nacije i slova “U”

Piše: Faris Nanić

SCENA PRVA – LIČKA PRUGA

U proljeće 1944. godine 32-godišnji građevinski inženjer, šef održavanja na dionici ličke pruge, mobiliziran u tom svojstvu, s dvojicom je radnika derezinom krenuo u obilazak pruge, od Gračaca prema Obrovcu. Rutinski obilazak trase, radi snimanja stanja na pruzi na kojoj su se u to vrijeme dešavale partizanske diverzije, pretvorio se u avanturu čiji će se nesretni završetak desiti malo više od godinu poslije, u metežu raspada NDH i tzv. završnih partizanskih operacija za oslobođenje Jugoslavije.

Oprostivši se ujutro od supruge i dviju malih kćeri, krenuo je na put s kojeg se trebao vratiti prije mraka. Nije se vratio tu večer niti dvije uzastopne noći iza toga. Treće noći od inženjerova odlaska potpuno izbezumljena supruga otvorila je vrata nakon zvona u gluho doba noći. Tri je noći pokušala sakriti od svojih djevojčica činjenicu da je njihov otac, miran obiteljski čovjek, glasač HSS-a i preziratelj ustaša, uplašen mogućnošću dolaska boljševika na vlast, nestao i da je možda mrtav. Na vratima je, mokar, izgužvana odijela i neobrijan stajao njezin muž, namršten i uplašen, ali nekako miran. Nakon oporavka od šoka povratka muža za koga je mislila da je zauvijek izgubila, upitala ga je šta se dogodilo.

“Zarobili su me partizani”, kratko je odgovorio. “I nisu te ubili?”, u nevjerici je odvratila. “Ne, ispitivali su me na mahove, nisam niti znao šta bih im odgovarao sve dok mi danas nisu rekli da bi i meni moralo biti jasno kako oni, kao saveznici, dobivaju rat i da će ljudi mog znanja biti potrebni u obnovi razrušene i inače zaostale zemlje. ‘Nemojte bježati, gospodine’, rekoše, ‘ljudi poput vas potrebni su ovoj zemlji.’”

Na tome je završilo, inženjer je podnio izvještaj svojim nadređenima, a ni supruga ni on neobičnu epizodu nisu više spominjali.

SCENA DRUGA – ZAGREB ČETRDESETAK GODINA POSLIJE

“Znaš, nisam o tome nikome govorila”, reče baka svom unuku, studentu Građevinskog fakulteta u Zagrebu.

“Zajedno smo odlučili bježati iz Zagreba. On nije volio komuniste, bojao ih se, čuo je svašta o Rusiji i boljševicima. Ostavili smo curice kod njegovih na selu i…” Zagrcnula se na ove riječi, a unuk ju je ohrabrivao da nastavi. “Maj ’45. bio je neobično vruć, paklen. Bio je kaos, kolone vojnika, različite uniforme. Krenuli smo pješke put Slovenije, pa preko granice zapadnim saveznicima, kako su nam rekli. Partizani su nas pratili, dostizali, već je u Sloveniji bilo hapšenja, ubijanja. Ne znam šta nas je gonilo naprijed. Valjda spoznaja da nazad više ne možemo, da je kasno predomisliti se. Bili smo neprijatelji, tako se govorilo među svim tim narodom, vojnicima.

Bilo je tu Kozaka, Nijemaca, četnika, nekakve vojske za koju su rekli da je iz Srbije, domobrana, ustaša, nekakve slovenske vojske, svi su bježali prema Austriji da se predaju Englezima, Amerikancima, kome li. Bilo je naroda, svakakvog, pješke, na kolima, nešto se civila ukrcalo na kamione. Ništa se nije znalo. Niko nije vodio niti davao ikakve obavijesti. Bili smo prepušteni sami sebi. Ljudi su se međusobno gubili, pronalazili se ili nisu. Djeca odvojena od roditelja, muževi od žena, raspadnute vojne jedinice. Potpun kaos. Negdje između Maribora i Dravograda sam ga izgubila. U početku sam bila mirna, nadala sam se da ćemo se spojiti opet negdje na granici kada nas Englezi puste. No, nisam… Ni tada ni ikada više… Djeco moja, mislila sam, samo da vam se ja vratim. Bila sam na Bleiburškom polju. Kada su nas prvi put o nečemu obavijestili, saznali smo da će nas predati partizanima i da se vraćamo u Jugoslaviju.

