Nije lahko s jezikom, ali šta ćemo s književnošću? (Prema interliterarnoj i interkulturalnoj nastavi književnosti naroda Bosne i Hercegovine u bosanskohercegovačkom školskom sistemu)

Piše: Prof. dr. Sanjin Kodrić

„[…] u svjetlu teorije međuknjiževnoga procesa, odnosno posebne interkulturne povijesti književnosti, slučaj bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti ukazuje se svojom kompleksnom izazovnosti, posebnosti, ne kao stranputica, nego kao ozbiljenje trocivilizacijske interkulturne retorte svjetske književnosti: ono što se u svjetskim integracijskim procesima događa globalno, u Bosni, upravo u bosanskom jeziku događa se i lokalno.“[1]

1.

Problem izučavanja maternjeg – bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, ali i problem izučavanja pripadajućih književnosti naroda Bosne i Hercegovine u bosanskohercegovačkom školskom sistemu izrazito je složen i u osnovi ekvivalentan široj složenosti Bosne i Hercegovine, a što je, pak, još izraženije s obzirom na postkonfliktno stanje u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi tokom proteklih više od 20 godina. Pritom, problem izučavanja književnosti neodvojiv je od problema izučavanja jezika, i to kako s obzirom na samu nastavnu praksu izučavanja jezika i književnosti u okvirima jednog nastavnog predmeta, tako i s obzirom na suštinsku povezanost jezika i književnosti, ali i suštinsku povezanost identiteta svake zajednice ne samo s jezikom već i s književnošću, a koja, naime, predstavlja jedan od najvažnijih repozitorija kulturalnog pamćenja svake zajednice, pa tako i svakog naroda kojem ta književnost pripada kao dio njegove kulture.[2] Istina, problem izučavanja književnosti u bosanskohercegovačkom školskom sistemu najčešće je manje potenciran i eksponiran i stoga manje vidljiv nego problem jezika, ali u osnovi nije ništa manji, štaviše u mnogim slučajevima zasigurno je i veći te teži. O tome, uostalom, svjedoči i vrlo složena povijest problema zvaničnog književnohistorijskog statusa i identiteta književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, koja je ipak složenija i u kojoj je ipak teže bilo doći do ma kakvog zadovoljavajućeg ili šire prihvaćenog rješenja negoli onda kad je riječ o problemu jezika.[3]

S obzirom na višestruku povezanost jezika i književnosti, svi problemi izučavanja jezika u bosanskohercegovačkom školskom sistemu nužno se, dakle, reflektiraju i na pitanja književnosti, sve to uza sve druge specifične probleme koji se tiču samog izučavanja književnosti u školskoj nastavi. Zato je problem izučavanja književnosti u bosanskohercegovačkom školskom sistemu nerijetko i veći nego problem izučavanja jezika, a samim tim i teže rješiv. No, kao i onda kad je riječ o jeziku, rješenja su moguća, s tim što bi svako potencijalno rješenje trebalo počivati na realnim književnopovijesnim činjenicama, odnosno činjenicama iz zbilje književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini,  i relevantnim književnoteorijskim osnovama, tj. moralo bi biti dokraja književnonaučno utemeljeno i jasno distancirano od bilo kakvih dnevnopolitičkih, a posebno od dubljih ideoloških manipulacija ovim problemom. Samo takva rješenja jesu istinska rješenja i samo takvim rješenjima moglo bi biti mjesto u školi.

Rješenje koje se ukazuje kao mogućno književnonaučno najpodesniji odgovor na složeni problem izučavanja književnosti naroda Bosne i Hercegovine u bosanskohercegovačkom školskom sistemu mogla bi biti, prije svih drugih, koncepcija interliterarne i interkulturalne nastave književnosti u školi. To je upravo ono rješenje koje počiva kako na realnim književnopovijesnim činjenicama iz zbilje književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, tako i na relevantnim književnoteorijskim osnovama, tj. u ovom konkretnom slučaju na teoriji interliterarnog i interkulturalnog procesa kao teorijskom konceptu koji je razvijen upravo u vezi s književno i kulturalno složenim pojavama kakva je pojava književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini. Pritom, ovo rješenje moglo bi omogućiti i cjelovitu reformu nastave književnosti u Bosni i Hercegovini, a koja je nesumnjivo potrebna, između ostalog i zato što se u nizu slučajeva u Bosni i Hercegovini i dalje kontinuira ono što je u osnovi jugoslavenska književna koncepcija i jugoslavenski književni kanon, mada se od ove koncepcije odavno odustalo u svim drugim državama – nekadašnjim jugoslavenskim republikama.

2.

Kao i sama Bosna i Hercegovina, i književno stvaranje u Bosni i Hercegovini izrazito je složeno,[4] te predstavlja vrlo kompleksan književnohistorijski problem, ali i izazovno književnoteorijsko pitanje.

Sagledano kao cjelina i u svojem povijesnom trajanju, ono, prije svega drugog, nije ostvareno samo u okvirima jednog naroda, odnosno jedne etno-nacionalne zajednice, pogotovo onda ako se ovakvo što promatra sa sviješću o realnosti složenih procesa etno-nacionalnih identifikacija koji se u Bosni i Hercegovini intenzivno odvijaju počev od sredine 19. st. pa nadalje, sve do danas, a zahvaljujući kojima nekadašnja relativno homogena pojava bosanskog naroda razvila se tokom vremena u najmanje tri zasebne etno-nacionalne zajednice, prvenstveno tragom njihovih ranijih religijsko-konfesionalnih identifikacija i veza ove vrste u širem južnoslavenskom kontekstu. Ovoj, karakterističnom novovjekovnoj i savremenoj bosanskohercegovačkoj etno-nacionalnoj trostrukosti potrebno je dodati i činjenicu postojanja i drugih naroda u Bosni i Hercegovini, od koji su neki ostvarili i čitave vlastite književne tradicije, a među kojima, uz druge manjinske zajednice, najpoznatiji primjer jesu bosanskohercegovački Jevreji i njihova vlastita, jevrejska književna tradicija u Bosni i Hercegovini. Tako, u Bosni i Hercegovini u ovom smislu kao realnost i činjenica postoje paralelne književne prakse najmanje tri, odnosno četiri uglavnom jasno zaokružene i prepoznatljive etno-nacionalne zajednice, sve to i uz svijest o širem bosanskohercegovačkom okviru, svijest koja je u pojedinim vremenima i pojedinim slučajevima više ili manje izražena, ili manje ili više rado prihvaćena i afirmirana, odnosno svijest koja je u nekim povijesnim trenucima jačala i dovodila do približavanja, pa i gotovo cjelovitog stapanja ovih pojedinačnih etno-nacionalnih književnih tokova u jedan i jedinstven književni sistem, dok je u nekim drugim vremenima bila slabija ili sasvim slaba, imajući za rezultat manju ili veću udaljenost, pa i punu odvojenost i zasebnost književnog rada i književnog života u Bosni i Hercegovini.

Književno stvaranje u Bosni i Hercegovini, također, nije ostvareno na samo jednom jeziku, kao ni na samo jednom pismu. To se, naravno, ne odnosi prvenstveno na savremenu činjenicu supostojanja triju zvaničnih, službenih jezika u Bosni i Hercegovini – bosanskog, hrvatskog i srpskog, a koji lingvistički predstavljaju u osnovi jedan (iako ne dokraja jedinstven) jezički sistem, odnosno ne odnosi se samo na zvanične nominacije jezika i jezičke identitete u Bosni i Hercegovini u novije vrijeme. Štaviše, osim na maternjem, književni rad u Bosni i Hercegovini ostvarivan je i na drugim jezicima – na starobosanskom, odnosno staroslavenskom i crkvenoslavenskom, na turskom, perzijskom i arapskom, na latinskom, na hebrejskom, jevrejskošpanskom ili ladinu, uz pojedine primjere i na drugim jezicima. Slično ovom, književnost u Bosni i Hercegovini pisana je i na glagoljici, i na staroj bosanskoj ćirilici – bosančici, i na arebici, kao i na različitim starijim i novijima varijantama latinice i ćirilice te na hebrejskom pismu, dakle na pismima ne samo različitih jezika već i različitih kulturnih, pa i civilizacijskih tradicija.