Tada su počeli ustajati ustaški, četnički i neki domobranski oficiri i ispaljivati si metak u usta ili sljepoočnicu. Strašno. Bila sam zapravo sama. Proklinjala sam odluku da bježimo. No, ako se vratim u zemlju, možda ga mogu naći. Možda su ga zarobili kao civila, možda ga vrate u Zagreb. Ni sama ne znam kako, dijelom pješke, dijelom na nekom kamionu, vratila sam se u Zagreb. Znaš i sam da ga nisam nikada pronašla. Nestao je, vjerovatno je ubijen usput, nabrzinu sahranjen ili bačen u jamu, kažu ima nekih tajnih grobnica po slovenačkim šumama.

Zapravo sam, nakon svih ovih godina, svjesna da smo napravili strašnu grešku, prije svega prema svojim kćerima. Ostale su tako malene bez oca, a ko zna, da je ostao, zatvorili bi ga par mjeseci i onda angažirali na obnovi i gradnji. Tada je bilo jako malo građevinskih inženjera u zemlji. Moje su djevojčice odrasle bez oca, a i ja sam bila u zatvoru šest mjeseci. Ni danas ne znam ko je od komunista koje sam poznavala prije rata zaslužan da su me pustili.”

SCENA TREĆA – BLEIBURŠKO POLJE, SEDAMDESETAK GODINA POSLIJE INCIDENTA NA PRUZI

“Srebrenica i Bleiburg dvije su najveće grobnice Bošnjaka”, grmi predstavnik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, a o svijetlu hodžinsku galabiju mu okačen “cvijet Srebrenice”, simbol sudski dokazanog genocida nad Bošnjacima 1995. godine iz Srebrenice i ostalih općina istočne Bosne koji su u taj grad izbjegli.

Ovu tezu efendija, čije ime za ovu priču nije bitno, ponavlja već drugi put na istom mjestu, na mjestu gdje su ustaški i ini oficiri, prema bakinom svjedočenju, kukavički pucali sebi u glavu. Na mjestu odakle je krenuo marš do najudaljenijih krajeva Jugoslavije, na kojem su mnogi na pravdi Boga ubijeni ili su iscrpljeni padali i umirali putem ili na izmaku snaga ubijani pucnjem partizanskog vojnika u glavu da ne usporavaju pokret. Na mjestu na kojem se od 1953. održavaju komemoracije navodno svim žrtvama zločina nad vojnicima i civilima, uz nazočnost Katoličke crkve te preživjelih svjedoka, u početku samo onih u emigraciji.

Križnim putom Hrvata, i zvanično se naziva niz događaja, od mahom neorganiziranog bijega ispred partizana, grozdova najrazličitijih ljudi, svih kod nas postojećih vjera i nacija, oficira, vojnika, policajaca, mučitelja po logorima i zatvorima, državnih službenika i režimskih funkcionara, ali i civila, do predaje britanskoj vojsci na Bleiburškom polju i njezinu izručenju Jugoslavenskoj armiji, koju je od sporazuma Tito-Šubašić smatrala legitimnom i legalnom, savezničkom, jugoslavenskom vojnom silom, te višemjesečnog marša iscrpljivanja i smrti. Samo Hrvata i katolika, ako je suditi po komemoraciji, čiji se manji dio odnosi na muslimane, pripadnike raznih vojnih jedinica ustaške tvorevine.

Otkako su se, s kratkom pauzom za Milanovićeve vlade, Hrvatski sabor i vlada uključili u obilježavanje i pokroviteljstvo nad komemoracijom, sve do trenutka kada je austrijska policija počela privoditi izgrednike, viđala se ustaška ikonografija, uniforme, znakovlje, čuli su se jezivi pjesmuljci, pa je bivši predsjednik Mesić nakon jedne posjete napokon rekao kako se ta komemoracija žrtvama pretvorila u “ustaški dernek”. Ta veza, potpuno neprirodna, križa, nacije i slova “U” ni Crkvu ni mnoge državne predstavnike, ali, bogme, ni IZ u Hrvatskoj nije previše smetala, da se svake godine uz sve više takvih aluzija redovno aktivno pojavljuju na komemoraciji, iako vrlo rijetko na najvišem nivou.

Da, nesumnjivo se dogodio masovni zločin bez kazne, čak i bez previše kajanja. Zločin nad pripadnicima poraženih snaga, kolaboracionističkih režima, ali i nad izgubljenim civilima, prestrašenima nadirućim boljševizmom u osvetničkom pohodu. “Osvetničkom rukom naroda” masovnu odmazdu nazvao je Tito na govoru u Ljubljani. Kao i svaka masovna odmazda, nepravedna je, baš kao i zločin koji joj je uzrok. Ubijanje “narodnih i klasnih neprijatelja”, međutim, za razliku od masovnog zločina ubijanja hiljada bošnjačkih muškaraca u fertilnoj dobi nakon pada Srebrenice, što je ICTY proglasio genocidom u prvostepenoj presudi Karadžiću, nije genocid bez obzira i na konačan broj žrtava.

“Križni put” nije bio put samo Hrvata niti su ljudi ubijani samo zato što su Hrvati, niti su Hrvati bili jedine, a kamoli isključivo ciljane žrtve. Za razliku od Srebrenice s čijim se brojem žrtava ne manipulira, po uzoru na izmišljanja astronomskog broja srpskih žrtava ustaškog logora Jasenovac, broj žrtava zapravo potpuno pogrešno nazvane bleiburške tragedije višekratno se augmentira, iako je dosad, dosta ozbiljnim radom slovenačke državne istražne komisije, nađeno oko 15 hiljada, uglavnom neidentificiranih tijela u nekoliko masovnih grobnica u Teznom, Hudoj jami…

Među njima je vjerovatno i građevinski inženjer, otac dviju djevojčica koji nije poslušao savjet partizanskog oficira koji ga je zarobio na ličkoj pruzi.

Konačno, baš čitava ikonografija, kao i historiografija komemoracije Bleiburga koja sugerira biblijsko stradanje Hrvata-katolika pokazuje se kao podvala Bošnjacima i Islamskoj zajednici u Hrvatskoj na koju su oni, nažalost, do sada pristajali, u dobroj vjeri odavanja počasti žrtvama koje su ubijene bez suda i pravde. Zbog toga bi bilo dobro da Islamska zajednica u Hrvatskoj, ako smatra da joj je tamo mjesto, komemoraciju obavi u neko drugo vrijeme, ne na dan predaje kolaboracionističkih vojski Britancima, čak 7 dana nakon kapitulacije Njemačke.

Time bi ostala dosljedna odavanju počasti žrtvi, a ne bi postala dio državne i, što je posebno zabrinjavajuće, velikonacionalne i žrtvoslovne ideologije. One koja je u različitim pojavnim oblicima, od izdavačkih poduhvata o 5 stoljeća hrvatske književnosti, do ustaške ideologije o državnom narodu dviju ili triju vjera, sistemski opstruira i negira nacionalnu samobitnost Bošnjaka, autohtonog južnoslavenskog naroda islamske vjere. Nestali građevinski inženjer, otac dviju djevojčica bio bi među onima kojima bi se ovakva instrumentalizacija žrtve gadila.

Tekst je izvorno objavljen u sedmičnom magazinu STAV