Isto tako, književnost u Bosni i Hercegovini stoljećima je bila i sastavni dio različitih i širih književnih, ali i kulturno-civilizacijskih sistema. U svojim počecima, kao i srednjovjekovna Bosna, dio je medievalne kulture evropskog tipa, ali na razmeđu njegova zapadnog i istočnog modela, a sve to, po svemu sudeći, u svojoj osobenoj, bosanskoj varijanti kakvu su njegovali srednjovjekovni bosanski starenici – bosanski krstjani, „dobri Bošnjani“. S ulaskom Bosne u granice Osmanskog carstva (1463), književno stvaranje u Bosni i Hercegovini ulazi i u okvire orijentalno-islamske kulture i civilizacije, što je, naravno, najočitije u slučaju književne prakse bosanskih muslimana – Bošnjaka, ali je na različite načine i u različitim oblicima ovakvo što svoje tragove ostavilo i u književnoj baštini drugih bosanskohercegovačkih religijsko-konfesionalnih, odnosno etno-nacionalnih zajednica. Nakon nešto više od četiri stoljeća zvanične osmanske vlasti u Bosni (1463–1878) slijedi i austrougarska okupacija (1878), a potom i aneksija Bosne (1908), s čim u vezi u punom kapacitetu počeo se odvijati dugotrajan i složen proces „evropeizacije“ cjelokupnog bosanskohercegovačkog društva, pa tako i kulture te same književnosti, a zapravo proces svojevrsne „repatrijacije“ Bosne u okvire evropske kulture i civilizacije.[5] Istina, ovi procesi započeti su još u posljednjim desetljećima osmanske vlasti u Bosni kao dio šireg projekta usvajanja nekih od tekovina moderne Evrope u samom Osmanskom carstvu,[6] a i tad, a posebno kasnije, na važne načine odrazili su se u svim pojedinačnim književnim praksama u Bosni i Hercegovini. Međutim, ni ovaj prvi, kao ni drugi val usvajanja evropskih kulturnih i civilizacijskih stečevina neće predstavljati i čin odbacivanja orijentalno-islamskog naslijeđa, naročito kod bosanskomuslimanske, bošnjačke zajednice, već je posrijedi izrazito interkulturalna situacija s čitavim šarenilom prijelaznih, hibridnih i sinkretičkih kulturalnih tvorbi nastalih susretom tradicija muslimanskog Orijenta i aktuelnih oblika kulture evropskog Zapada.[7] Ovakvo što nastavit će se i dalje razvijati i u kasnijim vremenima, uz pojavu i usvajanje elemenata različitih drugih kulturalnih dominanti, koje će se u cjelini bosanskohercegovačkog društva javljati slijedom uključenja Bosne u različite državne tvorbe i njihove kulturalne projekte od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kao začetka zajedničke jugoslavenske države pa sve do njezina konačnog raspada tokom ratnih devedesetih godina 20. st. i obnove bosanskohercegovačke državne samostalnosti, a što će – sve zajedno – književnost u Bosni i Hercegovini učiniti naročito složenom upravo i u kulturalnom smislu.

Ova i ovakva književnopovijesna i kulturnopovijesna realnost predstavlja onu osnovu na kojoj je danas moguće govoriti i o jedinstvenoj, singularnoj književnosti Bosne i Hercegovine, odnosno o bosanskohercegovačkoj književnosti, koja se nekad naziva i bosanska književnost, prema povijesnom imenu Bosne i Hercegovine, ali, isto tako, moguće je istovremeno govoriti i o paralelnim, samosvojnim i pluralno između sebe postavljenim književnostima Bosne i Hercegovine – bošnjačkoj te hrvatskoj i srpskoj književnosti u Bosni i Hercegovini, ali i o književnosti naroda Bosne i Hercegovine ili o književnostima naroda Bosne i Hercegovine, kao i o nekim drugim, manje čestim određenjima bosanskohercegovačkog književnog fenomena. Riječ je, očito, o vrlo složenoj situaciji, pri čemu je trima istaknutim etno-nacionalnim književnostima u Bosni i Hercegovini nužno dodati i književne tradicije bosanskohercegovačkih manjinskih zajednica poput jevrejske i drugih, koje se, istina, nisu uvijek uspjele razviti u kompleksnije književne sisteme, pogotovo ne s dokraja kontinuiranim književnopovijesnim slijedom, ali koje i dalje jesu književnopovijesne činjenice i realnost koja se kao takva treba i mora uvažiti, tim prije što su književne tradicije ove vrste pogotovo u pojedinim razdobljima književne prošlosti pokazivale svoju nesumnjivu unutrašnju zaokruženost i cjelovitost, kako je to npr. bio slučaj upravo s jevrejskom književnom tradicijom u Bosni i Hercegovini čak sve do Drugog svjetskog rata. A na temelju svega ovog u konačnici nužno je govoriti i o još jednoj izrazito važnoj pojavi – pojavi koju je s obzirom na njezinu vlastitu, unutrašnju povijesnorazvojnu dinamiku i uopće njezine povijesnorazvojne zakonitosti i odnose vjerovatno najprimjerenije odrediti pojmom bosanskohercegovačka interliterarna i interkulturalna zajednica, pri čemu je u pitanju fenomen koji na naročit način obuhvata sve ono što je osobena bosanskohercegovačka književna složenost, bez redukcije, uključujući istovremeno postojanje i pojedinačnih etno-nacionalnih književnosti u Bosni i Hercegovini i šire bosanskohercegovačke književne pojave koja ih povezuje u jednu naročitu cjelinu ma kako ona sve bila određena i nazvana.

3.

Mada se, posebno u Bosni i Hercegovini, u nekim slučajevima prikazuje kao teorijski novitet, ideja interliterarnosti zapravo je stara već više desetljeća, a slično se odnosi na ovome blizak koncept interkulturalnosti. Kao što je poznato, u književnonaučni diskurs ideju interliterarnosti uveo je, odnosno ključno ju je definirao slovački komparatist Dionýz Ďurišin, koji je teorijskim i praktičnim pitanjima interliterarnosti posvetio čitav niz svojih radova, uključujući i knjige kakve su Izvori i sistematika komparativne književnosti,[8] Komparativna književna istraživanja: Pokušaj metodološko-teorijskog nacrta,[9] Teorija književne komparatistike,[10] Teorija interliterarnog procesa[11] i Šta je svjetska književnost.[12] Osnovno Ďurišinovo polazište bila je ideja književnosti kao sistema, kojom je na novim pretpostavkama nastojao redefinirati metodologiju komparativnih književnih proučavanja, odnosno komparativnu historiju književnosti prije svega, kao i ideju svjetske književnosti, ali je možda i najvažniji prilog ostvario onda kad je riječ o onom pitanju koje je u pravilu izmicalo iz vidokruga dotadašnje komparatistike, a to je razumijevanju složenih suodnosa između pojedinačnih književnosti koje su na neki način međusobno bliske, ali i dalje zasebne književnosti. Takvo što zasigurno ima veze s činjenicom da je neposredni književno-kulturalni kontekst u kojem je i iz kojeg je Ďurišin razvijao ideju interliterarnosti bio kontekst nekadašnje čehoslovačke književnosti i kulture, koja se kao specifična, izvorno biliterarna i bikulturalna cjelina počela razvijati tek s formiranjem Čehoslovačke republike 1918. godine. To je i jedan od razloga da su se pojedine Ďurišinove ideje i u nekadašnjoj Jugoslaviji javile dosta rano, još od šezdesetih godina 20. st.,[13] a naročito kasnije, u vrijeme pokušaja razrješenja tadašnjih unutarjugoslavenskih književnih odnosa,[14] a posebno popularne postale su s raspadom Jugoslavije i s nastojanjima redefiniranja književnih odnosa u sad već postjugoslavenskom književnom i kulturalnom kontekstu.[15]

U knjizi Šta je svjetska književnost Ďurišin je ostvario svojevrsnu sintezu svih svojih ključnih ideja u području interliterarnosti, pri čemu središnji pojam njegove teorije jeste pojam interliterarne zajednice, koji se posebno odnosi upravo na slučaj odnosa i veza između dviju ili više zasebnih a međusobno u nekom smislu bliskih književnosti. Samu interliterarnu zajednicu Ďurišin definira na temeljima ideje književnosti kao sistema – kao „zbir književnosti među kojima postoje više ili manje uski oblici koegzistencije, veća ili manja mjera razvojne uzajamnosti, među kojima se javlja više ili manje izrazita mjera korelacije“, a čije „komponente, nacionalne ili druge pojedine književnosti, imaju pored toga i vlastita, imanentna razvojna usmjerenja“. Riječ je, dakle, o složenoj cjelini koja, preciznije govoreći, predstavlja više od pukog mehaničkog zbroja pojedinačnih književnosti, ali manje od neke nove, šire književne cjeline koja je srasla u jedinstveni, unutar sebe cjelovito zaokruženi književni sistem, odnosno o pojavi nadrastanja pojedinačnih književnih okvira u pravcu postepene izgradnje nekih novih, no koji, međutim, još uvijek nisu dokraja oblikovani. Interliterarna zajednica, zapravo, svojevrstan je književni međusistem, sistemska pojava više razine u odnosu na sisteme pojedinačnih književnosti, ali ne i neki novi književni nadsistem koji bi poništio prethodne književne sisteme. Ovo određenje pojma interliterarne zajednice, međutim, često se, a posebno u Bosni i Hercegovini, pogrešno, pa i sasvim reduktivno tumači, te se naglasak stavlja samo na pojavu interliterarne zajednice u smislu učinka međuknjiževnih odnosa i veza, a zaboravlja se, pa i potpuno previđa ono što Ďurišin navodi u nastavku ove svojevrsne elementarne definicije pojma interliterarne zajednice: „Njihov je rezultat originalnost i neusporediva samosvojnost svake pojedine književnosti. Taj neposredni faktor samobitne cjeline ne može biti anuliran faktorom drugačijeg tipa.“

Svoj pojam interliterarne zajednice Dionýz Ďurišin izvodi prvenstveno induktivno, iz same prakse međuknjiževnih odnosa i veza, prateći ono što je zbilja suodnošenja i povezivanja između pojedinačnih književnosti u realnom književnopovijesnom svijetu. Zato Ďurišin prednost daje prije svega upravo interliterarnom procesu, odnosno međuknjiževnim odnosima i vezama kao, po njemu, novom i osnovnom predmetu savremene komparatistike, ne favorizirajući, dakle, ni pojedinačne književnosti, ali ni interliterarnu zajednicu kao rezultat interliterarnih procesa. Ďurišin, pritom, nipošto ne odbacuje koncepcije pojedinačnih književnosti ili – kako on to kaže – nacionalnih književnosti, već, štaviše, eksplicitno upozorava upravo na suprotno, pa ističe: „Nacionalnoknjiževno u izvjesnom smislu pretpostavka je interliterarnog.“ Isto značenje ima i sljedeća Ďurišinova eksplicitna napomena: „Interliterarni proces bilo kakve vrste ne nastaje samo na bazi djela određene aktuelne vrijednosti, već uopćavanjem procesa nacionalne književnosti kao cjeline u određenom historijskom trenutku.“ Zato, prema Ďurišinu, „nacionalnoknjiževno predstavlja sistemsko jedinstvo sastavnih dijelova koje je izraženo odnosima i vezama“, a „nosilac interliterarnosti bit će u suštini taj isti kompleks odnosa, koji je, međutim, izražen drugačijom sistemskom svrstanošću […], takvim sistemom odnosa koji će bez razlike da sjedini sve nacionalnoknjiževne pojave“.

Na ovoj osnovi Dionýz Ďurišin govori i o onome što je, barem na prvi pogled, neočekivana sličnost između historije pojedinačne književnosti, ili historije nacionalne književnosti, na jednoj strani, i interliterarne historije književnosti ili historije svjetske književnosti, na drugoj strani:

„Jedinstvo interliterarnog i nacionalnoknjiževnog historizma izraženo je zajedničkim interesom za objekt interliterarnih odnosa. Oni su, međutim, neizbježno interpretirani s dvije različite tačke gledanja. Znači, de facto ti isti interliterarni odnosi predstavljaju objekt interesa na dvojaki način: na drugačiji način grade nacionalnoknjiževnu osobenost, a drugačiji interliterarnu ponovljivost i univerzalnost.“

Prema tome, po Ďurišinu, zadatak historije pojedinačne (nacionalne i sl.) književnosti jeste bavljenje pojedinačnim (nacionalnim i sl.) književnim procesima i pojavama, ali sa sviješću i o širim međuknjiževnim vezama i odnosima, dok zadatak interliterarne, odnosno komparativne ili historije svjetske književnosti jeste bavljenje širim, natpojedinačnim ili svjetskim književnim procesima i pojavama, ali sa sviješću i o realnim književnim procesima i pojavama u pojedinačnim književnostima, pri čemu se i jedna i druga na svoje načine bave interliterarnim procesima i pojavama, pristupajući im iz različitih pozicija i s različitim smislom, ali uvijek s međusobnom uvjetovanošću. Štaviše, Ďurišin sasvim ispravo zaključuje da „proučavanje nacionalnih književnosti sa stanovišta kriterija višeg reda ujedno nudi mogućnost da se dublje i svestranije shvate one pojave nacionalnih književnosti koje su obilježene specifičnim osobinama, ili one koje nam se čine neobilježenim prilikom uključenja u proces nacionalne književnosti“.

Dionýz Ďurišin, izgleda, bio je sasvim svjestan mogućih pogrešnih ili redukcionističkih interpretacija svojih teorijskih ideja i s pozicija historija pojedinačnih književnosti, ali i sa sasvim suprotnih pozicija vezanih za komparativnu ili historiju svjetske književnosti, pa se također sasvim eksplicitno pozabavio i ovim problemom:

„Ako nacionalnoknjiževno istraživanje nije u stanju da u interesu uopćavanja na vlastitoj saznajnoj ravni dovede u međusobnu vezu odnose polazne književnosti i drugih književnosti, onda upućuje na gnoseološki izolacionizam i njegovi zaključci imaju samo parcijalni karakter.

Također, nije moguće znati zakonitosti interliterarnog procesa bez istraživanja njegovih materijaliziranih nosilaca – nacionalnih književnosti i pojava koje su njegov sastavni dio (autori, djela i sl.). Ova dvopolnost neizbježan je uvjet saznajnog procesa kod obje spominjane, uzajamno zavisne, ravni. Zato je npr. nelogičan zahtjev da interliterarno istraživanje mehanički ili na neki drugi način zamjenjuje obaveze nacionalnoknjiževnog istraživanja i obratno. Ne može to činiti ako želi sačuvati svoj vlastiti identitet. Zbog toga su eventualni zahtjevi ovakvog karaktera, koji prate interes jednog ili drugog istraživačkog aspekta, diktirani samo jednostranim utilitarizmom koji je usmjeren protiv dijalektički neizbježne komplementarnosti spomenute dvije ravni: ili protiv njegovog interliterarnog ili protiv nacionalnoknjiževnog oblika. Pošto se radi […] o fenomenima koji se suštinski uvjetuju, ovakav prakticistički utilitarizam na kraju krajeva usmjeren je i protiv one ravni čije interese naizgled primjenjuje. Kada je riječ o nacionalnolnjiževnom aspektu, rezultat je gnoseološki izolacionizam i inferiornost, a kada je u pitanju interliterarni aspekt, onda se ispostavlja beživotna apstrahirana nacionalna superiornost.“

Za Ďurišina, stvari su, dakle, sasvim jasne: književnohistorijska proučavanja mogu se temeljiti jedino na realnim književnopovijesnim procesima i pojavama, a to će reći i na realnosti postojanja ili nepostojanja međuknjiževnih odnosa i veza određenog tipa u pojedinim povijesnim trenucima, bez redukcija bilo na strani historije pojedinačne, nacionalne ili neke druge književnosti, bilo na strani širih, komparativnih književnohistorijskih proučavanja ili proučavanja usmjerenih ka nekom širem književnom fenomenu, sve do pojave svjetske književnosti.

4.

Pojam bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice izveden je iz teorije interliterarnog procesa Dionýza Ďurišina, uz dodatak proistekao iz savremene teorije interkulturalnosti, koja se odnosi na posebno složene međukulturne odnose, i to one kod kojih dolazi do kreativne interakcije između polaznih kulturnih okvira, a čiji su rezultat novi – međukulturni fenomeni, naročito u vidu različitih liminalno-hibridnih i sinkretičkih oblika i sl.[16] Pritom, pojam bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice odgovora onom što Ďurišin naziva nestandardnim ili posebnim interliterarnim zajednicama, a koje pokazuju posebne oblike književnog suživota, neposredne koegzistencije i izrazite interakcije i sl., odnosno predstavljaju „čitavu skalu složenih tipova na putu od ‘pojedinačne’ književnosti (nacionalna književnost i analogne historijske jedinice) do svjetske književnosti“. Također, ovaj pojam blizak je i jednom drugom pojmu, a koji je neizbježan i u proučavanju književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, a posebno na širem Slavenskom jugu, a to je pojam južnoslavenske interliterarne zajednice, koji je u postjugoslavenskom književnoakademskom kontekstu najcjelovitije definirao zagrebački južnoslavist Zvonko Kovač, prema kojem južnoslavensku interliterarnu zajednicu naročito karakterizira jezička srodnost, djelomična jednojezičnost, prostorna povezanost, povremeni zajednički društveno-politički okviri, različita pripadnost nadnacionalnim prostorima te višestrukost konfesionalno-civilizacijskih krugova.[17]

Sagledana u ovom kontekstu, a tragom teorijskih postavki Dionýza Ďurišina te određenja južnoslavenske interliterarne zajednice koje je dao Zvonko Kovač, bosanskohercegovačka interliterarna i interkulturalna zajednica mogla bi se definirati kao: zbir u pravilu etno-nacionalnih književnosti i književnih tradicija nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini među kojima postoje u prošlosti minimalni ili mali, a kasnije sve veći i izrazitiji oblici koegzistencije, razvojne uzajamnosti i korelacije, čak nadnacionalnog stapanja u jedinstvenu književnu pojavu, a koje imaju pored toga i vlastita, imanentna razvojna usmjerenja, s originalnošću i samosvojnošću svake pojedine književnosti kao značajkama koje ne mogu biti anulirane faktorom drugačijeg tipa, pri čemu je, slično južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici, karakterizira jezička višestrukost u prošlosti, ali i u osnovi lingvistička bliskojezičnost u novijem vremenu, neposredna prostorna povezanost, manje-više stabilni zajednički društveno-politički okvir i zajednički književnokomunikacijski prostor, ali i različita pripadnost nadnacionalnim prostorima te višestrukost konfesionalno-civilizacijskih krugova, kao i uopće kulturalna složenost i obilje liminalno-hibridnih i sinkretičkih oblika.[18]

Ovako shvaćenu bosanskohercegovačku interliterarnu zajednicu čine bošnjačka te hrvatska i srpska književnost u Bosni i Hercegovini, kao i jevrejska književna tradicija te književne tradicije drugih bosanskohercegovačkih nacionalnih manjina, ali i pojava bosanske ili bosanskohercegovačke književnosti kao nadnacionalnog književnog fenomena. Pojam bošnjačke književnosti odnosi se, naravno, na književno stvaranje Bošnjaka („Muslimana“ ili „Bosanskih Muslimana“, prema ranijoj nominaciji), pri čemu bošnjačka književnost svoje središte ili maticu ima upravo u Bosni i Hercegovini, i u tom smislu dio je bosanskohercegovačke književnosti kao cjeline, s jedne strane, dok, s druge strane, nije ograničena samo na bosanskohercegovački okvir, već također obuhvata bošnjačko književno stvaranje i iz drugih sredina, izvan današnje Bosne i Hercegovine, a posebno iz onih koje su povijesni dio bosanskog konteksta ili gdje su Bošnjaci autohtoni narod (kao npr. u Sandžaku), ili, pak, iz sredina gdje su Bošnjaci odavno etablirana dijaspora s dugom tradicijom (kao npr. u Hrvatskoj ili Makedoniji). Hrvatska i srpska književnost u Bosni i Hercegovini (koje bi se alternativno mogle nazivati i bosanskohrvatskom, odnosno bosanskosrpskom književnošću) književne su prakse bosanskohercegovačkih (ili bosanskih) Hrvata i Srba, pri čemu su one u osnovi dvopripadne, te su istovremeno dio i bosanskohercegovačkog, ali i hrvatskog, odnosno srpskog književnog konteksta, tj. dio i bosanskohercegovačke, ali i hrvatske ili srpske književnosti kao cjeline. Slično je i s manjinskim knjiženim tradicijama, koje također participiraju u cjelini bosanskohercegovačke književnosti, ali su isto tako povezane i s pripadnim nacionalnim književnim maticama izvan Bosne i Hercegovine, kao i s istovrsnim paralelnim manjinskim književnim tradicijama u širem južnoslavenskom okviru.

Pojam bosanskohercegovačke književnosti, pak, u općem smislu riječi odnosi se na ukupnost knjiženog stvaranja u Bosni i Hercegovini, i u tom slučaju uveliko se može izjednačiti s pojmom bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice, s tim što pojam bosanskohercegovačke književnosti insistira na integralnosti bosanskohercegovačkog književnog stvaranja, za razliku od pojma bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice koji prije naglašava osobitu kompozitnost bosanskohercegovačke književne prakse. Međutim, ni sam pojam bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice također ne negira niti relativizira integralnost bosanskohercegovačkog književnog stvaranja, već tek ukazuje na unutrašnju složenost bosanskohercegovačkog književnog fenomena, što je implicitno prisutno i u koncepciji bosanskohercegovačke književnosti, dok je ovdje takvo što i eksplicitno. Ovako shvaćena bosanskohercegovačka književnost uključuje, naravno, prije svega cjelinu književnog stvaranja u današnjoj Bosni i Hercegovini, s tim što u nekim slučajevima može uključiti i pojave koje izvorno dolaze izvan današnjeg bosanskohercegovačkog okvira, a naročito dijasporne književne pojave ili književne pojave iz Sandžaka, ali i druge specifične pojave vezane u većoj ili manjoj mjeri (i) za bosanskohercegovački književni kontekst (između niza drugih, takav je npr. i slučaj književnog djela Silvija Strahimira Kranjčevića, koji je važan dio života proveo upravo u Bosni, gdje je ostavio vrlo dubok i značajan književni trag, zbog čega se jednim dijelom može smatrati piscem povezanim i s bosanskohercegovačkom književnošću, ne sporeći, naravno, njegovu primarnu pripadnost hrvatskoj književnosti).

U vremenu srednjeg vijeka, sve do osmanskog osvajanja Bosne jedino se može govoriti o jedinstvenoj srednjovjekovnoj bosanskoj književnosti, bez bilo kakvih unutrašnjih književnih parcelizacija po konfesionalnoj ili etničkoj, odnosno nekoj drugoj osnovi,[19] i to je onaj temelj na kojem će se kasnije razvijati kako pojedinačne bosanskohercegovačke književne prakse, tako i bosanskohercegovačka književnost kao cjelina, odnosno bosanskohercegovačka interliterarna i interkulturalna zajednica. S osmanskim osvajanjem Bosne i nestankom srednjovjekovne bosanske države, u drugoj polovini 15 st. započinje specifični razvoj bošnjačke te hrvatske i srpske književnosti u Bosni i Hercegovini u današnjem smislu riječi, a potom, od 16. st., s pridolaskom Jevreja, a onda i drugih manjinskih zajednica, i razvoj njihovih književnih tradicija. Izuzev usmene književnosti, koja nešto drugačije funkcionira, ali i dalje podrazumijeva podjelu na muslimansku i kršćansku folklorno-usmenu tradiciju, pojedinačne bosanskohercegovačke književne prakse, ili pojedinačne književnosti u Bosni i Hercegovini, tokom osmanskog perioda razvijaju se uglavnom bez većih međusobnih dodira i veza, pri čemu su u pravilu dominantno pisane i na različitim jezicima i/ili pismima, pa i u kontekstu različitih kulturalno-civilizacijskih sistema. Tako, npr., Bošnjaci – bosanski muslimani svoj elitni književni rad ostvaruju na tzv. orijentalno-islamskim jezicima, odnosno na (osmansko)turskom, perzijskom i arapskom jeziku, dok manje-više pučku književnost pod imenom alhamijado književnosti pišu na bosanskom jeziku, ali arebicom, tj. arapskim pismom prilagođenim glasovnom sistemu bosanskog jezika, s tim što su u pojedinim oblicima pisane komunikacije zadržali i staru bosansku ćirilicu – bosančicu, kojom su pisana tzv. krajišnička pisma kao poseban vid epistolarne literature. Pritom, ovakvo bošnjačko pisano-književno stvaranje sastavni je dio onovremenog transkontinentalnog osmanskog, odnosno orijentalno-islamskog konteksta, s malo ili nimalo veze sa stvaranjem bosanskih katolika i pravoslavaca, koji prije svega inkliniraju kontekstu zapadnog ili istočnog kršćanstva, usljed čega nastaje i osobiti paradoks da je u ovom vremenu npr. jedan bosanski franjevac ili jedan bosanski pravoslavni monah svojim književnim stvaranjem bliži u književno-kulturalnom smislu autoru iz npr. katoličke Italije ili pravoslavne Rusije negoli autoru muslimanu koji piše u isto vrijeme i u istoj sredini, ali za drugačiju publiku i u drugačijem kulturalno-civilizacijskom poretku.

Tokom osmanskog perioda, dakle, polazna jedinstvena književna osnova iz bosanskog srednjovjekovlja raslojit će se na tri zasebna književna toka bosanskih muslimana, katolika i pravoslavaca, odnosno na zasebne književnosti današnjih Bošnjaka, Hrvata i Srba, uz pojavu i također zasebnih književnih praksi manjinskih zajednica u Bosni, najprije jevrejske, koja je od 16. st. u Bosni ostvarivana na hebrejskom i jevrejskošpanskom jeziku, odnosno ladinu, a tek kasnije, u 20. st. i na jeziku neposredne, bosanske sredine u kojoj stvaraju ovi autori. Ovakva situacija počet će se bitnije mijenjati tek u drugoj polovini 19. st., kad se i u osmanskoj Bosni javljaju prve značajnije proevropske pojave, koje su ovdje rezultat i evropeizacijskih tendencija u samom onovremenom Osmanskom carstvu, ali također pristižu i s druge strane granice, prije svega pod utjecajem književno-kulturnih procesa koji se odvijaju u slavenskim zemljama pod austrougarskom vlašću, naročito u vezi s idejama Ilirskog pokreta. No, stvarne promjene ove vrste nastupit će tek nakon austrougarske okupacije Bosne 1878. godine, kad se Bosna i zvanično uključuje (ili „repatrira“ nakon nešto više od četiri stoljeća osmanske vlasti) u zapadno-evropski svijet i njegov književni, odnosno sveukupni kulturalno-civilizacijski kontekst.[20] Tad, npr., kod Bošnjaka ubrzano prestaje književno stvaranje na orijentalno-islamskim jezicima, jednako kao i alhamijado književni rad, koji, onda kad se uprkos novom vremenu i zadržavaju u nekom obliku, postoje samo kao supkulturalni književni fenomen, a razvija se književno stvaranje na maternjem, bosanskom jeziku i tzv. zapadnoj pismenosti, što u slučaju bošnjačke kulture označava, naime, pismenost na savremenoj latinici i ćirilici. Slični procesi napuštanja dotadašnje književne tradicije dešavaju se i kod bosanskohercegovačkih katolika i pravoslavaca, odnosno od ovog vremena Hrvata i Srba, čiji se književni rad također uključuje u kontekst moderne Evrope s kraja 19. st., a slično je i kod Jevreja, koji se sad potpunije integriraju u novi književno-kulturalni kontekst. Pri svemu ovom, dešava se i svojevrsno konvergiranje pojedinačnih bosanskohercegovačkih književnih praksi, njihovo međusobno približavanje, ali i uspostavljanje vremenom sve bližih veza s književnim stvaranjem u drugim južnoslavenskih sredinama. Tako se već krajem 19. i početkom 20. st. počinje izgrađivati sve jedinstveniji bosanskohercegovački književni sistem, koji uključuje i javljanje sličnih poetičkih pojava u pojedinačnim bosanskohercegovačkim književnim praksama, kao i za razvoj bosanskohercegovačkog sistema također vrlo važne različite međuknjiževne razmjene i uzajamnosti. Istina, tokom austrougarskog perioda u književnom stvaranju Bosne i Hercegovine književni život i dalje je jednim značajnim dijelom podijeljen u smislu da se svaka od pojedinačnih bosanskohercegovačkih književnih praksi ili književnosti obraća prije svega ili dominantno „svojoj“ čitalačkoj publici, koja je prvenstveno religijsko-konfesionalno, odnosno etno-nacionalno determinirana. Međutim, i s ovim u vezi dolazi do značajnih promjena, pa i do, vremenom, sve izraženijeg srastanja sveukupne književne komunikacije i na produkcijskom i na recepcijskom planu, čemu su na različite načine doprinijeli i inače vrlo složeni procesi etno-nacionalnih identifikacija koji se u Bosni i Hercegovini dešavaju u isto vrijeme. To se naročito odnosi na Bošnjake, odnosno bosanske muslimane, koji se nerijetko priklanjaju hrvatskoj ili srpskoj etno-nacionalnoj identifikaciji, u kontekstu poznatog procesa tzv. „nacionaliziranja muslimana“,[21] što je, uz niz negativnih posljedica, kao pozitivni učinak imao upravo približavanje književnih praksi koje su samo nekoliko desetljeća ranije bilo gotovo u potpunosti međusobno odvojene.

Očito, već s austrougarskim periodom u Bosni i Hercegovini, odnosno prvi put nakon srednjeg vijeka, integralna bosanskohercegovačka književnost ponovo je sve realnija književnopovijesna činjenica. Ovaj proces međusobnog približavanja i u jedinstveni(iji) književni sistem srastanja pojedinačnih bosanskohercegovačkih književnih praksi ili književnosti nastavit će se posebno nakon 1918. godine, sa stvaranjem prve zajedničke južnoslavenske države – Kraljevine, Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno kasnije Kraljevine Jugoslavije. Istina, u isto vrijeme, uz ove integrativne procese, javljaju se i suprotni, dezintegrativni procesi, naročito u vezi s daljnjim nacionaliziranjem bosanskih muslimana na hrvatsku ili srpsku etno-nacionalnu stranu, odnosno u vezi s parceliziranjem Bosne po hrvatsko-srpskoj liniji. Takvo što, naime, dovodilo je i do pojava odbacivanja zvaničnog postojanja i bosanskohercegovačke, a posebno bošnjačke književnosti, mada su one upravo u ovom trenutku dokraja bile konstituirane kao specifični književni fenomeni. Otud, i onda kad je zvanično negirano postojanje ovih književnosti kao takvih, pod ovim ili nekim drugim sličnim imenom, one su postojale upravo kao književnopovijesne činjenice, prije svega po poetičkoj i kulturalnoj specifičnosti književnih pojava u Bosni i Hercegovini u odnosu na književne pojave u Hrvatskoj i Srbiji te Crnoj Gori kao sredinama s u osnovi istim ili srodnim jezikom. Zato upravo period nakon 1918. godine, odnosno između dvaju svjetskih ratova, predstavlja izrazito važno razvojno razdoblje u povijesti književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini.

Ovakvo što još više je slučaj s razdobljem nakon Drugog svjetskog rata, u socijalističkoj Jugoslaviji. Doduše, ni u ovom periodu u početku zvanično nije priznavano samostalno postojanje ne samo bošnjačke već ni bosanskohercegovačke književnosti, a njihovi pisci uvrštavani su ili u hrvatsku ili u srpsku književnost. Posebno tragom ranijih procesa „nacionaliziranja muslimana“, to je naročito bio problem onda kad su u pitanju bili bosanskomuslimanski, odnosno bošnjački autori, pri čemu na apsurdnost ovakvih književnih koncepcija upućuje, između niza drugih, i slučaj braće Dizdar – Mak Dizdar bio je npr. dijelom hrvatske, a njegov rođeni brat Hamid, također pisac, dijelom srpske književnosti. No, zahvaljujući širim promjenama u društvu i politici socijalističke Jugoslavije počev od druge polovine šezdesetih godina 20. st. pa nadalje, i ovakvo što počinje se mijenjati, naročito nakon priznavanja „Muslimana“ kao zasebnog naroda u izmjenama Ustava 1971. te novom Ustavu Socijalističke federativne republike Jugoslavije iz 1974. godine, kad se i zvanično priznaje najprije bosanskohercegovačka, a potom i „muslimanska“, odnosno bošnjačka književnost. Pritom, riječ je o vremenu punog integriranja bosanskohercegovačke književnosti kao takve, ali ne na način isključive centralizacije jer koncepcija bosanskohercegovačke književnosti koja je upravo u ovo vrijeme i zvanično profilirana bila je koncepcija tzv. kompozitne integralnosti, a koja je podrazumijevala istovremeno postojanje i nadnacionalne bosanskohercegovačke književnosti, ali i pojedinačnih etno-nacionalnih književnosti u Bosni i Hercegovini – bošnjačke, tj. u to vrijeme „muslimanske“, hrvatske i srpske, kao i književnih tradicija bosanskohercegovačkih manjinskih zajednica.[22] U suštini, riječ je, zapravo, o koncepciji bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice.

Uzevši u obzir i daljnji razvoj književnosti, odnosno književnih odnosa vezanih za bosanskohercegovačku interliterarnu i interkulturalnu zajednicu, kao njezin sastavni dio danas je potrebno posmatrati i fenomen sandžačkobošnjačke književnosti, kao naročiti podsistem bošnjačke književnosti koji je vezan za prostore Sandžaka, a putem kojeg bošnjačka književnost ulazi u posebnu vrstu odnosa s književno-kulturalnim kontekstima s jedne s strane Srbije, a s druge strane Crne Gore. Istovremeno, moguće je govoriti i o pojavama različitih dijaspornih književnih praksi, poput npr. bošnjačke književnosti u Hrvatskoj i Makedoniji, a koje također predstavljaju posebne podsisteme bošnjačke književnosti kao i sandžačkobošnjačka književnost, s tim što je ovaj put riječ o bošnjačkoj književnoj enklavi unutar hrvatskog, odnosno makedonskog književno-kulturalnog prostora. Svemu ovome treba dodati i različite međuknjiževne veze i odnose, odnosno različite interliterarne fenomene u koje su pojedine književne prakse iz okvira bosanskohercegovačke interliterarne zajednice ulazile tokom povijesti te i dalje ulaze počev od šireg južnoslavenskog i slavenskog okvira, odnosno preko šireg zapadno-evropskog okvira, pa sve do okvira književnosti i kultura orijentalno-islamskog kruga, i dalje, pri čemu se i danas ponovo javljaju pisci s npr. bilingvalnim književnim djelom, odnosno s istovremenim učešćima u književnostima i kulturama različitih jezika, itd., itd. U tom smislu, danas je moguće govoriti i o pojavi izbjegličko-migrantske književnosti, koja je vrlo često upravo (i) bilingvalna, ali i o pojavama koje je zasad moguće imenovati kao neku vrstu „postjugoslavenske književnosti“, što je oznaka kojom bi se mogle opisati one književne prakse koje u vremenu nakon raspada socijalističke Jugoslavije, u sad već imaginarnom jugoslavenskom književnom i kulturnom prostoru, nastoje obnoviti i ideju književnog jugoslavenstva i sl.  Također, u najnovije vrijeme u okvirima bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice, kao rezultat slabljenja neposredne književne komunikacije unutar bosanskohercegovačkog okvira, javlja se i zaseban (pod)sistem koji se već imenuje kao „književnost Republike Srpske“, sve to uz i neke druge osobene književne pojave.

5.

Bosanskohercegovačka interliterarna i interkulturalna zajednica nesumnjivo je izrazito složen književni fenomen, a vjerovatno je i jedan od najsloženijih u Evropi.

I prema onom što je književnopovijesna realnost, kao i prema izvornim teorijskim postavkama Dionýza Ďurišina, sasvim je jasno da ideja bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice ne isključuje, a posebno ne negira istovremeno postojanje pojedinačnih, etno-nacionalnih književnosti u Bosni i Hercegovini, već, štaviše, i sama bosanskohercegovačka književnopovijesna situacija i Ďurišinova teorija upravo afirmiraju ideju književnih višestrukosti i naporednosti, čak insistiraju na istovremenosti različitih književnih pojava na različitim razinama. Zato je npr. i pojava istovremenog postojanja i bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, odnosno bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice, bez ikakvih unutrašnjih kontradikcija, u potpunosti u duhu  Ďurišinovih ideja. Uostalom „inter“ odnosi uvijek jesu odnosi između pojedinačnih pojava, a da je Ďurišin temeljitije poznavao nekadašnji jugoslavenski književni slučaj, a posebno da je imao iole bolji uvid u bosanskohercegovačku književnu situaciju, vjerovatno bi mu primjer bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice, sa svim svojim unutrašnjim složenostima te jednako složenim odnosima sa širom, južnoslavenskom interliterarnom zajednicom, bio jedan od školskih primjera za njegovo teorijsko određenje fenomena interliterarne zajednice kao takve. Jer, Ďurišin, naime, upravo revidira tradicionalnu ideju historije književnosti, te umjesto tradicionalne statičke slike književne prošlosti uvodi novu, realniju – dinamičku sliku književne povijesti, prema kojoj uz tradicionalno priznavane književne entitete, ili – kako to Ďurišin kaže – „historijske jedinice“, postoje upravo i one pojave o kojima je ovdje riječ.

Na koncu, ovakvo što jeste i pitanje koje je i bez Ďurišina davno na vrlo sličan način riješila i bosanskohercegovačka književna historiografija počev od ovih pitanjima posvećenih brojnih radova Midhata Begića i Muhsina Rizvića pa do radova Enesa Durakovića, uključujući i nekadašnje radove Radovana Vučkovića ili Ivana Lovrenovića i dr.[23] To ne treba ni najmanje čuditi jer, kako je to početkom sedamdesetih godina 20. st., u vrijeme intenzivnih rasprava o bosanskohercegovačkom književnom slučaju, naglasio upravo Midhat Begić, „jedino takvo viđenje i tretiranje ovih pojava može se nazvati naučnim“ „jer ono jedino ima svoju zasnovu na istini o kulturnom razvitku pojedinih naroda u Bosni i Hercegovini“,[24] odnosno u onom što su stvarne, realne književnopovijesne i kulturalnopovijesne činjenice. Zato su i Ďurišinove književnoteorijske ideje sasvim u skladu s književnohistorijskim zaključcima npr. Muhsina Rizvića, prema kojem, uz pojedinačne bosanskohercegovačke književne prakse ili pojedinačne književnosti u Bosni i Hercegovini kao konstante, isto tako konstanta je svoje vrste i književnost Bosne i Hercegovine, odnosno bosanskohercegovačka književnost u smislu „ukupnosti“ i „skupnosti“ svih književnih stvaranja i tradicija u ovom području:

„Pojavnost bosanskohercegovačke književnosti u njenom historijskom sumiranju konstituira nekoliko evidentnih statičkih kategorija i dinamičkih činilaca. Prvo je vertikalna (dijahronijska) ukupnost i horizontalna (sinhronijska) skupnost svih stvaranja i tradicija. Drugo je ono što prva kategorija nužno podrazumijeva – tolerancija koja pretpostavlja postojanje razlika. Treći činilac je zalaženje kao pojava cirkuliranja, difuzije i osmoze književnih pojava, kako u horizontalnom tako u vertikalnom smislu.“[25]

Pri svemu ovom, bosanskohercegovačka književnost, a potom jednako i pojedinačne književnosti u Bosni i Hercegovini za Rizvića su prije svega činjenice „historijske svijesti“, odnosno upravo činjenice realnosti povijesnog razvoja književnih praksi u Bosni i Hercegovini, koje i na pojedinačnoj, etno-nacionalnoj razini i na zajedničkoj, nadnacionalnoj bosanskohercegovačkoj razini predstavljaju nesumnjivu povijesnu datost. S ovim u vezi Rizvić apostrofira i „četiri faktora koji strukturiraju historijsku svijest o bosanskohercegovačkoj književnosti“, a koji su takvi da istovremeno podrazumijevaju i svijest o pojedinačnim etno-nacionalnim književnostima u Bosni i Hercegovini, bez unutrašnje kontradiktornosti i međusobnog isključivanja ovih faktora.

„Postoje u daljem razmatranju četiri faktora koji strukturiraju historijsku svijest o bosanskohercegovačkoj književnosti: a. Svijest (genetička) svake književne tradicije o sebi i sopstvenom kontinuitetu. b. Svijest o bosanskohercegovačkoj skupnosti koja proizlazi iz imanentne i evidentne tolerancije prema drugim književnim tradicijama, te iz znanja o autohtonom položaju svake tradicije na bosanskohercegovačkom tlu. c. Svijest o međusobnim odnosima koji su nužnost na liniji zajedničkog jezika, bolje rečeno kada se historijski posmatra, fundamentalne jezičke baze, zatim, na liniji historijske nužnosti življenja i interesa održanja, na liniji zajedničke uzajamne tematike, ideologije socijalnog opstanka, te, najzad, na liniji interesa stilsko-estetskih dodira i prožimanja. d. Svijest o prirodnom zalaženju u matične literature kod srpskih i hrvatskih pisaca. Kod bosansko-muslimanskih pisaca – uzimanje srpskih i hrvatskih književnih djela kao uzora na liniji književnostilskih osobina srpskohrvatskog jezika te južnoslavenske, kasnije jugoslavenske uzajamnosti.“[26]

Riječ je, dakle, o onom što je višestruk, pluralan i policentričan književnohistorijski model bosanskohercegovačke književnosti, a koji u cjelini povijesnog razvoja, a ne tek u pojedinim vremenskim odsječcima podrazumijeva paralelno postojanje i pojedinačnih etno-nacionalnih književnosti u Bosni i Hercegovini i same bosanskohercegovačke književnosti, odnosno književnosti Bosne i Hercegovine, sve to u skladu i s koncepcijom interliterarnosti Dionýza Ďurišina, odnosno idejom bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice.

Ovako složena bosanskohercegovačka književna situacija, koja podrazumijeva i postojanje pojedinačnih, etno-nacionalnih književnosti u Bosni i Hercegovini zajedno s književnim tradicijama pojedinih bosanskohercegovačkih nacionalnih manjina, i postojanje bosanskohercegovačke književnosti kao takve, odnosno postojanje bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice, na ključan način odražava se i na definiranje same bosnistike. Pritom, a s obzirom na to da se pojedine sastavnice bosanskohercegovačke interliterarne zajednice vezuju i za druge južnoslavenske književnosti, prije svega za hrvatsku i srpsku, a potom i za crnogorsku, određenje bosnistike u obzir mora uzeti i ovakvo što. A to onda znači da je bosnistiku potrebno definirati barem dvostruko, u dva smisla.

U prvom, širem smislu, bosnistika predmetno obuhvata cjelokupno književno stvaranje vezano za okvire bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice. Ona se u predmetnom smislu tiče cjeline književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, ali i u vezi s Bosnom i Hercegovinom i njezinim književno-kulturalnim kontekstom, pa u tom smislu uključuje ne samo bošnjačku te hrvatsku i srpsku književnost u Bosni i Hercegovini i književnu praksu bosanskohercegovačkih manjinskih zajednica već i npr. sandžačkobošnjačku književnost, a potom i književnost dijaspornih autora, kako iz etabliranih dijaspora poput dijaspore u Hrvatskoj ili Makedoniji, tako i iz drugih dijaspornih sredina itd. U problemskom smislu, a uzevši u obzir upravo interliterarni karakter bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice, šire shvaćena bosnistika posebno bi se trebala baviti pitanjima međuknjiževnih odnosa i veza unutar ovakvo shvaćenog bosanskohercegovačkog književnog (među)sistema, odnosnom pitanjima odnosa i veza najrazličitijih vrsta između sastavnica bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice u svoj njezinoj višestrukosti i složenosti. Definirati u ovom smislu i bosanskohercegovačko književno jedinstvo i unutarbosanskohercegovačke pojedinačne specifičnosti bili bi, otud, neki od temeljnih zadataka šire shvaćene bosnistike, sve to uz još šira interliterarno-komparativna povezivanja s pitanjima kroatistike i srbistike te monenegristike, kao i uopće južne slavistike i slavistike te još šire, uključujući i npr. široka evropeistička ili orijentološka pitanja itd.

U drugom, užem smislu, bosnistika je vezana za bošnjačku književnost kao takvu, i u ovom kontekstu ekvivalentna je kroatistici ili srbistici (slučaj montenegristike, pak, bliži je slučaju bosnistike u širem smislu riječi). Po prirodi stvari, ovakvo shvaćena bosnistika jeste predmetno usmjerena prije svega na bošnjačku književnost, ali ni u ovom slučaju proučavanja bošnjačke književnosti ne mogu isključiti veze i odnose bošnjačke književne prakse s književnošću ostatka bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice, kao ni još šira interliterarna i interkulturalna pitanja, a s obzirom na izrazito interliterarni i interkulturalni karakter bošnjačke književne povijesti. Tako je bosnistika u užem smislu uvijek nužno vezana za bosnistiku u širem smislu, i obratno.

No, i šire i uže shvaćena bosnistika najuže je skopčana i sa širim kulturološkim pitanjima. Književnost ne samo da je dio kulture, već je ona jedan od ključnih kulturalnih diskursa, a i sama je bitno kulturalno oblikovana. Pritom, složenost bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice jeste dominantno složenost upravo u kulturalnom smislu, a što onda bosnistička istraživanja nužno vodi i putem kulturalno orijentiranih proučavanja.[27] A sve ovo treba uzeti u obzir iona kad je riječ o nastavi književnosti naroda Bosne i Hercegovine u bosanskohercegovačkom školskom sistemu.

6.

Nastavu književnosti u školama u Bosni i Hercegovini, a posebno na višim obrazovnim razinama (tj. u srednjoj školi), treba koncipirati tako da bude fokusirana na bosanskohercegovački književni fenomen shvaćen prvenstveno u smislu bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice, uz naravno neizostavno izučavanje ključnih južnoslavenskih književnih pojava i svjetske književnosti, odnosno općih književnohistorijskih i književnoteorijskih pitanja i druga opća književna znanja. To praktično znači najprije to da je potrebno napokon napustiti u bosanskohercegovačkom školstvu još uvijek postojeće brojne relikte jugoslavenskog koncepta nastave književnosti, odnosno nema potrebe u bosanskohercegovačkoj nastavi književnosti i dalje kontinuirati ono što je u osnovi jugoslavenski književni kanon, koji se – sasvim razumljivo – više ne uzima u obzir ni u školstvu bilo koje druge države – bivše jugoslavenske republike. Umjesto ovog, potrebno je usmjeriti se na ono što je prvenstveno interliterarno i interkulturalno shvaćeno bosanskohercegovačko književno stvaranje, sa svim svojim sastavnicama i svim svojim kako unutrašnjim složenostima, tako i složenim odnosima s drugim južnoslavenskim književnostima, a koje se tako ne isključuju iz fokusa već se posmatraju prije svega iz perspektive književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini te u vezi s bosanskohercegovačkim književnim stvaranjem.

Jezgro nastave književnosti u bosanskohercegovačkom školskom sistemu treba, dakle, biti bosanskohercegovačka interliterarna i interkulturalna zajednica, odnosno upravo ovi i ovakvi književni sadržaji trebaju biti središnji sadržaji nastave književnosti u bosanskohercegovačkom školskom sistemu uopće. S druge strane, međutim, a baš zato što je bosanskohercegovački književni fenomen po svojoj prirodi složena interliterarna i interkulturalna zajednica, potrebno je uvažiti i činjenicu istovremenog postojanja pojedinačnih etno-nacionalnih književnosti u Bosni i Hercegovini, a što treba posmatrati i kao pojavu koja je ekvivalentna pojavi triju zvaničnih jezika i jezičkih identiteta u bosanskohercegovačkom kontekstu – bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Pritom, jasna je i direktna – generička i šira – kulturalna veza jezičkog i književnog identiteta, pa svaki jezik ili jezički identitet u Bosni i Hercegovini podrazumijeva i uže shvaćenu vlastitu književnost. Tako se za bosanski jezik ili bosanski jezički identitet vezuje prvenstveno bošnjačka književnost, za hrvatski hrvatska književnost, a za srpski srpska književnost, pri čemu bi se u svim slučajevima kao vlastitost svoje vrste trebala podrazumijevati i cjelina bosanskohercegovačkog književnog stvaranja, a onda, u širem smislu, i književno stvaranje iz šireg južnoslavenskog konteksta, naročito ondje gdje to ima svoju realnu književnopovijesnu i kulturnopovijesnu osnovu. To je posebno slučaj kod hrvatske i srpske književnosti u Bosni i Hercegovini, a s obzirom na njihovu vezu i s cjelinom hrvatskog, odnosno srpskog književnog stvaranja uopće.

Praktično gledano, to znači da bi, s jedne strane, svim učenicima u Bosni i Hercegovini obavezujući bili svi ključni književni sadržaji iz okvira bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice, tj. svi podudarni, slični, zajednički i drugi usko povezani književnopovijesni i kulturnopovijesni procesi i pojave u književnom stvaranju naroda Bosne i Hercegovine, a naročito procesi i pojave interliterarnog i interkulturalnog karaktera i drugi integrirajući aspekti, koje bi trebalo posebno akcentirati, sve to uz ključna pitanja iz okvira drugih južnoslavenskih književnosti i svjetske književnosti te opća književnohistorijska i književnoteorijska pitanja. S druge strane, učenici bi se, u skladu s vlastitim jezičko-književnim identitetom i opredjeljenjem, posebno bavili specifičnostima uže shvaćene vlastite književnosti, tj. onim što su književnopovijesne i kulturnopovijesne specifičnosti svake pojedine književnosti i književne tradicije naroda Bosne i Hercegovine, a čime bi se na adekvatan način uzele u obzir i osobenosti književnopovijesnog postojanja i razvoja pojedinih sastavnica bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice. Preciznije rečeno, uz obavezno fokusiranje cjeline bosanskohercegovačkog književnog stvaranja, učenici kojima je maternji jezik bosanski posebno bi, dakle, fokusirali bošnjačku književnost, učenici kojima je maternji jezik hrvatski posebno bi fokusirali hrvatsku književnost, a učenici kojima je maternji jezik srpski posebno bi fokusirali srpsku književnost. Tako bi se, u sasvim konkretnom primjeru, učenici kojima je maternji jezik bosanski posebno bavili npr. djelom Safvet-bega Bašagića kao djelom ključno važnog predstavnika poetike preporodnog romantizma u bošnjačkoj književnosti, bavili bi se u odgovarajućoj mjeri i poetički ekvivalentnim djelom Alekse Šantića, dok bi se npr. s djelom Đure Jakšića upoznali uglavnom tek informativno, u smislu općeg znanja o pojavi romantizma u širem južnoslavenskom kontekstu, a učenici kojima je maternji jezik srpski posebno bi se bavili djelom Alekse Šantića, a potom i Đure Jakšića, dok bi se s djelom Safvet-bega Bašagića upoznali u manjoj mjeri, u smislu neizbježnog uvida u fenomen romantičarske poetike u široj cjelini bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice i sl.

Na ovaj i ovakav način koncipirana nastava književnosti naroda Bosne i Hercegovine u bosanskohercegovačkom školskom sistemu, a posebno na višim obrazovnim razinama, bila bi, u suštini, nastava proistekla iz prirode bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice. Ona bi bila pluralna i dinamična, baš kao što je pluralna i dinamična i bosanskohercegovačka interliterarna i interkulturalna zajednica, pri čemu bi se u konkretnoj izvedbi prilagođavala konkretnoj situaciji nastave bosanskog jezika i književnosti, hrvatskog jezika i književnosti i srpskog jezika i književnosti ponaosob. To bi nužno podrazumijevalo dodatna znanja i umijeća nastavnika, kao i njihovo formalno akademsko obrazovanje koje može udovoljiti ovim potrebama, s jedne strane. S druge strane, sve ovo učenicima bi omogućavalo ostvarivanje neotuđivog prava na izučavanje onog što je njihov stvarni maternji jezik i njihova stvarna uže i šire shvaćena književna, a onda i kulturna tradicija, a što po prirodi stvari i jeste jedan od osnovnih ciljeva nastave maternjeg jezika i književnosti u školi. Također, ovakav model direktno bi omogućavao ne samo razvoj svijesti učenika o vlastitom kulturnom identitetu već i razvoj njihovih interkulturalnih kompetencija i kapaciteta – dakle, njihovo poznavanje i puno uvažavanje i vlastite kulture, kao i kulture drugog, a što bi nesumnjivo pomoglo i integraciju bosanskohercegovačkog društva kao društva i naših organskih specifičnosti, ali i naših također organskih veza i uzajamnosti. To je rješenje koje prirodno proizlazi iz samog kulturnog, društvenog i povijesnog suštinskog bića Bosne, odnosno iz one znamenite bosanske paradigme prirodnog balansa jedinstva i raznolikosti, tj. iz duboke unutrašnje zbilje ove zemlje i njezina milenijskog habitusa koji nisu mit već realno iskustvo koje treba poznavati, razumjeti i obnoviti, odnosno vratiti u našu neposrednu stvarnost, nasuprot i dnevnim politikama i starim ideologijama kako oštrih nacionalnih ekskluzivizama, tako i jednako agresivnih i banalnih anacionalnih „uravnilovki“.

[1] Zvonko Kovač, Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2011.

[2] Usp. npr. Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

[3] Usp. Sanjin Kodrić, Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini), Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.

[4] Usp. npr. Muhsin Rizvić, Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985; odnosno: Sanjin Kodrić, Studia o literaturze Bośni i Hercegowiny: Globalne w lokalnym, tłumaczenie Magdalena Połczyńska i Magdalena Jankowska, wstęp Bogusław Zieliński, Uniwersytet im. Adama Mickiewicza w Poznaniu, Poznań, 2019.

[5] Usp. npr. Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

[6] Usp. npr. Sanjin Kodrić, „Preporod prije preporoda? (Pjesma Pozdrav ‘gospodina hodže Mehmed-Emin-efendije’ i počeci novije bošnjačke književnosti)“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme), Slavistički komitet, Sarajevo, 2018, str. 111-148.

[7] Usp. npr. Sanjin Kodrić, „Istok i Zapad – srce i um (Procesi evropeizacije u novijoj bošnjačkoj književnosti i kulturalno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibridni oblici kao specifičnost njezina kulturalnog identiteta)“, Sarajevski filološki susreti II, Zbornik radova, knj. 2, ur. Sanjin Kodrić, Bosansko filološko društvo, Sarajevo, 2014, str. 139-169; odnosno: Sanjin Kodrić, „'Istok i Zapad, srce i um’: Kulturalno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibridni oblici u ranom pjesničkom djelu Safvet-bega Bašagića“, Kako su Bošnjaci vidjeli muslimanski Orijent i evropski Zapad (Kulturalno-imagološke studije iz bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti), Dobra knjiga, Sarajevo, 2018, str. 31-65.

[8] Dionýz Ďurišin, Sources and Systematics of Comparative Literature, trans. Peter Tkác, University of Komenského, Bratislava, 1974.

[9] Dionýz Ďurišin, Vergleichende Literaturforschung: Versuch eines methodisch-theoretischen Grundrisses, Sammlung Akademie Verlag, Berlin, 1976.

[10] Dionýz Ďurišin, Theory of Literary Comparatistics, trans. Jessie Kocmanová, Slovak Academy of Sciences, Bratislava, 1984.

[11] Dionýz Ďurišin, Theory of Interliterary Process, trans. Jessie Kocmanová & Zdenek Pistek, Slovak Academy of Sciences, Bratislava, 1989.

[12] Dionýz Ďurišin, Čo je svetová literatúra?, Obzor, Bratislava, 1992; odnosno: Dioniz Đurišin, Šta je svetska književnost?, prev. Miroslav Dudok, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci / Novi Sad, 1997.

[13] Usp. npr. Diońyz Ďurišin, „O teoretskim ishodištima poredbene književnosti“, Umjetnost riječi, god. 10, br. 3-4, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1966.

[14] Usp. npr. Diońyz Ďurišin, „Daljnje mogućnosti i perspektive istraživanja međuknjiževnog procesa“, Komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti, sv. 4, ur. Franjo Grčević, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1991.

[15] Usp. npr. Dioniz Đurišin, „Ka metodologiji proučavanja slovenskih književnosti danas“, Književna istorija, god. 25, br. 90, Vuk Karadžić, Beograd, 1993; odnosno: Dioniz Đurišin, „O interliterarnom centrizmu balkanskih književnosti“, Zbornik Matice srpske za slavistiku, br. 46/47, Matica srpska, Novi Sad, 1994. i sl.

[16] Usp. Sanjin Kodrić, Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini), Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.

[17] Usp. Zvonko Kovač, Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2001; Zvonko Kovač, Međuknjiževna tumačenja, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2005; Zvonko Kovač, Međuknjiževne rasprave: Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Službeni glasnik, Beograd, 2011; Zvonko Kovač, Nove interkulturne studije: Međuknjiževna čitanja, mentorstva, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2016. i sl.

[18] Usp. Sanjin Kodrić, Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini), Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.

[19] Usp. npr. Herta Kuna, Srednjovjekovna bosanska književnost, Međunarodni forum Bosna, Sarajevo, 2008.

[20] Usp. npr. Muhsin Rizvić, Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985; odnosno: Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

[21] Usp. npr. Alija Isaković, prir., O „nacionaliziranju“ Muslimana: 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, Globus, Zagreb, 1990.

[22] Usp. npr. Sanjin Kodrić, „Nevolje s kanonom: Slučaj bosanske i/ili bošnjačke književne historije (Na primjeru okolnosti i karaktera ranog kanonizacijskog rada M. Begića“, Književna prošlost i poetika kulture (Teorija novog historicizma u bosanskohercegovačkoj književnohistorijskoj praksi), Slavistički komitet, Sarajevo, 2010, str. 151-176; odnosno: Sanjin Kodrić, Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini), Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.

[23] Usp. Sanjin Kodrić, Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini), Dobra knjiga, Sarajevo, 2018; odnosno: Enes Duraković, Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, Vrijeme, Zenica, 2003; Enes Duraković, Obzori bošnjačke književnosti, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012; Šeherzada Džafić, Interkulturni (kon)tekst bosanskohercegovačke interliterarne zajednice, Dobra knjiga, Sarajevo, 2015; Vedad Spahić, Krugovi i elipse: Studije i ogledi o književnim identitetima, Bosanska riječ, Tuzla, 2017. i sl.

[24] Midhat Begić, „Pismo Midhata Begića“, Odjek, br. XXIV, Sarajevo, 1971, str. 7.

[25] Muhsin Rizvić, Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985, str. 7.

[26] Muhsin Rizvić, Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985, str. 7.

[27] Usp. Sanjin Kodrić, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme), Slavistički komitet, Sarajevo, 2018; odnosno:  Sanjin Kodrić, Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini), Dobra knjiga, Sarajevo, 2018; Sanjin Kodrić, Studia o literaturze Bośni i Hercegowiny: Globalne w lokalnym, tłumaczenie Magdalena Połczyńska i Magdalena Jankowska, wstęp Bogusław Zieliński, Uniwersytet im. Adama Mickiewicza w Poznaniu, Poznań, 2019. i sl.

Izvorno objavljeno u: Zaključci s materijalima naučnoga savjetovanja “Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnosti naroda Bosne i Hercegovine u obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovini”, ur. prof. dr. Ismail Palić i prof. dr. Sanjin Kodrić, Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, Sarajevo, 2020, str. 38-60.